Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
…„Et sic Bosna ut antea neuregiena sine lege vagatur et vagabitur forte do sudgnega danka…”[1] U prvoj polovini prethodnog stoleća Ivo Andrić je dobro definisao suštinu kulturološkog i političkog ustrojstva teritorije zemalja Hercegovine i Bosne, smeštajući taj svoj pogled u predvečerje svršetka epohe osmanlijske vladavine nad tim srpskim istorijskim, duhovnim, kulturnim i etničkim prostorom. Ukoliko budemo u stanju da piščeve misli „čitamo“ i između redova koje je napisao, shvatićemo da Andrić nije govorio samo o prošlosti Bosne i Hercegovine, već i o njenoj neumitnoj pa i sumornoj sudbini, koja je samim tim konačna, neumoljiva, odnosno nepromenljiva. Mnogi istorijski procesi i stanja koji su pratili viševekovni razvoj zemalja Bosne i Hercegovine uslovili su genezu veoma diverzifikovanih poimanja ovog zapadnobalkanskog prostora, naročito u političko-povesnom smislu. Uprkos različitim epohama i njihovim karakteristikama, do 1878. godine i Berlinskog kongresa važio je možda i jedini „aksiom” u naučnom, istorijsko-etnografskom i filozofsko-političkom determinisanju Bosne. Naime, Bosna je u etničkom i istorijskom posmatranju ovih geografsko-političkih oblasti percipirana kao srpska zemlja, a od obnove državnosti u Srbiji i Crnoj Gori, krajem XVIII i početkom XIX veka, smatrana je i za sferu interesa srpskog etniciteta i njegovih nacionalnih država sa centrima u Beogradu i Cetinju. Dakle, uprkos kompleksnosti njene socijalno-kulturološke, posebno konfesionalno-etničke strukture i političkog položaja (naročito nakon intezivnog procesa islamizacije u vremenu osmanlijske vladavine), teško bismo pomenute oblasti mogli da okarakterišemo „kao zemlje apsurda”. Zapravo, „apsurd je uvezena vrednost” u Bosnu i Hercegovinu, nastala (nesumnjivo i zbog procesa islamizacije) posle 1878. godine, tj. od vremena kada je Austrougarska dobila mandat da „vaspostavi evropsku civilizaciju” u ovim do tada, kako pojedini autori tvrde, dobrano zaboravljenim, a u mnogim pogledima orijentalizovanim oblastima.
Međutim, postavljamo pitanje u kojim segmentima se sastoji taj „istorijski apsurd” kada je reč o determinisanju Bosne i Hercegovine kao političkog ili državno-pravnog subjekta, zatim zašto kažemo da je on nastao kad je Austrougarska okupirala ove zemlje 1878. godine, te zbog čega bismo ovu današnju zapadnobalkansku državu nazvali, čak i političkim i međunarodnim političkim paradoksom? Na prvom mestu, činjenica da je jedna drevna, u tom trenutku postfeudalna, politički i kulturološki anahrona i kao subjekt međunarodnog javnog, ali i unutrašnjeg pravnog sistema, prilično nedefinisana država, poput Habzburške monarhije dobila (iznuđeni) mandat od strane „Koncerta velikih sila” da okupira Bosnu i Hercegovinu, sa deklarativnim opravdanjem da će njena „okupaciona uprava” biti usmerena prema cilju uspostavljanja javnog reda i mira u Bosanskom ejaletu i sa dugoročnim planom „civilizovanja oblasti i njihovih stanovnika”, apsolutno je i apsurdna i paradoksalna, ali iznad svega i licemerna. Skup „preživelih”, postfeudalnih istorijskih pokrajina, ophrvanih privrednim, socijalno-političkim i međuetničkim teškoćama, a sabranih u delimično realnu, a zasigurno personalnu uniju dve prilično nestabilne države (Austrije i Ugarske), nije imao nameru da „Bosnom i Hercegovinom pronosi nekakvu luču slobode i evropske civilizacije”. Razloge njihovog posezanja za dotadašnjim osmanlijskim posedima pronalazimo u nemačkoj militantnoj i imperijalnoj politici, posle stvaranja Drugog rajha 1871. godine, ali i sunovrata političke stabilnosti i prestiža Habzburške monarhije, koja je ofanzivnom akcijom prema jugoistoku Evrope (preko Bosne i Hercegovine) želela da reafirmiše sopstveni ugled kao velike sile.
U kontekstu rešavanja Istočne krize (1875–1878), kompleksni geopolitički procesi u Evropi uslovili su „labav i lomljiv” sporazum između Austrougarske i Rusije u vezi sa podelom interesnih sfera na Balkanu, pri čemu su zemlje zapadnog Balkana (Srbija, Bosna, Crna Gora, Hercegovina, „Albanija”) dospele u habzburški interesni krug, dok je Bugarska postala zona uticaja zvaničnog Sankt Peterburga. Upravo, takav „krhki sporazum iz Rajhštata i Pešte” bio je okosnica odluka usvojenih na Berlinskom kongresu, na osnovu kojih je Austrougarska u avgustu 1878. godine zaposela Bosnu i Hercegovinu. Politika germanskog prodora na Istok, radi uklanjanja ruskog uticaja u Carigradu, na Bosforu i Dardanelima, kao i na prostoru istočnog Sredozemlja, postala je jedini mogući pravac kretanja imperijalne politike Bečkog dvora, što je svakako uticalo na reafirmaciju smisla očuvanja viševekovne vlasti dinastije Habzburg u širem opsegu panonskih ravnica. Navedeni motivi germanskih geopolitičkih težnji, makar i privremeno zadovoljili su interese Velike Britanije i Francuske, koje su procenile da je suzbijanje ruskog (za razliku od nemačkog) uticaja u istočnom Sredozemlju, Bliskom, Srednjem istoku, ali i u basenu Indijskog okeana, zahtevniji poduhvat od obuzdavanja beskrupulozne „istočne kampanje” Berlina i Beča. Prirodne težnje srpskog etniciteta u Hercegovini i Bosni za oslobođenjem od osmanlijske uprave i pridruživanjem svojim matičnim državama, Srbiji i Crnoj Gori, kao i interesi Beograda i Cetinja brutalno su zanemareni i odloženi, pokazaće se, za narednih bezmalo pola stoleća.
Praktično, od slamanja poslednjih ostataka otpora osmanlijskih vojnih jedinica, domaćih muslimanskih vlasti i srpskih ustaničkih snaga, te nakon uspostavljanja okupacione uprave, „civilizatorska misija” Dvojne monarhije u oblastima Bosne i Hercegovine suočila se sa mnogim izazovima. Na prvom mestu, pojavilo se pitanje determinisanja pravnog položaja okupiranih oblasti, te njihovih relacija sa državama u Austrougarskoj. Do prve polovine 1879. godine okupiranim oblastima upravljala je posebna Komisija za poslove Bosne i Hercegovine, koju su činili predstavnici vlada Cislajtanije i Translajtanije, ali i zajedničkih ministarstava Dvojne monarhije, da bi od februara 1879. godine uprava bila poverena zajedničkom Ministarstvu finansija (u daljem tekstu ZMF) Austrougarske, odnosno njenom ministru. Nekoliko meseci ranije formirana je Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu ZV), koja je sve do 1918. godine i nestanka Monarhije predstavljala izvršni i upravni organ austrougarske vlasti u oblastima. Posle usvajanja Zakona o upravljanju Bosnom i Hercegovinom od 28. februara 1880. godine, koji će sa izvesnim izmenama (suštinski) ostati na snazi sve do propasti Dvojne monarhije, ustalio se specifični i dosta kompleksan birokratski aparat i struktura organizacije austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Kao što smo naglasili, ta struktura neće doživeti veće izmene posle aneksije Bosne i Hercegovine iz oktobra 1908. godine, ali i nakon uvođenja tzv. „ustavno-štatutarnog stanja” u oblastima iz februara 1910. godine, koji su sankcionisani održavanjem prvih i jedinih izbora u zemlji za poslanike u zemaljskom predstavničkom telu – Saboru Bosne i Hercegovine (maja 1910. godine). Tačnije, pored postojanja civilnog segmenta aparata, austrougarska uprava u BiH je sve do 1918. godine zadržala izrazito militaristički karakter, koji je nakon 1912. godine, čak postao i neprikriven. Navedenu okolnost potvrđuje i činjenica da je u četrdeset godina austrougarske vlasti u oblastima, poglavar Bosne i Hercegovine (inokosni organ imenovan od strane ZMF, u funkciji „šefa” ZV) uvek (istovremeno) bio i glavnokomandujući oficir okupacionih vojnih trupa u zemljama. Zapravo, u četiri decenije austrougarske vlasti nikad nije došlo do odvajanja civilnih i vojnih organa uprave. Već od 1. januara 1880. godine Bosna i Hercegovina su uključene u austrougarski carinski, zatim u monetarni, pravosudni (krivičnopravni, procesnopravni) i konačno javni finansijski sistem. Uz retko poštovanje samo pojedinih zakonskih rešenja i institucija iz vremena osmanlijske uprave (poput agrarno-feudalnog poretka, koji je zadržan do 1918. godine iz oportunističko-političkih motiva), dve godine nakon okupacije Austrougarska je postala istinski „gospodar” ovih srpskih, istorijsko-etničkih zemalja.
Međutim, od početka okupacije postavilo se pitanje odnosa Austrougarske prema unutrašnjoj socijalno-populacionoj i etnografskoj strukturi Bosne i Hercegovine, pa i više od te relacije. U sprovođenju svojih namera i politike okupacione vlasti morale su da pronađu određeni oslonac u socijalnoj strukturi zaposednutih oblasti, svakako, u prvom redu na samo domicilno stanovništvo, ali i na njegove običajne ili formalno-pravno normirane institucije. Okupacione vlasti ubrzo su uvidele da su veze između običajnih normi u uređenju društva, sa jedne strane, zatim osmanlijskih društveno-političkih institucija, sa druge strane, potom i etnološko-identitetskih odlika populacije, sa treće strane, snažno isprepletane, te da strahovita verska podvojenost između tri dominantne religije u bosanskohercegovačkoj populaciji, uz već izgrađeni srpski nacionalni identitet, posebno kad je reč o pravoslavnoj konfesionalnoj zajednici, generiše dodatni problem u nameri Beča i delimično Pešte da pronađu oslonac u istorijsko-kulturološkom nasleđu i savremenoj zbilji Bosne i Hercegovine. U početku, u sklopu procesa uklanjanja turskog političkog nasleđa i njegovih institucija, oprezno su iskazivali nameru da eliminišu sve institucije osmanlijskog orijentalnog feudalizma, odnosno da u prvom redu okončaju kmetovske odnose u seoskim zajednicama. Međutim, pokazalo se da bi na taj način samo produbili jaz između muslimanske zajednice (koja je ionako bila nezadovoljna gubitkom privilegija iz osmanlijskog perioda) i sopstvene uprave, pri čemu su okupacione vlasti veoma brzo razvile svest o tome da zemljoposednički, muslimanski stalež u BiH, tzv. age i begovi predstavljaju „elitni sloj društva”, odnosno negdašnje „gospodare Bosne”. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1879. godine, u Bosni i Hercegovini živelo je 1.159.016 stanovnika. Udeo muslimana u datoj populaciji bio je 38,71%, pravoslavaca 42,82%, dok je rimokatolika bilo 18,13%, a ostalih 0,31%. Nakon trideset godina okupacione uprave demografska slika znatno se promenila, najviše u korist rimokatoličkog stanovništva, koje se od početka prethodnog veka u nacionalnom pogledu počinje izrazitije (mada ne i masovno) orijentisati prema pripadnosti hrvatskom nacionalnom identitetu.
Naime, rezultati poslednjeg popisa stanovništva u BiH u vreme austrougarske vladavine, 1910. godine, otkrivaju nam da je u oblastima živelo 1.898.044 stanovnika, od kojih je muslimana bilo 32,25%, pravoslavaca 43,49%, rimokatolika 22,87% i ostalih 1,39%. U ovim statističkim podacima pronalazimo učinke okupacione politike u odnosu na demografsku i etnografsku „sliku“ Bosne i Hercegovine, gde prepoznajemo drastičan pad muslimanske populacije u broju stanovnika oblasti od preko šest procenata, dok je udeo rimokatoličkog stanovništva porastao za 224.670 ljudi (sa 209.391 na 434.061), odnosno za 107%. Kada je u pitanju odnos konfesionalnih zajednica prema nacionalnim identitetima, od prvih godina austrougarske vladavine kod muslimanske i rimokatoličke populacije pojavio se složen problem, koji je ostao nerešen sve do kraja tuđinske uprave nad BiH. Pod okupacijom, a kasnije i u okvirima jedne izrazito prozelitski „raspoložene” rimokatoličke Monarhije bilo je i očekivano da će bosanski i hercegovački katolici jedini pokazivati zadovoljstvo zbog činjenice da su se „našli pod vlašću Habzburgovaca”. Takođe, i zbog izrazitog nepoverenja prema domicilnom stanovništvu u BiH (posebno prema pravoslavcima – Srbima i muslimanima), Austrougarska je već od 1880. godine (kada u oblasti dolaze prvi naseljenici, uglavnom činovnici iz korpusa okupacionog aparata vlasti) pokrenula proces kolonizacije, odnosno useljavanja „stranog populacionog elementa” (uglavnom iz Češke, austrijskih pokrajina, Galicije, a posebno i najviše iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije). Okupacione vlasti procenile su da će „razbijanjem etnografske slike u oblastima”, odnosno izmenom demografske strukture u BiH amortizovati političku mobilizaciju i veze muslimanske zajednice sa Osmanlijskim carstvom, ali i da će dugoročno onemogućiti nacionalnu identifikaciju ili „rizorđemento” kod muhamedanaca, da li u okviru hrvatskog ili, svakako približnije srpskog identiteta. Sa druge strane, okupacione vlasti preduzele su veoma oštru, represivnu, kasnije i brutalnu, nasilničku politiku prema srpskoj pravoslavnoj zajednici, sa početnim ubeđenjem da će na taj način kod nje suzbiti identifikaciju sa srpskim nacionalnim identitetom i sprečiti njene kulturološke, duhovne i političke veze sa slobodnim srpskim državama, Srbijom i Crnom Gorom. U ovim okolnostima, „prelivanje hrvatskog nacionalnog identiteta” iz Banske Hrvatske i Dalmacije u „katoličke mase” u Bosni i Hercegovini postalo je logičan sled socioloških kretanja kada je reč o navedenoj populaciji.
IZVORI I LITERATURA
- Ekmečić, Milorad (1983). „Društvo, privreda i socijalni nemiri u Bosni i Hercegovini”. Istorija srpskog naroda. knj. 6, sv. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 555–603.
- Ekmečić, Milorad (1983). „Nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini”. Istorija srpskog naroda. knj. 6, sv. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 604–648.
- Kraljačić, Tomislav (1987). Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882–1903). Sarajevo: Veselin Masleša.
[1] „…I tako Bosna kao i dosada neuređena, bez zakona, luta i lutaće možda do sudnjega dana…”, vidi: Ivo Andrić, „Priča o vezirovom slonu”, Beograd, 1947.
Ostavi komentar