Autor: dr Aleksandra Kolaković
Univerzalna izložba u Parizu 1878. godine bila je treća Univerzalna izložba u Francuskoj. Pripremana je devetnaest meseci i održana je u periodu od 1. maja do 31. oktobra 1878. godine. Izložbeni prostor od 75 hektara bio je na Marsovom polju i okolini, koja je preuređena. Izgrađen je pešački most – tzv. Pasijev most, a prošireni su i prilazi na mostu Jena kako bi se olakšao pristup izložbenom prostoru i cirkulacija posetilaca sa obe strane reke Sene. Preuređena je i stanica Marsova polja, koja je proširena sa četiri koloseka, metalnom konstrukcijom ispunjenom ciglama i sa velikim prozorima. Preko trinaest miliona ljudi platilo je da prisustvuje izložbi, što je veliki finansijski uspeh jer su troškovi koje je obezbedila vlada bili manji od milion funti.
Više od polovine izložbenog prostora obuhvatale su francuski izložbeni prostor, dok je jedna trećina eksponata dolazila iz Ujedinjenog Kraljevstva, Britanske Indije, Kanade, Viktorija, Novog Južnog Velsa, Kvinslenda, Južne Australije, Kejp kolonija i kolonija britanske krune. Kolonije su same snosile svoje troškove, a koliko je značajno bilo predstavljanje na Svetskoj izložbi za Veliku Britaniju govori podatak da je bilo pod kontrolom Komisije na čelu sa princem od Velsa. Nemačka je bila jedina velika zemlja koja nije bila predstavljena, ali je bilo nekoliko nemačkih slika koje su bile izložene. Za učešće Sjedinjenih Američkih Država određeno je nekoliko komesara, među kojima su bili Pirs M. B. Jang, bivši kongresmen Sjedinjenih Država i general-major Vojske Konfederacije, kao i Flojd Peri Bejker, urednik novina iz Kanzasa. Japanski paviljon posebno impresionira svojom arhitekturom, vrtovima i umetničkim delima.
Zamisao organizatora bila je da se francuska nauka i umetnost stave u službu Treće republike. Političke komplikacije su uticale da se glavni radovi sa pažnjom obavljaju tek šest meseci pred izložbu i stoga su neke zgrade i prostori bili delom nedovršeni na dan otvaranja. Dostupni podaci ukazuju da su glavni radovi vođeni mesec dana pred otvaranje i da je izložba dovršena mesec dana nakon svečanog otvaranja, što ipak nije sprečilo posetioce da se dive događaju. Treća francuska republika i republikanski režim, koji je bio na snazi od septembra 1870. godine, prolazili su kroz brojne izazove usled odnosa u republikanskom taboru, a takođe i zbog postojećih monarhistički opredeljenih grupa. Uporedo, bio je ovo period u kome se francuska država ekonomski, društveno i politički oporavljala i od teškog nacionalnog poraza u ratu sa Pruskom 1871. godine. Sukob koncepata direktne i predstavničke demokratije, tehnološki izumi i rast privrede uticali su na politički i društveni život Francuske, a reflektovali su se i na organizaciju, ciljeve i rezultate izložbe.
Za Svetsku izložbu 1878. godine u Parizu izgrađena Palata Trokadero, koja se nazivala i Kamena palata. Zdanje je nastalo po zamisli arhitekte Gabrijela Davioa i inženjera Žila Burde, dok je dekoraciju radio Šarl Lamber. Posebnu pažnju su privlačile kule i odaje za prijem – velika sala i koncertna dvorana, kao i sistem ventilacije koji je imao pet hiljada otvora za protok vazduha. Inače, Davio je bio jedan od bliskih saradnika barona Osmana i izgradio je mnoge zgrade u Parizu, proizvodio ulični mobilijar za grad Pariz (kiosk, klupe, kante za smeće, baštovanske kuće, ograde, fontane) i uticao na urbanistički preobražaj grada. Bio je poznat po autentičnim ukrasima i egzotičnom stilu, a posebno je bio pod mavarskim uticajima, što je bilo primetno i kod palate Trokadero, koja je postojala sve do 1937. godine. Aristid Kavaje Kol je sagradio čuvene velike orgulje za Palatu Trokadero, što mu je donelo titulu oficira Legije časti, a Adolf Alfo, inženjer, uredio je i osmislio spoljašnji izložbeni prostor. Glava Kipa slobode, završena 30. juna 1878. godine, bila je izložena u bašti palate Trokadero, dok su ostali delovi bili izloženi na Marsovim poljima. Pažnju su privlačile i Statue kontinenata – Evropa, Azija, Okeanija i Amerika, a koje su našle svoje mesto ispred današnjeg muzeja Orsej. Za vreme Svetske izložbe fontanu Trokadero su okruživale životinje – nosorog, konj, slon i bik, ali su i ove statue izmeštene nakon izložbe. Nosorog, konj i slon su prvo bile od 1935. do 1985. godine izložene na Trgu Port de Sen Klod u 16. arondismanu, a potom su našli svoje trajno mesto u predvorju Orseja. Statua bika je od 1937. godine u Nimu.
Izložbena palata, poznata i kao Gvozdena palata, zauzimala je skoro čitav prostor Marsovih polja i sve zemlje učesnice su u ovom prostoru izlagale svoje proizvode industrije i umetnosti. Anri de Dion, inženjer i Leopold Hardi, arhitekta, osmislili su prostor tako da je dominirala metalna konstrukcija, a prvo počasno predvorje ovog prostora nazvano je Jena, dok je drugo „predvorje vojne škole“. Svaka od zemalja izlagača imala je fasadu koja je bila simbol nacije i države, a sve su bile u tzv. Ulici nacija, dok je na drugoj strani zgrade predstavljena Francuska, sa posebnim akcentom na kolonijalne proizvode. U centru ovog izložbenog prostora bila je likovna umetnost i posebno štand grada Pariza. Uporedo sa izložbom održan je i Kongres antropologa, prilikom koga je bila izložena i serija lobanja ubica. Interesantan je pristup i da se u Galeriji rada prikaže bogatstvo ljudskog znanja i napretka, a posetioci su mogli i da posmatraju radnike kako izvršavaju svoje radne zadatke. Predstavljeni su i novi izumi iz sfere zabave – pametne igračke, mali parni vozovi i mašine i animirane lutke.
Karakteristika Svetske izložbe 1878. godine jeste da je uspešno spojilo tehničke izume i umetnost. Posebna atrakcija bila je minijaturna železnička pruga izgrađena ispod Palate industrije i Palate Trokadero. Ipak, najveći inženjerski podvig na Svetskoj izložbi 1878. godine bile su četiri gigantske hidraulične pumpe koje su izvlačile vodu Sene kroz lavirint cevi od livenog gvožđa i olova do svih delova izložbenog prostora, kao i vrha brda Trokadero u tornjeve Palate gde je pokretala liftove. Brzinu kojom su se liftovi kretali očitavali su vodomeri, što je šokiralo posetioce. Dekor bašte jednim delom bio je otvoren prema nebu, a drugi deo pod zemljom, koristeći prostor i izgled starih kamenoloma, i stoga uspešno je imitirao unutrašnjost pećine. Akvarijum je izgrađen na napuštenom mestu starih kamenoloma za izgradnju. Činjenica je da su francuski inženjeri uspešno povezali Senu sa liftovima, fontanama, akvarijumom i klimatizaciju, što je do tada bilo gotovo nemoguće zamisliti. Ovo je otvaralo prostor da se veruje da je napredak u sferi hidrotehnike koji pokazuje Francuska put za uspehe i u kolonijama. Za Treću republiku kolonijalna osvajanja su bila jedan od primarnih zadataka i u ovome se videlo i moguće rešenje za Suecki kanal.
Atrakcija izložbe je gondola „genijalnog Anrija“ – balon koji prevozi 40 do 50 putnika na visini od 500 metara Za dva meseca ovu atrakciju je koristilo 35.000 osoba. Na drugoj strani, zahvaljujući mašini koja proizvodi gas naduvavani su brojni slobodni baloni koji su omogućili uspone u grupama. Proizvođači šampanjca se takmiče u izlaganju svojih proizvoda, pri čemu je pažnju posetilaca privuklo izloženo bure vina kapaciteta 75 hiljada boca, proizvođača Mersijer. Iako se, pored političkog i ekonomskog značaja, može primetiti značaj industrije zabave, ipak je Svetska izložba mnogo više od svega toga što se moglo videti na prvi pogled i stoga je i upisana u istoriju. Izložba likovne umetnosti i novih mašina bila je veoma raznolika, atrakcije su ostale upamćene, ali su trajne vrednosti ostale.
Izložba nagrađuje najbolje medaljama (zlatne, srebrne i bronzane) za umetnosti, zanate i dostignuća industrije. Pored univerzalnih vrednosti koje su bile određujući kriterijum, značaj za dobijanje medalje imalo je i isticanje vrednosti Treće Republike Francuske. Među nagrađenima su bili Emil Bešar, Žul Pol Lobnic, Fransoa Lakaz Pouso (dobija zlatnu medalju u kategoriji fermentisanih pića za svoj rum), dok se legije časti dodeljuju Benžamenu Pežou, proizvođaču šivaće mašine i Antoanu Lamiju za njegove kreacije od svilenih tkanina. U kategoriji umetnosti Henrih Semiradski dobija „Veliku zlatnu medalju“ za sliku „Svetla hrišćanstva ili Neronove baklje“, dok „zlatnu medalju“ dobija Hans Makart za sliku Svečani ulazak Karla V u Antverpen.
Mnoge zgrade i statue su napravljene od jeftinog materijala (od jute, gipsa i cementa) i bile su privremenog karaktera. U okvirima izložbe, pored nagrada, održani su prateći događaji i predstavljeni izumi koji su imali trajni doprinos. U toku izložbe održano je više svetski važnih izuma, sastanaka i konferencija. Među brojnim izumima koji su bili izloženi bio je i telefon Aleksandra Grejema Bela. Duž Avenije Opera i na Trgu Opera postavljeno je električno lučno osvetljenje. Tomas Edison je izložio megafon i fonograf. Kongres o zaštiti književne imovine, kojim je rukovodio Viktor Igo. Ovaj događaj bio je ključna polazna tačka u formulisanju međunarodnih zakona o autorskim pravima. Međunarodni kongres za poboljšanje stanja slepih ljudi omogućio je usvajanja Brajevog pisma. Ovo su pored medalja najveći trag o svetskom značaju događaja.
Svetska izložba u Parizu 1878. godine imala je značaj za Treću francusku republiku, ne samo u kontekstu promocije njenih vrednosti već je bila i kohezivni faktor za francusku naciju. Paralelno, Svetska izložba bila je i prvorazredni svetski događaj, te i poželjno mesto za sve druge države. Na organizovanje izložbe su se reflektovale sve protivrečnosti ne samo francuskog društva i političkog sistema već i međunarodnih odnosa i ekonomske moći država. Duh vremena je takođe jedna od karakteristika izložbi, stoga možemo uvideti koliko su kolonije bile važne, kao i razvoj nauke i tehnike, kao i kako su promene u ovim sferama uticale na odnos između velikih sila i njihove unutrašnje prilike. Za Francusku je bilo bitno da se novi režim učvrsti na vlasti i da dokaže svoju posvećenost napretku zemlje, a posebno podršci njenim imperijalnim ambicijama. Uporedo, ovom izložbom i državnicima u drugim državama, postalo je jasno kolika je moć održavanja izložbi ovakvog karaktera i stoga je krenula i borba gde će se naredne izložbe održati. Pariz će još dugo vremena držati monopol nad organizovanjem manifestacije, a današnji Pariz i Francuska su svedoci neprolaznih vrednosti koje su ove manifestacije donele.
Ostavi komentar