Autor: msr Marijana Jelisavčić Karanović, književni kritičar
Bili im životi poput utisnutih tragova železa ili ispunjeni tonovima koji su volšebno pogađali žuđenu emociju, umetnici su gotovo uvek smatrani posebnom vrstom ljudi – ako ne po dobru, a ono po zlu. Stavljajući u opoziciju jednog drvodelju iz četrnaestog veka i muzičara iz dvadesetog, pokušaćemo da odgonetnemo „jesu li svi umetnici ovakve hulje?“ (Pekić 1988: 21).
Odgovarajući na ovo pitanje, Kir Angelos pokazuje da poseduje svest o svojoj veličini, daje negativan odgovor i dodaje da su samo veoma veliki umetnici takvi. Bolnički zapis Ivana Galeba koji nastaje šest stoleća kasnije negira Kir Angelosa. On navodi da se svet prozlio, i da „poeziju svi pišu“, jer je umetnost na dohvat svakome – „jeftina stvar, prva željica i početna ambicijica svake intelektualne kaćiperke, svakog umetničkog pomodarca“ (Desnica 1981: 168). Za početak, piše i on, neuspeli violinista, prekraćujući bolesničke dane, i do kraja pripovesti postajemo svesni da je uspešniji u tome nego u biranom životnom pozivu. Iz pripovedačevih autoreferencijalnih iskaza saznajemo da sobom kao piscem nije zadovoljan (strašno neuk, devičanski neuk), o sebi kao violinisti malo piše, ali ostavlja dragocene zapise o svojim kontemplativnim otiskivanjima u srž umetnosti. Tako saznajemo da bi pisao knjige u kojima se ništa ne dešava, da luksuzom smatra posedovanje znanja koja su „fazonirana i oblikovana baš onako kako tvoj mozak treba i kako može da ih primi“ (Desnica 1981: 169), ali i to da se čovečanstvo grozi frizerskih romana sa srećnim krajem. Ivan Galeb se oduvek okruživao umetnošću, i iako je malo učestvovao u njenom stvaranju kroz sviranje, pred finalno osećanje preplavljenosti suncem ostavio je pravu riznicu misli o najnaivnijoj i najprepredenijoj od ljudskih djelatnosti, učestvujući tako u njenoj afirmaciji i promovišući sebe kao umetnika (mada navodi da se kod njega pisanje začelo kao pojava koja prati senilnost). Pišući o onima koji su po njegovom mišljenju istinski vrhunski umetnici, kao osnovne kvalifikative navodi simbiozu velikog uma, velikog duha i velikog talenta, kao i sposobnost da taj mozaik funkcioniše, a da ne uništi delo. Jedan od adresata kome je upućen ovaj božanski dar jeste Kir Angelos, junak Pekićeve priče „Megalos mastoras“.
Za razliku od Ivana Galeba, koji je posmatrač sveta (i koga, kao u Disovoj pesmi, pohodi ono čega više nema) Kir Angelos aktivno učestvuje u svom usavršavanju, gradeći talenat i ime svakim napravljenim delom. Ta nadgradnja kulminira izradom famozne stolice koja u njemu budi posesivnog vlasnika probuđene svesti da je pred njim neodvojivi, monstruozno-veličanstveni deo njega, kako bi savremeni umetnici rekli – dobijena partija protiv muza i harpija, i koji, kao i majstor, bira da ga to spase i ubije u isto vreme. Od bolesnog violiniste Kir Angelosa razlikuje i shvatanje konačnosti jednog umetnika: Galeb tvrdi da tek neuspeh kruniše i zaokružuje delo čoveka, a majstor je svoju potvrdu spoznao u jednom drugom neuspehu – u onom da ustane sa stolice – svoje najveće majstorije, što je delo i afirmisalo kao ono najbolje, životno (da je Kir stolicu izvajao ranije, mogli bismo reći i životodavno, ali svakako – i majstor je potvrdio, da je nakon poslednjeg poteza svetogrđe uzeti dleto u ruke).
Veliki majstor rukotvorina u drvetu postao je najveći kada je uprkos besnom vrtlogu crne (plave) smrti, uspeo da se ostvari kao umetnik. Dok je kuga kosila sve oko njega, misao o stolici kojoj mora pomoći da izađe iz drveta, gonila je majstora da odoleva sve jačim naletima stihije. To ide u prilog stihu Branimira Štulića da nas umetnost čini jačima nego što pretpostavljamo (v. Štulić 1998: 118). Kao inicijalna iz Pekićevog venca pripovedaka koje sve zajedno čine jedan Novi Jerusalim, ova priča govori o tvoračkim patnjama jednog čoveka čije ime podseća na anđela, čiji zanat podseća na Hristov, a koji je takmac Bogu lično u oblikovanju ilikon-a, božje građe. U smutna vremena bezvlašća, po narudžbini misterioznog putnika, on delje stolicu kakva do tada nije napravljena i bori se sa savešću – prokletstvom svih umetnika. Ona majstoru nameće neizbežno pitanje o umetniku (jer i gospodin u crnom afirmiše se kao takav) čije će vlasništvo naizgled obična stolica postati. „Umjetnost i žrtva. Vječiti binom, u njegovim beskonačnim odnosima i omjerima“ (Desnica 1981: 305), kaže Desničin Galeb. Trenutak Kir Angelosove odluke jeste onaj koji i Galeb prepoznaje kao onaj trenutak kada umetnik mrzi svoj poziv, jer to je njegovo sve, ono oko čega se i trudi i lomi. Dva Pekićeva umetnika su antipodi, ali kao dve strane jedne medalje – jedan izrazito pozitivno oslikan, dok je drugi u senkama. Kasnije, simpatije čitalaca će dobiti prevareni putnik nauštrb onih koje su gajene prema Kir Angelosu – a koji ima iste mere kao putnik u crnom – zbog prevare koju je izvršio.
Nikola Milošević je pisao o tome šta nas tera da volimo junaka i kada nije savršen – to su njegovi lomovi, trud i izuzetna borba sa sobom (odnosno protiv sebe) da bi doneo bitnu odluku. A kada se ta odluka krši sa nekim kodeksom, možemo je pripisati stanju u kom se osoba nalazi (bolest, rastrojstvo itd.), ali ovde je pripisujemo figuri umetnika, sa zadrškom da je ipak najveći u svom poslu, živa legenda grčke rezbarske umetnosti. Većina ljudi ne nađe nikada satisfakciju u životu, a on je od Boga izborio stolicu koju je stopio sa svojim telom. „Lečila je savršenstvom“ (Pekić 1988: 58), sa olakšanjem je konstatovao umirući umetnik, koji je prethodno u groznici pretrpeo agoniju misli o promašaju nedelotvorne stolice. Znojem, krvlju i gnojem plaća se ovakav dar koji je majstor uspeo da napravi u borbi sa silama nemerljivim.
Iako se u mnogo čemu ne bi složio sa Kir Angelosom, Ivan Galeb bi sa respektom pozdravio njegovu smrt u rukama prirode, remek-dela koje ga je prigrlilo i načinilo kameleonom u svojim rukama, daleko od Astapova.
LITERATURA
Desnica, V. (1981). Vladan Desnica. Proljeća Ivana Galeba. Beograd: Prosveta – Nolit – Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
Pekić, G. (1988). Borislav Pekić. Novi Jerusalim: gotska hronika. Beograd: Nolit.
Štulić, B. (1998). Branimir Štulić Johnny, Nemam više ni s kim, a ni protiv koga. Prir. Mladen Radišić. Subotica: Heroina.
Ostavi komentar