Autor: Milovan Balaban, istoričar
Kada kažemo unitarizam i federalizam, mislimo na dve varijante uređenja države. Unitarizam je jednostavnija opcija uređenja, dok je federalizam složenija varijanta ustrojstva države. Federalna država podrazumeva više konstitutivnih jedinica, republika ili istorijskih pokrajina, sa određenim oblicima autonomije, ali uvezanih onim najvišim nadleštvima u jednu državnu celinu. Takva je bila SFRJ, dok je prva Jugoslavija, stvorena 1918. godine, bila unitarna, jer je donekle (osim u kulturološkom smislu) negirala različite istorijske oblasti koje su ušle u novonastalu državu.
U takvoj unitarnoj državi dva najbrojnija naroda, Srbi i Hrvati, imali su dugotrajan spor. Sporovi dva naroda bili su mnogo dublji, ali su oni, prvenstveno sa hrvatske strane, u svetskoj javnosti, predstavljani kao sporovi oko uređenja države. Naime, većina Hrvata želela je federalnu državu, dok je kod Srba model unitarne države vekovima odomaćen. Kod Srba je, naime, od srednjeg veka, država shvatana kao nešto jedinstveno, nešto što funkcioniše kao celina koja donosi odluke na staleškim saborima. Federalizam je uvek asocirao Srbe na dezintegraciju, a i vekovna iskustva su pokazala da je ta bojazan bila opravdana. Kad god je srpska država funkcionisala u nekom obliku federacije, raspadala se neslavno, a često brutalno i krvavo.
Srednjevekovni primer raspada srpske federalne države je urušavanje srpskog carstva posle Dušana Silnog. Pokrajine koje su samoinicijativno počele da se odvajaju, posle Dušanove smrti, nisu marile za centralnu vlast koju nije mogao da uspostavi car Uroš. Kada je u pitanju stvaranje moderne srpske države, prvi zvaničan (izuzimajući Karađorđevu državu nepriznatu od strane svetskih sila i sultana) međunarodno priznati akt srpske državnosti jeste Hatišerif iz 1830. godine, dobijen od sultana, čime je Srbija postala praktično država u državi. Turci su 1867. godine izveli svoje posade iz gradova, da bi 1878. godine Srbija na Berlinskom kongresu dobila međunarodno priznanje.
U tom periodu Srbi u Srbiji stvaraju državu u skladu sa svojom dugovekovnom istorijskom tradicijom. Štaviše, u jednoj nacionalno i verski homogenoj državi bilo je nepojmljivo da, osim samouprave po dubini, odnosno lokalne samouprave, bude nekih pokrajinskih ili bilo kakvih drugih posebnosti. Dakle, Srbi u tom periodu izgrađuju centralističku i unitarnu, ali i demokratsku državu. Krajem XIX i početkom XX veka veliki deo stanovništva bilo je ruralno, te je tada Srbima bila potrebna lokalna samouprava, za koju su se borile političke stranke, naročito radikali na čelu sa Pašićem.
U Srbiji je još u vreme Miloša izvršena agrarna reforma, zemlja je podeljena seljacima i oni su postali njeni vlasnici. Ovo je uslovilo, kao što je gore rečeno, težnji ka lokalnoj samoupravi, želju da se bude svoj na svome, dok nisu postojali nikakvi pokreti koji su težili fragmentaciji u svakom smislu homogene zemlje. Unitarno uređenje i lokalna samouprava, odnosno, vlasništvo nad zemljom i mogućnost da se odlučuje o svom posedu, izrodili su jedan snažan motiv u Velikom ratu, gde je svaki Srbin braneći državu branio i svoj komad zemlje. Dakle, osim univerzalnih, imao je i više nego konkretne razloge da se sukobi sa neprijateljem kako bi odbranio svoju rodnu grudu.
Sa jednim takvim uređenjem i takvim navikama Srbi, na čelu sa svojom elitom, ulaze u Jugoslaviju. Međutim, nova država nije bila nacionalno i verski homogena. Ona je predstavljala skup, ne samo različitih nacija i vera, nego i mentaliteta i istorijskih osobenosti. U novoj državi manje od polovine stanovništva bilo je pravoslavno, dok je postojao i ogroman broj katolika i muslimana sa centrima izvan države. Narodi koji su oformili državu razvijali su se u različitim civilizacijskim krugovima sa različitim shvatanjima države, ali i različitim motivima ulaska u zajedničku državu, otuda je koncept unitarne države teže bilo ostvariti.
On je bilo predmet spočitavanja, naročito komunista, srpskoj eliti za navodno porobljavanje ostalih nacija iz kog se razvio princip navodne srpske krivice, prožimajući osećaj praktično svih drugih nacija, ali vremenom zahvatajući i srpsku elitu, sve više odrođavanu od srpskog nacionalnog i verskog korena.
Federalizam, sa druge strane, podrazumeva složeniji model države, sa ustavom određenim posebnostima pokrajina ili republika. Takav oblik uređenja može imati praktične osnove, biti funkcionalan i time učvrsti i raznorodnu državu. Međutim, u Kraljevini Jugoslaviji federalistički koncept, za koji su se zalagali Hrvati, nije imao funkcionalne motive, niti je postojao u cilju učvršćivanja države. Hrvati, kojima u Habzburškoj carevini nisu iscrtane ni granice, sada su, kao poraženi u ratu, ušli u državu gde su želeli da oiviče svoj prostor kako bi postepeno formirali sopstvenu državu.
Federalizam su Hrvati prikazivali evropskom javnom mnjenju kao produkt modernosti i zapadnoevropskih vrednosti, dok su srpski centralizam prezentirali kao istočnjačku despotiju. Zalaganje za federalno uređenje države služilo je da prikaže navodnu civilizacijsku razliku, odnosno inferiornost Srba u odnosu na evropejske Hrvate. Naravno, to nije bilo tačno, jer su i unitarizam i federalizam zastupljeni u Evropi u zavisnosti od država i naroda koji obrazuju državne zajednice. Dakle, može se reći da spor umnogome nije bio iskren, već da je hrvatski navodni federalizam bio više separatizam, dok je srpski unitarizam težio da očuva, makar i na pogrešan način, zajedničku državu.
Kako se ispostavilo, kompromis sa ovako različitim stavovima i polazištima bio je nemoguć. Elite dva naroda nisu uspele da nađu rešenje za različite političko-državne vizije koje su imale. Usled toga, srpske elite krenule su u pravcu stvaranja jedinstvene jugoslovenske nacije kako bi održale jedino moguće uređenje države i sprečile separatističke hrvatske težnje. Međutim, rezultat je bio samo Jugoslovenizacija srpskih elita bez reciprociteta, odnosno sa ostajanjem hrvatskih i slovenačkih elita na istim, navodno federalističkim, a u suštini separatističkim, pozicijama.
Stalni nemiri, neiskrenost najpre Hrvata da se konsoliduje država, kao i strani faktor, dovode do novih stremljenja u državi. Vekovni koncept centralističkog uređenja, pod gore nabrojanim pritiscima i okolnostima, Srbi napuštaju, te posle odlaska Milana Stojadinovića, Dragiša Cvetković sa vođom Hrvata Vlatkom Mačekom 1939. godine praktično pravi novi državni okvir, više federalističkog tipa, formiranjem Banovine Hrvatske.
Tada su političari nižeg ranga i skromnijih sposobnosti, zavladali i postali predvodnici srpskog naroda (posle uklanjanja Milana Stojadinovića), što je omogućilo da se navodno reši hrvatsko pitanje, što se opet smatralo zalogom za homogenizaciju države. Ispostavilo se da je to bila iluzija, što se videlo po izbijanju Drugog svetskog rata, kada je formirana NDH i kada su Srbi doživeli neviđeni pogrom, te se pokazalo pravo lice hrvatske nacionalne ideje i njenog odnosa prema bilo kakvoj zajednici sa Srbima.
Ideja, ne samo unitarnog nego i bilo kakvog jugoslovenstva, u delu srpske elite tokom Drugog svetskog rata i pogroma koji su Srbi doživeli u NDH praktično je umrla. No, bilo je i dalje onih koji su smatrali da bi nekakva državna zajednica trebalo da se stvori i da ideja zajedničke države ima osnova. Međutim, da li bi predstavnici elita, pre svega Srba i Hrvata to uspeli – ne znamo. Ali znamo da je posle 1944. godine i ulaska Crvene armije u Srbiju, te ustoličenja komunističke partije i Tita, formirana država, koja je uzela kontinuitet prethodne, ali je imala malo toga zajedničkog sa kraljevinom.
Država je bila federalističkog uređenja, ali sa značajnim, rekli bismo krucijalnim, kasapljenjem srpskih istorijskih teritorija i srpskog nacionalnog prostora. Prostori koji su bili vekovima pretežno srpski, u novoj Jugoslaviji pripali su drugim republikama, dok je ideološki okvir bio takav da je srpska buržoazija, odnosno srpski narod, živeo pod etiketom navodne krivice za tlačenje naroda, ali čak i krivice što je nad njim izvršen genocid, jer je navodno politika srpske buržoazije u kraljevini uzrokovala „pravedni” gnev Hrvata. Naravno, to nije tako brutalno definisano ali je činjenica da su Srbi bili faktor koji je trebalo suzbiti i kroz stalno nametanje krivice (koje ni danas nije prestalo) držati ga amortizovanim kroz naturanu formulu: slaba Srbija – jaka Jugoslavija.
Tokom trajanja socijalističke Jugoslavije takav okvir je nekako, uvek na štetu srpskog naroda, uspeo da se održi. Međutim, kada je ideologija bila na izdisaju, kada je pao komunizam u Rusiji, a Zapad izgubio geopolitički interes za Jugoslaviju, Hrvati, ali i ostali narodi, pokazali su svoje pravo lice i svoje prave namere. One su bile usmerene ka stvaranju sopstvenih država, što je i ostvareno u turbulentnim devedesetim godinama, čime se po ko zna koji put pokazalo da hrvatsko-slovenačko zalaganje za bilo koji oblik uređenja zajedničke države (najčešće federalističko) nije bilo iskreno, i da je bilo maska za ono što se stvarno nameravalo, a to je otcepljenje i stvaranje sopstvenih država.
Ostavi komentar