Autor: Danilo Koprivica, politikolog
Živimo u vremenu u kome značajan deo međunarodne javnosti očekuje od Srbije i od srpskog društva da se iskrenije suoči sa nedavnom prošlošću, smatrajući taj proces gotovo eliminacionim testom demokratije. Svesni neminovnosti suočavanja i u potrazi za mogućim rešenjima, posegli smo za istorijskim primerima iz dvadesetog veka, na osnovu kojih ćemo pokušati da se podsetimo ali i da naučimo kako su se sa vlastitom prošlošću suočila društva koja sebe smatraju uzornim demokratijama.
Suočavanje sa prošlošću – iskustva demokratskih društava
Pokušaćemo da objektivno evociramo događaje započete oktobra 1935. godine, kada je Etiopija koju su tada nazivali i Abisinija, kao jedina nezavisna afrička država, napadnuta i okupirana od strane fašističke Italije. Ne birajući sredstva, italijanska avijacija je zabranjenim bojnim otrovima izvršila masovna bombardovanja civilnih i vojnih ciljeva. Ovo su sećanja na događaje koji su po nekima zapravo označili početak Drugogog svetskog rata, koji je zbog moguće eurocentričnosti vezan za nama poznata dešavanja iz septembra 1939. godine.
Etiopija: činjenice i mitovi
Savezna Demokratska Republika Etiopija prostire se na 1,1 miliona kvadratnih kilometara i ima oko 108 miliona stanovnika, dok u samom glavnom gradu Adis Abebi, na nadmorskoj visini od oko 2300 metara, živi preko 3 miliona stanovnika.
Službeni jezik je amharski a govori se još gotovo 90 drugih jezika. 62,8% stanovnika su hrišćani (od toga, 43,5% pravoslavci, protestanti 5%, katolici 0,9%), a muslimana je 33,9%.
Poljoprivreda čini 41% BDP-a, 80% izvoza i zapošljava 80% radne snage. Glavni proizvod je kafa koja čini oko 10% BDP-a i oko 70% zarade od izvoza. Više od četvrtine celokupnog stanovništva živi od sektora kafe. Etiopija je prva zemlja u Africi i među prvih deset je na svetu po broju grla u stočarstvu. Sa 3,3 miliona košnica najveći je afrički proizvođač i izvoznik meda i pčelinjeg voska. Industrija čini tek oko 15% BDP-a. Neadekvatna privredna struktura, gledano po tradicionalnim merilima, mogla bi u budućnosti uz adekvatnu viziju i upornost biti potencijalna komparativna prednost ove siromašne zemlje.
Veruje se da je upravo ovde nastao anatomski moderan čovek Homo sapiens (Omo ostaci). Najstarija zabeležena država je Kraljevstvo Aksum, koji važi za sveti grad Etiopske orijentalno-pravoslavne crkve koja tvrdi da se u njihovoj crkvi Bogorodice Sionske nalazi zavetni kovčeg sa tablicama na kojima je ispisano 10 božijih zapovesti. Najimpresivniji spomenici u Aksumu su kameni obelisci – stele. Najviša je visoka 24 metra, dok je jedna od srušenih bila visoka 33 metra. Kao i kod piramida, ostaje misterija kako su ove građevine uopšte podignute.
Po etiopskoj legendi, koju prenosi sveta Knjiga slave kraljeva – Kebra Nagast , u Aksumu je živela kraljica Makeda – kraljica od Sabe. Tokom njene posete kralju Solomonu, začet je prvi negusa nagast, kralj svih kraljeva, car Etiopije Menelik Prvi, začetnik Solomonske dinastije etiopskih vladara koja je zemljom vladala gotovo neprekidno oko tri hiljade godina. Sve do 1974. godine.
Moć Aksuma opada sa prodorom arapskih osvajača, trgovaca robljem, što dovodi do decentralizacije države, koja će opstati tek uz kratkotrajnu pomoć Portugala. Razdoblje slabih careva se završava 1855. godine kada na presto dolazi Tevodros II. On i njegovi naslednici, Johanes IV i Menelik II, povlačili su se prema unutrašnjosti i tako su očuvali nezavisnost zemlje pred nadirućom evropskom kolonizacijom.
Etiopija između dva italijansko-abisinska rata
Menelik II (1889 – 1913) je nakon prvobitne saradnje i potpisivanja sporazuma o prijateljstvu sa Italijom (1889), kojoj je prepustio Eritreju, ipak napadnut od strane Italijana a nakon pobede kod Adue (1896) stekao je svetsku slavu, dok je Italijanima usled neočekivanog poraza ova bitka bila istorijski kamen u grlu. Mirovnim ugovorom u Adis Abebi okončan je Prvi italijansko-abisinski rat (1895 – 1896) a Etiopija je stekla međunarodno (zapadnjačko) priznanje nezavisnosti. Oslanjajući se na Rusiju i Francusku, a bivajući podozriv prema Engleskoj, Menelik II je širio i modernizovao zemlju gradeći infrastrukturu.
Nakon Menelika na presto dolazi carica Zavditu (1916 – 1930). Bila je prva žena koja je u moderno doba vodila međunarodno priznatu državu u Africi. Povela je borbu protiv ropstva i uvela je zemlju u Ligu nacija (UN). Kao konzervativna i gotovo fanatično verski opredeljena, neretko je ulazila u konflikte sa modernim manirom koji je iskazivao njen regent Ras Tafari Makonen, koji presto preuzima 1930. kao car Haile Selasije Prvi od Etiopije. Školovan u Evropi, ubrzao je modernizaciju zemlje po evropskim uzorima. Već 1931. uveo je prvi ustav u zemlji sa dvodomnim parlamentom. Ustav je zadržao plemićke kuće na vlasti , ali je uspostavio početni privid demokratske vladavine u naciji koja je tek trebalo da prihvati takvu filozofiju. Iako se borio protiv ropstva, dugo je odolevao da donese odluku o njegovom potpunom ukidanju, procenjujući da bi takva odluka mogla dovesti do krvavih i dugotrajnih unutrašnjih sukoba usled vekovne tradicije i različitih interesa.
1925.godine Italija odlikuje Selasija, a 1928. dve zemlje potpisuju sporazum o prijateljstvu. Ipak, već 1932. godine u zvaničnom vladinom dokumentu – Izveštaju o Etiopiji, predlaže se njeno kolonizovanje. Benito Musolini je u proleće 1934, u maniru belgijskog kralja Leopolda Drugog, lansirao parolu o obavezi Italije da uvede Afriku u porodicu civilizovanog sveta.
Uzalud je etiopski car pozivao Ligu i međunarodnu javnost da stane na put agresiji. Samo se SSSR zalagao za naftni embargo. Ostali su vodili računa o sopstvenim interesima na istoku Afrike, svesni italijanskog nezadovoljstva zbog slabog kolonijalnog plena nakon velike žrtve u Velikom ratu. Ograničene sankcije su uvedene tek po proglašenju otvorene agresije.
Drugi italijansko-abisinski rat (1935 – 1936)
Nakon avionskog deljenja letaka sa pozivom na pobunu protiv cara, italijanski napad je otpočeo bez najave, oktobra 1935. godine. 760.000 slabo naoružanih Etiopljana dočekalo je 400.000 Italijana i askera pod komandom generala Emilija de Bona. Brz pad dva grada namerno ostavljena bez etiopske odbrane da se pokaže ko je zaista agresor, kao i ukidanje ropstva, nisu doneli željeni efekat Italijanima. Nakon početka etiopske kontraofanzive, na čelo italijanske vojske dolazi maršal Pjetro Badoljo, koji se suočava sa daljim italijanskim pojedinačnim porazima.
U decembru Italijani su započeli sa masovnim raspršivanjem iperita iz fabrike u Mogadišu. Istog onog koji će pet godina ranije upotrebiti u Libiji. Musolini je tvrdio da je reč o mešavini iperita i suzavca i da smrt nastupa u oko 1% slučajeva, te da je upotreba zapravo nužna i kratkotrajna odmazda za navodnu upotrebu dum-dum metaka i sakaćenje italijanskih vojnika. Iperitom su zasipane i bolnice Crvenog krsta, kao i prirodna prostranstva, zbog čega je došlo do uginuća ogromnog broja životinja.
Haile Selasije se u Ženevi, u sramotnoj atmosferi uz zvižduke i gašenje svetla, obratio Ligi naroda (1936). Ali njegovi vapaji bili su bez odjeka, jer evropske zemlje zaokupljene sobom nisu htele da se konfrontiraju sa Italijom, da se ne okrene Nemačkoj. Taj cilj koji nisu postigli bio im je neuporedivo važniji nego nehumano stradanje velikog broja civila. Koliki je značaj ovo pitanje imalo u tadašnjoj svetskoj javnosti govori i to da se Nikola Tesla samo par dana po otpočinjanju italijanskog napada oglasio u intervjuu za “New York Times” sa osudom agresije i sa prijateljskim savetima ugroženom etiopskom narodu i caru Hailu Selasiju.
Procenjuje se da je stradalo do 300.000 Etiopljana, od čega do 100.000 od posledica trovanja iperitom. Etiopljani, među kojima je bilo i mnoštvo civila su javno i masovno pogubljivani ili zatvarani u sabirne logore. Papa Pije XI čestitao je Italijanima na „divnoj pobedi velikog i dobrog naroda“ koji je povratio imperiju. Kralj Vitorio Emanuele Treći je Musolinija proglasio vojnim genijem a sebe carem Etiopije.
Masakr u Adis Abebi (1937)
I taman kada se pomislilo da će u okupiranoj zemlji zavladati kakav-takav mir, na jednoj od mnogobrojnih fašističkih javnih manifestacija tokom govora vicekralja, maršala Rodolfa Gracijanija, bačene su bombe. Italijani su otvorili neselektivnu mitraljesku vatru a tri dana je trajao krvavi pir pomahnitalih crnokošuljaša i vojnika, koji su nasumice pobili oko 16.000 ljudi u prestonici, pljačkajući njihove lične stvari.
Izvršena je odmazda nad najškolovanijim ljudima Etiopije i pokolj nad 297 monaha manastira Debra Libanos, koji su po odobrenju Gracijanija počinili italijanski saveznici, muslimanski askeri. Sam manastir je devastiran i temeljno opljačkan o čemu se tada pisalo u Italiji. Retki pojedinci u zapadnom svetu su italijansku okupacionu upravu opisivali kao sadizam koji niko normalan ne može razumeti.
Car je mrtav – monarhija je mrtva
Tokom 1940/41. godine engleske trupe oslobađaju Etiopiju, i car, koji je okupaciju proveo u egzilu u Engleskoj, vraća se na presto 1942. godine. Ujedinjuje zemlju i pripaja Eritreju. Nasuprot sumanutoj vladavini italijanskog okupatora, ostali su zabeleženi trenuci govora Haila Selasija, koji je maja 1941, okružen hiljadama naoružanih pristalica i okupljenim građanima oslobođene Adis Abebe, poručuo da ne smeju probuditi zver u sebi i dozvoliti osvetu za ono što su preživeli. Haile Selasije je vremenom, zapuštajući unutrašnje prilike, sve više bivao posvećen međunarodnoj politici i panafričkim aktivnostima (OAJ), stvarajući od Adis Abebe i formalni centar panafričke politike. Usled velikog socijalnog i političkog nezadovoljstva, otpor prema njemu i njegovoj unutrašnjoj politici raste od šezdesetih, a posledica je i nezadovoljstva zbog smrti oko 200.000 umrlih od gladi i masovne bede u zemlji koja je vapila za modernizacijom. Svrgnut je 1974. godine kada je 60 zvaničnika carske vlasti streljano bez suđenja. Umro je 25. avgusta 1975. godine. Te godine ukinuta je monarhija i proglašena je republika. NJegovi posmrtni ostaci su pronađeni 1992. ispod betonske ploče u bivšoj carskoj palati. 2000. godine priređena mu je carska sahrana u organizaciji Etiopske pravoslavne crkve, koja smatra da je bio božanstven po svojoj pojavi.
—————————————————————————————————————————————–
„Druže care, Selasiju Hajle“
Kralj svih kraljeva, gospodar svih gospodara, izabranik Boga i pobedonosni lav Judejski (zvanična titula) car Haile Selasije od Etiopije i „drug svih drugova, predsednik svih predsedništava, izabranik svih naroda i narodnosti“ i pobedonosni maršal jugoslovenski Josip Broz Tito, na tlu Jugoslavije su se sreli devet puta. Prilikom jedne od tih poseta, 225. potomak kralja Solomona, kako je za sebe tvrdio etiopski suveren, „zaslužio“ je oslovljavanje komandira počasnog voda, sa titulom kakvu svet ne pamti. Oslovljen je sa: „Druže care, Selasiju Hajle“.
Etiopski car je bio nosilac najviših jugoslovenskih odlikovanja. Bio je počasni građanin Beograda. U centru Adis Abebe i danas počasno mesto zauzima Spomenik žrtvama fašizma, poklon Jugoslavije, rad Antuna Augustinčića.
Sa simpatijom ili sa ironijom, kako god se kome svidelo, bili smo višestruki domaćini nesvakidašnjoj istorijskoj ličnosti koja je obeležila svoju epohu, čiji lik i delo su inspirisali nastanak rastafarijanstva, monoteističkog religioznog pokreta, čiji sledbenici se zalažu za jednakosti i ujedinjenje rasa, nacija i polova, za napuštanje Vavilona (postojeće države i poretka) i povratak u u tzv. Zajon (engl. Zion), u Etiopiju. Pokret danas broji preko 10 miliona sledbenika koji veruju da je Ras Tafari bio božanstven ne samo po pojavi, već i po duhu. Pokret je i dalje u ekspanziji, pre svega zahvaljujući popularnosti koju uživa muzička legenda i legenda pokreta Bob Marli.
——————————————————————————————————————————————
Pobednik piše istoriju
Niko nikada nije odgovarao za zločine počinjene u Etiopiji. Gracijani, koji je uzgred rečeno izradio i plan napada na Kraljevinu Jugoslaviju, procesuiran je zbog krajnje odanosti Nemačkoj, kao i za počinjene zločine ali samo na evropskom tlu. Umesto 19 godina robije odležao je svega dve – tri, da bi u pedesetim godinama dvadesetog veka bio jedan od vođa neofašističkog pokreta. Haile Selasije je više puta odlikovan najznačajnijim italijanskim ordenjem. Kako pre agresije (1917/1924/1928), tako i posle nje, 1955. godine. Vinston Čerčil je, prema Janu Kempbelu („The Addis Ababa Massacre: Italy’s National Shame“), učinio sve da zaštiti Pjetra Badolja i onemogući poratne etiopske pravne napore. Podsetimo, Badoljo je od kralja Vitorija Emanuela III dobio titulu knez Adis Abebe i imenovan je za guvernera i vicekralja Etiopije. Ipak, naklonost imperije zadobio je kao načelnik generalštaba, 1940, kada je, protiveći se ratnom učešću Italije, podneo ostavku. 26. jula 1943. godine imenovan je za premijera. Potpisao je akt o bezuslovnoj kapitulaciji i objavio je rat Nemačkoj. Premijer je ostao sve do oslobođenja Rima 1944. godine.
Zapravo, odluka Italije da se u 12 i 5 stavi na savezničku, dakle pobedničku stranu, dovela je do međunarodnog kolektivnog zaborava i prećutnog oproštaja svih zločina počinjenih u Etiopiji i u Libiji, o čemu ćemo govoriti narednom prilikom. Takav zaborav je omogućio da se o ovim stvarima veoma malo zna i u samoj Italiji, pa zato i ne čudi što je 2012. godine, nedaleko od Rima, u prisustvu predstavnika Vatikana, podignuta bista Rodolfu Gracijaniju.
Napokon, 2005. godine jedan drugi svedok vremena, Stela iz Aksuma, odsečena i odneta još 1937, vraćena je na svoje mesto – u drevni Aksum.
Ostavi komentar