Autor: Jovanka Simić, novinar
Istoriografija srpske umetnosti upamtila je Teodora Dimitrijevića i pod imenom Kračun (Kračunović) Teodor, istovremeno ga svrstavši među umetnike najzaslužnije za nespornu slavu srpskog baroka. Smatraju ga jednim od najoriginalnijih srpskih baroknih slikara druge polovine 18. veka.
Po oceni savremenika, a i docnijih poznavalaca umetnosti, Kračun je prevazišao sve svoje prethodnike i postao prvi stvarni majstor među srpskim slikarima. Stoga, nimalo slučajno, naša dična Galerija Matice srpske ovih je dana postavkom Kračunovih dela obeležila svoj 172. rođendan. Tim pre što je od poslednje sveobuhvatne izložbe posvećene slikaru čiji opus predstavlja vrhunac srpskog baroka prošlo gotovo pola veka.
Kračun je rođen u prvoj polovini 18. veka (Sremska Kamenica, 1732 ‒ Sremski Karlovci, 1781) i tokom čitavog svog stvaralaštva ostao je veran podneblju Srema i okoline koja danas čini Vojvodinu. Pretpostavke kažu da je sa roditeljima iz južnih balkanskih krajeva u Habzburšku monarhiju došao 1739. posle pada Beograda.
Porodica se nastanila u Sremskim Karlovcima, a kasnije je Kračun sa suprugom Martom živeo u Sremskoj Kamenici. Nadimak „Kračun“ u istoriji se najpre vezivao samo za Rumune koji su sličnim imenom označavali dan Božića. Preovladava, ipak, mišljenje da reč „kračun“ ima slovensko poreklo i da je izvedena od glagola „korčiti“ (koraknuti) ili zakoračiti u novi period.
U Sremskim Karlovcima Kračun je stekao prva slikarska znanja, a u radionici Jova Vasilijeviča, pridvornog slikara patrijarha Arsenija Četvrtog Jovanovića, upoznao je Vasilija Ostojića koji mu je jedno vreme bio učitelj. Docnije je prešao u radionicu Dimitrija Bačevića sa kojim je od 1760. slikao ikonostas kapele Uspenja Bogorodice u Dalju, despotske crkve u Krušedolu, kao i delove ikonostasa crkve manastira Beočin. Potom je otišao u Beč da usavrši likovno obrazovanje.
Među Kračunova najstarija dela uvrštena je ikona Bogorodice sa Hristom iz crkve Svetog Nikole u Starom Slankamenu. Za hram Svetog Georgija u Somboru, u saradnji sa Jovanom Isajlovićem i Lazarom Serdanovićem, oslikao je od 1771. do 1772. ikonostas, pevnice, propovedaonicu, episkopski presto, Hristov grob i tri ikone. Ovaj ikonostas je u drugoj polovini 19. veka prenet u Kulu, gde je zatim izgoreo u požaru. Vatra je mimoišla samo prestonu ikonu Hrista i čuva se u oltaru kuljanske crkve.
U periodu od 1772. do 1774. slikao je ikonostas i episkopski presto crkve Svetih Kuzmana i Damjana u Neštinu. U crkvi su i dve Kračunove ikone — Bogorodica sa Hristom i Krunisanje Bogorodice. U istom periodu nastala je i ikona Svetog Georgija.
U Mitrovici je od juna do septembra 1775. naslikao ikonostas netom obnovljene stare crkve Svetog arhiđakona Stefana, a za manastirsku crkvu u Novom Hopovu 1776. oslikao je ikonostas koji je stradao u požaru u Drugom svetskom ratu. Sačuvane su jedino prestone ikone Bogorodice sa Hristom i Svetog Jovana, kao i nekoliko ikona sa vrha ikonostasa. Kračun je ikonostas seoske crkve u Suseku slikao 1779. godine. Na tom ikonostasu ilustrovao je, pored ostalih, i temu Hristovih muka.
Među poznatijim Kračunovim ikonama je i ona posvećena Svetom Jovanu u crkvi manastira Đipša koju je uradio 1753. godine. Majstoru Dimitriju Bačeviću pomagao je u izradi ikonostasa manastirske crkve u Krušedolu i Beočinu. Takođe, slikao je ikonostase u sremskim selima Neštin i Laćarak, u manastiru Privina Glava. Jedan zapis o Bačkoj iz 1866. godine navodi da je Kračun radio ikonostas i u mestu Bogčinovac kod Apatina pre 1760. godine.
Veoma je cenjeno i Kračunovo portretno slikarstvo, a među najpoznatijim je portret karlovačkog mitropolita Pavla Nenadovića iz nekadašnje galerije Mitropolitskog dvora u Sremskim Karlovcima. Sačuvano je više replika i kasnijih kopija ovoga portreta. Prema Kračunovom crtežu nastao je bakrorezni portret mitropolita Nenadovića koji je docnije uradio budimski bakrorezac Johan Filip Binder.
Maja 1780. crkvena opština Sremskih Karlovaca poverila je Kračunu poduhvat da sa Jakovom Orfelinom u Sabornom hramu posvećenom Svetom Nikoli oslika ikonostas proroka na vencu trulnog svoda i četiri jevanđelista u trulu. Praznične ikone i dveri su Kračunova a dela dok su ostale ikone Orfelinov rad.
Gradnja sremskokarlovačke Saborne crkve započeta je 1758. na podsticaj Karlovačkog mitropolita Pavla Nenadovića, po planovima izrađenim u Beču, na mestu stare crkve iz turskog vremena. Majstori graditelji bili su Kosta Cincarin i Nemac Johanes. Godine 1760. zidani su toranj i kupola, po projektu Zaharija Orfelina, a crkva je potpuno završena 1762. godine.
Značajno je napomenuti da Kračunovom opusu pripadaju i prestone ikone sa figurama Svetih Simeona i Save Srpskog, Svetog Vasilija Velikog i Grigorija Bogoslova, kao i ikone na dverima, praznične ikone, ikone iz ciklusa Hristovog stradanja Tajna večera i Pranje nogu apostola i Raspeće sa medaljonima Bogorodice i Svetog Jovana Bogoslova.
Na osnovu stilske analize, likovni znalci pripisali su mu i ikonu sa predstavom Isusa Hrista sudije sa arhanđelima Svetim Mihailom i Gavrilom (1780) iz fruškogorskog manastira Šišatovac, a koje su danas deo zbirke Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.
U svom umetničkom stvaralaštvu Kračun je prolazio kroz različite faze i raznovrsne uticaje. U njegovim ranim delima prisutni su elementi slovenskog baroka, kao i uticaj Bačevića, koji su najizraženiji u dekorisanju odeće i reljefne pozadine. U docnijem stvaralaštvu primetni su uticaji zapadnog baroknog slikarstva, izdužene i izvijene figure, bogato drapirana odeća koju u poslednjim radovima zamenjuje nežnim nijansama od najfinijih svetloplavih i ružičastih do bisernosivih i svetložutih nijansi.
Ne završivši svoje remek delo, veliki ikonostas u sremskokarlovačkoj Sabornoj crkvi, Kračun je preminuo aprila 1871. godine. Veliki umetnik počiva u tom Sabornom hramu.
LITERATURA
- Lazar Mirković, Teodor Kračun, Novi Sad 1953.
- R. Nikolić, Poreklo Teodora Kračuna, SRZZSKS, 1956.
- Dejan Medaković, Srpska umetnost u veku, Beograd 1980.
Ostavi komentar