Autor: Milovan Balaban, istoričar
Svetosavlje je često spominjan termin u našem savremenom društvu. No, on se često veže za narativ savremenog čoveka, za njegove ideološke konstrukte, te tako najčešće možemo čuti za termin svetosavski nacionalizam, ali ponekad i za svetosavski kosmopolitizam, univerzalizam itd. Koliko je Svetosavlje, ili koliko je duh svetosavlja kompatibilan sa savremenim duhovnim trendovima i koliko može da se poistoveti sa savremenim shvatanjem sveta i čovek veliko je pitanje. Otud možda treba preciznije odrediti šta se podrazumeva pod Svetosavljem.
Najčešća i najkraća definicija Svetosavlja je ona koju je upotrebio Otac Justin Popović kada je rekao da je Svetosavlje pravoslavlje u srpskoj redakciji, odnosno da je to pravoslavlje u srpskoj verziji, kako ga Srbi doživljavaju i praktikuju. Sveti Sava je shvatio ulogu Srba u promislu, ili duhovnom domostroju spasenja naroda čime je trasirao srpski istorijski, državni i ovo-svetovni put i razvoj, ali, što je bitnije, i duhovni put, odnosno nad-svetovni princip sabornosti i zajedništva (ostvariv na zemlji kroz crkvu autokefalnu) koji nadilazi sve ovozemaljsko i vodi narod ka Eshatonu, zajednici koja će u sklopu novog univerzalnog izabranja (što je Crkva Božija) nadživeti sve svetovno i egzistirati i posle kraja istorije.
Treba istaći, u cilju rasvetljenja ličnosti Svetog Save, da je on pre svega đak Svete Gore. Po Božijem, ne bi rekli predodređenju, nego predznanju da će Rastko odgovoriti na poziv i priziv od Boga upućen, na dvoru Nemanjinom su se našli ruski monasi sa kojima je Rastko pobegao na Svetu Goru. Slučajnosti nema ni u životima običnih ljudi, pa tako ne možemo ovo bekstvo objasniti slučajnošću i sticajem okolnosti. Duboko u srcu Rastkovom tinjao je već plamen ljubavi za monaškim životom i željom za posvećivanju života Bogu. U skladu sa njegovim željama i njegovim srcem promisao mu je i uputila kroz ruske monahe šansu da ispuni svoje želje i da u skladu sa svojim stremljenjima dođe u tišinu manastirske atmosfere.
Rastko, monah Sava, je nameravao sav svoj život da provede na Svetoj Gori u molitvi i konteplaciji. NJegovo srce je izgaralo u čežnji i ljubavi prema Hristu. Nema nikakvih naznaka da je on planirao životni put kakav mu je kasnije promisao odredila. Nema naznaka da je on uopšte shvatao da će ustanoviti srpski narativ kroz koji će čitav narod, baš kao i on sam, biti pozvan od Boga da pristupi nad-svetovnom, duhovnom poimanju sveta i zajednice narodne koju o okvirima crkve treba da stvara i neguje. Ili kako se to kaže da će on biti taj koji će narod pozvati na Zavetni put po kom je kosovskim rečnikom rečeno “zemaljsko za malena carstvo, a nebesko uvjek i dovjeka”, čime se naravno ne negira država i sve zemaljske institucije, nego se samo u hijerarhiji vrednosti stavljaju ispod nad-svetovnog i duhovnog.
To što je Sveti Sava učestvovao u stvaranju srpske države, pomagao njen opstanak i na kraju krajeva 1221. krunisao svog brata za kralja govori nam o njegovom shvatanju države kao narodne kuće, kao instituciji koja je potrebna, i koju narod u ovo-svetovnom egzistencijalnom smislu mora i treba da ima. Ali njegovo zalaganje za autokefalnost Srpske crkve govori nam gde je fokus njegovog interesovanja i šta je za njega centralno. Na saboru u Žiči i u svojoj čuvenoj Žičkoj besedi Sveti Sava udara osnove za Zavetno poimanje sveta koji objašnjava Srbima. Od tog trenutka Srbi postaju zavetni narod, narod koji bi trebalo da bude vezan nitima koji nadilaze sva svetovna (državna, civilizacijska, materijalna, kulturološka) zajedništva, uklopljeni dogmatski i duhom u organizam jedinstvene i univerzalne vaseljenske crkve (da li su to Srbi kroz istoriju i danas ostvarivali i u kojoj meri drugo je pitanje).
U vremenima kada raskol između Rima i Carigrada, katoličanstva i pravoslavlja, nije običnom svetu bio potpuno jasan Sveti Sava je oslonjen na Ćirilo-Metodijevsku tradiciju trasirao put srpskog naroda koji je bio vezan za Istočno Hrišćanstvo. Narodna crkva, narodni jezik u bogosluženju, istočne dogme bez papskog primata i dogmatskih dodataka koje je promovisala Zapadna crkva, su bile odrednice koje je prvi srpski arhiepiskop prihvatio. Sve u cilju spasenja naroda i hoda ka nad-svetovnom zajedništvu, odnosno ostvarivanju zavetne zajednice. Otuda su savremeni termini nacionalizam, koji podrazumeva državu u cilju obezbeđivanja narodnog jedinstva, kao i internacionalizam gde se gube narodne osobenosti, a što je proklamovano od katoličkog Rima kroz negiranje nacionalnih identiteta, strani Svetom Savi. Narativ, ili paradigma srpskog Duhovnog vođe je potpuno drugačija. Ona je okrenuta pre svega nad-svetovnom, dok je svetovno u službi ovog prvog, odnosno duhovnog. Ovo današnji svet, uključujući i Srbe potomke Svetog Save, najčešće teško shvataju.
Na zapadu je doživljaj sveta potpuno drugačiji. Nacije su se u zapadnoj civilizacijskoj hemisferi pojavile i formirale krajem XVIII i početkom XIX veka, iako njihove konture vidimo i ranije. Građanstvo sputano feudalnim plemstvom, a inovativno nadareno i napredno profilisano, je vremenom u savezu sa kraljevima potiskivalo feudalnu vladajuću klasu. Treći stalež, koji su činili preduzetnici, intelektualci i drugi, vremenom je počeo da definiše osnove građanske i nacionalne ideologije opovrgavajući teorije po kojima je kralj božanskog porekla te je kao takav nosilac suvereniteta naroda. Otud vidimo u američkoj Deklaraciji nezavisnosti i francuskoj Deklaraciji prava čoveka i građanina ideološki konstrukt koji proglašava narod za nosioca suvereniteta čime se stvara osnov za detronizaciju kraljeva, ali i potpunu promenu katoličkog sveta, kao i osnov za rušenje katoličkih monarhija. Na zapadu je građansko-nacionalno bilo osnov za stvaranje modernih država. Ovaj proces je, može se reći dovršen, u drugoj polovini XIX veka kada su stvorene i ujedinjene Nemačka i Italija.
U zapadnom, katoličko-protestantskom civilizacijskom krugu, nacija je produkt višeg civilizacijskog stupnja jednog naroda. NJegovog prelaska sa etničkog na političko što se ostvaruje u državi. Otuda je država taj metafizički apsolut, kako bi Hegel definisao, koji objedinjuje i garantuje postojanje i opstanak jedne nacije. Isto tako nacionalizam zapadnog tipa je horizontalan. U njemu nema duhovnog pogleda na svet, odnosno ne postoji duhovna vertikala. Država potvrđuje sebe, čime se potvrđuje i narod, kroz svetovnu realizaciju koja se najčešće manifestuje kroz širenje prostora, ovladavanje resursima i materijalnim napretkom. Sve ovo je na zapadu stvorilo jake imperije koje su u potrazi za resursima ovladali gotovo čitavim svetom, ali su i neretko ulazile u sukob interesa što je izazivalo konflikte, kako u samoj Evropi tako i u kolonijalnim, prekookeanskim posedima evropskih država.
Ako za Svetosavlje i koristimo termin nacionalizam moramo uvek imati na umu da je on bitno, čak bi rekli i suštinski drugačiji od poimanja ovog termina na zapadu. Ono svetovno i državu stavlja u drugi plan, kao nešto bitno ali ne i najbitnije i na kao krajnji cilj jednog naroda. Otud Sveti Sava i definiše državu na narodnoj osnovi. Odnosno država se prostire dokle se prostire narod. Time duhovni otac srpskog naroda isključuje imperijalno iz svog programa i poimanja sveta. I odista, kada je srpska država pokušavala da bude neka vrsta imperije (retko ali je bilo slučajeva iz raznoraznih opravdanih i neopravdanih razloga) odstupala je od svetosavskog puta, a taj projekat se završavao fatalno po njen opstanak i sam narod (primer jugoslovenska država i Dušanova carevina). Ovim ne osuđujemo te projekte koji su imali istorijsku osnovu, ali hoćemo da kažemo samo da to nije u duhu poimanja države u svetosavskom, zavetnom smislu.
Svetog Savu možemo naći u nacionalnom pogledu na svet. Zajedno sa svojim bratom on stvara državu, brine se za narodne potrebe, formira identitetski osnov postojanja nacije. Ali on nije sav u tome. Otud desničari mogu da ga vide kao svoga, ali realno ako ga sagledaju videće da njegova blagonaklonost prema drugim narodima (naročito ako su duhovno jedinstveni sa njim samim) odudara od krutog, ili u najmanju ruku indiferentnog stava prema drugim nacionima. Levičari, internacionalisti i kosmopoliti takođe Sveca mogu da vide kao svog. Sava otvara škole, bolnice brine o sirotinji što ga u socijalnom smislu približava levičarskim humanistima. Kosmopoliti ga mogu svojatati jer on gradi van Srbije i pomaže sve narode sa kojima stupa u kontakt. Bugare, Grke pa čak i naroda na istoku. Gradi hramove, pomaže sirotinju i brine za njih (koliko je u njegovoj moći) kao za svoju braću. Dakle, svi se mogu prepoznati u njemu, ali ne mogu ga staviti potpuno u svoju “fioku”.
Sveti Sava kao da je iznad svih savremenih ideologija, pogleda na svet i poimanja sveta. NJegov cilj je dalji od svih ponuda koji nudi savremeni materijalizovani i posvetovnjačeni svet. Prvi srpski arhiepiskop je iznad svih modela uređenja sveta i traganja za ljudskom srećom koje one nude. I to nije čudo. On ovaj svet gleda kao prolazan, kao poprište aktivnosti kojom čovek i narod zaslužuju jedan viši i bolji svet. Upravo svi njegovi napori su upereni kao onom krajnjem, nad-svetovnom i eshatološkom i ono je u fokusu svih njegovim delovanja. Kako Sveti Sava tako i Svetosavlje kao duhovni put srpskog naroda (od kojeg su Srbi mahom odstupili ali mogu da se vrate na njegove staze) streme ka onome što po rečima Spasitelja “nije od ovoga sveta”, ali istovremeno se trudeći da ovaj svet preobraze i učine približnijim duhovnom narativu kojem je obezbeđena večna egzistencija.
I upravo zbog svega gore navedenog možemo zaključiti da u Svetosavlju nema nacionalizma, makar onakvog kakav je stigao na prostore država vizantijskog civilizacijskog kruga, sa zapada. Nacionalizam i sve ovozemaljsko nisu cilj u Svetosavlju. Oni (država, institucije, resursi i uopšte sve materijalno) nisu ni potisnuti i prokaženi kao u dualističkom pogledu na svet, ali može se reći da imaju svrhu samo kao instrument postizanja nad-svetovnog, zavetnog u kom je potpuna realizacija, kako pojedinca tako i naroda. Koliko su današnji Srbi na svetosavskom putu nije teško proceniti. No, iako su ga mahom napustili (ipak ne u potpunosti) on ostaje jedini koji svetli i daje izlaz iz lavirinta bespuća u kojima smo se kao narod našli, delom pod
Ostavi komentar