Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Nakon velikog trijumfa, koji je postignut pobedama srpske vojske i savezničkih snaga na Solunskom frontu, u septembru i oktobru 1918. godine, Centralne sile u Velikom ratu bile su poražene. Od osnivanja, proboj potcenjenog Solunskog fronta izvojevao je pobedu Sila antante, a srpski narod, njegova vojska i država, u tim „najtragičnijim i najslavnijim danima“, otelotvorili su davnašnju misao etničkog kolektiviteta, „sanjanu“, još od Kosovskog boja, a posebno od srpske revolucije, preporoda srpske nacije i izgradnje nacionalnog identiteta, o oslobođenju celokupnog srpskog naroda na njegovom celovitom etničkom i duhovnom prostoru od tuđinske vlasti i političkom ujedinjenju srpstva u jedinstvenu državnu zajednicu. Od početka rata, posebno nakon slavnih srpskih pobeda protiv austrougarskog, nemačkog i bugarskog agresora u 1914. godini (Cerska i Kolubarska bitka) i 1916. godini (Bitka na Kajmakčalanu), u novoj geopolitičkoj i vojno-političkoj preraspodeli moći, u našem slučaju na Balkanu, srpska politička elita, a posebno intelektualno-akademska, kao važan segment ratnog programa Srbije, domaćoj i svetskoj javnosti predstavila je cilj koji je sadržan u ideji o političkom ujedinjenju svih južnoslovenskih naroda.[1] Vlada Nikole Pašića i regent Aleksandar Karađorđević, ispostavili su dati cilj, kao deo svog ratnog programa, u vreme kada nije bilo izvesno koja će zaraćena strana u Prvom svetskom ratu odneti pobedu, te su uključivanjem „jugoslovenskog programa“ i ideje o jugoslovenstvu u sopstveni ratni cilj, nameravali da podignu ugled Srbije i srpske vojske u očima savezničkih vlada i tamošnje javnosti, kao i da afirmišu kapacitete svog uticaja u značajnijem delu slovenačkih i hrvatskih nacionalnih elita u neprijateljskoj Habzburškoj monarhiji, kao i u širim slojevima tamošnje javnosti, radi podrivanja ratnih potencijala protivnika, pre svih u duhovno-etičkom pogledu.[2] Naravno, u periodu kada je svest o mogućnosti realizacije tog ratnog programa bila izrazito minimalna. Kada je realizovana odluka o formiranju prve jugoslovenske države (Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1920. godine, Kraljevine SHS i od 1929. godine, Kraljevine Jugoslavije), politički zahtevi Nikole Pašića, svakako usaglašeni sa Dvorom, o tzv. „omeđivanju“ srpskih, hrvatskih i slovenačkih zemalja u novoj državi, nisu dobili podršku velikih sila.[3] Odgovorni državnici, Aleksandar Karađorđević i Nikola Pašić bili su svesni geopolitičkog položaja srpskog naroda, te su prihvatili, kako samu jugoslovensku ideju, tako i način njene realizacije, kao i njenu strukturu.[4]
Prva jugoslovenska država nastala je Prvodecembarskim aktom 1918. godine, na osnovu normi koje su bile usvojene u Krfskoj deklaraciji iz 1917. godine. Na osnovu Vidovdanskog ustava iz 1921. godine, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila je determinisana kao unitarna, centralizovana, ustavna i parlamentarna monarhija sa snažnim udelom vladara u domenima izvršne, delom i zakonodavne vlasti, kao i sa razvijenim modelom lokalne i regionalne samouprave (narodne samouprave), nasleđenim iz Kraljevine Srbije.[5] Od početka postojanja, pa sve do njenog kraha u Aprilskom ratu 1941. godine, jugoslovenska država teško je funkcionisala. U centralnom fokusu problema u vezi sa njenom funkcionalnošću nalazilo se pitanje ustavnog ustrojstva i državnog uređenja, a uzrok ovih problema nalazimo u odnosu hrvatskih nacionalnih elita prema nerešenom pitanju svrsishodnosti postojanja jugoslovenske države. Za srpske političke i uopšte nacionalne elite, kao i za ogromnu većinu srpskog naroda, koji su baštinili bogato nasleđe potpuno izgrađenog nacionalno-duhovnog identiteta i građanske svesti, a sa tradicijom samostalnog državotvornog i državopravnog razvitka još od srednjovekovne epohe, Jugoslavija i njena ideja predstavljali su završni čin ili definitivno rešenje srpskog nacionalnog pitanja.[6] Hrvatski, delom i slovenački narod i njihove elite nisu posedovali navedene odlike u razvoju njihovih političkih kultura. Svakako, principi samostalnog državotvornog razvitka bili su im potpuno strani. Međutim, upravo u datom periodu završavao se proces izgradnje hrvatskog nacionalnog identiteta.[7] Od 1918. godine do 1991. godine, njegove nacionalne elite (izuzev nekolicine političara i intelektualaca), Jugoslaviju su posmatrali kao potreban/neophodan (Hrvatska seljačka stranka, predvođena Stjepanom Radićem i Vlatkom Mačekom, a kasnije komunisti i hrvatski socijaldemokrati) ili nepotreban korak u stvaranju nezavisne hrvatske države u skladu sa principima iz njihove ideje o „hrvatskom istorijskom i državnom pravu“ (desničarski pravaški elemenat, kasnije predvođen Antom Pavelićem i ustaškim pokretom, potom delatnošću današnjeg HDZ u Republici Hrvatskoj). Uz sve, hrvatski narod je živeo u onim delovima nove države, koji su imali potpuno različito društveno-ekonomsko uređenje i politički sistem u odnosu na Srbiju, nasleđen iz postfeudalne Austrije i Ugarske i to sa elementima preživelih feudalnih odnosa. Jugoslavija je bila država sa nekoliko različitih i međusobno nespojivih političkih, privrednih, monetarnih, prosvetnih, pravosudnih, i drugih sistema. Puna unifikacija tih sistema postignuta je (u najvećoj meri), tek posle Šestojanuarske diktature kralja Aleksandra Ujedinitelja iz 1929. godine, kada je „dekretskom delatnošću“ državnog rukovodstva postignut neki viši stepen državnopravne integracije, koji nije uspeo u prethodnoj deceniji „jugoslovenskog parlamentarnog života“. U prvoj fazi postojanja jugoslovenske države (1918–1929, godine), politički život bio je razrovan u teškim sukobima između srpskih građanskih političkih stranaka (koje su, uglavnom sve, usvojile ideju jugoslovenstva u svojim programima), pre svih Pašićeve Radikalne stranke, koje su stajale na stanovištu da bi Jugoslavija trebalo da funkcioniše na unitarističkom principu u pogledu državnog uređenja, centralističkom principu, kada je reč o organizaciji vlasti i uprave i na principu ideje o „troimenom“ ili „troplenom“ narodu, kada je reč o ideološkim principima. Naravno, uz postojanje već razvijenog modela narodne i lokalne samouprave. Smatrali su da su ovi principi jedina brana političkom i ekonomskom partikularizmu i separatizmu, koji je egzistirao kod hrvatskih političkih elita i u pojedinim istorijskim pokrajinama, koje su postojale pre svega u okviru Austrougarske. Hrvatske političke stranke i elite (sa postfeudalnom i nedovoljno razvijenom građanskom svešću), delom i slovenačke, stajale su na stanovištu da bi Jugoslavija trebalo da bude uređena na osnovu federalnog/konfederalnog modela, u pogledu principa državnog uređenja i sa vrlo nejasnom i slabom podrškom ideji o „troplemenom narodu“, u pogledu ideoloških principa.[8] U sukobima oko ova dva modela uređenja Jugoslavije, potrošeni su dragoceno vreme i energija, u kojima je državni vrh oličen u položaju vladara, uglavnom zastupao „radikalski princip“.
Nakon ubistva Stjepana Radića i predstavnika Hrvatske seljačke stranke u Narodnoj skupštini, 1928. godine, kralj Aleksandar i političke snage okupljene oko Dvora (tzv. „dvorski radikali i demokrate“), a uz podršku evropskog versajskog poretka, odbacili su ideologiju „troplemenog naroda“ i nakon uvođenja Šestojanuarske diktature i oktroisanja Ustava iz 1931. godine, afirmisali su ideju o „jugoslovenskom integralizmu“, koji je apsolutno negirao postojanje zasebnih nacionalnih identiteta u državi. U drugoj fazi razvoja prve jugoslovenske države, Kraljevina Jugoslavija je ustrojena kao unitarna, ustavna monarhija sa snažnom ulogom vladara u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, gde je država upravno-administrativno uređena, tako što je osnovano devet banovina, kao jedinicama uprave i sa organizacijom široke lokalne samouprave u njima. Kralj Aleksandar smatrao je da će politikom jugoslovenskog unitarizma i integralizma slomiti krila hrvatskom separatizmu i „pokrajinskim partikularizmima“. Međutim, nakon njegovog ubistva u Marseju 1934. godine (nedelo ustaškog pokreta, počinjeno u saradnji sa bugaraskom terorističkom organizacijom VMRO, a sa podsticajem i inicijativom iz Musolinijeve fašističke Italije), ova faza razvoja jugoslovenske ideje i države bila je okončana. Još pre smrti kralja Aleksandra, od vremena obnove političkog života u zemlji, posle diktature, nastavljeni su sukobi u vezi sa svrhom postojanja jugoslovenske države, kao i njenog državnog uređenja, koji su inicirani razornom delatnošću HSS. Vlatko Maček i HSS do 1941. godine stvaraju, takoreći, paralelni politički sistem u delovima još uvek nepostojeće Hrvatske. Formiraju paravojne formacije (Hrvatska seljačka i građanska zaštita i straža), šire antisrpsku histeriju u „hrvatskim zemljama“ i parališu politički život i političko-pravnu strukturu Jugoslavije. Nažalost, gotovo sve srpske građanske partije (u jednom trenutku čak i delovi radikala), saglašavaju se sa hrvatskim političkim stavovima o potrebi „preuređenja države“. U svojoj borbi protiv režima, a za sopstveni dolazak na vlast, srpske građanske stranke (Demokratska stranka, Savez zemljoradnika, staroradikali), nisu razumele da se tako bore za ostvarenje „hrvatskog političkog modela“ Jugoslavije, kao prelazne faze u konačnom ostvarenju „ideje o hrvatskom istorijskom i državnom pravu“, tj. u stvaranju samostalne hrvatske nacionalne države na prostorima za koje su njihove elite smatrale da pripadaju hrvatskom narodu. Na taj način, sudbina dva miliona Srba na prostorima današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine, bila je prepuštena na (ne)milost hrvatskih političkih elita, koje su u svom delovanju bile pod snažnim uticajem Rimokatoličke crkve. Neke i deklarativno, srpske građanske stranke usvojile su tezu da je tadašnja Jugoslavija, zapravo izum „velikosrpske hegemonističke svesti“. Kada su u pitanju srpski nacionalni interesi i rešavanje, već otvorenog srpskog nacionalnog pitanja, srpske građanske stranke nisu imale stav. Želele su samo da Jugoslaviju preurede na taj način da ona u budućnosti bude decentralizovana, po mogućstvu, federalizovana (sa pet do sedam federalnih jedinica-pokrajina) država, koja počiva na parlamentarno-demokratskim načelima u organizaciji vlasti i državnom uređenju.[9]
Jedini period konsolidovanog političkog života i značajnije funkcionalnosti prve Jugoslavije (u drugoj fazi njenog postojanja), bio je u periodu mandata vlade Milana Stojadinovića, velikog državnika i poslednjeg velikana srpske političke škole u XX veku. Uspešnim ekonomskim reformama obuzdao je privrednu i socijalnu krizu u zemlji, a veštim i mudrim potezima u oblasti spoljne politike (uspostavljanje saradnje sa arhineprijateljima jugoslovenske države – fašističkom Italijom i nacističkom Nemačkom, uz očuvanje prijateljskih i savezničkih odnosa sa Francuskom i Velikom Britanijom), uspeo je da neutrališe „hrvatsko pitanje“, te da hrvatskim političkim elitama „preseče veze“ sa inostranstvom. U trećoj fazi postojanja prve Jugoslavije, sve u cilju očuvanja jedinstva države, Milan Stojadinović pokušao je da afirmiše ideju jugoslovenstva na integralističkom principu, uz priznanje postojanja zasebnih nacionalnih identiteta tri naroda (modifikovani staroradikalski princip uređenja zemlje). Nažalost, za ovu politiku nije dobio podršku odavno politički impotentnih srpskih građanskih stranaka, koje nisu posedovale svest o politici, kao o veštini mogućeg. Jugoslavija, a i srpski narod sa njom (kao i zbog nje), srljao je u svoju propast.
IZVORI I LITERATURA
Bataković, Dušan (2010). Nova istorija srpskog naroda. Beograd: Naš dom — L’age d’Homme.
Becić M. Ivan (2003). Finansijska politika Kraljevine SHS. Beograd.
Dimić, LJubodrag (1996). Kulturna politika u Kraljevini Jugoslaviji 1918–1941. 1. Beograd: Stubovi kulture.
Klajn, Lajco (2007). The Past in Present Times: The Yugoslav Saga. University Press of America.
Matković, Hrvoje (2003). Povijest Jugoslavije: (1918—1991—2003). Zagreb: Naklada Pavičić.
Mitrović, Andrej (1969). Jugoslavija na Konferenciji mira 1919–1920. Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika.
Marković, Ratko (2006). Ustavno pravo i političke institucije. Beograd: IPD Justinijan.
Radojević, Mira (1994). Udružena opozicija 1935–1939. Beograd: Institut za savremenu istoriju.
Radojević, Mira (2019). Srpski narod i jugoslovenska kraljevina 1918–1941. 1. Beograd: Srpska književna zadruga.
[1] Srba, Hrvata i Slovenaca. U datom periodu nije bilo drugih nacija u grupi južnoslovenskih naroda, koje bi bile konstituisane na osnovu građanskih principa preporoda nacionalnog i duhovnog identiteta. Takođe, zbog snažnog antagonizma koji je vladao između Srbije i Bugarske pre, a posebno posle Balkanskih ratova, iz ideje o jugoslovenskoj integraciji, bugarski narod, uglavnom je isključivan.
[2]Ideja jugoslovenstva nije bila autentična duhovno-ideološka, niti politička misao srpskog naroda i njegovih elita. Originalno, ideja jugoslovenstva nastala je u emigrantskim poljsko-češkim intelektualno-političkim krugovima, još pred kraj prve polovine XIX stoleća. Gotovo listom, pomenuti krugovi pripadali su britanskom obaveštajno-bezbednosnom aparatu, koji je putem afirmisanja ovih idejnih postulata o jugoslovenstvu, nameravao da spreči širenje uticaja Ruskog carstva preko politike panslavizma na slovenske narode u Habzburškoj monarhiji i uopšte u Evropi. Iz razloga sprečavanja političkog, privrednog i duhovnog uticaja Sanktpeterburga (kasnije Moskve), sa Istoka, kao i Nemačke, sa Zapada, na geopolitički položaj i procese u srednjoj Evropi, od otvaranja Istočnog pitanja (pitanje nasleđa Osmanlijskog carstva u jugoistočnoj Evropi), Habzburšku monarhiju, odnosno Austrougarsku od 1867. godine, kolokvijalno su nazivali i „britanska pešadija ili kopnena vojska u Evropi“. Austrougarska uklapala se u britansku geopolitičku viziju ustrojstva centralne i jugoistočne Evrope (od Baltika do Egeja i Jadrana), kao „tampon zone“ ili cordon sanitaire ovog prostora, između Rusije i Nemačke, a sa ulogom zvaničnog Londona (u sadejstvu sa zvaničnim Parizom od 1918. godine, a kasnije i zvaničnim Vašingtonom), kao „vrhovnog nadzornika“ nad većinom kulturološko-duhovnih, vojno-strateških i geopolitičkih procesa u ovom „politički trusnom“ delu evropskog kontinenta. Iz datih razloga, pitanje opstanka Austrougarske (uprkos svim njenim strukturalnim slabostima i paradoksima), nije ni postavljano sve do 1918. godine. Međutim, nakon ulaska SAD u Prvi svetski rat i na veliku geopolitičku pozornicu planete, te stihijskog širenja američkog ekonomskog i političkog uticaja u Evropi, a na osnovu doktrine iz čuvenih „14 tačaka programa Vudroa Vilsona“ (prava „malih naroda“ na samoopredeljenje), došlo je do rušenja Austrougarske, koja je bila poražena sila u Velikom ratu. Pod snažnom dominacijom SAD, na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. godine, uspostavljen je novi evropski poredak. Međutim, ideja i politika Velike Britanije i savezničkih, zapadnih sila o „sanitarnom kordonu“ u centralnoj i jugoistočnoj Evropi (to je bila politika Velike Britanije još od Slavne revolucije iz 1688. godine), nije napuštena. Naprotiv! Umesto, Autrougarske, države, za koju je Vinston Čerčil kasnije govorio: „… da nije postojala, trebalo ju je izmisliti…“, stvorena je Jugoslavija (uz Čehoslovačku, Poljsku itd.), koja je potom, 1921. godine i 1934. godine, sistemom vojno-političkih saveza sa centralnoevropskim i balkanskim državama, uklopljena u savez Male antante i Balkanskog saveza. U geopolitičkom pogledu, taj sistem trebalo je da zameni ulogu negdašnje Austrougarske, odnosno da zaštiti „versajski poredak“ u ovom delu Evrope. Ovo je suštinski razlog zbog kojeg je nastala Jugoslavija. Jedina razlika u realizaciji jugoslovenske ideje pre Prvog svetskog rata i u versajskom sistemu kolektivne bezbednosti, posle Velikog rata, nalazio se u činjenici, da je nekakva južnoslovenska državna tvorevina prvobitno zamišljana u okviru Austrougarske, dakle pod „habzburškim žezlom“, a posle kao politički nezavisna država. Naravno, početkom XX, posebno posle Balkanskih ratova i pobeda srpskih država, Srbije i Crne Gore nad Turskom i Bugarskom, porastao je entuzijazam u vezi sa jugoslovenskom idejom kod dela srpskih, slovenačkih i manje kod hrvatskih nacionalnih elita (iako je kod ovih potonjih bio snažnije zastupljen do početka XX veka). U širim slojevima društava kod južnoslovenskih naroda, ova ideja nije imala snažno uporište, posebno nije u toj sudbonosnoj 1918. godini. Osim što se srpski narod u banskoj Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, od 1908. godine i aneksije BiH, i u Hercegovini i Bosni, nalazio pod strašnim pritiskom pogroma iniciranih i sprovođenih od strane desničarskih (u smislu savremene političko-ideološke terminologije), pravaških elemenata u hrvatskoj političkoj eliti i inteligenciji (koji su postajali sve dominantniji), srpski i hrvatski narod (osovina zajedničke jugoslovenske države), praktično se nisu ni poznavali, a u skladu sa istorijskim okolnostima sopstvenih državotvornih nasleđa i duhovno-identitetskih tradicija, razvijali su se na potpuno različit način, čak i međusobno suprotstavljen.
[3]Svedočenje vladike Nikolaja Velimirovića, izneseno Dragiši Cvetkoviću, kasnijeg jugoslovenskog premijera, u vezi sa negativnim odgovorom Lojda DŽordža, britanskog premijera, na pitanje Nikole Pašića o međuetničkom razgraničenju unutar Jugoslavije, 1918. godine.
[4]Samo da naglasimo, nikada, nigde (svakako ne u zvaničnoj, pa ni u nezvaničnoj formi), a posebno to nisu učinili putem famoznog Tajnog londonskog ugovora iz 1915. godine, saveznici iz Antante, nisu Srbiji nudili nekakvu Veliku Srbiju, niti je ta ideja ikada i postojala, kao zvanična državna politika.
[5]Takođe, razvijeni parlamentarizam je bila jedna od dominantnih kategorija u životu srpskih građanskih, političkih partija.
[6]Iz datog razloga, u narednim decenijama, srpske političke elite i inteligencija, uglavnom, nisu se više ni bavili rešavanjem srpskog nacionalnog pitanja, što je hrvatska politička elita veoma vešto iskoristila.
[7]U ustrojstvu nacionalnog identiteta, hrvatske političke elite i inteligencija, u drugoj polovini XIX veka oblikovali su u famoznu ideju i politiku o „hrvatskom državnom i istorijskom pravu“. Upravo je „politika državnog i istorijskog prava“ postala onaj potrebni element integracije hrvatskog političkog, kasnije i nacionalnog identiteta. Sve hrvatske političke opcije i organizacije, samo upotrebom različitih pristupa, odnosno raznovrsnih metodologija rada, zastupale su pomenutu politiku. Načela razvoja građanskog društva, zasnovana na mislima o slobodi, bratstvu i jednakosti, nisu predstavljala prevashodnu okosnicu geneze i afirmacije građanskog i nacionalnog identiteta hrvatstva u Trojedinici XIX veka, odnosno ona su podrazumevana samo za one grupacije populacije koje su, shodno ideji o „istorijskom i državnom pravu“ ulazili u sastav postfeudalne platforme o jedinstvenoj „hrvatskoj političkoj naciji“. Kao što je i ideja o „hrvatskoj političkoj naciji“ u građanskom društvu bila zasnovana na arhaičnom, feudalnom poimanju pitanja pripadnosti etničkoj, narodnosnoj skupini u skladu sa normama lex originis, tako su i zasebna, pojedinačna i kolektivna prava srpske nacionalne zajednice, percepirana kao „nezakonita“ ili bez utemeljenja u „istorijskom i državnom pravu“ hrvatskog naroda.
[8]Hrvatske političke elite (HSS) imale su stav da bi Jugoslaviju trebalo urediti kao federativnu ili konfederativnu zajednicu i to u skladu sa „hrvatskim istorijskim i državnim pravom“, gde bi međunacionalna međa između Srba i Hrvata išla, uglavnom, u dolinama reka Drine i Dunava. Razumljivo, smatrali su da sve jugoslovenske zemlje koje su se prostirale zapadno od ove zamišljene linije, trebalo bi da pripadaju hrvatskoj jedinici (uključujući i Sloveniju), a istočne (bez Vojvodine) srpskoj jedinici. Pored ovog modela, afirmisali su i moguću ideju o ustrojstvu (ako prvi model ne bude prihvaćen) Jugoslavije na federalnom principu, gde bi bila formirana federacija od šest do devet saveznih jedinica, sa veoma oskudnim nadležnostima savezne, državne vlasti. Upravo, ovaj princip je pobedio (sa nekoliko modifikacija), prilikom konstituisanja druge, Titove, socijalističke Jugoslavije, posle 1945. godine, odnosno, dobio je podršku, tada vladajućih, jugoslovenskih komunista.
[9]U datom periodu, sa životne i istorijske scene, već su „otišli“ veliki srpski državnici i političari, poput kralja Aleksandra I Karađorđevića, 1934. godine, Nikole Pašića, 1926. godine, dok su se drugi nalazili u veoma odmaklom životnom dobu, poput LJube Davidovića ili Ace Stanojevića.
Ostavi komentar