Autor: dr Goran Vasin, istoričar
Velike sile su početkom 20. veka na srpsko pitanje gledale kroz dva različita nivoa – kao na deo centralno-evropskog (habzburškog) i istočnog pitanja. Tim pre položaj Srba u Monarhiji ili Osmanskoj carevini nije bio zavidan. Podeljeni u svoje dve nezavisne srpske države i dve carevine, Srbi su bili pod tenzijom i pritiskom odnosa velikih sila. Pokušaji Kraljevine Srbije da aktivnom politikom u Kosovskom vilajetu i Makedoniji aktuelizuje položaj Srba ili dobije nova vladičanska mesta, neutralisan je često stavovima Austrougarske. Od Ilindenskog ustanka 1903, stanje se na terenu pogoršava. Rusija zaokupljena ratom sa Japanom, katastrofalnim porazom i Revolucijom 1905, nije bila u poziciji da aktivno učestvuje u balkanskim događajima. Aneksija Bosne i Hercegovine očiti je dokaz poraza balkanske ruske politike. Ruska imperija nije mogla sebe smatrati velikom silom, u slučaju novih propusta i slabosti svoje spoljne politike. Balkanski savez je otuda u značajnoj meri bio pokušaj vraćanja balansa snaga sa Dvojnom monarhijom. Tinjajuće neprijateljstvo dve imperije, koje je započelo Krimskim ratom, stalno je oblikovalo i položaj Srbije ali i Srba u Monarhiji. Početak 20. veka samo je nastavak procesa s početka 19. veka.
Upravo je krajem 19. veka, stvaranjem englesko-francuskog saveza (Antante), bliskim odnosima Rusije sa Francuskom, počelo postepeno udaljavanje Nemačke i Austrougarske od Sankt Peterburga (Trojecarski savez). Dodajmo tome da su odnosi Austrougarske i Rusije bili u silaznoj putanji od vremena Krimskog rata (1853–1856), pa je stoga srpsko pitanje bilo rešavano i u komplikovanim odnosima dve velike sile. Stalni strah elita Beča i Pešte od ruskog uticaja među Slovenima bio je pojačan nesigurnom nacionalnom politikom u samoj Monarhiji. Vreme najvećeg uspona na polju umetnosti, kulture, književnosti u oba centra Monarhije, davalo je sliku države koja nije blizu svog konačnog kraja. Antisemitizam koji se širio Monarhijom takođe je specifičnost toga vremena i u drugim evropskim državama, ali i Rusiji posebno. Ipak, veliki graditeljski poduhvati u Budimpešti (Milenijumska proslava 1896) ili Beču, na periferiji su odavali utisak jake konsolidovane države. Mađarizacija se pojačavala od kraja 19. veka, tako da se kontrasti svakodnevnog života lako osećaju.
Bosna i Hercegovina takođe spadaju u segement problema rešavanja srpskog pitanja. Kalajev režim bio je s jedne strane simbol civilizatorske misije po stavu elita Pešte i Beča, a s druge strane okupacije i neprijateljstva, kako je to mnogo ranije definisao Svetozar Miletić. U ekspanzionizmu monarhija, Bosna i Hercegovina, Sandžak i put ka Solunu (projekat železnice) daju sliku potencijalnog konflikta sa dve srpske države. Moramo takođe naglasiti da je u vremenu imperijalizma, kada su Engleska, Francuska, potom i Nemačka stvarale svoje kolonije širom Azije i Afrike, mesto za ekspanziju Beča i Pešte bio Balkan. Kalajev režim je stvaranjem premisa za kreiranje bosanske nacije imao ideju stvaranja konflikta između Srba i Hrvata za početak. Nije čudna takva težnja, koju srpske i hrvatske elite u prvi mah nisu do kraja prepoznale. Otpor okupaciji koju su pružili Srbi i muhamedanci 1879–1882, pokazao je Kalaju da se samo stvaranjem privilegovane klase muslimana (unapređenje položaja aga i begova) može stvoriti lojalnost stanovništva u promenjenim političkim okolnostima. Kalaj je stoga za Beč i Peštu bio politički vizionar, a tim istoričara sa univerziteta iz dve prestonice definisao je grb, pismo, jezik, heraldiku i tradiciju koja je išla kao potpora tezi. Na sličan način radilo se i na stvaranju albanske države, kao i dela ukrajinskog naroda u Galiciji. Procesi koji su aktuelni i danas imaju mnogo šta od dodirnih tačaka sa 19. vekom. Čak možemo tvrditi da se 19. vek do kraja nije završio sa posledicama koje se ponovo javljaju 21. veka.
Politički položaj prečanskih Srba u Monarhiji početkom 20. veka bio je znatno uzdrman čitavim nizom događaja, a posebno zaoštravanjem odnosa Kraljevine Srbije sa Austrougarskom. Od Majskog prevrata 1903, zatim pregovora Srbije sa Bugarskom 1904–1905, izbijanja Carinskog rata 1906, pratimo i pojačani pritisak na Srbe u Monarhiji. Smrću patrijarha Georgija Brankovića 1907, donošenjem Aponjijevog zakona (iste godine) kojim je zaokružen čitav niz propisa koji su imali za svrhu sve agresivnije pomađarivanje, izborom u očima peštanskih elita slabog i neodlučnog Lukijana Bogdanovića za novog patrijarha, crkveno-školska autonomija se bližila ukidanju. Aneksija Bosne i Hercegovine 1908, potom Veleizdajnički proces u Zagrebu 1909, jasni su pokazatelji da se spoljnopolitički konflikt Dvojne monarhije sa Srbijom znatno reflektovao na Prečane.
Model iz 1908–1909, kada je čitava elita jednog naroda završila na optuženičkoj klupi, uvod je u procese iz Velikog rata. Srbi u Monarhiji pritisnuti svojim unutrašnjim sukobima i raskolima u odnosima konzervativaca i liberala, nisu više imali onu snagu i ugled kao početkom 19. veka, kada su Stratimirović i Dositej uticali na važna dešavanja u Srbiji Prvog ustanka. Slično je bilo i sa izgradnjom državnih institucija u Kneževini Srbiji u kasnijem periodu. Ujedinjena omladina i Miletić bili su inspiracija celokupnoj srpskoj eliti ne samo u Monarhiji. Miletićevom političkom likvidacijom 1876–1879, prečanski Srbi gube uticajnog vođu i ideologa koji je znao da okupi i sabere polet i energiju Prečana. Na taj način već od sredine 1880-ih kreće blago opadanje, može se reći i demoralizacija prečanskih elita. Ipak, nije se do kraja klonulo o čemu svedoče tekstovi vodećih liberala i radikala u Zastavi i Braniku.
Uzdizanje ugleda koji je Kraljevina Srbija imala u južnoslovenskom svetu bio je spiritus movens agresivne politike Balhausplaca. Majski prevrat 1903, sa svojim tragičnim posledicama, bio je prekretna tačka srpske politike. U periodu 1903–1906, kada se rešavalo Zavreničko pitanje, Austrougarska je vrlo aktivno očekivala nove benefite u Kraljevini Srbiji, imajući na umu da je kralj Petar imao njihov blagonaklon stav posle prevrata. Pokušaji Pašića da se aktivnije izvuče iz zagrljaja Dvojne monarhije, pregovorima sa Bugarskom 1904–1905, ili pitanjem nabavke topova, vrlo brzo su doveli do ekonomskog rata. Carinski rat Austrougarske i Srbije 1906–1911. doveo je do značajnijeg emancipovanja srpske privrede i njenog samostalnijeg nastupanja na evropskom tržištu, ali i do rizika od rata sa Austrougarskom. Jednom podignute tenzije, koje su inače bile svakodnevica života velikih sila, nisu se lako kontrolisale. U tim momentima veliki je broj tenzija u relacijama Berlin – Pariz – London – Petrograd, tako da se Balkan samo uklapao u evropski okvir problema. Aneksiona kriza 1908–1909. pokazala je Kraljevini Srbiji da realnost rata ide užurbanim koracima, baš kao što je ta činjenica postala jasna i Rusiji. Vremena za mir je bilo sve manje. A vremena realpolitike i racionalnog rešavanja kriza gotovo da nije bilo.
Pripreme Srbije i Bugarske da sa ostalim balkanskim narodima stupe u oslobađajući rat protiv Turske u proleće 1912. poklapaju se sa znatnim sužavanjem crkveno-školske autonomije juna 1912. Velike pobede srpske vojske u Balkanskim ratovima u jesen 1912. bude srpsko nacionalno biće u Austrougarskoj. Zastava, Branik, Srbobran pišu veliki broj tekstova i izveštaja o slavi srpske vojske i danu konačnog oslobođenja. Srpstvo koje je od sloma Svetozara Miletića bilo na liniji opadanja i stagnacije ponovo počinje da politički jača. Radikali, liberali i samostalci jednodušni su u pohvalama srbijanske i crnogorske vojske i njihovih ratnih uspeha. Čuveni izveštaji Jaše Tomića iz Stare Srbije i Makedonije samo su bili upozorenje Monarhiji da se srpsko pitanje još uvek nije rešeno.
Izrazito neprijateljski stav Austrougarske protiv Srbije tokom 1912–1913. i mnoštvo predloga da se Srbija preventivno napadne jasan su signal da je konačni sukob bio neminovan. Misteriozna smrt Karlovačkog patrijarha Lukijana Bogdanovića u septembru 1913. obezglavila je mitropoliju. I pored toga što je Bogdanović bio relativno nepopularan, važna simbolika sahrane njegovog osakaćenog tela i potom državna odluka da se ne dozvoli izbor novog patrijarha samo su deo mozaika koji je Beč pripremao u predstojećem sukobu sa Srbijom. Čekao se samo povod, koji je usledio na Vidovdan 1914. kada je u Sarajevu Gavrilo Princip izvršio atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda.
Važno je istaći da odgovornost Kraljevine Srbije za izbijanje Velikog rata nije po svojoj suštini postojala. Velike sile su se za rat spremale i naoružavale u dugom nizu decenija. Srpsko pitanje nije bilo deo centralnog rešavanja odnosa Antante sa Centralnim silama. Stoga srpska politika sa obe strane Dunava i Save, pred sobom ima ideju odbrane i opstanka u neizvesnim odnosima na prvom mestu Rusije i Austrougarske. Ukidanje autonomije uoči Balkanskih ratova ili ustoličenje patrijarha Lukijana tokom aneksije Bosne i Hercegovine više su od simboličkih poruka. Pašićeva igra gambita sa srpsko-hrvatskom koalicijom bila je ograničenog karaktera. Iako dobro zamišljena, pokazala se neefikasna posebno u pregovorima oko stvaranja Jugoslavije. Sa druge strane, ideje Milovana Milovanovića o savezu sa Bugarskom i rešavanju spornih pitanja sa Bugarima, kako bi se zaštitio bok od Austrougarske, pokazale su se dalekovide. Drugi balkanski rat stavio ih je na probu koja se pokazala fatalnom po Kraljevinu Srbiju. Srpsko pitanje i srpska politika dolaze u direktnu zavisnost od međusobnog sukoba velikih sila. Pokazalo se kroz 19. vek, i veći deo 20. veka, da su takva rešenja bila vrlo teška po Srbe u celini.
Ostavi komentar