Autor: dr Aleksandra Kolaković
Pariz je oduvek bio slavan kao grad umetnosti, a na prelazu vekova, u periodu la belle époque, pariski saloni, ateljei, koncertne dvorane, opere i pozorišta unosila su u umetnički život Evrope nove ideje. Francuska, a posebno Pariz, oduvek su bili inspiracija umetnicima a neretko i mesto usavršavanja, posebno za one koji su dolazili iz malih i udaljenih država. Francuska je svoju kulturnu premoć koristila i u svrhe kulturne diplomatije, a usavršavanja umetnika bila su prilika i za jačanje francuskih kulturnih zračenja. Po povratku iz Pariza, umetnici, među kojima i oni iz Srbije, presudno su uticali na umetničku povezanost Francuske i sredine porekla, u ovom slučaju srpske, na prelazu iz 19. u 20. vek. Stoga je potrebno revalorizovati umetnički, kulturni i društveni značaj umetničkih veza Francuske i Srbije u doba la belle époque.
Veze Srba s francuskim umetnicima postojale su u periodu 19. veka, a neretko su srpski vladari i srpski građani iz viših i bogatijih slojeva društva koristili usluge francuskih umetnika ili kupovali njihova dela. Prva umetnička kolekcija koja je obuhvatala i francuske umetnike (Sezana, Tuluz-Lotreka i dr.) pripadala je kralju Milanu Obrenoviću. Srpski vladar raskalašne prirode uživao je i u umetnosti. Ambroaz Volar (Ambroise Vollard) bio je glavni savetodavac kralja Milana prilikom kupovine umetičkih slika i predmeta, kao i kontakata s umetnicima. Umetnička zbirka kralja Milana, u kojoj je bilo izuzetno vrednih dela francuske umetnosti, ubrzo je po kraljevoj smrti 1901. godine rasprodata u Beču. Kasnije je knez Pavle Karađorđević pokrenuo sistematsko kolekcioniranje dela savremene likovne umetnosti. Poznato je da je i kralj Aleksandar Obrenović kupovao umetnička dela i predmete u Francuskoj. Kralj Aleksandar je planirao i da francuski umetnik Mersi izradi spomenik kralju Milanu, međutim, Majski prevrat 1903. godine sprečio je izradu spomenika. U leto 1903. godine srpskom Poslanstvu u Parizu stiglo je obaveštenje iz Beograda o obustavljnju gradnje spomenika kralju Milanu, s naredbom da se „g. Mersiju, skulptoru iz Pariza, uruči dosadašnja suma za rad od 100.000 din u zlatu i zahvali na radu iako spomenik nije izrađen do kraja“. Ipak, pripadnici kraljevske porodice Karađorđević, kao i najveći deo srpske elite, nastavili su nabavku umetničkih predmeta iz Pariza i početkom 20. veka. Već su kruna i žezlo kralja Petra I Karađorđevića izrađeni u Parizu. Dvorske prostorije srpskih vladarskih porodica Obrenović i Karađorđević bile su ispunjene nameštajem koji je dolazio iz Francuske. Istovremeno, potreba za kupovinom umetničkih dela i predmeta iz Pariza uočava se i kod pripadnika srpskih građanskih porodica. Iz Pariza su stizali odevni predmeti, modni aksesoari i modni časopisi La Mode Parisienne i Chic Parisien. Kupovina umetničkih i antikvarnih predmeta ukazuje na nove kulturne navike Srba, kao i na visok nivo poznavanja umetnosti u pojedinim delovima srpskog građanstva, što je još jedna posledica prihvatanja francuskog kulturnog modela u Srbiji.
Odlaskom na usavršavanje u Francusku, pred očima „potomaka balkanskih hajduka i pokorene raje“, kako je opisao Palavestra, „otvorila se Evropa zahvaćena otmenim artizmom la belle époque, liberalnom svešću i individualizmom, jednom sasvim novom filozofijom i očekivanjem još slobodnijeg sveta budućnosti, u kome će umetnost naći put stvaralačkog sjedinjavanja svesnog i podsvesnog toka misli, razuma i osećanja, iskustva i uobrazilje“. Otuda ne čudi što su srpski umetnici težili usavršavanju u gradu svetlosti. Srpski vajar Đorđe Jovanović rekao je prilikom sećanja na svoj dolazak u Francusku, gde se od 1887. godine usavršavao na akademiji Žilijen, Pariz je „otvarao oči“. Srpski umetnici su po dolasku u Pariz pored usavršavanja sticali i prva velika priznanja. Već 1889. godine Đorđe Jovanović dobija nagradu na Svetskoj izložbi, koja je bila i naznaka da se Francuska oporavlja od teškog nacionalnog poraza i vraća u vrh međunarodnih odnosa, a ne samo dokaz tehničkog napretka i razvoja umetnosti. Jovanović je nagrađen za skulpturu Guslar, čime je prvi put na svetskom nivou prepoznat osobeni umetnički izraz jednog srpskog umetnika.
Putem pomenutog prvog srpskog stipendiste-umetnika, koji je nakon Minhena upisao prestižnu akademiju Žilijen, krenuo je i slikar Milan Milovanović 1902. godine. Četiri godine je Milovanović proveo u Parizu, razvijajući svoje stvaralaštvo pod uticajem poetike impresionizma, čime se svrstao u red onih koji su razvili pomenuti umetnički izraz u Srbiji. Po povratku u Srbiju, Milovanović je na prvu Ladinu izložbu 1906. godine doneo novine kao što su Karusel ili Luksemburška bašta. U ovom periodu nove tendencije u srpskom umetničkom izrazu, koje su stizale sa Zapada, pomagale su da umetnost bude ne samo odraz pravaca prisutnih u Evropi a pre svega Francuskoj, već i spona južnoslovenskog ujedinjenja.
Posle školovanja u školi Kirila Kutlika u Beogradu, koja je radila od 1895. godine, nakon Beča i Minhena, Pariz je privukao i srpsku slikarku Nadeždu Petrović koja je želela da zaokruži svoje umetničko obrazovanje. Nadežda Petrović je pod uticajem novih pravaca i začetaka impresionističkih tendencija i puta koji je vodio u ekspresionizam bila već u vreme prve izložbe 1900. godine, kada je „iznenadila i ogorčila građansko društvo male sredine“. Pod uticajem Milovanovića i njegovog crtanja sa „tri boje“, koje je predstavljalo sublimaciju ranijih znanja i novih, stečenih na akademijama Minhena i Pariza, Nadežda Petrović je pre odlaska u Pariz naslikala Dareglije i Staro beogradsko groblje. Posle samo dva meseca provedena u Parizu 1910. godne, dve slike srpske slikarke našle su mesta na Jesenjem salonu i na izložbama u Lionu i Šantiju.
U vreme Nadeždinog boravka u Parizu, Nikola Jeremić i Rena Vranicani Dabrović izložili su svoje slike u Francuskom salonu u Gran Paleu. Pred početak Balkanskih ratova Nadežda je koristila atelje Ivana Meštrovića u Parizu, gde je prebacila sve svoje slike u nameri da priredi veliku izložbu u Parizu. Nadahnuta impresionizmom, naslikala je svoja najpoznatija dela kao što su Bulonjska šuma i Notr Dam. Po povratku sa usavršavanja u Parizu, Nadežda Patrović organizuje prve izložbe, piše o umetnosti i utiče na prihvatanje novih stilova i pravaca. Srpski umetnici, među kojima je prednjačila Nadežda Petrović, kroz svoje stvaralaštvo prenose duh francuske umetnosti u srpsku sredinu. Koliko su francuska umetnička zračenja bila snažna, ilustruje i podatak da su pojedini srpski slikari, koji nisu školovani u Francuskoj, prihvatili tendencije koje su dolazile od velikih francuskih slikara. Kosta Josipović u vreme rada na uređenju srpskog i turskog paviljona na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umetnosti u Torinu 1911. godine pokušava da slika kao Klod Mone, izabravši za motiv Jedrilice na vodi.
Pored uticaja na razvoj srpske umetnosti u smislu slikarstva i sklupture, razvoja pozorišta i kreiranja tzv. beogradskog stila po ugledu na fleksibilnu francusku frazu koju su unela braća Popović i Jovan Skerlić, uticaji su se mogli videti i na novim zgradama kroz arhitektonski stil. Branko Popović, nakon sticanja zvanja arhitekte u Minhenu, od Ministarstva prosvete Kraljevine Srbije traži da se dalje usavršava u Parizu, navodeći da na njegovo delo više utiče francuska nego nemačka umetnost. Iako je Ministarstvo prosvete Kraljevine Srbije insistiralo da Popović u Parizu proučava istoriju umetnosti i arhitektonsku dekoraciju, stipendista je boraveći u gradu umetnosti od 1909. do 1912. godine veću pažnju posvetio slikarstvu. Zapaženi uspeh Branko Popović je postigao izlažući svoje radove na Jesenjem salonu 1911. godine, ali je ipak po povratku u Srbiju svoju karijeru nastavio pre svega kao profesor Arhitektonskog odseka Tehničkog fakulteta, prenoseći i francuske uticaje u arhitekturi. Krajem leta 1910. godine u Parizu je boravio i arhitekta Momir Korunović, čije građevine iz međuratnog perioda odišu duhom pariske arhitektonske škole.
Profesor Aleksandar Kadijević piše da je srpski stil u arhitekturi izgrađivan u fazi zreolog istorizma (1880–1914. godine) pored svoje zagledanosti u prošlost, odanosti tradicijama i konzervativnog umetničkog karaktera, bio obeležen i verom u mogućnost konceptualnog usavršavanja i idejnog nadograđivanja uz pomoć savremenih tokova evropske arhitekture, pri čemu je francuska imala svoje značajno mesto. U poslednjoj deceniji 19. veka ideolog istorizma u srpskoj arhitekturi Andra Stevanović u pristupnoj akademskoj besedi pozdravio je „arhitekturu gvožđa“ primenjenu na Ajfelovoj kuli i Galeriji mašina u Parizu, ali se tek nakon Svetske izložbe 1900. godine u arhitekturi Beograda vidi uticaj tadašnje francuske dekorativističke arhitekture, sinteze umerenog akademizma i umerenog Art Nuovoa. U ovom periodu u Srbiji su korišćeni i Godeov priručnik Elementi i teorije u arhitekturi (1894) i Šauzijevo delo Istorija arhitekture (1899). Arhitekti Milorad Ruvidić i Milan Kapetanović sarađuju s francuskim arhitektama na građenju srpskog paviljona za Svetsku izložbu 1900. godine. Uticaj francuske arhitekture primenjen je na dekoraciji palate Beogradske zadruge Nikole Nestorovića i Andre Stevanovića (1905–1907), a kasnije (1914–1924) i na monumentalnom zdanju Srpske kraljevske akademije Andre Stevanovića i Dragutina Đorđevića, a u istom periodu su Branko Popović i Momir Korunović boravili na usavršavanjima u Parizu.
U skladu s ovim uticajima kroz slikarstvo i arhitekturu, i urbanistički planovi uređenja Beograda takođe su bili pod francuskim uticajem. Kralj Petar I Karađorđević pozvao je Albana Šambona (Alban Chambon), francuskog arhitektu i urbanistu, da napravi Generalni urbanistički plan srpske prestonice, na čemu je Francuz i radio u periodu 1908–1913. godine. U saradnji sa sinom Albertom, sledeći postulate francuskog akademskog urbanizma koje je postavio baron Žorž-Ežen Osman, Šambon je doneo celovit prikaz vizije Beograda u budućnosti sa prvim poznatim grafičkim prikazom mogućeg izgleda prostora Terazijske terase, ansablima javnih zgrada na prostoru današnjeg Tašmajdana i kružnim bulevarima koji povezuju radijalne pravce (rejonska ulica). Šambon je zamislio radikalnu rekonstrukciju Beograda, koja je naglašavala glavnu osovinu Slavija–Terazije–Kalemegdan, ali nije uspeo da realizuje projekat jer nije usvojen (verovatno zbog rata).
Nakon što je Beogradska opština 1910. godine raspisala konkurs za direktora Tehničke uprave, na njeno čelo došao je jedan mladi francuski arhitekta – Eduard Leže. Skromnog iskustva u izradi projekata i u administrativnim poslovima, Leže je preuzeo rešavanje krupnih problema lošeg građevinskog fonda i stambenih uslova, nekontrolisanog širenja grada, odnosno pitanja granica građevinskog reona. NJegov rad je bio izložen oštroj kritici Udruženja srpskih inženjera i arhitekata, koji su mu zamerali nepridržavanje zakona, a čak su dovodili u pitanje i njegova estetska načela. Leže je i pored osporavanja i brojnih afera koje su pratile njegov boravak u Beogradu uspeo da realizuje formiranje trgova na Terazijama i ispred železničke stanice.
Francuska likovna umetnost, a posebno njen razvoj u 19. veku, predstvaljala je uzor svim evropskim kulturnim sredinama. Iako je srpska vlada u periodu do Velikog rata poslala samo četiri državna pitomca iz oblasti umetnosti u Pariz, što je pre svega bio odraz državnih potreba za usavršavanjima i obrazovanjem u drugim oblastima, ipak je značajan broj i onih koji su dobili novčanu pomoć za usavršavanje. Među njima su i književnici, budući književni kritičari, pozorišni umetnici, slikari i arhitekte nakon povratka iz Pariza presudno uticali na prihvatanje francuskih kulturnih obrazaca. Politički i ekonomski činioci podupirali su francuska kulturna zračenja u Srbiji, a u isto vreme kulturni i umetnički uticaji bili su prethodnica čvršćem političkom i ekonomskom povezivanju Francuske i Srbije. Najveći uticaj imali su pojedinci – umetnici i arhitekte, koji su svojim delima, koja su i danas prisutna, svesno i/ili nesvesno uticali na prihvatanje francuskog kulturnog modela u srpskom društvu. Srpska opijenost francuskom kulturom i načinom života mogla se primetiti i na ulicama – po odevanju Beograđana, po izgledu građevina, kao i u slojevima srpske elite koja je slala svoju decu na školovanje i usavršavanje u Pariz. Tečno poznavanje francuskog jezika, redovna obaveštenost o novinama u francuskom društvenom i političkom životu, činili su da francuski uticaji u kulturi i umetnosti budu još jedna spona političke i ekonomske povezanosti dve zemlje.
Ostavi komentar