Autor: Jovanka Simić, novinar
Svake godine u ovo vreme kada Galerija Matice srpske obeležava svoj dan (a upravo ovog oktobra je 173. godišnjica njenog trajanja), delatnici ove dične ustanove naše kulture prisete se i njenog osnovatelja Teodora Pavlovića (1804‒1854), najznačajnije javne i kulturne ličnosti iz Velikokikindskog distrikta u prvoj polovini 19. veka, ali i novinara, književnika i prvog sekretara Matice srpske osnovane u Pešti 1926. godine.
Upravo sa pozicije Matičinog sekretara Pavlović je 1847. godine izneo predlog da se osnuje Srpska narodna zbirka ( Muzeum) i galerija u njenom sastavu. Predlog je obnarodovan u „Srpskim narodnim novinama“ zajedno sa pozivom svim rodoljubima da novoosnovanom Matičinom muzeju poveravaju na čuvanje sve one predmete koji doprinose obogaćivanju narodnog duha i služe njegovom kulturnom napretku u budućnosti.
Statutom Galerije Matice srpske i danas je predviđena mogućnost dopunjavanja i obogaćivanja njenih zbirki novim donacijama darodavaca, kako delima iz savremenog umetničkog stvaralaštva, tako i umetninama iz ranijih vremenskih razdoblja.
Pavlović potiče iz banatskog mesta Karlovo (danas nosi naziv Novo Miloševo). Rođen je u zanatlijskoj porodici – otac Pavle bio je čizmarski majstor ali i dugogodišnji opštinski knez u tom mestu, a majka se zvala Emilija Matić. Kada je Pavlović završio osnovnu školu u rodnom mestu otac je zapazio kod svog sina veliku volju za učenjem, te ga je poslao na dalje školovanje. Pre nego što će postati gimnazijalac u Temišvaru, Teodor je u Hacfeldu najpre učio nemački jezik. Drugu godinu gimnazije završio je u Velikoj Kikindi a treću u Segedinu, dok je preostala tri gimnazijska razreda učio u Sremskim Karlovcima po savetu svojih roditelja koji su želeli da im se sin kao ličnost formira u srpskoj sredini. Potom je na poziv svog prijatelja Konstantina Pejčića prešao u Požun gde je 1825. završio pravne nauke. U Požunu se zainteresovao za književnost ali i za borbu sunarodnika za ostvarenje nacionalnih interesa u Ugarskoj. Prešao je zatim u Peštu gde je jedno vreme bio na praksi kod advokata Rakića, a potom je kao advokatski pripravnik postao pomoćnik u advokatskoj kancelariji čuvenog advokata i književnika Mihajla Vitkovi
Upravo kroz rad sa Vitkovićem, Teodor Pavlović je upoznao tadašnju elitu ugarskih Srba na čelu sa Savom Tekelijom, prvim doktorom prava u srpskom narodu. Na književnu scenu Pavlović je stupio u vreme kada srpska kultura od racionalizma pravi prelaz ka romantizmu. U to vreme, pod uticajem Dositeja Obradovića stasavaju kulturni reformatori, među kojima je najupečatljiviji bio upravo Teodor Pavlović.
NJegov prijatelj, pisac i biograf Konstantin Pejčić, okarakterisao ga je kao „poslednjeg Dositejevog učenika u potpunosti okrenutog prosvetiteljskom radu, brizi o srpskom narodu, ženskom rodu i omladini.“ Uz ostalo, Pavlović je 1845. pokrenuo almanah „Dragoljub“ koji je težio lepom vaspitanju žena. Bavio se i prevodilaštvom. Pod Dositejevim uticajem sa nemačkog na srpski jezik preveo je Knigerovo delo „O obhoždeniju s ljudma“. U Budimu je 1829. godine objavio prevod sa nemačkog „Vilandove simpatije ‒ ili razgovor mudrog prijatelja sa srodnim dušama“.
Godine 1832. u Pešti Pavlović rediguje „Srpski letopis“, a tri leta docnije osniva srpsko političko glasilo „Serbski narodni list“ čiji je prvi broj obnarodovan 1. jula 1835. godine u Budimu. List je 1. juna 1838. godine preimenovan u „Serbske narodne novine“. S kraćim prekidima izlazio je do 1849. godine.
U periodu 1832‒1841. Teodor Pavlović bio je urednik „Letopisa Matice srpske“. Uporedo je radio na obnovi i unapređenju Matice, podarivši novi Ustav toj najstarijoj kulturno-naučnoj instituciji u Srba. Za sekretara Matice izabran je februara 1837. i na tom mestu ostao je do 1854. godine. Zahvaljujući njegovom ugledu i posredovanju, članovi Matice srpske postali su bogati Srbi i plemići : grof Sava Tekelija, Petar Čarnojević, vladika Platon Atanacković, knez Mihailo Obrenović, mitropolit Stefan Stanković, NJegoš…
Pavlović je najzaslužniji za čvrste isprepletene spone između najstarije srpske ustanove kulture ‒ Matice srpske i Petra II Petrovića NJegoša, vladike, velikog srpskog pesnika i mislioca. Prvi kritički napisi o NJegošu nastali su u Matičinom „Letopisu“. Autor tih napisa bio je urednik „Letopisa“ Teodor Pavlović. U svom tekstu, objavljenom u „Serbskom letopisu“ 1834. godine povodom NJegoševog prvenca „Pustinjak cetinjski“ (Cetinje, 1834), Pavlović navodi osnovne poetičke osobine i posebnosti NJegoša kao pisca: „čuvstvo narodnosti“, „silna fantazija u duhu“, „pesnikova odlučnost da se ne ograničava školskim pravilima poetike“, kao i spremnost da „prirodno visprena svoja osećanja sleduje“.
Kako je Pavlović predstavljao najčvršću sponu Matice srpske i pesnika, NJegoš je zahvaljujući toj sponi postao saradnik „Letopisa“. Stoga je u ovom časopisu, najstarijem te vrste u Evropi (izlazi od 1824. godine), objavljena NJegoševa posmrtna oda „Nalažnij znak pameti prahu narodoljupca“, napisana povodom smrti Lukijana Mušickog (1837. godine). Zatim je obnarodovana alegorijska novela „San na Božić“, preuzeta iz „Pevanije“ Sime Milutinovića Sarajlije (1838. godine). Prijateljstvo NJegoševo i Pavlovićevo rezultiralo je i ozvaničenjem pesnikovog statusa u Matici srpskoj. Godine 1845. NJegoš je uplatio prilog od 100 forinti i tako postao „matičar“. O njegovom prijemu u članstvo Pavlović, tadašnji sekretar Matice, izvestio je na sednici 5. januara 1846. godine. Sa svoje strane poštovanje prema Matici NJegoš je izrazio 1847. godine poslavši na dar Biblioteci Matice srpske prvi primerak svoje „Luče mikromozma” kao i pet primeraka „Gorskog vijenca”, objavljenog 1847. godine.
Značajan detalj iz bogate biografije Teodora Pavlovića koji govori koliko je za života bio cenjen među srpskom inteligencijom i narodom predstavlja i činjenica da je u vreme Mađarske bune 1848. godine bio u delegaciji Srba koji su išli na audijenciju kod austrijskog cara kako bi mu izložili srpske zahteve i odluke Majske skupštine, donete na Saboru u Sremskim Karlovcima.
Uveliko bolestan, kao pedesetogodišnjak Teodor Pavlović se vratio u rodno Karlovo gde se ubrzo i upokojio 12. avgusta 1854. godine. NJemu u čast Isidor Nikolić štampao je „Tužnu pesmu zaslužnom pokojniku”, a novinar Aleksandar Andrić u časopisu „Svetovid“ sročio je prikladan stih „čika Toši“ navodeći da je otišao „branitelj imena Srb ‒ revnitelj za čast i slavu roda ‒ prosvetitelj roda svog”.
Pavlovićev prijatelj iz studentskih dana, dr Kostantin Pejčić, objavio je 1857. godine njegovu biografiju o trošku Teodorovog rođenog brata Jovana Pavlovića. Prodajom knjige i dodatnim prilozima kikindskih intelektualaca koji su visoko cenili njegov doprinos ukupnom razvoju kulture i prosvete srpskog naroda, podignuto mu je spomen-obeležje. U tome su učestvovali Srbi sa svih strana. Skupljeno je 638 forinti, a spomenik koji je dopremljen iz Beča postavljen je u crkvenoj porti 1866. godine u Karlovu. Bila je to najveća javna manifestacija u ovom kraju posle održavanja četvrte skupštine Ujedinjene omladine srpske u Kikindi 1869. godine.
Matica srpska se Teodoru Pavloviću odužila ne samo spomenikom u Karlovu, već i spomen-bistom ispred Matičine zgrade u Novom Sadu, a 1846. i svečanim portretom koji se nalazi u kancelariji sekretara ove institucije. Uz portret „ide“ i trojni zavet Teodora Pavlovića: „Jezik, vera i narodnost, amanet ti Srbe brate, to sveto troje, to je izvor česti, slave i sreće tvoje“.
LITERATURA
Letopis Matice srpske, 1837, str. 34–35.
Akademik Miro Vuksanović, „S NJegošem bolje znamo ko smo“, beseda.
Prof. dr Dragan Stanić, „NJegoš i srpska kultura ne mogu se odvojiti“, beseda.
Dušan Dejanac, „Teodor Pavlović, čovek velikog duha i uma“.
Ostavi komentar