Srpska crkvena elita u Habzburškoj monarhiji u drugoj polovini 19. veka, 1. deo

15/08/2024

Autor: Prof. dr Goran Vasin

 

Karlovačka mitropolija je tokom 19. veka prošla kroz periode trzavica, uspona, velikih izazova koji su po svojoj suštini simbolisali istoriju Srba u Monarhiji u celosti. Nije bilo značajnijeg događaja da se nije reflektovao na istoriju Mitropolije i na funkcionisanje crkvenih elita Srba u Monarhiji. Početak 19. veka, posebno je značajan u tom pogledu i u velikoj meri se reflektovao na kasnija dešavanja u Mitropoliji. Četiri i po decenije, koliko je mitrpolit Stefan Stratimirović upravljao crkvom 1790–1836, nije prošlo bez problema. Pitanje jezičke reforme Vuka Karadžića u periodu 1813–1825, zatim pitanje dalmatinske eparhije, izbora novih episkopa, kod mitropolita nisu bile nepremostive prepreke iako je u poznim godinama u crkvenoj upravi činio izvestan broj grešaka organizacione prirode (imenovanje Lukijana Mušickog za gornjokarlovačkog vladiku i tome slično).

Izbor Stefana Stankovića za mitropolita januara 1837. godine uneo je izvesnu živost u mitropolijske poslove. Po prirodi blag i uzdržan Stanković je pokušavao da u vremenu narastajućih nacionalnih tenzija i nerešenog pitanja sa Rumunima koji su zahtevali crkvenu samostalnost, izbori što jaču poziciju za Mitropoliju, nađe načina da sačuva crkvu, njen položaj i imovinu. On je dosta taktično i relativno obazrivo predlagao popunjavanje episkopskih katedri mlađim i energičnijim kandidatima za vladike Platonom Atanackovićem, Pantelejmonom Živkovićem. NJegova smrt 1841, na mesto Karlovačkog mitropolita dovela je vladiku vršačkog (ranije i dalmatinskog) Josifa Rajačića (1842). NJegova autokratska priroda i često izrazito sujetno upravljanje crkvenim poslovima imalo je dosta posledica po odnose u episkopatu. Sa druge strane na taj način Rajačić je uspevao da na Ugarskom saboru i kasnije tokom ratnih dešavanja 1848–1849, izgradi sebe kao nezaobilazan faktor u rešavanju crkvenih i političkih problema. Svakako on je bio jedan od najvećih Karlovačkih prvojerarha od osnivanja mitropolije 1708. Srpska crkvena elita od početka 18. veka do sredine 19. veka imala je presudnu ulogu u političkim dešavanjima srpskog prečanskog društva. NJena vlast i uticaj bili su nemerljivi do 1779, a u decenijama posle toga do 1861. crkvena elita ostaje nezaobilazan faktor svih dešavanja. Stoga je mesto Karlovačke mitropolije i njenih prvojerarha od prvorazrednog značaja za postojanje i opstajanje Srba u Habzburškoj monarhiji  u pomenutom periodu.

Tokom duže od veka srpska jerarhija je do Revolucije 1848. bila suštinski garant, oslonac i čuvar srpskih Privilegija i institucija koja je simbolisala Srbe u Monarhiji. Ratovi 1716–1718, 1737–1739, 1788–1791, 1792–1815, koje je vodila Carevina, potom Austrijska uprava Srbijom 1718–1739, Prvi i Drugi srpski ustanak 1804–1815, samo su delovi mozaika koji je Crkva u Monarhiji prolazila, odgovarajući izborima najboljih episkopa kao što su Pavle Nenadović, Mojsije Putnik i Stefan Stratimirović za mitropolite u najtežim trenucima ili hvatanjem duha vremena u procesima barokizacije i otvaranja škola u Mitropoliji od druge polovine 18. veka.

Revolucija 1848–1849 značajna je prekretnica u istoriji Karlovačke mitropolije. Proglašenje Josifa Rajačića za srpskog patrijarha, potom srpsko-mađarski rat, uništavanje dela imovine posebno u bogatoj bačkoj eparhiji, trzavice u episkopatu na relaciji episkop Platon Atanacković i patrijarh Rajačić, dovode do prve veće ozbiljnije krize koju će rešavati mahom svojim ličnim autoritetom i pomognut državnim vlastima, sam patrijarh. Posle Revolucije sve do Blagoveštenskog sabora 1861. Rajačićev autoritet bio je velik. Na mahove prevelik, što se videlo na samom Saboru. Posle njegove smrti iste godine nastao je vakum, posle koga nastaje najdublja kriza u dugom trajanju Karlovačke mitropolije. Srpsko-srpski sukob Crkve sa liberalima (1864–1912) uništio je srpsko nacionalno jedinstvo do te mere da se sa pravom može govoriti o postepenom nestajanju Srba u Ugarskoj u osvit Velikog rata. Jerarhija i politička elita nisu uspeli da se vrate na put koji su zacrtali prethodnici u 18. i prvoj polovini 19. veka.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja