Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Među srpskim srednjovekovnim državama i zemljama Bosna bez svake sumnje zauzima istaknuto mesto. Iako je etnički van svake rasprave deo srednjovekovnog srpskog sveta, i još od naseljavanja Srba na Balkansko poluostrvo se ubraja u srpske teritorije, od kraja XII stoleća Bosna nastavlja svoj samostalni državno-pravni razvoj.
Bosna u vreme bana Stefana (u literaturi često nazivanog i Stjepana) II Kotromanića je postajala sve razvijenija i moćnija balkanska sila. Već od 1324. godine delovi Dalmacije su pali pod vlast ovog energičnog bosanskog bana, a do 1326. godine Humska zemlja je osvojena od Srbije nakon dugih sukoba dvaju susednih zemalja. Konačno, zahvaljujući ugarskom kralju, nekadašnji posedi kralja Dragutina na severu Bosne, Usora i Soli od Ugarske su predati bosanskom banu na upravu. Bosna je od doba ovog vladara ostvarila i značajan ekonomski napredak, jača trgovina i poput Srbije i rudarstvo u srednjovekovnoj Bosni uzima sve veći zamah. Jelisaveta Kotromanić, ćerka bana Stefana (Stjepana) II Kotromanića udala se za potonjeg ugarskog vladara Lajoša Velikog koji je pune četiri decenije vladao zemljom (1342−1382) i bio jedan od najvećih ugarskih kraljeva srednjega veka. Na taj način, Bosna je postajala sve prisutnija u srednjoj Evropi.
Međutim, vrhunac bosanske srednjovekovne države je u vreme njenog prvog kralja i najmoćnijeg vladara Tvrtka I. Otac Tvrtkov bio je bosanski ban Vladislav Kotromanić, a majka i Vladislavljeva supruga je bila Jelena Šubić, ćerka hrvatskoga velikaša Đure Šubića. Nakon Stefanove smrti, Vladislav je preuzeo tron, ali, ako dobro sagledamo diplomatičku građu, videćemo kako Vladislav do 1354. godine nije više živ, te je Tvrtko samostalno sa 15 godina preuzeo vlast nad banovinom Bosnom. Već naredne 1355. godine ban Tvrtko se nalazio u Ugarskoj, u Đakovu kod svog, kako navodi, duhovnog oca biskupa Peregrina. U prvim godinama Tvrtkove vladavine bio je vidljiv i uticaj njegove veoma odlučne majke Jelene, koja je imala nemalu ulogu u državnim poslovima. Mešanje u nasledstvo Šubićevih je jedna od prvih spoljnopolitičkih akcija bana Tvrtka Kotromanića, u vreme kada se za njega bori još jedna Jelena Šubić, sestra cara Dušana i udovica Mladena Šubića, te se u ovaj sukob uplela i Ugarska. Kao posledica ovih sukoba po Bosnu usledilo je novo teritorijalno proširenje, doduše ne značajnijih razmera. Naime, neki manji gradovi u Dalmaciji su tada pripali Tvrtku.
Potom 1. septembra 1355. godine u Visokom sin i majka izdaju potvrdu privilegija Dubrovčanima, na način kako su to potvrđivali i drugi bosanski i srpski vladari. Dubrovnik je, slično kao i Srbiji, i Bosni bio najvažniji spoljnotrgovinski partner, a istovremeno i izlaz Bosne na more na određeni način. Stoga je potvrđivanje ovih privilegija imalo višestruki značaj za Bosnu i mladoga bana.
Međutim, odnosi sa Ugarskom su ipak imali ključan značaj, kao i zaštita koju je Tvrtko imao od moćnog severnog suseda i najvećeg vladara srednje Evrope. Zahtev Lajošev za predaju Humske zemlje i delova Dalmacije Ugarskoj Tvrtko je morao ispuniti, te se u njegovoj titulaturi ne sreće Hum. Na ovaj način, Lajoš je zapravo imao tendenciju da zaokruži punu vlast Ugarske nad celom Dalmacijom, a shodno vazalnim i feudalnim odnosima srednjega veka, Tvrtko je, kao zalog podrške i zaštite moćnijega suseda, na ovo morao pristati.
Tvrtko je i sam boravio u Ugarskoj 1357. godine i tada je postignut nekakav sporazum čije bi se ključne odredbe mogle sažeti u sledeće četiri ključne tačke:
- da ban Tvrtko iz zemlje istera patarene i jeretike
- da iskazuje potpunu vernost gospodinu kralju
- da služi u svakom njegovom pohodu kad gospodin kralj bude zatražio to od njega
- da će on sam ili njegov brat da stalno borave na kraljevskom dvoru
Za Tvrtka je takođe nastupio problem i po pitanju bosanske biskupije, pošto je duhovni otac i na određeni način Tvrtkov zaštitnik Saksonac Peregrin umro, te je biskupska katedra u Đakovu na kratko ostala upražnjena. Novi bosanski biskup Petar Šikloši, koji je u jednom trenutku postao i inkvizitor, a bio je aktivni diplomata i ugarski službenik. Štaviše, ovaj prelat je navodno presreo moguću Tvrtkovu zaveru protiv samoga biskupa, a indirektno i pobunu protiv kralja. Međutim, ovo je sve izvesno osujećeno.
Iznenada, 1363. godine izbio je iz ne sasvim jasnih razloga rat sa Ugarskom, gde su ugarske vojne odrede povela dva ključna čoveka cele kraljevine, nakon samog vladara. U pitanju su bili najvažniji prelat ostrogonski nadbiskup Nikola Kesei i ključni svetovni funkcioner palatin Nikola Kont. Oni su se našli u pohodu na Bosnu protiv jeretika, a Tvrtko je tada pokazao snagu koja je bila dokaz uspona bosanske države ka njenim najvećim razmerama. Tvrtkov vojskovođa Vukac Hrvatinić u vernoj službi, kako se feudalnom terminologijom sam Tvrtko izrazio, odbranio je od ugarskoga napada Soko Grad na Plivi, dok je kod Srebrnika nadbiskup Nikola Kesei čak izgubio državni pečat, te se van svake sumnje obe ove neuspešne akcije mogu ubrojati u dve Tvrtkove pobede nad njegovim sizerenom-možnim ugarskom kraljem, Lajošem Velikim.
Pobuna plemstva 1366. godine je međutim osujetila dalji razvoj bosanske banovine i na kratko prekinula Tvrtkovu vladavinu. Tvrtkovim begom u Ugarsku, vlastela je pozvala Tvrtkovoga brata te je potom usledilo i uzdizanje Vuka Kotromanića na presto bosanskih banova. Tvrtko je, međutim, ipak bio vazal ugarskog kralja, a sa druge strane među bosanskim plemstvom je bilo više struja koje su se međusobno sukobljavale, pa čak i dolazile u kontakt sa samim Tvrtkom. Najistaknutiji među njima bio je Sanko Miltenović humski velikaš, a od 1367. godine i formalno Tvrtkov čovek i njegova podrška u samoj Bosni. Kao posledica toga, Tvrtko se, uz pomoć Ugarske, ali i velikog dela vlastele vratio na presto. NJegov brat i kratkotrajni vladar Bosne, Vuk, bio je u egzilu i nastavio rad sa papom na krstaškom pohodu protiv Bosne, štaviše papa je 1369. godine slao jedno pismo Lajošu Velikom gde Tvrtka optužuje da je kao jeretik proterao svog brata rimokatolika, ali je izmirenje do 1374. godine uspostavljeno među braćom.
Tvrtko se tada mogao intenzivnije mešati kako u prilike među srpskim vladarima tako i u druge balkanske prilike. Koalicija protiv Nikole Altomanovića na čelu baš sa Tvrtkom i sa knezom Lazarom savladala je ovog moćnog srpskog oblasnog gospodara, ali je usledio sukob bosanskog vladara sa zetskim vladarima Balšićima zbog Trebinja, Konavala i Dračevice. Početkom 1377. godine, koristeći smrt Đurđa Balšića, ban Tvrtko širi teritoriju na te oblasti. Tokom 1377. godine gotovo ceo kotorski zaliv je pod vlašću Bosne, a nastavljena su i teritorijalna širenja u Podrinju i Polimlju.
Ovo širenje države i sve veće isticanje Tvrtka kao vodećeg balkanskog vladara uslovili su i njegovo proglašenje za kralja. Datovanje krunisanja je dugo bilo predmet naučnih debata, ali se uzima najpre 1377. godina. Za tačno doba godine se obično smatra ili leto ili Mitrovdan, kako je pomišljao Mihailo Dinić. Za krunidbeno mesto uzimaju se dve mogućnosti, ili Mile kod Visokog ili po tradiciji manastir Mileševa. Za ovu potonju postoje samo kasniji izvori, dok za samo Mile nema nikakvih podataka. I oko Tvrtkove krune postoje razne dvojbe koje su se pojavljivale u istoriografiji. Pitanje je da li se radi o kruni Nemanjića ili neka nova kruna, odnosno venac, dolazi u obzir. Nažalost, nedostatak izvora upućuje samo na pomišljanja i pretpostavke, kao i na neke indirektne zaključke.
U kontekstu Tvrtkove kraljevske krunidbe i ideologije važan je 10. april Žrnovica i 17. jun Trstivnica 1378. godine, kada je bilo Tvrtkovo potvrđivanje ranijih dubrovačkih privilegija. Pomen odlaska u srpsku zemlju i pozivanje na tradicije praroditelja svojih, odnosno Nemanjića, gde se krunisao, daje snažan podsticaj činjenici da je samo krunisanje možda i izvršeno negde u Srbiji. Istovremeno, on ovde pravi poveznicu sa Nemanjićima, sa kojima je bio u srodstvu preko kralja Dragutina, jer mu je Jelisaveta Nemanjić, ćerka kralja Dragutina, bila baba. Od 1378. godine stonski (srpski) svetodmitarski dohodak, najveći tribut koji je Dubrovnik plaćao srpskim srednjovekovnim vladarima, pripadao je Tvrtku.
Od poznijih, ranosrednjovekovnih Mavra Orbina, Daniela Farlatija i Ivana Lučića potiče teorija o krunisanju u Mileševi 1377. godine. Nejasni ostaju izvori za sve tvrdnje, ali ih ne treba sasvim ni isključiti i potpuno odbaciti i nameru Tvrtka da se kruniše pred kivotom Svetoga Save, iako Tvrtko ni za života ni nakon smrti nije imao naročito blizak odnos sa srpskom crkvom.
Kada je 1382. godine nastupila smrt Lajoša Velikog, Kotor je predat Bosni kao zalog bosanske podrške Lajoševoj udovici Jelisaveti Kotromanić. Iste 1382. godine podignut je utvrđeni grad Novi, koji je postao izlaz Bosne na more i poslužio je za smanjenje uticaja Dubrovnika kao najvažnije veze Bosne sa morskim putevima. Trg soli kod Novog je ubrzo nastao, te je počeo i kraći ekonomski konflikt sa Dubrovnikom. Smrt Karla Dračkog 1386. i borba za ugarski presto su međutim sasvim izmenili bosansku politiku. Žigmund Luksemburški se borio u tim sukobima protiv Ladislava Napuljskog, a sa bosanske strane kralj Tvrtko i Hrvoje Vukčić Hrvatinić protiv Žigmunda, te je u kontekstu toga Tvrtko doneo i potvrde dubrovačkih povlastica i privilegija, ali i nastavio širenje države na moru.
Klis, Vrana, Omiš i Ostrovica do leta 1387. godine su pripali Bosni. Osvajanje Knina 1388. godine, međutim, bio je ogroman spoljnopolitički ćar i značajno širenje Bosne ka Dalmaciji. U leto 1390. godine Tvrtku se pokoravaju gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula, i pod njegovom vlasti je od tada cela Dalmacija sem Zadra. Već 11. juna 1390. godine potvrda prava i privilegija Šibeniku je izdata od strane kralja Tvrtka, a izvesno je nazivan od drugih i kralj Hrvatske i Dalmacije, iako se sam nikada nije tako titulisao, bar prema sačuvanim izvorima.
Vladar koji je vodio svestranu spoljnu politiku, Tvrtko Kotromanić, prvi bosanski kralj, nije mogao nikako biti imun ni na osmansku opasnost koja se nadvila i nad Bosnom kao i nad celim Balkanskim poluostrvom. Bitka kod Bileće 27. avgusta 1388. godine bila je značajna pobeda kralja Tvrtka protiv moćnog rivala u usponu. Bosanske su trupe predvodili Vlatko Vuković i Radič Sanković koji su teško porazili Lala Šahina, pobednika kod Marice, sultanovog vaspitača iskusnog vojskovođu koji je jedva pobegao iz ove bitke. Bosna i Tvrtko, kao što je poznato, nisu bili pasivni ni kada se desio Kosovski boj 1389. godine, jer je rečeni Vlatko Vuković sa svojom vojskom učestvovao i bio je poslat od samoga Tvrtka u pomoć. Tvrtkova prepiska sa Firentinskom republikom predstavlja prve izvore o hrišćanskoj pobedi. Sve do pozne jeseni Tvrtko je slavio pobedu hrišćanske vojske protiv Turaka i primao čestitke, o čemu najrečitije svedoči i pismo firentinskog kancelara Koluča Salutatija, gde je jedan od prvih pomena (oktobar 1389) o načinu kako je sultan poginuo na Kosovu. Bosna za kratko vreme ostala je nakon ovih događaja van osmanskih domašaja, ali uskoro je i ona ušla u orbitu interesovanja Turaka Osmanlija.
Tvrtko ništa od toga nije doživeo, jer je umro 10. marta 1391. godine. Navodno grobno mesto mu je u crkvi u Milama kod Visokog, gde je ispod stećka pronađen jedan grob. Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić nije proglašen za sveca, niti je usledio neki njegov značajniji kult sve do modernih vremena i savremenoga doba. Verska pripadnost kralja Tvrtka I je takođe jedno kompleksno pitanje. Iako je verovatnije vaspitavan kao rimokatolik (više pomena duhovnih očeva, kao i uticaj majke), činjenica da je najverovatnije krunisan u Srbiji krunom praroditelja čvrst je dokaz u siguran uticaj pravoslavlja. Pojedini, pak, savremenici optuživali su ga za prikrivanje i podršku jereticima, ali treba uzeti u obzir da je papsko pismo 1369. godine tada napisano na podsticaj brata i protivnika, ali postoje i drugi zapisi o tome. Rimokatolički i hrvatski autori ranog novog veka (Cezar Baronije, Daniele Farlati, Stipan Zlatović, Franjo Rački) smatraju Tvrtka pravoslavcem (nazivaju ga šizmatikom).
Bez jednostavnog i jednodušnog zaključka, ono što se može reći za Tvrtka I Kotromanića, jeste da je bio značajan vladar koji je uzdigao Bosnu kao vodeću i najmoćniju balkansku silu i srpsku zemlju u svoje doba. Do danas Tvrtko je predmet raspri, iako se radi o srednjovekovnom vladaru koji je umro pre tačno 630 godina.
Ostavi komentar