Svetost i teret kosovskog zavjeta

31/08/2020

 Autor: Đorđo Sladoje

Veoma je važna i velika uloga poezije u oblikovanju naše istorijske i nacionalne svijesti, u očuvanju kosovskog opredjeljenja i kosovskog zavjeta, odnosno vidovdanske etike. Tu prije sveg mislim na epsku narodnu poeziju – „našu jedinu pravu klasiku“, na Njegoša kao „tragičnog junaka kosovske misli“ i na njegove sljedbenike koji su, svako po mjeri sopstvenog dara, uznosili Kosovo u carstvo poezije.

Još je veći i dragocjeniji doprinos svete Pravoslavne crkve koja je u dugim vijekovima ropstva uspjela da očuva ključne gradivne elemente našeg identiteta, vjeru i nadu, duh i dušu naroda i da Kosovo učini svetom, zavjetnom zemljom – u doslovnom i simboličkom smislu.

Crkva i poezija čuvale su i prenosile kosovski zavjet koji potonjim generacijama predstavlja sve veći teret sa kojim ponekad ne znaju šta će.

Ne pominjem ovo da bih raspirivao srpski nacionalizam i srpsku mitomaniju, već stoga što sam uvjeren da je Kosovo još uvijek izvor žive duhovne energije koja može biti od velike, suštinske pomoći pri suočenju sa ovim krupnim, sad već ogoljenim pitanjem. To dobro, ponekad bolje od nas znaju oni koji nam uporno ponavljaju da zaboravimo prošlost, ne samo zato što se tamo pojavljuju u veoma mračnim ulogama, već stoga što to u isti mah znači izmicanje ključnog identitetskog oslonca bez kojeg bi se srpski narod prosuo u gomilu sirotih i pometenih individua. Jer u prošlosti – u tradiciji, mitu, kulturi i religiji, što će reći na Kosovu, zasnovane su i utvrđene one vrijednosti koje nas, kao pojedince i kao zajednicu, u bitnome određuju. I još nam kažu da prihvatimo zatečeno stanje i realnost na terenu, po onoj narodnoj – čije ovce toga i planina. Kao da se čobanskom poslovicom može preko noći riješiti ovo epohalno i za nas sudbonosno pitanje. A šta se radi, na primjer,  sa onom planinom na kojoj ima više crkava nego ovaca. Pritom nije preporučljivo pitati ko je i kako je proizveo zatečeno stanje. Ali, mi znamo i dužni smo da kažemo i stalno ponavljamo da je to stanje proizvedeno brutalnom silom, u interesu silnih i mimo međunarodnog prava, uz cinično opravdanje da je riječ o humanitarnoj akciji spasavanja albanskog stanovništa od progona i pogroma srpske vojske i policije. Stanje na terenu govori da je danas na Kosovu i Metohiji 200 000 Srba manje, a za koliko je povećan broj  „prognanih“ Albanaca  to se ne zna, jer se oni ni Titu nisu dali prebrojati. Stanje na terenu čine i brojne porušene i spaljene kuće, crkve, groblja i manastiri – brutalno desakralizovana sveta zemlja na kojoj je, uprkos svemu, ostalo stotinak hiljada Srba, lišenih elementarnih ljudskih prava kojima se tako napadno paradira.

„Sila uzme zemlju i gradove“, kaže jedan stih iz narodne epske pjesme „Ženidba Dušanova“ koju bi naši pregovarači sa Zapadom trebalo da nose  kao obavezni priručnik. Ali, nijedna sila nije dovijeka i nije prvi put da se sa silom suočavamo. Pitanje je, ipak, da li je ovo pokoljenje Srba doraslo velikim istorijskim iskušenjima, koliko je današnjim Srbima uistinu stalo do Kosova i Metohije, šta i koliko mogu da učine kako bi sačuvali svoju „osnovnu zemlju“ i temelj sopstvenog istorijskog, kulturnog i duhovnog identiteta… Dobro znamo kako je srpski narod bjesomučno satiran tokom dvadesetog vijeka – okupiran, bombardovan, progonjen, sluđivan svakojakim ideološkim i političkim koncepcijama, osuđivan, izolovan, kažnjavan, ponižavan, pa opet bombardovan i od protivnika i od saveznika… Ne treba zanemariti, ali ni tajiti činjenicu da znatan dio srpske političke i kulturne elite ne doživljava Kosovo i Metohiju kao nešto svoje i važno. Oni bi ovaj problem riješili s „nepodnošljivom lakoćom“ aktivirajući naše, istina bogato, vazalsko iskustvo  i rajetinski mentalitet.  Možemo mi neprestano da se žalimo na očigledne nepravde koje nam svijet čini, ali u tom i takvom svijetu, koji uređuje jezuitsko-orijentalna politika, moramo da živimo i preživimo i odbranimo ono što nam po pravdi i božjoj i zemaljskoj pripada. Ali to je mnogo lakše reći nego uraditi. Stanje na terenu pokazuje da su Albanci na Kosovu i Metohiji u ogromnoj većini i da su, uz pomoć moćnih saveznika, već pribavili mnoge atribute državnosti. Nedostaje im još samo potvrda Srbije o nezavisnosti, o čemu sanjaju i na čemu rade od osnivanja Prizrenske lige. Na prvi pogled čini se da je manevarski prostor dramatično sužen, a mogućnosti daljih ustupaka i kompromisa sa srpske strane iscrpene. Iako se nalazimo u zoni istorijskog sumraka, mislim da ni po koju cijenu ne smijemo priznati nezavisnost samoproglašene države Kosovo, sa punom sviješću da će to proizvesti i već proizvodi mnoge rđave posljedice.

Uvjerili smo se i na vlastitoj koži osjetili šta su silnici spremni da urade kako bi ostvarili svoje nacionalne interese na tuđim teritorijama. Svako drugo rješenje koje bi vodilo međunarodnom priznanju takozvane države Kosovo imalo bi još teže posljedice po Srbiju i srpski narod.

Dovoljno je samo virnuti preko granica susjednih država, nekadašnjih jugoslovenskih republika, pa se uvjeriti u to šta Srbe čeka u nezavisnom Kosovu. I sad smo tu gdje jesmo – od moćnih i surovih  pritisnuti i odsvud stiješnjeni. Ali pravo na predaju jednostavno nemamo, ali imamo obavezu da svoju zemlju jačamo u svakom pogledu – ekonomskom, demografskom, tehnološkom, vojnom, kulturnom i moralnom – moralnom naročito, kako bismo na sve načine omogućili opstanak Srba na Kosovu i Metohiji (bez toga svaki napor gubi smisao) u ljudski podnošljivim uslovima i dodatno zaštitili kulturno-istorijsko nasljeđe. Potrebno je da češće i glasnije  govorimo o sudbinskom značaju Kosova i Metohije za naš opstanak, da koristimo svaku, i najmanju povoljnost u međunarodnim odnosima, da tražimo prijatelje koji hoće i mogu i da požale i da pomognu. A da li ćemo uspjeti da se odbranimo, ovako iznureni istorijom, predugo zaglavljeni u mutljagu tranzicije i zabavljeni ruhom i kruhom, ili će se Kosovo negdje zagubiti na našem maglovitom evropskom putu, to je u ovom trenutku teško i nezahvalno reći. Naše je da učinimo sve što možemo, i više od toga, kako bismo Kosovo i Metohiju saačuvali.

Što se budućih generacije tiče, one će, vjerujem, biti bolje od nas, što i nije tako teško. Mi nemamo pravo da u njihovo ime predajemo Kosovo i Metohiju, jer nam, već sutra, mogu reći da se nismo morali zbog njih toliko žrtvovati.

    Po dubljoj logici srpske istorije, da ne kažem sudbine, i njima će pripasti svetost i teret kosovskog zavjeta – ako se u nama ne ugasi. A sve se nadam da neće.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja