Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Poznata ruska istoričarka Natalija Naročnicka nedavno je, prilikom posete Matici srpskoj u Novom Sadu, ratna dešavanja u Ukrajini opisala kao „egzistencijalni sukobˮ. Na taj način ona je htela da naglasi kako je reč o ratu koji se sasvim razlikuje u odnosu na sve dosadašnje slične sukobe u svetskoj istoriji. Zaista, iz ove perspektive, čini se da sva kolokvijalna objašnjenja koja smo najčešće čuli o ukrajinskoj krizi (rat za naftu i gas, očuvanje dolarskog poretka) pred pomenutom konstatacijom odlaze u drugi plan. Razume se da se, kao i svi veliki sukobi u svetskoj istoriji, ni ovaj rat nije dogodio preko noći. Naime, hronika ovog egzistencijalnog sukoba prvenstveno se vezuje za tragičan „razval Sovjetskog Savezaˮ i geopolitičke posledice na evropskom i postsovjetskom prostoru koje su opštepoznate, ali ništa manje i za jednu nevidljivu unutrašnju transformaciju „političkog Zapadaˮ koju je podstakao ovaj epohalni događaj. Reč je o talasu takvih svetsko-istorijskih pomeranja koja su počela okončanjem Hladnog rata i na određeni način kulminirala na ukrajinskom tlu.
Na strogo geopolitičkom planu ključna posledica rata u Ukrajini ispoljava se u procesu „konačnog razdvajnja Rusije od Zapadaˮ. To podrazumeva talas kardinalnih promena u ruskoj ekonomiji čije je osnovno obeležje sve veće oslanjanje na nezapadna tržišta i sopstvene resurse (proizvodne i prirodne). Za mnoge autore značajan je proces „dedolarizacije svetskog finansijskog sistemaˮ koji je najsigurniji simptom sveta buduće višepolarnosti. Svakako, najvažnija geopolitička pomeranja trenutno se dešavaju na Globalnom jugu gde dojučerašnji američki sateliti (Saudijska Arabija) sve otvorenije okreću leđa projektu Paks amerikana. Pored nestanka „suverene Ukrajineˮ, sadašnji sukob će očigledno najviše koštati Evropu, dok je savez Rusije i Kine sasvim izvesna činjenica i osnova budućeg sveta multipolarnosti.
Na idejnom planu koncepcija evroazijstva stekla je odgovarajuću verifikaciju i izvan ruskog civilizacijskog kruga. Manifestacije ovog raspoloženja su svakako osobene koncepcije kineskog, indijskog, turskog (islamskog), ali i evropskog evroazijstva, koje proizilaze iz različitog poimanja sopstvene uloge u savremenom svetu. NJihovo zajedničko obeležje je izraziti antiatlantizam (antiamerikanizam). U kineskoj verziji evroazijstvo je moćan savez dve kontinentalne velesile, Kine i Rusije, koji kao takav podrazumeva viševektorsku saradnju prvenstveno u oblastima energetike, tehnologije i vojne bezbednosti. Za Tursku spoljnu politiku evroazijstvo je koncepcija koja, osim oslobađanja od američkog uticaja, pruža i mogućnost objedinjavanja područja koje naseljavaju tzv. turkofoni narodi (Azeri, Ujuguri), dok je iz evropskog ugla reč o modelu „geopolitičke emancipacije Evropeˮ koja se posmatra kao jedinstven prostor od Atlantika do Urala, a u nekim radikalnijim verzijama od Atlantika do Vladivostoka.
Koristeći se ukrajinskom krizom, Amerika nastoji da afirmiše „novi atlantizamˮ kao karakterističnu geopolitičku filozofiju koja počiva na ideji zbližavanja država Severne Amerike i Zapadne Evrope, a na temelju određenih zajedničkih vrednosti kao što su: slobodna demokratija, lične slobode i vladavina prava (DŽon Vilijams proširuje ovaj termin koristeći se izrazom atlantistička teologija). U praksi je reč o konceptu koji je počeo da se ostvaruje posle završetka Drugog svetskog rata, kada su Amerikanci konstruisali „mit o sovjetskoj pretnjiˮ kao izgovor za formiranje NATO-a i uspostavu svojevrsne kontrole nad Zapadnom Evropom. Danas se u zapadnim propagandnim uporištima koristi mit o ruskoj pretnji koji u društvenom praksisu legitimizuje otvoreni progon ruske kulture i umetnosti. Na sve ove pojave zapadna naučna i intelektualna javnost uglavnom ćuti, baš kao i na proces višedecenijskog progona Srba na Kosovu i Metohiji, koje je odavno tamna mrlja na obrazu tzv. evropske kulture i civilizacije.
Balkan u pomenutom svetsko-istorijskom sukobu ima i svoje simbolično geopolitičko značenje. Osnovna posledica je nastojanje evroatlantista da marginalizuju uticaj Rusije na ovim prostorima. Zbog svega su Srbija i Republika Srpska u posebno komplikovanom položaju jer su tradicionalno označeni kao ruska interesna sfera u ovom delu sveta. Ipak, utiska smo da nekakav ponovljeni scenario iz devedesetih godina prošlog veka nije moguć. Međutim, to ne znači da se ova kriza neće ispoljiti, jer mi živimo na prostoru koji je odavno označen kao „pupak svetaˮ.
LITERATURA: Milorad Vukašinović, Misliti prostorno, SAJNOS, Novi Sad 2021; Natalija Naročnicka, Savremeni čovek i savremeni svet, Matica srpska, Novi Sad, 1. XI 2022; Milorad Vukašinović, Globalna perestrojka, SAJNOS, Novi Sad 2022.
Ostavi komentar