Autor: Đorđo Sladoje
Koronavirus, stručno nazvan kovid 19, pojavio se u kineskom gradu Vuhanu u decembru prošle godine, i u međuvremenu se proširio na gotovo sve zemlje – male i velike, bogate i siromašne, demokratske i autokratske – pretvorivši našu planetu u jedan veliki karantin. Virus se, sa čovjeka na čovjeka, lako prenosi i brzo širi, pa je za relativno kratko vrijeme bolest poprimila pandemijski karakter. Lijeka protiv kovida zasada nema, i jedini način da se zaraza spriječi jeste tzv. socijalna izolacija, odnosno izbjegavanje kontakata sa potencijalno zaraženima. Tako je kuća postala najsigurnije utočište i najpovoljnija kota u borbi protiv ovog nevidljivog neprijatelja. Slogan ostanite kod kuće odjekuje svijetom u vidu molbe ili prijeteće naredbe ili pak očajničkog vapaja pred gotovo apokaliptičnim scenama masovne patnje i umiranja, poput onih koje viđamo u Italiji i Španiji. Više od stotinu hiljada ljudi već je izubilo život, a još mnoge čeka ista sudbina, dok se kraj ove pošasti jedva nazire.
Problem je prevashodno zdravstveni, pa nije čudo što su ljekari i medicinske sestre, na koje smo do juče imali (ne)opravdane primjedbe, postali heroji i heroine naših neveselih karantinskih dana.
Ali ova planetarna pošast, svejedno je li prirodna ili vještački izazvana, ne utiče pogubno samo na zdravlje, već se reflektuje na sve oblasti života – privredne, društvene, političke, kulturne… Negativne, da ne kažem katastrofalne posljedice, nije u ovom trenutku moguće ni približno procijeniti.
Pandemija je stavila na tešku probu savremenu civilizaciju i neke njene ključne vrijednosti i institucije. Unutar Evropske unije, primjera radi, izostala je toliko hvaljena solidarnost, pa su neke zemlje, poput Italije, ostavljene da se same snalaze, kako znaju i umiju, a one van granica Unije ne vrijedi ni pominjati. Velike i moćne države, čak i one najmoćnije, pokazuju niz slabosti, a njihovi arogantni lideri ostaju zbunjeni i prestrašeni pred epohalnim izazovom. Pokazalo se takođe da su zdravstveni sistemi mnogih relativno razvijenih zemalja (pretežno u privatnim rukama) nespremni dočekali dolazak nevidljivog neprijatelja.
Daju se uočiti i različiti pristupi pandemiji u zavisnosti od mentaliteta pojedinih naroda. Tako su Mediteranci – Italijani i Španci, a djelimično i Francuzi – koji uglavnom žive napolju, brzo i dinamično, gotovo karnevalski, poprilično olako i neozbiljno shvatili opasnosti koje ova opaka bolest donosi, što im se, nažalost, surovo osvetilo. Za razliku od njih, germanski narodi, navikli na protestansku disciplinu, mnogo su ozbiljnije i spremnije dočekali pandemiju, što se vidi i po relativno manjem broju žrtava. Amerikanci, a naročito Britanci, dok vrag nije odnio šalu, su i na kovid gledali sa visine, oholo i bahato, kako se, uostalom, i prema svemu drugom odnose. Tako je čak i premijer Engleske završio u šok- sobi.
Virus ne poznaje ni rase, ni nacije, ni pol ni uzrast, ni granice, pa je tako provalio i na Balkan, i u našu zemlju, nažalost. A kako smo se mi snašli u problemima koje ovakve pojave donose? Na prvi pogled vidljivo je da je naš zdravstveni sistem organizovaniji i na udare otporniji i u svakom pogledu spremniji nego što smo to inače podozrivi i sumnjičavi mogli pretpostaviti i povjerovati, a da je država pokazala zavidnu sposobnost efikasnog reagovanja u vanrednim prilikama. Srećna je okolnost i to što je naše zdravstvo u državnoj nadležnosti, pa je uspješna saradnja struke i vlasti umnogome usporila širenje pandemije, a broj zaraženih i preminulih svela na podnošljivu mjeru.
Možda treba reći da mi već imamo iskustva u borbi protiv „nevidljivog“ neprijatelja pred kojim smo se, te 1999. godine, držali hrabro, oholo, čak i prezrivo, ali ovaj neprijatelj takav odnos ne dopušta i ne prašta. Jedini spas od kovida je karantin, kućna izolacija, policijski čas… I tu počinju organizacioni , psihološki i s njima povezani drugi problemi. Iako se ogromna većina građana pridržava zdravstvenih preporuka i državnih mjera, pokazuje se, ipak, da nam kuća nije omiljeno mjesto niti su ukućani najbolje društvo. Kad ljekari, primjera radi, preporučuju šetnju, naš čovjek , gotovo po pravilu, ostaje u kući da se s ukućanima svađa i otima oko daljinskog upravljača. A kad država kaže – ostanite kod kuće da biste spasili i sebe i državu, mi nazor hoćemo napolje – u šetnju, na žurku, na piknik, a prisjetimo se i crkve i dalekih rođaka. Prinudni boravak u zatvorenom prostoru jeste i mučan i tegoban, na trenutke i nepodnošljiv, ali kako bi tek bilo da ovaj virus zahtijeva danonoćni boravak napolju, i da u kuću ne smijemo ni priviriti. U kućnoj izolaciji, ma koliko tegobna bila, mogu se, uz malo inventivnosti pronaći i izvjesne prednosti. Ovo je prilika, makar i iznuđena, da se odmorimo od svijeta i predahnemo od svakodnevne često sulude i besmislene jurnjave, da se više posvetimo bližnjima i nekim finim poslovima koje uporno ostavljamo za sutra… Zanimljivo je i to kako se ljudi na sve načine, a naročito humorom, brane od užasa kojem su izloženi. Nema sumnje da humoristički sadržaji koji kolaju društvenim mrežama predstavljaju neku vrstu pojedinačne i kolektivne terapije.
Već uveliko traju nagađanja o tome kakav nas svijet čeka kad epidemija najzad prođe. Katastrofičari predviđaju da će se dosadašnja civilizacija, koja se jedva održavala, jednostavno urušiti, a da će temeljna obnova biti veoma duga, mukotrpna i sasvim neizvjesna. Vječiti optimisti vjeruju da će pandemija imati katarzično dejstvo i da će doći do svojevrsnog preporoda, ekonomskog, moralnog, duhovnog i svakog drugog, dok fatalisti vele da se tu ne može mnogo uraditi, pošto je riječ o osveti čovjeku zbog njegovog nepromišljenog i brutalnog narušavanja prirodne ravnoteže, odnosno o kazni božijoj za naše poroke i svakojaka nepočinstva. Oni najtrezveniji konstatuju da su ovakve prirodne katastrofe gotovo neizbježni čovjekovi pratioci kroz istoriju i da se ne događa ništa što već nije viđeno, a novi su samo protagonisti. Poznato je da se ljudi u nesreći ujedine, zbliže i solidarišu, a čim nesreća prođe, vraćaju se starim, da ne kažem vječitim navikama, pred kojima presahnu izvori humanosti i plemenitosti.
Ni mnogo veće katastrofe u prošlosti, kao što su epidemije kuge, kolere i španske groznice, niti veliki ratovi u kojima su izginuli milioni ljudi, nisu bitnije promijenili čovjekovu prirodu, niti su svijet učinili boljim i humanijim mjestom za život.
A kad i ovo prođe (nadamo se sa što manje žrtava), gotovo je izvjesno da će bogati još bjesomučnije krenuti da izgubljeno bogatstvo nadoknade i to na račun siromašnih (a kako bi drugačije), čiji će se broj neminovno uvećavati. Naš poznati košarkaški stručnjak, Božidar Maljković, nedavno reče: „Kad vidimo ko daje skupe kredite, znaćemo ko zapravo u šaci drži i svijet i virus“. Ali da ne nagađamo, pošto o budućnosti ne znamo ni koliko o kovidu.
I zar ne piše u Bibliji: „Ne brinite za sutra, jer svakom je danu dosta zla svojega“.
Ostavi komentar