Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Ulaskom SAD u Prvi svetski rat, sile Antante su dobile najmoćnijeg saveznika koga su u tom trenutku mogle pronaći, a čega je američki predsednik, Vudro Vilson, i te kako bio svestan. Odlučivši se na taj veliki iskorak, odnosno napustivši do tada tradicionalnu izolacionističku politiku svoje zemlje, Vilson nije imao nameru da bude samo nemi posmatrač kreiranja posleratnih međunarodnih odnosa. Naprotiv, odlučio je da bude protagonista novog svetskog poretka, utemeljenog na njegovim političkim idejama i principima. Upravo zato Vilson je odigrao glavnu ulogu na versajskoj političkoj pozornici gde se od 18. januara pa do 28. juna 1919. godine krojila nova mapa Evrope. Mirovna konferencija održana u Parizu predstavljala je ključni moment za međunarodnu legalizaciju novoizgrađene južnoslovenske države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Treba naglasiti da proces stvaranja Jugoslavije nije tekao nimalo lako. Početkom Velikog rata, kada je Kraljevina Srbija borbu za jugoslovensko ujedinjenje predstavila kao svoj ratni cilj, čak i saveznici iz Antante su to dočekali na nož. Britanija, Francuska i Rusija nameravale su da sa teritorijom koju je srpska vlada videla u okviru zajedničke države Južnih Slovena trguje. Tačnije, zarad pridobijanja novih saveznika, bile su spremne da prave različite koncesije na prostoru Balkana. Na primer, Italiji je ponuđen dobar deo Jadranske obale gde su dominantno živeli Južni Sloveni, Rumuniji Banat, a Bugarskoj srpski deo Makedonije. Samim tim, bilo im je neprihvatljivo da se već tada dobar deo Balkana označi kao jugoslovenski, odnosno kao nešto na šta srpska vlada polaže legitimno pravo zalažući se za ideju jugoslovenskog jedinstva.
Uprkos nerazumevanju saveznika, Srbija od svojih ratnih ciljeva nije odustala. Okolnosti su se vremenom menjale, a 1917. godine ideja stvaranja Jugoslavije doživela je novu afirmaciju. Naime, na sednici Carevinskog veća održanog u Beču 30. maja 1917. godine predsednik jugoslovenskog kluba, koji su činili poslanici južnoslovenskih narodnosti u naslednim zemljama dvojne monarhije, Anton Korošec, pročitao je njihov zajednički predlog novog preuređenja Austrougarske. Prema tom planu monarhija je trebalo da dobije trijalističku državno-pravnu i političku platformu u čijim okvirima bi se pored Austrije i Mađarske nalazila i jugoslovenska nacionalna i političko-teritorijalna zajednica. Međutim, ta čuvena Majska deklaracija izazvala je veliku zabrinutost, pre svega kod srpske vlade, jer je ista predviđala opstanak i reformu Austrougarske, a nikako njeno razbijanje i nestanak. Planovi o nacionalnom ujedinjenju srpskog i južnoslovenskih naroda u nezavisnu i suverenu evropsku državu time su dovedeni u pitanje. Tačnije, Majska deklaracija predviđala je ujedinjenje samo južnoslovenskih zemalja Austrougarske u jednu državu i to pod žezlom habzburške dinastije, što je za srpsku vladu bilo neprihvatljivo.
Pored drugih, ovo je bio jedan od ključnih razlog zbog kojih su srpska vlada i Jugoslovenski odbor spremili svojevrsni politički odgovor na brojna pitanja u vezi sa ujedinjenjem južnoslovenskih naroda. Inače, jugoslovenski odbor su činili slovenački, hrvatski i srpski emigranti iz Austrougarske. Srpska vlada ih je organizovala, finansirala i podržavala kako bi u međunarodnoj javnosti vršili propagandno delovanje u korist južnoslovenskog ujedinjenja. Ubrzo nakon Majske deklaracije organizovana je konferencija srpske vlade i Jugoslovenskog odbora na Krfu. Trajala je od 15. juna do 20. jula 1917. godine. Glavni kamen spoticanja između srpske vlade i njenog predsednika Nikole Pašića sa jedne strane i dela Jugoslovenskog odbora predvođenog Antom Trumbićem sa druge strane, ogledao se u različitoj percepciji strukture uređenja buduće države. Predstavnici hrvatske političke elite zagovarali su federalistički princip uređenja sa republikanskim oblikom vladavine, dok je Pašić zastupao ideju centralistički ustrojene monarhije. Ipak, pod pritiskom međunarodnih političkih dešavanja tekst sporazuma nazvanog Krfska deklaracija je usaglašen. Nikola Pašić u ime srpske vlade i Ante Trumbić u ime Jugoslovenskog odbora 20. jula 1917. godine, stavili su svoj potpis na taj dokument. Potpunom uspehu konferencije značajno je doprineo upravo Ante Trumbić. U odsudnom trenutku po rad Konferencije on je pristao da se o uređenju buduće države odluči nakon rata u zajedničkom parlamentu. Pomenutim manevrom Trumbić je postigao dva osnovna cilja. Prvo, da srpska strana pristane na stvaranje zajedničke države i odbaci ideju „etapnog ujedinjenja” , odnosno stvaranja Velike Srbije, za šta je Trumbić sumnjao da predstavlja Pašićev primarni plan. Drugi cilj bio je da Srbija, sa pozivanjem na potpisanu deklaraciju, urgira kod saveznika da stvaranje zajedničke države južnoslovenskih naroda dobije status ratnog cilja Antante. Inače, sporazum je podrazumevao da naziv buduće države bude Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, čime je i Jugoslovenski odbor prihvatio monarhijski oblik vladavine u budućoj zemlji. Predviđeno je da nova država bude ustrojena kao ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija sa dinastijom Karađorđević na čelu. Istovremeno, garantovana je jednakost svih građana i narodnosti, sloboda veroispovesti, ravnopravna upotreba sva tri imena naroda i oba pisma, kao i opšte biračko pravo. Uprkos svojoj efemernosti i pravnoj manjkavosti, Krfska deklaracija imala je značajan uticaj na afirmaciju jugoslovenske ideje kao ratnog cilja srpske vlade i južnoslovenskih političkih elita, posebno u postratnom razdoblju povesnice istih.
Međutim, jedno su bile ideje srpske vlade, Jugoslovenskog odbora i Jugoslovenskog kluba, a drugo planovi velikih sila. Realizacija ideje stvaranja Jugoslavije bio je čvrsto povezano sa pitanjem opstanka Austrougarske. Ukoliko bi Habzburška monarhija preživela rat ideja južnoslovenskog jedinstva nije imala izgleda na uspeh. Tačnije, eventualno se moglo računati na stvaranje jugoslovenske zajednice u okviru Habzburške monarhije, uz obnavljanje Srbije i Crne Gore i možda njihovo minimalno teritorijalno proširenje. Inače, te 1917. i 1918. godine čak su vođeni i tajni pregovori između Austrougarske i zemalja Antante o tome da Dunavska monarhija promeni stranu čime bi Nemačka ostala bez najvažnijeg saveznika, a rat gotovo izvesno bio okončan. Samim tim i pomenute opcije preuređenja Austrougarske, ali i celog Balkana bile su na stolu. Vudro Vilson, kao pragmatičan političar, potpuno je podržavao takvu diplomatsku akciju. U svojim ratnim ciljevima, formulisanim u čuvenih 14 tačaka, Vilson je predviđao opstanak Austrougarske, uz unutrašnje preuređenje. Time je slao jasne signale zvaničnom Beču da ukoliko napusti savez Centralnih sila i prikloni se Antanti može računati na očuvanje svoje teritorije. Slično kao Amerikanci, i Britanci su želeli da sačuvaju Austrougarsku od potpunog uništenja. Austrougarska je inače bila tradicionalni saveznik Gordog Albiona na Starom kontinentu i to toliko važan, da su je ponekad nazivali kopnenom vojskom Velike Britanije. Britanska diplomatija je u Dunavskoj monarhiji videla nekog ko će suzbijati uticaj Rusije, ali i neutralisati svaki pokušaj neke nove nemačke ekspanzije u centralnoj i jugoistočnoj Evropi. Suštinski, za Britance je jugoslovenska ideja bila nešto što je dovodilo u pitanje opstanak Austrougarske i samim tim bila im je neprihvatljiva. Francuska je sledila SAD i Veliku Britaniju u njihovim stavovima, dok je Italija imala značajno drugačije gledište. Zvanični Rim je želeo uništenje Habzburške monarhije videvši u tome šansu da eliminiše opasnog takmaca u borbi za dominaciju nad Balkanom, a posebno jadranskom obalom. Sem toga Italija je tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine, a nakon pobede u ratu, trebalo da dobije severnu Dalmaciju sa gradom Zadrom i njegovim zaleđem, Istru, kao i većinu jadranskih ostrva. Pošto bi formiranje Jugoslavije direktno ugrozilo te italijanske ratne ciljeve oni su se toj ideji odlučno suprotstavljali.
Planovi o očuvanju Austrougarske, opstajale su sve do sredine 1918. godine, praktično skoro do samog završetka rata. Međutim, kako je postalo jasno da je Austrougarska odlučila da svoju sudbinu čvrsto veže za Nemačku, SAD su napustile dotadašnje stanovište i jasno poslale poruku da će nakon okončanja sukoba, kada se bude krojila nova mapa Evrope, pravo naroda na samoopredeljenje dobiti primat. Time je drevnoj Habzburškoj monarhiji zabijen kolac u srce. Poznavaoci evropskih političkih prilika dobro su razumeli, da ukoliko se narodima Austrougarske omogući pravo odlučivanja o sopstvenoj sudbini, ta nacionalno podeljena zemlja nema šansu za opstanak. Samim tim, pred sam kraj rata, ideja stvaranja Jugoslavije dobila je na aktuelnosti u političkim strukturama sila Antante. Odlučan stav Amerikanaca naterao je Britance da menjaju svoje rigidno gledište, tako da su i u Londonu počeli da u budućoj jugoslovenskoj državi vide zamenu za ulogu koju je u njihovoj spoljnopolitičkoj agendi imala Habzburška monarhija.
Još tokom 1917. godine, nakon ulaska njegove zemlje u taj globalni sukob, Vilson je otpočeo pripreme za međunarodnu konferenciju na kojoj će se nakon rata odlučivati o sudbini sveta. Pošto su slabo poznavali prilike u Evropi, američki predsednik je naložio da se formira jedno posebno telo sačinjeno od mladih, ali već afirmisanih naučnika, sa ciljem da se američka delegacija što bolje pripremi za predstojeće pregovore. Upravo tako je nastala grupa pod nazivom „Istraživanje“ (The Inquiry) koju su sačinjavali istoričari, geografi, vojni stručnjaci ekonomisti, etnolozi, odnosno oko 150 naučnika istraživača. Naime, Vilson je smatrao da SAD treba da teže uspostavljanju što pravednijeg mira, koji će biti garant stabilnosti posleratnog sveta. Odnosno, uz podršku naučnika trebalo je pronaći najispravnija rešenja, a Vilson bi ih potom predstavio drugim delegacijama i odlučno zastupao. Tokom učešća na Versajskoj konferenciji ta grupa istraživača predstavljala mu je ključni oslonac.
Posle američke, najbrojnija delegacija u Parizu bila je iz Kraljevine SHS. Vođena iskusnim Pašićem sačinjavali su je Ante Trumbić, Ivan Žolger i oko stotinjak najumnijih Srba, Hrvata i Slovenaca. Zadatak većine članova delegacije bio je da što bolje pripreme političko vođstvo, odnosnu pomenutu trojku za Konferenciju. Naravno, treba naglasiti da su sve ključne odluke donosile SAD, Britanija, Francuska, odnosno krug sila pobednica. Samim tim, predstavnicima Kraljevine SHS jedino je preostalo da preko pojedinih članova ovih ključnih delegacija na koje se mogao izvršiti kakav takav uticaj, pokušaju da nametnu svoja rešenja za prostor jugoistočne Evrope. Uvidevši to na vreme, Pašić je pozvao Mihajla Pupina da što pre dođe u Pariz. Vođa delegacije kraljevine SHS je odlično razumeo da je od svih državnika u Parizu najuticajniji predsednik SAD. U odlučivanju on se oslanjao na svoje naučnike, a upravo preko Pupina srpsko mišljenje se moglo najbolje plasirati do američkih delegata. Koliko je taj Pašićev potez bio presudan, ubrzo je postalo i više nego jasno. Ugledni američki naučnik srpskog porekla, Mihajlo Pupin, kretao se u elitnim američkim krugovima. Lično je poznavao predsednika SAD, ali i brojne članove njegove delegacije. Posebno važno bilo je Pupinovo poznanstvo sa Daglasom DŽonsom njegovim kolegom sa Kolumbija Univerziteta i iz NJujorške akademije nauka, gde je Pupin bio predsednik, a DŽons sekretar. Kao ugledni geograf, DŽons je učestvovao u sekciji američke delegacije zaduženoj za povlačenje granica na Balkanu, što je omogućilo da srpski zahtevi budu saslušani i sa posebnom pažnjom analizirani od strane američkih stručnjaka. Sledstveno tome ni uspeh nije mogao izostati. Odbacivši Tajni londonski ugovor kao nepravedan, Vilson je vođenje međunarodne politike putem tajne diplomatije označio retrogradnim i u savremenom svetu neprihvatljivim. Pravo naroda na samoopredeljenje time je dobilo primat, što je omogućilo da se najveći deo jadranske obale pripoji mladoj južnoslovenskoj kraljevini. Slično je bilo i sa Rumuniji obećanim Banatom. Tek nakon intervencije Pupina došlo je do njegove podele na srpski i rumunski deo. Inače, još tokom Versajske konferencije, Norveška je postala prva zemlja koja je priznala kraljevinu SHS. Ubrzo potom to su učinile i SAD, čime su dale snažan podstrek svim onim državama koje su se tada još uvek kolebale.
Vilson je otvoreno pružio podršku jugoslovenskom ujedinjenju, jer je smatrao da je to ispravno i da se svim malim narodima, pa tako i Južnim Slovenima, mora omogućiti da sami biraju državno–pravni okvir u kom će živeti. Sem toga, to je bila preporuka i njegovih stručnjaka, za koje sam već naglasio da su na Vilsona imali veliki uticaj. Naučnici iz grupe „Istraživanje“ bili su na stanovištu da je formiranje jugoslovenske države najbolje moguće rešenje za jugoistok Evrope. Tačnije, smatrali su da je ujedinjenje južnih Slovena prirodan evolucioni proces, da se suštinski radi o jednom govornom području i jednom narodu, koji je živeo u različitim istorijskim okolnostima, što je vremenom stvorilo neke, ali ne i nepremostive razlike. Najsnažnije podele bile su posledice konfesionalnih razlika, ali uz primenu demokratskih načela u funkcionisanju društva, verske razlike nisu bile nepremostive. Možemo reći da su se, u najvećoj meri, američki delegati pa i sam predsednik SAD tu vodili primerom sopstvene države. Inače, Vilson ništa nije prepuštao slučaju. Slao je svoje agente da na terenu, u jugoslovenskim pokrajnama, ispitaju raspoloženje stanovništva za ujedinjenje. Izveštaji koje je dobijao samo su ga uverili da je na ispravnom putu.
Međutim, treba naglasiti da je za američke eksperte iz „Istraživanja“ stvaranje zajedničke južnoslovenske države bilo najbolje, ali ne i jedinio rešenje. Ukoliko iz ma kog razloga do toga ne bi došlo, u tom slučaju ponudili su alternativu. Druga opcija bila je stvaranje odvojene južnoslovenske države sastavljene od srpskog, hrvatskog i slovenačkog stanovništva Austrougarske, koja politički ne bi bila povezana sa Srbijom. Treća opcija bila je stvaranje velike Hrvatske koja bi bila sastavljena od Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Bosne i Hercegovine. Četvrti predlog podrazumevao je odvojene i posebne južnoslovenske države (Hrvatska, Slovenija, Bosna, Dalmacija i Slavonija) pod međunarodnom zaštitom. Inače, ta četvrta opcija bila im je najmanje realna. Male državice na tako rascepkanom Balkanu predstavljale bi „lak plen“ za velike sile, na prvom mestu Italiju. Uzevši sve to u obzir, raspoloženje velikih sila i alternativna rešenja stvaranju zajedničke države, regent Aleksandar, Nikola Pašić i dominantna većina srpske političke elite odlučila se za ujedinjenje. Jugoslavija, koja je objedinjavale sve Srbe, ali i Hrvate, u datim okolnostima predstavljala je najbolje rešenje. Stvaranje Jugoslavije bez Srbije podrazumevalo je da skoro dva miliona Srba ostane odvojeno od matične države, što je za regenta i srpsku političku elitu bilo apsolutno neprihvatljivo. Posebno u svetlu činjenice da je Srbija u tom ratu podnela strahovite ljudske i materijalne žrtve i da bi nakon svega toga ostavljanje prečanskih Srba u drugoj državi srpska javnost doživela kao katastrofalni neuspeh.
Naravno, ostaje i ona opcija koja se neretko pominje u našoj današnjoj javnosti, a to je žal za tim što Srbija te 1918. godine nije vojskom omeđila svoju teritoriju i pred saveznicima je odlučno branila. Međutim, takva teza pada u vodu kada sagledamo već pominjane stavove velikih sila te 1918. i 1919. godine. Vilson je promovisao načelo pravednosti i prava naroda na samoopredeljenje prilikom crtanja novih granica u Evropi. Samim tim, sile pobednice bi insistirale da se narodima na Balkanu omogući izjašnjavanje u kakvoj državi žele da žive. Logično, postavlja se pitanje kako bi se stanovništvo, a posebno u Bosni i Hercegovini, izjasnilo. Uzmemo li u obzir da su Srbi u BiH bili većina, ali relativna (oko 44%), a Hrvati i Muslimani su zajedno činili preko polovine ukupnog broja građana to svakako predstavlja enigmu. Mnogi će ukazati na to da su se i Muhamedanci u BiH mahom izjašnjavali kao Srbi, što jeste tačno. Međutim, snažna višedecenijska antisrpska propaganda sprovođena od bečkih vlasti, a sa ciljem da bi se antagonizovali odnosi između pravoslavaca i muslimana, definitivno je ostavila posledice. Činjenica je da se represivni austrougarski aparat u BiH u najvećoj meri oslanjao na lokalno muslimansko stanovništvo, što je posebno bilo izraženo tokom tih ratnih godina. Zato, da su bosanski muslimani bili u dilemi između priključenja Srbiji na istoku ili južnoslovenskoj državi na zapadu, pitanje je kakvu bi odluku doneli. Dalmacija je tu čak i jasnija, oni su pre svega bili za jugoslovensko jedinstvo i to listom. Slavonija je, prema svim procenama, na prvom mestu gravitirala Zagrebu, a tek zatim jugoslovenstvu, dok je pripajanju Srbiji težio tek mali broj mahom stanovnika srpske nacionalne pripadnosti (manje od 20%).
Sledstveno tome, dolazimo do zaključka da je Srbija kojim slučajem ostala pri stavu da će zaposednute granice braniti, to bi je neminovno dovelo u sukob sa saveznicima. Naime, Vilson jeste podržavao srpsku politiku, ali ne iz ličnih razloga već zato što je duboko verovao da je ona ispravna. Zato što se ta politika zalagala za slobodu i pravo na odlučivanje malih južnoslovenskih naroda, a ne nečije pokoravanje ili potčinjavanje. Srbija svakako nije imala kapaciteta da ulazi u sukob sa svojim moćnim saveznicima, onima od kojih je ekonomski i vojno zavisila, odnosno onima koji su kreirali posleratni svet. Uostalom, najbolji pokazatelj za to je sama Italija. Iako sa desetostruko više stanovnika i minimum toliko više vojnika, sa očuvanim ekonomskim i vojno-proizvodnim kapacitetima, sa netaknutom zemljom za razliku od okupirane i opustošene Srbije, takva Italija nije bila spremna da se sukobljava sa saveznicima, već se nevoljno pomirila sa odlukama mirovne konferencije u Parizu. Šta više, za razliku od Srbije Italija je imala pismene garancije saveznika o teritorijalnim dobicima nakon rata, formulisane u Tajnom londonskom ugovoru iz 1915. godine. Pa ipak, odlukom Vilsona da odbaci sva rešenja postignuta tajnom diplomatijom, Italija je ostala kratkih rukava uskraćena za očekivane dobitke u Dalmaciji i Albaniji.
Kada sve to sagledamo uočićemo jednu dobro poznatu političku realnost, koja se u srpskoj javnosti neretko potpuno ignoriše. Srbija, niti bilo koja druga država na ovom večito nemirnom Balkanu, nikada sama nije mogla da crta granice. Uvek su one zavisile od velikih koji su ih povlačili u skladu sa svojim interesima. Mali narodi su mogli i mogu pokušavati da utiču na odluke velikih ili da svoju politiku usklađuju sa njihovim planovima, ali ne mogu da im nameću rešenja. Stvaranje Jugoslavije samo je jedan flagrantan pokazatelj te činjenice. Nakon nestanka Austrougarske sile pobednice su u stvaranju Jugoslavije videli najbolje rešenje za ovaj deo Evrope, a srpska politička elita se u to uklapala. Ponašanje Vudro Vilsona, lidera u tom trenutku najmoćnije sile sveta, nije ništa drugačije u kvantitativnom smislu u odnosu na ponašanje drugih vođa u sličnoj poziciji. Jer on je taj koji odlučuje i od njega zavisi gde će biti granice. Međutim, kvalitativno gledano on jeste bio specifičan, jer je težio da odluke koje donese budu utemeljene na principu pravde i pravičnosti, a nikako pukom silim, pa čak ni zarad njegovih ličnih interesa. Zato je njegova politika bila blagodetna za jugoslovensku ideju i zato je njegov doprinos stvaranju zajedničke države Južnih Slovena presudan.
IZVORI I LITERATURA
Vladislav Savić, Vudro Vilson. Napredak, Pančevo, 1924.
Dragoljub R. Živanović, Vudro Vilson i Londonski pakt 1915. godine. Istoriski časopis : organ Istoriskog instituta SAN. Knj. 58, str. 275–299, Beograd, 2009.
Stevan Hadživuković, Stvaraoci istorije XX veka. Prometej, Novi Sad, 2005.
Dragan Bisenić, Šta Vudro Vilson duguje Srbima. Danas, Beograd 2018.
Ostavi komentar