Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Grof Albert Aponji je nesumnjivo jedna od najpoznatijih ličnosti ugarske/mađarske politike na prelasku iz XIX u XX vek. Za poslanika na Ugarskom saboru je izabran 1881. godine, nakon čega do smrti koja ga je zadesila u Ženevi 1933. nije napuštao zvanične položaje. Delovao je kroz Deakovu stranku, Tisinu liberalnu stranku, Nacionalnu stranku i Stranku nezavisnosti i četrdesetosme (u srpskoj literaturi poznata i kao Nezavišnjačka i četrdesetosmaška stranka). Možemo slobodno reći da je bio član većine mađarskih građanskih odnosno „gospodskih“ stranaka, kako su ih kvalifikovali mađarski socijaldemokrati, čiji član dosledno nikada nije bio. Poticao je iz porodice koja je dobila plemićki status još u XIII veku, što je obimno koristio za poznanstva i veze u bogataškim krugovima širom sveta. Za našu temu najznačajniji je period nove konzervativne mađarke vlade od 1906. do 1910. godine, u čijem mandatu je Aponji bio mistar prosvete.
Početkom dvadesetog veka, populacija Ugarske, uključujući Slavoniju i Hrvatsku, prešla je dvadeset miliona. Metropolizacija je uzela maha, pa je Budimpešta brojala preko osamsto hiljada stanovnika. Dok je sa jedne strane uspeh industrijalizacije i kapitalističkog razvoja imao mnoge pozitivne rezultate, Mađarska je bila prva zemlja u Evropi po broju preminulih od tuberkuloze, što nam ukazuje na mnoga nerešena pitanja koja su razdirala mađarsko društvo na prelasku vekova. Jedno od najznačajnijih, do kraja nerešenih pitanja, pored socijalnog, bilo je nacionalno pitanje. Uprkos velikom stepenu unutrašnje nezavisnosti nakon Nagodbe, u spoljnopolitičkom pogledu Mađarska je bila potpuno zavisna od Austrije, koja je, pak, bila sve upornija u pangermanskom ekspanzionizmu i geopolitici izlaska na Bosfor. Mađarski nacionalizam je u tom trenutku postao najraširenija ideja koja je obuzela najšire društvene slojeve od seljaka preko tzv. džentrije pa do određenih intelektualnih krugova, te određenog broja mađarskih nosioca industrijskog kapitala. Nacionalizam je počeo da se razvija, kao želja za samostalnim nacionalnim razvojem, bez austrijskog tutorstva. Kao oblik kolektivne racionalizacije, stvoreno je uverenje da sve nedaće tedašnjeg mađarskog društva proističu iz tuđinske vlasti, od turske pa do austrijske. Vladajuća klasa i delovi srednjeg sloja videli su u nacionalističkoj politici sredstvo za obezbeđenje političke koristi. Došlo je do mitologizacije mađarske političke istorije, te do kolektivnog maštanja o uspešnim srednjevekovnim mađarskim državama, kao zemljama blagostanja, koje su izlazile na tri mora. Ono što su savremenici okarakterisali kao politiku „svemađarstva i velikomađarstva“ doživelo je svoju eksplozivnu ekspanziju početkom XX veka. Oportunizam i klijentelizam vladajućih slojeva uspeli su čak i da opravdaju jednu ozbiljnu logičku grešku – da poistovete mađarski nacionalizam sa odanošću habzburškoj dinastiji. Do ozbiljnih tenzija dolazi tokom vladavine Ištvana Tise, početkom XX veka. Habzburški dvor je zahtevao od Tise da ubuduće poveća mobilizaciju stanovnika mađarske u vojsku za jednu četvrtinu. Kako bi se ovo isposlovalo, bilo je neophodno, da ugarska Vlada, predloži izmenu zakona Saboru na usvajanje. Mađarska javnost je bila ogorčena zbog predloga izmene zakona, ne gledajući blagonaklono na veće ustupke austrijskom delu države. Ovo nezadovoljstvo je imalo poseban emotivni naboj, zbog toga što vojnici na uniformama neće nositi mađarska, već crno-žuta austrougarska obeležja. Od njih se očekivalo da život, ako zatreba, daju za cara, a ne nužno i za Mađarsku. Opozicija u parlamentu je počela da vrši opstrukciju ovakvog zakona, nepreglednim diskusijama. Tisa je pokušao ovakvu situaciju da razreši usvajanjem novog poslovnika, što je dovelo do krajnjeg zatezanja političkih odnosa. Na izborima za Ugarski sabor su doveli do malo očekivanog rezultata, mađarska opozicija je trijumfovala nad do tada vladajućim mađarskim liberalima. Mađarska opozicija je ukupno imala 254, mandata, a mađarski liberali samo 159. Sama Nezavisna stranka je osvojila 166 mandata a sa svojim koalcionim partnerima ukupno 235 mandata. Od većih stranaka u koaliciji treba navesti Katoličku narodnu stranku grofa Nandora Zičija. Narodnosti su osvojile ukupno 10 kandidata, a bilo je i 7 vanstranačkih poslanika. Franc Jozef nije shvatao stanje u mađarskom javnom mnjenju, pa nije želeo da uvaži volju mađarskih birača pa je, umesto opoziciji, formiranje vlade poverio komandantu kraljevske garde Jožefu Fejervariju. Nova vlada je naišla na izuzetno organizovan i snažan otpor opozicije, pa je posle nekoliko meseci pokušala da podnese ostavku, koju je kralj odbio. Pošto su lokalni i županijski organi pod kontrolom opozicije zajedno sa Saborom, odbijali da sarađuju sa vladom, ista je 19. februara 1906. godine uz pomoć vojske raspustila Sabor i uvela apsolutizam. U periodu apsolutizma došlo je do pregovora mađarske opozicije sa kraljem što je rezultiralo formiranjem nove vlade na čelu sa Šandorom Vekerleom, krajem marta 1906. godine. Naime kralj, odnosno car je objavio da će uvesti opšte pravo glasa, što je uplašilo predstavnike buržoaskih stranaka i navelo ih na kompromis. Iskustva iz Ruske revolucije iz 1905. godine i snaga mađarskih socijaldemokrata su presudili ovoj odluci. Nova vlada je odmah raspisala vanredne izbore za Ugarski sabor, koji su održani između 19. aprila i 8. maja. Na njima više nije učestvovala nekadašnja vladina Liberalna stranka, koja je bila raspuštena. Od uspona Kalmana Tise na čelo ugarske vlade 1875. godine, pa do političkog debakla njegovog sina Kalmana 1905. godine, punih trideset godina, na čelu mađarske vlade su se nalazili predstavnici uvek većinske liberalne stranke, nakon čega će većina istaknutih članova nastaviti da funkcioniše i bude deo vlasti putem drugih političkih stranaka i koalicija. Pored Aponjijevog, zanimljiv je primer i Šandora Vekerlea, koji je kao član Liberalne stranke bio predsednik mađarske vlade u mandatu 1892 – 1895, kao član Nacionalne ustavne stranke od 1906 – 1910. godine, te ponovo 1918. kao član Četrdesetosmaške stranke.
U polemici koja je vođena sa prosvetnim ministrom Ugarske, Albertom Aponjijem, oko predloga da se drastično poveća stavka koja se odnosila na otvaranje novih državnih škola na kojima bi nastavni jezik bio mađarski, posebno se istakao dr Mihailo Polit Desančić, tada jedini srpski opozicioni poslanik na Ugarskom saboru. Polit je 16. jula 1906. godine optužio Aponjija da su njegove namere usmerene direktno ka obesmišljavanju prosvetne uloge srpske narodno-crkvene autonomije. Govorom od 22. novembra 1906. godine poslanik srpskih liberala se principijelno založio za reformu izbornog zakona u smislu uvođenja opšteg prava glasa, za decentralizaciju u smislu finansijske autonomije županija i naravno, za zaokruživanje županija po narodnosnom principu, odnosno formiranje Vojvodine.
Ono što su pokušali da na polju asimilatorstva sprovedu u delo prethodni ugarski ministri prosvete pošlo je za rukom 1907. godine Aponjiju koji je izdejstvovao usvajanje novog zakona koji se odnosio na upotrebu mađarskog jezika u školama. Zakonom je bilo predviđeno obavezno učenje mađarskog jezika u svakoj godini školovanja, po programu ministra prosvete što je za cilj imalo da svako nemađarsko dete po svršetku četvrtog razreda bude u stanju da svoje misli u reči i pismu razumljivo na mađarskom jeziku izražava. Pored pomenutog zakon je predvideo obavezu da se mađarski uvede kao nastavni jezik i u veroispovednim školama gde ima učenika čiji su roditelji ili staratelji izrazili želju za tim, ili učenika čiji je mađarski maternji jezik. Zakon je zabranio da se narodna škola koja u jednom trenutku pređe na mađarski nastavni jezik ikada više vrati na nemađarski nastavni jezik. Pored navedenog, uspostavljena je suprematija državnih u odnosu na autonomne organe u odnosu na učitelje i nastavnike.
Donošenje Aponjijevog školskog zakona predstavljalo je jedan od najjačih udaraca Ugarske vlade prema narodnostima u procesu denacionalizacije i asimilacije u jedan politički mađarski narod. Protiv ovog zakona u Ugarskom saboru je ispred kluba narodnosti najžešće reagovao vođa Srpske liberalne stranke dr Polit. „Stari narodni borac dr Mihailo Polit Desančić vodio je borbu za očuvanje srpske egzistencije u peštanskoj narodnoj skupštini i u organu Srpske liberalne stranke Braniku. On je dokazivao Mađarima koji su stalno isticali da „u svom jeziku živi narod“, da i narodnosti to isto hoće; da i Srbi, Slovaci i Rumuni, hoće da žive sa svojim jezikom. On je dalje otvoreno tvrdio da je uzrok što 1868. nije došlo do pravednog rešenja narodnosnog pitanja ležao jedino u tome što je tadašnja mađarska većina u narodnoj skupštini, baš kao i ova sadašnja, držala da je država u stanju da pomoću asimilacije stvori etničko jedinstvo i jednoplemenu mađarsku državu.“ Polit je ironično konstatovao: „Kad bi bila umesna motivacija da je neko zato Mađar što se u Ugarskoj rodio, onda gospodin ministar prosvete ne bi bio Mađar jer se on u Beču rodio. Pada mi sada na um i ono što sam čuo od jednog srpskog seljaka kome su takođe rekli da je Mađar zato što se rodio u Ugarskoj. Na šta on odgovori mađarskom seljaku: Molim te lepo, da sam se rodio u štali onda bih bio tele ili ždrebe?“
Rezolucija koju je Polit, šef Srpske liberalne stranke, podneo Ugarskom saboru u nastojanju da se spreči usvajanje Aponjijevog zakona, aklamacijom su podržali Srbi okupljeni na velikom narodnom zboru u Bečkereku 31. marta 1907. godine, na kome je sakupnjeno i 30 hiljada potpisa srpskih majki za očuvanje srpskih narodnih veroispovednih škola. Međutim, ovaj zbor koji je imao karakteristike opštenarodnog, organizovali su radikali, koji su predstavljali i većinu govornika – izvestilac je bio Jaša Tomić, lično. Uznemirenost Srba i drugih nemađarskih narodnosti nije uticala na sprovođenje donetog zakona.
Najveće napade i kritike lider Srpske liberalne stranke trpeo je u ugarskom saboru od poslanika Šome Višontaia, nekadašnjeg branioca Jaše Tomića. Višontaieve optužbe su se kretale od tvrdnji da Polit i Srpska liberalna stranka ne uživaju nikakvo poverenje srpskog naroda, do optužbi za izdajničko ponašanje prema Mađarima, i samim tim Mađarskoj, odnosno Ugarskoj. Višontai je pokušavao da denuncira Polita, kako bi sebi stekao popularnost među mađarskim nacionalistima, sklanjajući sa druge strane prepreku koju je Polit predstavljao srpskim radikalima. Navedene činjenice nam govore o spremnosti srpskih radikala da zarad makijavelističkih ciljeva sede na dve stolice.
U ovom periodu došlo je i do formiranja jedne sasvim nove političke grupacije među Srbima Ugarske, čije najčvršće uporište je upravo bila Kikinda, Politova izborna baza. Reč je o demokratama okupljenim oko Srpskog glasa koji je počeo da izlazi krajem aprila 1907. godine. Demokrate su na konferenciji u Novom Bečeju, jula 1908. godine usvojili svoj program koji je bio jednako usmeren i na rešavanje srpskih nacionalnih pitanja ali i na demokratizaciju, decentralizaciju i izgradnju socijalno pravednog društva. Kikindske demokrate na čelu sa Vasom Stajićem, Vasom Jakšićem i Milutinom Jakšićem, nikada neće u potpunosti organizovati Demokratsku stranku, ali će figurirati kao politički faktor koji je među Srbima imao izvesnu težinu.
Veliku podršku parlamentarnoj borbi predsednika srpskih liberala, na stranicama Branika je sve češće pružao Milan Božeski, prvi urednik Zastave, nakon ubistva Miše Dimitrijevića. Na stranicama najznačajnijeg organa Srpske liberalne stranke, ističući da je Srpsko pitanje u Ugarskoj na prvom mestu „društveno a tek potom političko pitanje“ nekadašnji radikal je pisao: „Teškom i nejednakom borbom koju je imao naš narod da izdrži prema Beču i Pešti, koji su se u onovremenim ratovima obilato služili vojničkom vrsnošću Srba, stavljajući ih na najopasnija mesta, izgleda kao da se hotimice išlo za istrebljenjem Srba ili bar što osetnijim slabljenjem njihove otporne snage.“ Na Srpskom narodno-crkvenom saboru jedini poslanik Srpske liberalne stranke se žestoko konfrontirao radikalskoj većini, zalažući se protiv usvajanja Manastirske uredbe, koju su sasvim izvesno radikali dogovorili sa Ugarskom vladom. U svojoj borbi Polit je dobio podršku od klera i samostlaca, ali je ostao usamljen u saboru. Radikalska većina je februara 1907. godine usvojila, a Ugarska vlada trinaest meseci kasnije potvrdila Manastirsku uredbu, kojom su srpski manastiri postali narodno-crkvena dobra, a njihovi posedi su putem javnog nadmetanja mogli biti davani u najam zakupcima. Srpska liberalna stranka je oštro kritikovala ovu uredbu i spregu Ugarske vlade i Srpskog sabora, pronalazeći u tome put da se srpaka manastirska zemlja dodeli mađarskim naseljenicima i zakupcima. Srpska liberalna stranka i njen jedini poslanik su kritikovali i izbor novog patrijarha 1908. godine, nakon smrti prethodnog. Radikali su izabrali vršačkog episkopa Gavrila Zemjanovića, ali pošto je Ugarska vlada odbila da prihvati ovaj izbor, radikali su se saglasili sa njom, i protivno etičkom shvatanju Srpske liberalne stranke glasali za vladinog kandidata, budimskog vladiku Lukijana Bogdanovića.
Mladi pančevački liberali, dr Nikola Milutinović i dr Branislav Stanojević, su pokazali svoju aktivnost u punom intenzitetu u periodu 1908 – 1910. godine, pre svega u pokušajima saradnje sa demokratama i Srpskim glasom, protiv koalicione politike radikala prema mađarskim partijama.
Svoj poslednji govor u Ugarskom saboru, 27. januara 1910. godine, vođa Srpske liberalne stranke Mihailo Polit Desančić, održao je, ili bolje rečeno pokušao je da održi govor s obzirom da su ga mađarski poslanici ometali dobacivanjem, a predsenik Sabora mu je oduzeo reč. U onome što je uspeo da kaže Polit je naglasio da je koaliciona vlada bila po mađarske narodnosti mnogo štetnija nego sve prethodne asimilatorske vlade Mađarske liberalne stranke. Polit je naročito negativno ocenio činjenicu da nova vlada nije ispunila svoje obećanje u smislu donošenja zakona o opštem biračkom pravu.
Uz pomoć dvora od nekada vladajućih mađarskih liberala i još nekoliko političkih činilaca formirana je Nacionalna stranka rada, čiji je bio cilj da posle narednih izbora podrži novu vladu nekadašnjeg hrvatskog bana, a sada predsednika Ugarske vlade imenovanog ponovo od strane dvora na koncu 1909. godine, Karolja Kuena Hedervarija. Uzdajući se u pobedu Nacionalne stranke rada, kralj je raspustio Ugarski sabor 24. marta 1910. godine i raspisao saborske izbore za kraj maja, početak juna te godine.
Ostavi komentar