Autorka: Jovanka Simić, novinarka
Dva „okrugla“ datuma, 150 godina od rođenja i osam decenija od upokojenja, sećaju nas ove godine na Stanislava Biničkog, pedagoga, dirigenta i kompozitora nekoliko vojnih marševa, među kojima je i Marš na Drinu, najizvođenija kompozicija u istoriji srpske muzike.
Biničkog je za nastanak ovog marša inspirisao Milivoje Stojanović, srpski oficir i komandant 12. puka u balkanskim ratovima i Drugog gvozdenog puka u Velikom ratu. Tokom Prvog svetskog rata kompozitor se u svojstvu vojnog kapelnika povlačio zajedno sa srpskom vojskom preko Albanije i Krfa, a na kraju tog puta dospeo je u Francusku. Za tamošnju publiku, sa Orkestrom Kraljeve garde, priredio je nekoliko koncerata.
Stanislav Binički (Jasika kod Kruševca, 27. jul 1872–Beograd, 15. februar 1942) na visokom je mestu u istoriji naše umetnosti, a njegov doprinos srpskoj muzičkoj kulturi ogleda se u stvaralačkom, izvođačkom i pedagoškom obliku.
NJegov otac, poručnik Stevan Binički, poreklom iz Gospića, bio je graditelj pontonskog mosta preko Zapadne Morave u Jasici kod Kruševca i junak iz Srpsko-turskog i Srpsko-bugarskog rata. U vreme kada je rođen njegov sin Stanislav, komandovao je Trećom pontonskom četom. Kompozitorova majka Marija rođena je kao baronica fon Rehingen.
Prva muzička saznanja u svojstvu člana Hora „Obilić“ stekao je od starijih srpskih kompozitora Stevana Mokranjca (1856−1914) i Josifa Marinkovića (1851−1931). Binički je svirao violinu i flautu, obrađivao je kompozicije za đački orkestar već u gimnazijskim danima, a bavio se i solo pevanjem.
Tokom studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu Binički je osnovao Akademsko muzičko društvo, pevao u Akademskom pevačkom društvu „Obilić“ i Beogradskom pevačkom društvu, a uporedo je osnivao Muzičko društvo za negovanje instrumentalne i orkestarske muzike. Po završetku studija godinu dana bio je uposlen u leskovačkoj gimnaziji gde je napisao „Zbirku pesama iz okoline Leskovca“ za mešoviti hor. Potom se preselio u Minhen. U tom nemačkom gradu od 1895. do 1899. studirao je kompoziciju i solo pevanje kod Mokranjčevog profesora J. Rajnbergera. Poslednjih godina studija, u Minhenu su izvođene i kompozicije Biničkog inspirisane stihovima nemačkih pesnika.
Po okončanju studiranja vratio se u Beograd i posvetio se razvoju muzičke i pedagoške delatnosti. Sa Beogradskim vojnim orkestrom (1899) izveo je svoje prvo orkestarsko delo „Iz mog zavičaja“, komponovano uz primese narodnih motiva. U to vreme rodilo se njegovo interesovanje za pozorišnu muziku. Posle uvertire i scenske muzike za Nušićevu programsku bajku „LJiljan i omorika“ (1900) nastale su uvertira i simfonijski intermeco za Vojinovićevu dramu „Ekvinocio“ (1903). Uvertira, a naročito intermeco, zapravo su programske kompozicije u kojima kompozitor u oštrim ritmičkim kontrastima dočarava psihološku dramu .
Solo pesme Biničkog – ciklus „Mijatovke“ (nazvan po popularnom gradskom pevaču – amateru Mijatoviću) i „Pesme iz južne Srbije“ svrstane su u grupu tradicionalnih narodnih melodija sa elementima gradsko-sevdalinskog folklora. Originalne solo pesme na stihove Jovana Jovanovića Zmaja i Alekse Šantića pripadaju ljubavnoj lirici. U horskim kompozicijama (ciklus „Tetovke“) Binički je dobrim delom sledio put svog uzora Mokranjca. U drugim horskim kompozicijama pisanim na stihove Milorada Petrovića („Seljančica“) komponovao je ciklus u šest pesama.
Preuzeo je 1903. godine dužnost vojnog kapelnika i ubrzo osnovao prvi Beogradski simfonijski vojni orkestar sa kojim je priređivao prve redovne koncerte. Naredne, 1904. godine, osnovao je Muziku kraljeve garde u kojoj je imao i dužnost dirigenta. Učestvovao je i u osnivanju Srpske muzičke škole koja danas nosi Mokranjčevo ime. Bio je i horovođa mnogih pevačkih društava i dirigent Narodnog pozorišta u kojem je osnovao Operu i bio njen prvi upravnik i dirigent.
Uporedo je radio kao horovođa nekoliko pevačkih društava. Sa pevačkim društvom „Stanković“ priredio je u Beogradu prva izvođenja velikih vokalno-instrumentalnih dela poput Hendlovih oratorijuma, zatim „Stvaranje sveta“ i „Sedam Hristovih reči“, Betovenovu „Devetu simfoniju“, Hristićevo „Vaskrsenje“… Sa ovim horom gostovao je u Rusiji 1911. godine. Iste godine postao je i prvi direktor tada osnovane Muzičke škole „Stanković“.
Uoči Prvog svetskog rata, uz podršku svoje supruge Miroslave, vokalne solistkinje, korepetitora i horovođe, Binički je pripremio nekoliko operskih predstava u Narodnom pozorištu u Beogradu. Najbolji prijem kod publike imale su opere „Trubadur“, „Čarobni strelac“ i „Toska“.
Svo svoje vreme supružnici Binički (živeli su u kući na uglu Molerove ulice i Bulevara Kralja Aleksandra u Beogradu) posvećivali su muzičkom obrazovanju budućih naraštaja. NJihova posvećenost tom uzvišenom cilju fascinirala je Branislava Nušića koji je u dnevnom listu „Politika“, u sebi svojstvenom šaljivom stilu napisao između ostalog i ove reči:
„Zamislite sve kuće oko mene muzikalne, a na svima otvoreni prozori. Pravo prema mojim prozorima prozori Staše Biničkog, a to vam je valjda dovoljno, pa da znate što patim. Od šest do sedam neke gospođice uče pevanje kod gospođe Binički, od sedam do osam – dok Binički večeraju – nekakav pripravnik dole u suterenu duva u hornu. Odmah posle večere seda za klavir gospođa Binički i peva prateći sebe, a posle deset tek seda Staša i komponuje…“
Po Nušićevom tekstu Binički je komponovao prvu izvedenu srpsku operu jednočinku „Na uranku“ sa elementima narodne muzike. Autor je i brojnih kompozicija za vojne duvačke orkestre: uvertira „Iz mog zavičaja“, zatim ciklusa narodnih pesama u obradi „Na liparu“, ciklusa „Pesme iz Južne Srbije i Mijatovke“, te vojnih marševa od kojih su najpoznatiji: „Marš na Drinu“ (1914), „Hajd, junaci“ (1905), „Kreni,kreni“, zatim „Gardijski marš“ i „Marš Kraljeve garde“ (Svečani marš) i „Paradni marš“.
Opus Biničkog čine i muzika za bajku „LJiljan i omorika“, uvertira za Vojnovićev „Ekvinocio“, muzika za pozorišne komade Nušićeve komedije „Put oko sveta“ i drame „Nahod“, kao i „Tašana“ Bore Stankovića.
Muzički znalci jednodušni su u oceni da je u prve dve decenije 20. veka Binički bio veoma aktivan pokretač celokupnog muzičkog života u Srbiji, ali i nosilac mnogih pionirskih poteza. Mada se njegova dela, kao i dela njegovih ranijih prethodnika u srpskoj muzici, pretežno baziraju na srpskom folkloru, Binički je uneo u muziku mnoge elemente srpske građanske kulture toga doba.
Folklor u njegovim kompozicijama najčešće je prilagođen gradskom ukusu i sentimentalizmu, kako u delima koja su nastala na stihove domaćih književnika (Nušić, Šantić, Ilić), tako i u kompozicijama koje je napisao po izvođenju građanskih pevača sevdalija („Mijatovke“). U orkestarskim i ostalim kompozicijama, koje nisu vezane za srpski tekst, uočljiv je uticaj zapadnoevropskog neoromantizma.
Kao visoko ugledna ličnost Binički je krajem treće decenije prošlog veka pozvan da po prvi put čuje novopostavljena zvona na novoj crkvi Svetog Aleksandra Nevskog na Dorćolu u Beogradu. Prema zapisu u crkvenom letopisu Binički je, slušajući, u oduševljenju uzviknuo: „Eto konačno i Beograd dobi prava crkvena zvona“.
Binički je utemeljio srpsku klasičnu muziku i kao kompozitor zauzima značajno mesto u istoriji srpske muzike, čineći prelaz između generacije Marinkovića i Mokranjca, orijentisane ka vokalnoj muzici grupe stvaralaca koji započinju negovanje većih instrumentalnih i scenskih dela.
Zajedno sa Stevanom Mokranjcem i Kostom Manojlovićem pripada slavnoj muzičkoj trojci koja se borila za osnivanje muzičkih škola i razvoj muzičke kulture u tadašnjoj Srbiji. Na doprinos Biničkog srpskoj muzici, pesnik i prevodilac Stanislav Vinaver (1891−1955) osvrnuo se ovim rečima:
„Merilo kojim se meri rad i značaj kulturnog pionira koji je radio u našoj sirovoj sredini i borio se sa našim istrajnim i doslednim javašlukom, ne može biti svedeno na čisto i jedino muzičke razmene čega se mi strogo pridržavamo u našim ocenama. Merilo mora biti tananije i osetljivije. Treba preći u pametni kulturni i psihološki prostor koji nas deli od mučnih početaka, treba shvatiti poletni smisao pregalaštva i ustalaštva prvih evropskih naraštaja. Zato držim da će se značaj Staše Biničkoga moći bolje i potpunije oceniti tek u vezi sa celokupnim načinom života, sa njegovom odbojnom gustinom kulturnih prepreka, koje su iskrsavale i morale iskrsavati u ono doba koje je iza nas“.
Jedan od najupečatljivijih osvrta na muzičko blago koje je srpskom narodu ostavio Stanislav Binički dala je Irena Mučibabić iz Muzičke škole „Stanislav Binički“ u Beogradu rekavši da iako njegovo delo nije preobimno – naše je.
„On je od onih naših muzičara i kompozitora, koji su ušli u dušu naše narodne pesme, pevaju je i sami, vole je, uživaju u njoj. Pesme Biničkog odlikuju se narodnim koloritom. Sve što je imao i umeo, Binički je priložio kulturnom razvitku i napretku svoga naroda“.
Imajući na umu zasluge Stanislava Biničkog na širenju muzičke kulture i organizovanju muzičkog života u Srbiji, Narodni odbor Opštine Leskovac, 1959. godine dodelio je Muzičkoj školi ime ovog kompozitora koje ona sa ponosom nosi duže od šest decenija. U njegovoj rodnoj Jasici kod Kruševca svake godine se održava muzička manifestacija „Dani Stanislava Biničkog“, na kojoj nastupaju mnogi ugledni solisti i ansambli. Godine 1997. izdata je poštanska marka sa njegovim likom. Povodom 150 godina od rođenja Stanislava Biničkog, Biblioteka Matice srpske u Novom Sadu priredila je ovih dana elektronsku izložbu u čast ovog velikana.
LITERATURA
Vlastimir Peričić: Muzički stvaraoci u Srbiji, Prosveta (Beograd, 1969)
Marijana Dujović: Stanislav Binički i njegovo doba, Clio (Beograd, 2017)
Ostavi komentar