Autor: Đorđo Sladoje
Crnjanski je napisao „Stražilovo“ u dvadeset devetoj, predsmrtnoj godini Brankovoj, i to u Toskani u koju je i veliki cetinjski bonik odlazio da se liječi od istorije. Nešto od neizlječive tragike naše istorije, da ne kažem sudbine, pojavljuje se, istina fragmntarno, i u komentarima kojima je Crnjanski volio da oblaže i obrazlaže svoje pjesme. Je li to činio da ih oslobodi haosa u kojem su nastale i ostale ili, kako primjećuje Stevan Raičković, „da bar donekle opravda i osovi svoj nesigurni i pomalo fiktivni Život“ – to ne znam – ali vidim kako nas je je onaj Slučaj Komedijant naknadno uvukao u Komentare i „ Stražilovo“ ostavio da lebdi nad nama, neuhvatljivo kao u dan nastanka.
U najopštijem, ovo je poema o mladost našoj, romantičarskoj koja, evo vijek i po, pati od svjetskog bola a umire od tuberkuloze.
Vidim da je u ranom umiranju,
moja i tuđa mladost, gorka i jedna ista.
Od svih glasova koji iz „Stražilova“ dopiru kao iz ulišta, najjasnije čujem onaj koji govori kako čovjek nikada ne biva do krajani „srećan ni dovoljan“, da mu puninu doživljaja „svih divota čulnih“ nešto uvijek pomuti. Ili sjećanje ili slutnja, zavičajna slika ili teška misao… ili sve to ujedno. I u „Stražilovu“ ono moćno ali redovno „sreću kvari“ kao što na kraju u „Lamentu „ono međutim čuva ključeve Beograda, poslednje tvrđave nade i smisla“!
… Ali, iza gora, zavičaj već sluti,
gde ću smeh, pod jablanovima samim da sahrani.
… Ali svisnuću, to i ovde slutim,
za gomilom onom, jednom davno, mladom,
pod sremskim vinogradom.
… Ali polako, tragom svojim slutim,
tišina će stići, kad sve ovo svene,
i mene, i mene…
Riječ je, dakle, o prokletstvu ljudskom: gdje god bio, ma šta činio, čovjek nosi svoj naslijeđeni prtljag, „mješinu grijeha“, takoreći. To prokletstvo je i zavičaj. On se pojavljuje u neuhvatljivom obličju vodenog duha koji izranja iz Arna i Dunava, ali iz onog potoka što izvire na Sumatri, iskače iz magle i oblaka, i sa Brankovog groba, kipi kroz maslinove grane i lišće „žuto i rasuto“, kikoće se u vinogradima i tuli u „teškoj tami Fruškog brda“, da ne nabrajam šta radi taj duh na toskanskoj mjesečini u „noći skupljoj vijeka“. Nije, međutim, jasno niti treba da bude, da li pjesnik priziva zavičaj ili želi da od njega pobjegne, da se te more lirskom magijom oslobodi. U svakom slučaju ne radi se tek o nostalgiji, nego o žudnji da se u svijetu u kome su pokidane sve veze, osim sumatraističkih, i rastureni svi sistemi, pa i metrički, da se, dakle, u takvom svijetu pronađe neki čvršći duhovni oslonac. Stražilovo je jedna od tih kula-svetilja, za kojima se traga u cjelokupnom djelu Miloša Crnjanskog – kao Itaka i Sumatra, kao Serbia i Beograd, kao Rusija i Hiperboreja, ili ona zvezda „u beskrajnom plavom krugu“, koji je samo lirsko ime za ništvalio, za „vedro ništavilo, kako bi rekao jedan drugi veliki pisac. Riječ je, ako hoćete, o potrebi za „duhovnom identifikacijom“, izrazito naglašenom kod pjesnika koji su, poput Crnjanskog, obilježeni i „topografskom sudbinom“.
Pjesnikovu opsjednutost zavičajem najčešće, neću reći i najsnažnije, simbolizuje trešnja. „O, trešnjev cvete, kako si sličan životu“, kažu Japanci. A valjda ni Srbi ne vjeruju uzalud da trešnja ima apotropejsku moć, ali i to da joj je stablo prokleto, a plod blagosloven. Kao i u pjesnika, uostalom. Bilo kako mu drago, valja reći, tačnije ponoviti, da je ovo pjesma snažnih i sugestivnih slika sačinjenih od slutnji i sjećanja, lunatičkih priviđenja i košmarnih snova, ljubavnog šapata i „zemljanog leleka“; pjesma koja kipi od radosti postojanja i zebe od daha prolaznosti i smrti. Sve je to izvedeno u nekoj vrsti zvučne halucinacije, u jezičkoj i ritmičkoj pomami, u nenadpjevljivoj melodiji koja bi sve da pokrene i u sebe uvuče, u jednom, da i ja to ponovim, dionizijskom ritualu. Emotivni naboj doveden je u ovoj pjesmi do „prskanja damara“ i ne popušta do posljednjeg stiha, kao onaj neutoljivi smijeh koji trese cijelo biće, a koji se, po pravilu, mora otplakati, što će se u „Lamentu nad Beogradom“ doslovno i dogoditi. Ono što je u „Stražilovu“ tek slutnja, što još leluja u sumatraističkoj izmaglici, u mladićkoj tuzi „nejasnoj i lakoj“, stvrdnuće se u u „Lamentu“ u klasični stih skoro religioznog intenziteta. A metafizički supstrat lirike Miloša Crnjanskog nalazim u jednom stihu iz „Serbie“: „U Bogu je vedro. U nas sve se sneveseli“. Nešto od te božanske vedrine i mnogo naše, ljudske tuge preliva se i u ritmovima „Stražilova.“
Ne smetnući s uma prevratnički, sad već istorijski značaj poezije Miloša Crnjanskog, moram priznati da „Stražilovo“ čitam kao klasičnu veliku poemu naše poezije, veliku zbog „nadzemaljskog“ načina izražavanja, zbog jedinstvene melodije koju je izvukla iz srpskog jezika, da bi se potom u njega savršeno uklopila sa svom svojom sintaksičkom akrobatikom, raspjevanim veznicima i zapetama, i svekolikim duhovnim blagom skupljanim po bijelom svijetu.
„Stražilovo“ je nerazoriva, raskošno ozvučena i oslikana lirska tvrđava srpskog pjesništva.
Ostavi komentar