Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
U trenutku kada je rat u Ukrajini uzdrmao svet i kada smo suštinski svedoci globalnog obračuna Rusije i Zapada, jedan događaj uspeo je da pažnju javnosti skrene sa ove goruće teme. Bila je to poseta predsednice Predstavničkog doma SAD Nensi Pelosi Tajvanu. Kineska strana je ovaj potez Pelosi doživela kao krajnje neprijateljski čin. U jednom trenutku delovalo je da će kineska vojska i oružanom silom pokušati da spreči dolazak Pelosi u njihovu provinciju, što je svet dovelo na ivicu novog velikog oružanog obračuna. Srećom, kineska strana se, ipak, uzdržala od upotrebe sile, čime je bar privremeno došlo do deeskalacije situacije oko Tajvana. Međutim, problem time nije rešen. Pitanje Tajvana ostaje jedno od najtežih u međunarodnoj geopolitičkoj areni, kao i jedno od onih koje ima izuzetno visok potencijal da postane žarište novog globalnog sukoba.
Na pitanje zašto je to tako i u čemu leži toliki potencijal za eskalaciju globalnog sukoba oko Tajvana, odgovor je veoma jednostavan. Kroz pitanje političke sudbine ovog azijskog ostrva prelamaju se odnosi trenutno dve najmoćnije sile sveta. Naime, i NR Kina i SAD Tajvan smatraju strateški važnim za sopstvene interese. Upravo zato svaki oružani sukob oko Tajvana gotovo neminovno uvukao bi ove dve nuklearne sile u otvoren sukob, dok bi se ostatak sveta mahom svrstavao na jednu ili drugu stranu. Samim tim, kada pokušavamo da na jedan analitičan i sveobuhvatan način sagledamo ovo pitanje, moramo se pozabaviti interesima sva tri pomenuta aktera u ovom sporu, a to su vlasti u Pekingu, Vašingtonu i Tajpeju, kao i međusobnim preplitanjem interesa sve tri pomenute strane.
Zato na samom početku moramo nešto više reći o samom Tajvanu, o njegovoj istoriji, geopolitičkom položaju, kao i o ekonomskim i unutarpolitičkim odnosima koji funkcionišu na tom ostrvu. Tajvanci svoju zemlju nazivaju Republika Kina i vlada u Tajpeju se smatra legalnom vladom cele Kine. Odnosno, polaže pravo ne samo na teritoriju Tajvana i manjih ostrva i hridova pod direktnom kontrolom Tajpeja, već i na kontinentalnu Kinu, pa i na sve one teritorije koje su se nakon razgraničenja NR Kine sa susedima našle u drugim državama. Samim tim, možemo zaključiti da vlasti nepriznate Kine pretenduju na teritoriju veću nego što to čini vlada u Pekingu, odnosno, vlada međunarodno priznate Kine. Upravo ova pomalo paradoksalna okolnost uvodi nas u suštinu problematike Tajvanskog pitanja. Naime, tokom i nakon Drugog svetskog rata, tačnije sve do 1949. godine, u tadašnjoj Kini besneo je krvavi građanski rat između nacionalista Čang Kajšeka i komunista Maa Cedunga. Pobedu su 1949. godine odneli komunisti, a Čang Kajšek sa sve vladom, vojskom, intelektualnom, političkom i kulturnom elitom koja ga je podržavala, kao i članovima njihovih porodica, preselio se na ostrvo Tajvan. Upravo odatle on je nastavio borbu protiv komunista i sve do 1971. godine u međunarodnim institucijama predstavljao je legalnu Kinu, pa čak i u Ujedinjenim nacijama. Nakon približavanja Kine i SAD u vreme Ričarda Niksona i njegovog državnog sekretara Henrija Kisindžera ta realnost počinje da se menja. Vlast u Pekingu preuzima ključnu ulogu u međunarodnim institucijama, dok vlada na Tajvanu dobija status predstavnika nepriznate Republike Kine, sa kojim se nosi i danas.
Više od sedamdeset godina života dve Kine u neprijateljstvu, plus što je Tajvan pre toga gotovo pola veka (od 1895. do 1945. godine) bio pod japanskom kolonijalnom vlašću, stvorili su dubok jaz između Pekinga i Tajpeja. Generacije Kineza sa obe strane Tajvanskog moreuza rađale su se i odrastale pod različitim vlastima i u različitim, obično međusobno suprotstavljenim, političkim okvirima. Razgradnja kineskog nacionalnog identiteta na Tajvanu time je uzela maha. Danas, prema različitim anketama, sve manje ljudi na tom ostrvu se izjašnjava kao Kinezi, a sve više kao Tajvanci ili kao oni koji imaju dualni identitet, i kineski i tajvanski. Vođstvo jedne od dve najmoćnije partije na Tajvanu, Demokratske progresivne partije (DPP) sada već otvoreno govori da im cilj više nije da pod svojom vlašću ujedine Kinu, za šta se i dalje zalaže trenutno druga najmoćnija stranka na ostrvu Kuomintang, već za punu nezavisnost i međunarodno priznanje Tajvana.
Upravo taj stav trenutno vladajuće DPP na Tajvanu neprihvatljiv je za zvanični Peking, koji to ostrvo smatra sastavnim delom jedne, jedinstvene i nedeljive Kine. Doduše, neprihvatljive su im i pretenzije Kuomintanga na vlast u Pekingu, ali manje nego separatističke težnje DPP-a. U svakom slučaju, činjenica je da NR Kina nema namere da odustane od pune integracije Tajvana u državno pravni poredak Kine i da to smatra najvažnijim pitanjem u političkoj agendi. Uostalom, međunarodno pravo je potpuno na strani jedne Kine. Kada na sve to dodamo i narastajuću ekonomsku, političku i vojnu moć te zemlje, onda nam postaje jasno da vlasti u Pekingu neće odustati od namere da uspostave punu kontrolu nad Tajvanom. Vreme radi za NR Kinu i svakako joj je od prvorazrednog interesa da se taj proces sprovede mirnim putem. Očuvanje mira i stabilnosti omogućava dalji ekonomski i vojni razvoj Kine, što je glavni preduslov i garant da se proces reintegracije Tajvana sprovede u delo, ali i da NR Kina nastavi svoj pohod na mesto najmoćnije sile sveta. Cilj Kine je da na stogodišnjicu pobede komunističke revolucije, 2049. godine, postane ekonomski najjača zemlja sveta. Samim tim, nisu joj potrebni ratovi i nestabilnost koji bi to mogla dovesti u pitanje ili bi eventualno taj veliki cilj prolongirali.
S druge strane, NR Kina ne isključuje ni povratak suvereniteta nad ostrvom oružanim putem, ali to ipak stavlja u drugi plan. Zvanični Peking je poslao jasnu poruku u kojim okolnostima bi se eventualno mogli opredeliti za ratnu opciju. Na prvom mestu to je u slučaju da vlada na Tajvanu proglasi nezavisnost, što bi neminovno nateralo Peking na oružanu intervenciju. Druga mogućnost je da se dramatično promeni odnos snaga u Tajvansakom moreuzu. Možemo pretpostaviti da se to odnosi na eventualni pokušaj Tajvana da dođe do nuklearnog oružja, što je za Peking apsolutno neprihvatljivo i zahtevalo bi vojnu akciju. I, na kraju, kineski komunisti ostavili su mogućnost da upotrebe vojsku ukoliko bi se svaka diplomatska mogućnost za mirnu reintegraciju iscrpela. Svakako da se takav stav vlasti u Pekingu može dosta široko tumačiti, ali se suštinski svodi na to da će Peking vojno reagovati ako Tajvan odbije bilo kakvu komunikaciju i pregovore između dve strane. Upravo zbog ovih „crvenih linija“ kineskih vlasti, treba naglasiti da čak i DPP, iako se zalaže za nezavisnost Tajvana, u praksi nije spremna da išta konkretno preduzme na tom planu. Odnosno, nisu za proglašenje nezavisnosti, koje bi neminovno izazvalo rat, već se kao i Koumitang zalažu za očuvanje „statusa kvo“ na terenu. Tačnije, Tajvanci sebe smatraju suverenim i nemaju potrebu da formalno proglašavaju nezavisnost, čime izbegavaju otvoreni sukob s Pekingom. Takođe, postoji jasna volja da se s Pekingom razgovara, što isključuje treći naveden razlog da Kina eventualno upotrebi silu. Što se tiče promene odnosa snaga u Tajvanskom moreuzu, on se ionako menja iz godine u godinu. Iako Tajvan ulaže više od 10 milijardi dolara godišnje u vojsku, Kina investira u oružane snage oko 230 milijardi dolara. Odnos snaga samim tim se menja, ali ne na štetu Pekinga već vlasti na Tajvanu, tako da je i taj razlog za intervenciju Kine isključen. Iz svega navedenog možemo zaključiti da na Tajvanu postoji gotovo konsenzus svih relevantnih partija, kao i većine društva, da treba izbeći sukob s Pekingom, kao što i u Pekingu postoji saglasje oko toga da reintegraciju Tajvana treba izvršiti mirnim putem.
Očigledno je da nam raspoloženje s obe strane Tajvanskog moreuza govori da ne postoji želja za eskalacijom sukoba. Međutim, više od 300 upada aviona NR Kine u vazdušni prostor Tajvana samo prethodne godine, nedavna poseta Nensi Pelosi Tajvanu, velike vojne vežbe kineske narodne armije oko Tajvana prethodnih nedelja, sve to nam govori suprotno. Čak deluje da su NR Kina i nepriznata Republika Kina na ivici oružanog sukoba. Zašto je to tako i da li postoji prostor za eskalaciju Tajvanske krize, pitanja su na koja možemo odgovoriti tek kada u celu priču uključimo i SAD. Naime, SAD su podržavale vlasti na Tajvanu praktično od dolaska nacionalista na to ostrvo 1949. godine. Naročito je to postalo izraženo od 1950. godine i rata na Korejskom poluostrvu koji je SAD učvrstio u stavu da se moraju angažovati na suzbijanju komunističke ekspanzije u tom delu sveta. Tajvan je, samim tim, postao važan saveznik zvaničnog Vašingtona u realizaciji politike kontrole NR Kine, njenog uticaja u Južnom kineskom moru i na Pacifiku. SAD su bile te koje su snabdevale oružjem Tajvan, koje su obučavale tamošnju vojsku i koje su svoju Sedmu flotu, raspoređenu u azijsko-pacifičkom regionu, između ostalog, doživljavali kao podršku Tajvanu u slučaju invazije komunista. Stvari se menjaju od sedamdesetih godina prošlog veka i primene Kisindžerove strategije približavanja SAD NR Kini. Cilj stratega u Vašingtonu bio je razbijanje komunističkog jedinstva, a posebno osovine Moskva – Peking. Upravo zato, od tog momenta pa sve do kraja prošlog stoleća, dolazi do svojevrsne deeskalacije na relaciji Vašington – Peking, pa čak i do uspostavljanja bliskih ekonomskih veza.
Međutim, u XXI veku odnos SAD prema Kini počinje dramatično da se menja. Najočiglednije to postaje još u vreme vlasti Baraka Obame, koji je na Minhenskom bezbednosnom forumu označio upravo Kinu kao glavnog rivala njegove zemlje u borbi za liderstvo u svetu. Nije to bilo nimalo slučajno. Procene zapadnih ekonomskih stručnjaka jasno su govorile da je Kina ta koja će do kraja dvadesetih godina XXI veka ekonomski nadmašiti SAD. Suštinski, bio je to jasan signal da Vašington gubi nadmoć i da je samo pitanje trenutka kada će globalno liderstvo prepustiti moćnom „azijskom zmaju“. Samim tim, u vodećim političkim krugovima u SAD sazrelo je mišljenje da se tome moraju odlučno suprotstaviti, ali nije postignuto saglasje oko načina na koji to učiniti. Jedan deo američke elite smatra da obuzdavanje Kine treba izvršiti indirektno i to preko Rusije. Naime, kineska moć počiva na enormnoj proizvodnji i izvozu, za šta su Kini neophodne ogromne količine energenata. Direktno ili indirektno, dobar deo svetskih rezervi energenata nalaze pod kontrolom Zapada, naročito u arapskom svetu. S druge strane, ruski energenti imaju globalni značaj, a Zapad nad njima nema kontrolu. Između ostalog, upravo zato smo danas svedoci rata u Ukrajini, koji za cilj ima slamanje Rusije i stavljanje pod kontrolu njenih neprocenjivih energetskih potencijala. Očigledno je taj deo američkog establišmenta zauzeo stav da bi uspostavljanjem kontrole nad ruskim energentima Zapad dobio mogućnost da kontroliše dalji razvoj Kine, ograničavajući joj dotok dragocene energije. Drugi deo američke elite, pak, ima drugačije mišljenje i to smo mogli da vidimo u vreme vladavine Donalda Trampa. Naime, Tramp i njegovi istomišljenici smatraju da ne treba trošiti energiju i vreme na Rusiju, već direktno udariti na Kinu i to visokim carinskim barijerama koje bi imale zadatak da smanje izvoz kineske robe u SAD i Evropu. Time bi se, ako ne potpuno zaustavio, onda bar usporio dalji razvoj te zemlje. Pošto oko 40% ukupnog izvoza Kine ide prema zemljama političkog Zapada, ova strategija „carinskog rata“ bi svakako dala značajne rezultate u borbi protiv narastajuće moći te zemlje.
Pošto postaje sve očiglednije da je politika slamanja Rusije doživela neuspeh, sve su prilike da će pre ili kasnije i sadašnja američka administracija morati da se prikloni mišljenju „jastrebova“ koji priželjkuju direktan obračun sa Kinom. Svakako da je to za SAD bolnija opcija, pošto u Kini posluje gotovo svaka iole značajnija zapadna, pa samim tim i američka, kompanija. Međutim, postaje sve izvesnije da je to jedini način da se razvoj Kine uspori. Upravo u toj politici obuzdavanja Kine Tajvan ima strateški značaj. Naime, Tajvan nije samo to jedno najveće i glavno ostrvo na kojem se nalazi glavni grad nepriznate Kine. U sastav Tajvana ulaze i mala ostrva i hridovi kako u strateški važnom Južnom kineskom moru, tako i u priobalju kontinentalne Kine. Na primer, tajvansko ostrvo Kinmen nalazi se sa druge strane Tajvanskog moreuza, na samo 9 kilometara od kineske obale. Što znači da onaj ko kontroliše Tajvan kontroliše i obe strane Tajvanskog moreuza, ali ima uticaj u Južnom kineskom moru. Uzmemo li u obzir da se oko polovina ukupne tonaže svetske trgovine odvija kroz Južno kinesko more i da se Japan, Južna Koreja i Australija snabdevaju naftom preko Tajvanskog moreuza, onda nam stvari postaju jasnije. Kontrolom nad Tajvanom SAD čuvaju uticaj nad dobrim delom svetske trgovine u kojoj u najvećoj meri učestvuju njihovi saveznici, ali i sama Kina. Ukoliko bi se SAD odlučile za rat sankcijama protiv Kine i blokadu njene obale, onda bi Tajvan predstavljao dragoceni deo tog lanca azijsko-pacifičkih zemalja, Japan, Australija, Južna Koreja, Filipini, Malezija, Vijetnam, Indonezija, Indija, a koje bi imale zadatak da blokiraju kineski izvoz. Odnosno, možemo slobodno zaključiti da Kina sa Tajvanom ima direktan pristup Pacifiku, ali bez njega ona je pritisnuta na sopstvenom priobalju.
Samim tim, postaje nam jasno da ukoliko bi došlo do ekonomske blokade Kine, eskalacije krize oko Tajvana bila bi neminovna. Peking bi prirodno težio brzoj uspostavi kontrole nad Tajvanom kako bi se što lakše domogao Tihog okeana i razbio tu američku pomorsku blokadu. Upravo je to i najopasniji scenario za eskalaciju sukoba u Tajvanskom moreuzu. Jer, kao što smo već istakli, trenutno ni u priznatoj, a ni u nepriznatoj Kini ne postoji volja za ratnim rešenjem. Takođe, malo je verovatno da bi tajvansko rukovodstvo pod uticajem iz Vašingtona moglo postupiti kao ukrajinsko i nekim nepromišljenim potezom izazvati NR Kinu da reaguje. Vlastodršci u Kijevu vlast su preuzeli nakon državnog udara 2014. godine, tako da su bili neutemeljene i podložne spoljnjoj manipulaciji, naročito onih zapadnih centara moći koji su im pomogli da preuzmu vlast. Na Tajvanu je situacija značajno drugačija. Postoji razvijen i stabilan politički sistem u kome nije lako nametati mišljenje spoljnog faktora, bez obzira dolazi li ono iz Pekinga ili iz Vašingtona. Samim tim, možemo zaključiti da Tajvan neće svojevoljno biti oružje u rukama SAD za obuzdavanje Kine, što ne menja činjenicu da to veoma lako može postati, ukoliko do sukoba na relaciji Peking – Vašington dođe.
Upravo zato, odgovor na pitanje hoćemo li svedočiti ratnom zapletu oko Tajvana u najvećoj meri zavisi od poteza koje će vući vlasti u SAD. Nažalost, čini se da će protokom vremena politička volja u Vašingtonu za obračun s Kinom samo rasti. U to nas uveravaju i procene uglednih američkih oficira poput Bena Hodžesa, bivšeg komandanta američkih snaga u Evropi, koji smatra da će do kraja ove decenije doći do vojnog sukoba između SAD i Kine. Takođe, komandant američkih azijsko-pacifičkih snaga Filip Dejvidson govorio je o neminovnosti invazije Kine na Tajvan i to do 2026. godine. Upravo mišljenja ovih uglednih američkih vojnika govore nam u kom pravcu se razvijaju stavovi stratega u američkim oružanim snagama. Kada na to dodamo i prirodnu želju političke elite u SAD da pod svaku cenu zaštiti primat na globalnom nivou, onda nam stvari postaju jasnije. U Vašingtonu jača narativ o neminovnosti obuzdavanja Kine, a Tajvan u toj „opasnoj igri“ ima strateški značaj za obe strane. Upravo u toj činjenici možemo pronaći klicu neminovnosti eskalacije krize oko tog azijskog ostrva i to u ne tako dalekoj budućnosti. Moć Kine je iz dana u dan sve veća, a SAD ne mogu mirno posmatrati kako ih neko potiskuje sa pozicije najmoćnije sile sveta.
Ostavi komentar