Autor: prof.dr Boris Stojkovski, istoričar
Retko koji zapadnoevropski vladar je ostavio toliko velikog traga kao što je to Karlo Veliki. Za osnivača države ga smatraju i Francuska i Nemačka, štaviše njegovo veliko Carstvo se čak smatra i pretečom Evropske Unije, po nekim, ipak preteranim, ocenama. Činjenica je da je Franačka država i carstvo koje je 800. godine osnovao Karlo Veliki predstavljalo obnovu Rimskog carstva i klasične, latinske civilizacije na zapadu. Isto tako, iako nije vreme kada je Velika seoba naroda završena, ipak je Franačka bila država koja je u punom kapacitetu funkcionisala i predstavlja zaista vrhunac varvarskog zapada u ranom srednjem veku. Činjenica da je još merovinški vladar Hlodoveh primio krštenje po rimskom obredu i bio pristalica nikeo-carigradske struje u crkvi, odnosno pripadao je pravovernom krilu hrišćanstva, učinilo je da Franačka ima tesne veze sa papstvom.
Pre 1210. godine Karlo Veliki je umro, ali je njegovo nasleđe izuzetno veliko. No, pre nego što bude reči o tome, trebalo bi se podsetiti istorijskog konteksta života i delovanja Karla Velikog.
Franački majordom (upravnik dvora) i kralj Pipin Mali je umro 768. godine, a nasledili su ga u periodu 768–771. godine sinovi Karlo i Karloman, i to je bilo doba nesloge među braćom. Međutim, Karloman je umro 771. godine, a Karlo, koji je u međuvremenu postao i zet poslednjeg langobardskog kralja Deziderija, ostao je jedini franački kralj. Od samog početka vladavina mu je bila obeležena ratnim zbivanjima. Često se kaže da je u doba Karla Velikog samo jedna godina bila bez rata. Dugi rat sa Langobardima 774. godine bio je prvi među njima, kao i ustanak vojvode Tasila u Bavarskoj koji se kasnije pokorio Karlu. Odnos vojvode Tasila prema kralju Franaka predstavlja autentičan prikaz vazalnih odnosa u ranom srednjem veku i izvori za taj događaj su rečito svedočanstvo upravo društvenih odnosa zapadnoevropskog ranog feudalizma. To je još jedan veliki značaj Franačke, posebno vladavine Karla Velikog.
Karlova prva poseta Rimu u vreme borbe sa Langobardima predstavlja početak njegove tesne saradnje sa papstvom, na tragu njegovog oca, koji je bio i osnivač papske države. No, ubrzo je nastavio sa širenjem svoje države na istok. Već 772. godine vođen je prvi pohod na Saksoniju, a zatim su redom usledili žestoki i saksonski protivnapadi 774. godine i konačno novi napad Karla Velikog, no ni time se rat sa njima nije završio. Usledio je zatim 778. godine novi rat sa Saksoncima, i tek kada su 785. godine Saksonci pretrpeli poraz kod Verdena, njihov vođa Vidukind se pokrstio, a Saksonija konačno pokorena. Uprkos tome što se Karlo Veliki vezuje možda najviše za Rim, zatim za odnose sa Vizantijom ili nekim drugim državama, ipak su ratovi sa Saksoncima predstavljali najvažniji i najteži sukob u njegovoj razgranatoj spoljnoj, ili bolje rečeno, ratnoj politici.
Pokoravanje slovenskog plemena Bodrića bio je sledeći veliki pohod Karla Velikog, a zatim se okrenuo zapadnoj politici, odnosno sukobima sa Mavarima, Arapima koji su već vladali nekoliko decenija na Iberijskom poluostrvu. U borbi protiv arapskih vladara Karlo je doživeo 778. godine poraz kod Saragose, a u povratku su sledili Roncevalski klanci i baskijska zaseda, kada je poginuo franački vojskovođa Rolan, po kome je spevan i Ep o Rolandu. Nakon još ratova sa arapskim predvodnicima Pirinejskog poluostrva formirana je i pogranična oblast Španska marka sa sedištem u Barseloni. Iako je Karlov predak Karlo Martel u bici kod Poatjea 732. godine zaustavio prodor Arapa dalje na zapad, ipak to nije označio kraj karolinških sukoba sa Arapima. Karlo Veliki je imao velike probleme sa emirima Saragose, jednog od najvažnijih gradova Al-Andalusa, što je bio jedan težak spoljnopolitički problem koji nije uspeo do kraja ni da razreši tokom svoje duge vladavine, koja je trajala skoro pola veka.
Na istoku je prvo usledilo 788. godine osvajanje Istre i to su bili i prvi dodiri sa Vizantijom koja je upravljala Istrom i Dalmacijom. Sve do 812. godine trajaće te napetosti sa ovim tada pograničnim teritorijama. Rat protiv Avara Karlo je vodio nakon 795. godine, uništio je njihov kaganat i na toj granici je nastala Panonska marka. Marke, odnosno markgrofovije su predstavljale pogranične oblasti na čijem se čelu nalazio markgrof, tako da osim Španske marke, na krajnjem zapadu, na istoku, još uvek kraljevine Franačke formirana je i ova Panonska. Kao spomen na doba franačke vlasti ostali su toponimi na našem tlu Fruška gora, Kovilj, Vilovo, a i slovenska reč kralj izvedena je iz Karlovog imena. NJu su kasnije u svom jeziku preuzeli i Mađari. Termin Fruzi za Franke opstao je i u srednjovekovnim poznijim izvorima, a proširio se ne samo kao spomen na doba Karla Velikog, već se termin proširio na sve zapadnjake, prvenstveno Francuze. I u arapskim izvorima termin Franci (ar. Ifranđi) označavao je skoro sve zapadne latinske narode.
Uspostavljene su i veoma dinamične i interesantne veze između Karla Velikog i abasidskog halife Haruna al-Rašida, u potrazi za saveznicima protiv zajedničkih neprijatelja: Vizantije i španskih Umajada. Harun al-Rašid je svakako najpoznatiji srednjovekovni muslimanski vladar, uz Saladina verovatno, a njegove avanture su opisane i u Pričama iz 1001 noći. U istorijskoj realnosti početka devetog veka ovaj arapski halifa bio je pragmatični političar koji je imao širok pregled međunarodne situacije na Mediteranu i Karlo mu je bio prirodni i logični saveznik. Razmenjena su i poslanstva, prvi kontakti su uspostavljeni 797. godine, a jedno od najznačajnijih poslanstava je stiglo u Ahen 23. jula 800. godine, kada su došli poslanici jerusalimskog patrijarha. Harun al-Rašid je podsticao Karla da gradi manastire na Svetoj zemlji. Karlo Veliki je na poklon od halife dobio jednu skupocenu klepsidru koja je vreme pokazivala raznobojnim padajućim kamenčićima, kao i jednog slona. Slon je stigao u Liguriju 801, a u Ahen naredne, 802. godine. Učestvovao je u pohodima na Saksonce, a uginuo je 810. godine iznenada, dok se Karlo Veliki spremao na pohod protiv danskog kralja Gotfrida. Slonovo ime je bilo Abul-Abaz i od njegovih kljova su načinjene šahovske figure od kojih neke navodno i danas postoje i čuvaju se u riznici ahenske katedrale.
Karlo Veliki je imao žive odnose sa Rimom, prožete uzajamnim interesima. Vizantijsko carstvo je u to vreme još uvek razdirala borba oko poštovanja ikona, poznata kao ikonoboračka kriza. Povrh svega, u samom Carigradu dolazilo je neretko do prevrata, a oko 800. godine na tronu je sedela carica Irina. Iako se ova ambiciozna žena potpisivala kao car, ipak je bila žensko. Po shvatanju onoga vremena, kao žena nije mogla da vlada. Taj stav je bio sveprisutan posebno na varvarskom zapadu i smatralo se da je presto upražnjen, a sam Carigrad je ipak formalno bio uz ikonoborstvo, što ga je činilo jeretičkim u očima onovremene crkve. Papstvo, sve vreme ikonoklastičke krize, od 717. godine pa sve do njenog svršetka 843. godine, bilo je uvek na strani poštovanja ikona.
U takvim okolnostima došlo je do vrhunca njegove vladavine. Franačka je uzdignuta na nivo carevine. Karlo je žudeo da se dokopa carske krune, a papa Lav III je bio suočen sa teškim optužbama za nemoralan život, vanbračnu decu i simoniju. Papi je trebala i pomoć Karla protiv žestoke opozicije u Rimu, te je uz Karlovu pomoć i utvrđena papina nevinost po svim optužbama. Potom se 23. decembra 800. godine papa svečano zakleo da je nevin, Karlu doneti ključevi Svetog Groba i Jerusalima, te je sve bilo gotovo da Karlo Veliki postane car. Na Božić 800. godine papa je iznenadno krunisao Karla koji se molio na misi, zapravo, ovo je sve plod ranijeg dogovora. Krunisanje je uticalo na odnose sa Vizantijom, koja dugo nije priznavala Karla i tek je Ahenski ugovor (812) razrešio njihove međusobne odnose. U Veneciji je dolazilo često do prevrata, kada je na vlast dolazila čas provizantijska, čas profranačka struja. Dalmacija i Istra su takođe bili poprišta sukoba dve imperije. Na kraju, pomenute 812. godine, Vizantija je povratila Veneciju, Istra pak je pripala Franačkoj, a Karla je Vizantija priznala samo za cara Franaka, zadržavši za sebe ekskluzivno pravo da se naziva Rimskim, Romejskim carstvom. No, potonja srednjovekovna ideologija je od Karla načinila obnovitelja Rimskog carstva, a to je forsirano i u njegovo vreme, pa i od njega samog. Faktički, dva carstva su postojala i to je bio početak udaljavanja dvaju civilizacija. Karlo Veliki je bio i gospodar kraljeva Škotske i mešao se u engleske prilike, pruživši podršku kralju Nortambrije, a vodio je i pohod na Dansku.
Smrt je ovog velikog vladara zatekla 814. godine, pre tačno 1210 godina. Značaj i veličina ovog vladara učinili su da postoji nešto više izvora, što je za rani srednji vek, posebno zapadni, ipak kuriozitet. Dok za najveći broj srednjovekovnih vladara zapadne Evrope ne znamo ni kako su izgledali, a ponajmanje njihov karakter, o Karlu postoje dobro poznati zapisi.
Evo kako ga je opisao njegov hroničar Ajnhard. Ove rečenice su ušle i u sve udžbenike istorije i svakako su zanimljivost, posebno u kontekstu epohe u kojoj su nastale:
Odevao se domaćom, franačkom nošnjom. Na telo bi obukao lanenu košulju i lanene gaće, a zatim ogrtač optočen svilom i pantalone; potkolenice bi uvijao povojima, a na noge obuvao cipele; zimi bi leđa i prsa štitio prslukom od kože vidre i samura. Na sebi bi imao zelen plašt, a o pasu uvek mač, kojem su drška i remen bili od zlata i srebra. Katkad je imao i mač sa dragim kamenjem, ali samo kod vanrednih svečanosti, ili kad bi došli poslanici stranih naroda. U svečanim prilikama bi išao u zlatom protkanom odelu i u cipelama s dragim kamenjem; plašt bi spajala zlatna kopča, krasila bi ga takođe kruna od zlata i dragog kamenja; drugih dana bi se njegovo odelo malo razlikovalo od običnog ili pučkog.
Karlova unutrašnja politika je takođe bila raznorodna. Uređenje carstva u vreme Karla Velikog predviđalo je grofovije i pogranične oblasti markgrofovije kao niže administrativne jedinice, dok su se državni službenici nazivali missi dominici. Karlo je 794. godine održao Frankfurtski sabor i doneo Libri Carolini kojima je odgovorio na Sedmi vaseljenski sabor, zamerajući što na isti nije bio pozvan. Treba istaći da ni danas Rimokatolička crkva nije protiv poštovanja ikona, tako da nije sasvim tačno da su na rečeno Frankfurtskom saboru ikone zabranjene, anatemisane ili osuđene od strane Karla i zapadne crkve uopšte.
Kulturni preporod zapustelog zapada verovatno je i najvažniji segment vladavine Karla Velikog. Karolinška renesansa, kako se često naziva njegova vladavina bio je period kada su na njegovom dvoru u Ahenu stvarala velika imena srednjovekovne istoriografije, teologije i uopšte pismenosti Ajnhard, Alkuin, Pavle Đakon i drugi. Karolinška minuskula je pismo koje se tada koristilo i u Karlovoj epohi važan je i pokušaj opismenjavanja stanovništva, pa i žena. Renesansu su doživela i dela rimske književnosti, pa je na Ajnharda, biografa Karla Velikog najviše uticao recimo Svetonije i njegova biografija Oktavijana Avgusta.
Ahenska katedrala je obnovljena i postala je velelepna, a za doba vladavine Karla Velikog došlo je i do osnivanja manastira (poput manastira Lorš), što je pratilo jačanje benediktinaca, kao jedinog tada reda u okvirima zapadnog hrišćanstva. Feudalno društvo i njegove osnovne karakteristike, kao što su vazali, njihovi seniori, zatim zakletva vernosti-homagijum, kao i prekarije, vode poreklo upravo iz karolinške epohe. Zakoni koje je donosio su takođe uobličavali feudalno društvo i dali mu prepoznatljiva obeležja.
Karlovi naslednici nisu mu bili dorasli. NJegov naslednik Ludvig Pobožni bio je vladar u čije vreme je sprovedena svojevrsna duhovna i moralna obnova carstva koja se nazivala Renovatio regni Francorum. Vodio je međutim i brojne ratove sa Saksoncima, Dancima i Slovenima. U tim sukobima 822. godine slovenski knez LJudevit Posavski beži Srbima, o čemu svedoče franački anali i to je prvi pomen Srba u jednom savremenom izvoru. LJudevita Posavskog često inače svojataju da je bio hrvatski vladar za šta nema nikakvih izvornih podataka.
Naredni period obeležili su građanski ratovi i podela Franačke Verdenskim ugovorom 843. godine. Karlo Veliki je postao uzor zapadnoevropskim vladarima, a smatra se obnoviteljem Rimskog carstva. Jedna je od ličnosti koja je ostavila najveći trag u vizuelnoj kulturi. Kao jedan od simbola carske moći, kao jedan od najistaknutijih elemenata carske ideologije, čime se ona jedino i mogla približiti širokim masama, vizuelna kultura ostavila je mnogo tragova o Karlu Velikom. I danas, 1210 godina kasnije, uz pisane izvore, najjasnije je svedočanstvo o životu i poluvekovnoj vladavini jednog od ključnih vladara srednjovekovne Evrope.
Ostavi komentar