Autor: dr Miliš Savin, istoričar
Dugi devetnaesti vek za Srbe u Vojvodini, odnosno južnoj Ugaskoj, tajao je od Temišvarskog sabora, na kome je prvi put formulisana ideja o neophodnosti formiranja autonomne Srpske Vojvodine, pa sve do 1918. godine, odnosno konca Prvog svetskog rata. Ovaj rad će se pre svega baviti periodom od Bečkerečkog sabora 1861. godine, do kog je došlo nakon što je austrijski car ukinuo Srpsku Vojvodinu, pa do suspenzije srpske crkveno-školske autonomije 1912. godine u praskozorje Velikog rata.
Na Blagoveštenskom saboru, demokratskim putem izabrani predstvnici Srba sa područja bivše Vojvodine (bez granice), su u šesnaest tačaka izneli svoje zahteve prema austrijskom caru, od kojih su ključni bili oni kojima je zatraženo formiranje autonomne Srpske Vojvodine u čiji sastav bi ušli Srem, Banat i Bačka sa granicom, i na čijoj teritoriji bi srpski jezik bio zvanični. Pre samog Blagoveštenskog sabora, uprkos protivljenju starijih i uglednijih srpskih prvaka iz Novog Sada, na čelu sa Jovanom Hadžićem, za novosadskog gradonačelnika izabran je advokat Svetozar Miletić, mlađi političar, sa velikim iskustvom u nacionalnom radu i političkoj borbi. Na čelu sa Miletićem, Novi Sad postaje svetionik, srpske prosvete i kulture, ali i udarna pesnica u borbi za srpsku ravopravnost, ustavnost i građanski liberalizam. Novi Sad je postao srpska Atina, u punom smislu te reči, aludirajući naravno na antičku Atinu, kao oazu starovekovne kulture, demokratije, ali i ekonomskog blagostanja.
Široj ali i stručnoj javnosti gotovo da nije poznato da je naziv Srpska Atina osmislio i prvi plasirao Miletićev vatreni sledbenik, ali i kako su pojedini savremenici tendenciozno tvrdili, kafanski drug Stevan Jelinić. Srpski visoki kler Karlovačke mitropolije/patrijaršije je generacijama bio oslonjen na konzervativni bečki dvor, a kasnije, nakon austrougarske nagodbe, lojalan peštanskoj mađarskoj vladi. Đorđe Stratimirović, uprkos ranijim razmimoilaženjima sa patrijarhom Rajačićem, bio je jedan od predvodnika konzervativne strruje među Srbima, a oko njega i patrijarha Samuila Maširevića, formirala se grupa bogataša i političkih oportunista, poznata pod nazivom Crna četa. NJu su činili Jovan Hadžić, Petar Ninković, Emil Čakra, Milan Dimitrijević Grozni, Aca Popović Zub i Jovan Grujić Jota.
Ova politička formacija, od koje će se naknadno distancirati i sam Stratimirović, u početku je delovala putem lista „Srbobran“, koji su finansirali patrijarsi Rajačić, a potom Maširević. Srbobran je pokrenut 1861. godine sa jedinim ciljem da oponira srpskoj liberalno-opozicionoj, građanskoj struji Svetozara Miletića, u strahu da Miletićeva politička grupa ne postane nova okosnica srpskog narodnog pokreta, te na taj način demonopoliše uticaj krupnog srpskog klera i bogataških krugova, oslonjenih na cara, a kasnije i na vladu. Visoki srpski klerici su uživali privilegije i ogromno bogatstvo, koje ih je dovodilo u rang feudalnih magnata.
Propaganda Crne čete i karlovačkih patrijarha je upravo potencirala predstavu o Svetozaru Miletiću kao kafanskom čoveku, a samim tim, i o Stevanu Jeliniću kao njegovom kafanskom drugu. Kako je „Srbobran“, pod okriljem austrijskog dvora, pre svega kancelara Šmerlinga, pored srpskih liberala, često opanjkavao i mađarske političke činioce, to sprovodio neku vrstu probečke, ali antimađarske politike, nakon Austrougarske nagodbe 1867. godine, on je prestao da postoji. Isti Srbi, koji su za račun austrijske vlade bili protiv Miletića i Mađara, nakon Nagodbe su se stavili u službu mađarske vlade i nastavili borbu protiv Miletića i srpskog liberalnog građanstva. Umesto „Srbobrana“, formiran je „Srpski narod“, a na njegovo kormilo došao je najcrnji pripadnik Crne čete, Jovan Grujić Jota.
S obzirom da je na samom početku, pre nego što je bio angažovan od strane Stratimirovića i klera, bio i sam sledbenik Svetozara Miletića, Jota je u klevetanju Miletića odlazio najdalje. Uz Jotu, u antimiletićevskoj histeriji, prednjačili su Đorđe Popović Daničar i Milan Dimitrijević Grozni. Grujić je do te mere postao poltron mađarskog vladajućeg establišmenta, a u svojim nasrtajima na Miletića preterao toliko da je njegova kritika na koncu poprimila antisrpske momente, da je njegov časopis u narodu preimenovan u „Turski narod“, a on, patrijarh, Grozni i Daničar su nazvani turkosima.
Posebno plodnu saradnju u napadima na Miletićevu politiku, Jota je ostvario sa vladikom bačkim, a potom i karlovačkim patrijarhom, Germanom Anđelićem. Uprkos upornom stvaranju slike o Miletiću i njegovim saradnicima kao kafanskim pijancima, upravo je Jota, dobio od Anđelića odrešene ruke, da neograničeno raspolaže sa manastirskom rakijom, vinom i bermetom, kojima je korumpirao novosadske pijance, koje je lovio da podrže njegovu i patrijarhovu politiku. Ne treba zaboraviti da su, u periodu pre nego što je Svetozar Miletić osnovao Srpsko narodno pozorište i prebacio Maticu srpsku u Novi Sad, upravo gradske srpske kafane bile neka vrsta srpskih kulturnih, društvenih i političkih krugova. U devetnaestom veku u Novom Sadu su postojale četiri srpske crkve, dve grobljanske kapele i jedna molitvena sala. Period koji je otpočeo dolaskom Miletića na mesto gradonačelnika Novog Sada, odnosno Blagoveštenskim saborom, a koji se okonšao suspenzijom srpske crkvenoškolske autonomije 1912. godine, je najznačajniji period u istoriji Novog Sada.
U celokupnom dvestasedamdesetogodišnjem kontinuumu postojanja Novog Sada, doba Srpske Atine ima najveći istorijski značaj i najintenzivniju kulturnu i političku dinamiku. Do 1861. godine Novi Sad nije imao ni približno snažan politički značaj u vojvođanskom srpstvu, bio je pre svega zanatsko i trgovačko čvorište. U prvih deset godina ovog perioda stvoreno je ono što je poznato pod nazivom Srpska Atina, a čiji su stubovi upravo bili Matica Srpska, Srpsko narodno pozorište, list „Zastava“, Srpska narodna slobodoumna stranka i Ujedinjena omladina srpska, onosno rezultati rada Svetozara Miletića i njegovih saradnika. Pomenute novosadske srpske institucije je su omogućile koncentraciju najznačajnije srpske elite u Novom Sadu, a srpka politička elita je ujedno bila i naučna, obrazovna, književna i finansijska elita. I danas smo svedoci brojnih institucija koje je ovaj krug ljudi uspostavio neverovatnom brzinom i snagom, u tadašnjem gradu od oko dvadesetak hiljada žitelja, od kojih je svega osam hiljada bilo srpske narodnosti.
Kao vodeća politička figura ovog doba, Svetozar Miletić je doživeo da o njemu bude napisano mnogo pesama. Među brojnima, pesme o njemu su pisali Vasa Živković, Jovan Jovanović Zmaj i Laza Kostić. On je svakako najopevaniji vojvođanski političar svih vremena. Pored Miletića, od srpskih političkih prvaka ovog doba, najznačajniji su Mihailo Polit Desančić, Mihajlo Miša Dimitrijević i Jaša Tomić. Za razliku od Miletića koji je znao da bude buntovnik i galamdžija, njegovog učenika, političkog saradnika, a kasnije i advokata, Polita su krasili drugačiji maniri. On je pre svega bio uglađeni elitista, umereni oportunista, ali nikada do te mere oportun da bi se odrekao svojih ideala i principa. Savremenici su ga opisivali kao engleskog lorda zalutalog na novosadsku kaldrmu.
Miša Dimitrijević je bio najtalentovaniji srpski političar, dosledan liberal i tvrdi srpski nacionalista, sa retkim talentom za pisanje. Jedini dostojni politički i idejni naslednih Svetozara Miletića u mlađoj generaciji, hrabar i odlučan. NJegov ogromni politički i lični potencijal je prekinuo Jaša Tomić zaklavši ga sa predumišljajem, ritualno na prepunom javnom mestu, nanevši ogromnu štetu srpskom nacionalnom pokretu. Sam Jaša je do prekida saradnje sa socijalistikim časopisom „Volksštat“, baštinio socijalističke, gotovo komunističke ideje, ranije nego što je formiran radnički pokret na teritoriji Ugarske na čelu sa Palom Gaborom Engelmanom. Socijalizam je vremenom zamenio sa građanskim levim radikalizmom, pomešanim sa srpskim nacionalizmom, ili preciznije šovinizmom. Bio je do tada neviđeni populista i manipulator. Kroz fanatičan publicistički rad, koristio se često subjektivnim i tendenciozno reinterpretiranim činjenicama, kako bi manipulisao nacionalnim i socijalnim osećanjima vojvođanskih Srba. Činom klanja Miše Dimitrijevića, postao je višedecenijski tajni saradnik mađarskih vlastodržaca, kojima je unoseći podelu u srpske redove, veliku uslugu činio.
Precizno govoreći, termin Srpska Atina u užem značenju se pre svega odnosi na period između dva Tucindana, onog iz 1860. godine, kada je Miletić objavio svoj čuveni programski članak, koji će pre usvajanja Bečkerečkog programa iz 1869. godine, biti jedini suštinski dokument koji je orijentisao srpsku opozicionu politiku na Ugarskom saboru, te Tucindana iz 1890. godine, kada je Tomić ubio Dimitrijevića. Nakon ovoga, dolazi period dekadencije, poznat i kao pad liberalizma kod Srba u Ugarskoj. Tokom druge polovine devetnaestog veka, Novi Sad je doživeo veliku obnovu, uzevši u obzir da je 1849. godine bombardovanjem sa Petrovaradinske tvrđave razoreno dve trećine grada.
Tada, uz nove ugarske organe, nastaje i novi deo Novog Sada, dominantno naseljen mađarskim stanovništvom. Zida se katolička crkva sa osnvnom školom, gde se danas nalazi osnovna škola Branko Radičević, nedaleko odatle zida se Katolička gimnazija… Ceo deo od Futoške ulice, Grbavica, Jodna Banja, Adamovićevo Naselje, Telep se populiše pre svega mađarskom sirotinjom iz istočnog Banata, Erdelja, Bukovine… Zahvaljujući biračkom cenzusu, koji je podrazumevao imovinski prag, ili određeno obrazovanje i zvanje, Srbi ostaju dominantni faktor u gradu, pošto imaju skoro dve trećine birača, uprkos trećini populacije. Srpske kulturne ustanove u Novom Sadu, među kojima je pored navedenih, ali i Srpske gimnazije, bio i značajan broj čitaonica, pretežno su izdržavane od priloga novosadskih Srba. Bio je veliki broj sitnih priložnika, a izdvajanje za sopstvene kulturno-prosvetne ustanove, bilo je stvar ponosa i prestiža većine novosadskih kuća koje su bile u mogućnosti. Ove težnje ka građanskoj ravnopravnosti i izvesnoj nacionalnoj autonomiji Srba u Novom Sadu i Vojvodini, mađarske bezbednosne službe i ministarstva sile su lažno karakterisali kao nekakvu zaveru radi stvaranja etnički čiste Velike Srbije, na području tadašnje južne Ugarske, čemu se odlučno moralo stati na put. Ovakva postavka nije bila bazirana na činjenici, pošto srpska politička misao sa ove strane Dunava i Save, nije prepoznavala slične namere, sve do kraja Prvog svetskog rata.
Rezultat tendencionalnog informisanja je bio porast distance između srpske populacije i ugarskih državnih organa, koji su sve agresivnije sprovodili politiku pomađarivanja, u nameri da stvore jednu jednonacionalnu čistomađarsku državu, u okviru politika svemađarstva i velikomađarstva, koje su tada bile u zenitu.
U Novom Sadu, zahvaljujući prisustvu krupnijeg kapitala, svoje mecene, koji su im finansijski podržavali rad, našli su i čuveni slikari poput Paje Jovanovića i Uroša Predića. Izbori za Crkveno-narodni sabor 1902. godine predstavljali su ključnu pobedu radikala, ne samo u Saboru već i generalno, pošto ostvaruju potpunu dominaciju među srpskim biračima. Dobijaju čak 37 mandata, spram 5 liberala, 11 vladinovaca i 19 samostalaca iz Hrvatske. Sve ostale stranke postaju samo nemoćni svedoci radikalske politike. Upravo ovaj saziv Sabora učvršćuje nas u uvernju da je postojao dogovor radikala sa ugarskim strukturama, na osnovu kog je Tomić izašao na slobodu posle teškog ubistva. Naime, u ranijim situacijama kada je srpska opozicija pobeđivala na izborima za Sabor, spregom klera i vladinog komesara nije omogućeno funkcionisanje istog. Ovaj put, međutim, srpska verosipovedna autonomija je servirana radikalima bez ikakvih prepreka. Kada su preuzeli institucije srpske autonomije, radikali su zatekli sve izmirane troškove i višak od 800.000 kruna u kasi. Nakon odlaska sa vlasti iz autonomnih organa 1910, radikali su drastično umanjili imovinu Srpske crkve te ostavili dug od 800.000 kruna. Naime, radikali su oduzeli imovinu od crkava i manastira te je proglasili za imovinu autonomije kojom oni upravljaju. Na ovaj način su sproveli svoju antiklerikalnu politiku, ali je čitav period njihovog upravljanja obeležen korupcijom, proneverama i aferama. Tako je beočinska cementara oduzeta beočinskom manastiru, a potom prodata novom vlasniku bliskom ugarskoj vladi.
Tokom svog delovanja radikali su načinili veliki broj prekršaja, koji će kasnije biti pravno objašnjenje za ukidanje celokupne srpske narodno crkvene autonomije 1912. godine. Radikale su 1910. smenili srpski samostalci iz Hrvatske, paktirajući sa novom ugarskom vladom, sa kojom radikali nisu bili u dobrim odnosima, vrativši se opozicionom delovanju. Početkom XX veka, na vojvođanskom prostoru javlja se čitav niz demokratskih grupa okupljenih oko svojih listova, koje teže osnivanju Srpske demokratske stranke. „Liberali su se, donekle sa pravom, smatrali za intelektualnu elitu srpske građanske klase. Ali, sigurno je da je tanki sloj srpskih demokrata (Ostojić, Jakšić, Stajić, Petrović i drugi) bio na znatno višem intelektualnom nivou.ˮ Za razliku od socijalista, demokrate su bile protivne klasnoj borbi i revoluciji, a zalagale su se za socijalnu pravdu do koje bi došlo demokratskom reformom društva. Za razliku od ugarskih socijaldemokrata, demokrate su insistirale na srpskoj, rodoljubivoj, komponenti i borbi za nacionalna prava. Glavno uporište demokrata, bila je borba protiv svakog šovinizma, te su često citirali devizu: „Bliži mi je Mađar demokrata, nego Srbin aristokrataˮ. Po njihovim rečima „nacionalizam je postao mač, a demokratija štit srpskog naroda.ˮ
Demokrate, ipak, do kraja neće formirati političku stranku sa jedinstvenim programom, čuvajući idejnu autonomiju svojih grupa, oni će funkcionisati kao savez. Desni pol ovog pokreta činiće grupa somborskih konzervativnih demokrata, oslonjenih na nekadašnje notabilitete, oko Jovana Joce Laloševića, a levi, kikindske demokrate kao inicijatori i noseći stub celog pokreta, sam centar srpskih demokrata iz Vojvodine biće oličen u novosadskoj organizaciji i Tihomiru Ostojiću. Demokrate su liberale i radikale smatrale prevaziđenim političkim opcijama, okupljenim oko zastarelih programa. Liberalima su zamerali potpunu pasivnost i konzervativnost. Po demokratama, Jaša Tomić nije odgovarao modernom vremenu, a radikalima su zamerali na demagogiji, tvrdeći da su Srbe „besavesni radikalski špekulanti sjurili u budžak naše (crkvene) autonomije, jer oni od te autonomije žive…ˮ
Neposredno pred početak Prvog balkanskog rata Srbi u Austrougarskoj su izgubili svoju crkveno-školsku autonomiju. Iako su i određene srpske političke strukture, poput radikala, finansijskim zloupotrebama u okvirima autonomije, doprinele ovakvoj situaciji, teško je izbeći utisku da je to bio samo neposredni povod, a ne i pravi uzrok delovanja bečkog dvora na štetu svojih građana srpske nacionalnosti. Upravo velika razočaranost i potištenost srpske javnosti u Vojvodini bilo je plodno tle za vesti o trijmfu srpske vojske na Balkanu, o čemu nam svedoči novosadska srpska štampa.
Dopisnik novosadske „Zastave“ sa bojišta Prvog balkanskog rata je bio lider vojvođanskih radikala Jaša Tomić. Po njegovom shvatanju apsolutni primat je imala romantičarska predstava o istoriji, čija je svrha bila da, manipulipulacijom emocijama, hrani nacionalističku ideologiju. NJegovi ratni izveštaji predstavljali su upodobljavanje stvarnosti unapred pretpostavljenim očekivanjima o misiji srpske vojske. Uprkos Tomićevom nekritičkom oduševljenju, realna situacija mu nije davala mnogo prostora za ulepšavanje, pošto je spremnost srpskog seljaka na rat i žrtvu, u ovom istorijskom trenutku, bila značajna. Tomić je tražio način da Evropu, uznemirenu anksioznošću sopstvenih interesa, odobrovolji u korist nacionalne emancipacije balkanskih naroda. Čitanjem njegovih izveštaja stiče se utisak o srpskoj vojsci, njenom karakteru, vojno-političkom cilju i značaju borbe za nacionalne interese.
Za novosadski „Branik“, glasilo Srpske liberalne stranke, znatan broj ratnih izveštaja poslao je, Veljko Petrović, već u to vreme poznati srpski književnik. Petrović je, za razliku od Tomića, pripadao jednom intelektualnom krugu vojvođanskih Srba, koji su osuđivali delatnost svoje političke elite u Austrougarskoj, ali i proces mađarizacije koji je počeo da uzima maha, naročito u bolje situiranim građanskim srpskim porodicama. „Zađite samo u Sombor, Novi Sad, Suboticu, Temišvar i druge varoši Ugarske, pa zapitajte gde im se deca školuju, zagledajte u kući koliko ima srpskih knjiga i listova, preslušajte kako se u njihovim kućama govori“. Politička snishodljivost, partijska razjedinjenost, kao i odnarođivanje, bili su krucijalni problemi od kojih je u bitnoj meri zavisio ionako mali demografski status Srba u Ugarskoj.
Pored Jaše Tomića i Veljka Petrovića, značajan trag u ratnom izveštavanju ostavio je i Vasa Stajić, koga je takođe obuzela nacionalna euforija. Iako nije pisao ni za jedan novosadski list, Stajić je uticao na javno mnjenje u Novom Sadu, putem somborskog „Novog Srbina“. Stajić objavljuje paradigmatični članak „Svetli dani“, u kome, pored ostalog, piše: „Nade koje su vekovima tame i stradanja održale srpski narod, snovi tolikih naraštaja srpskih, danas se uveliko ostvaruju… Nad četiri stare srpske prestolnice, nad Prištinom, novopazarskim Rasom, carskim Skopljem i Prizrenom ponosno se bije trobojna zastava srpska. Na kosovskom razbojištu, u beloj Gračanici crkvi, odslužen je pomen za navek osvećenim kosovskim vitezovima…“
U Novom Sadu je izlazio i list „Srpstvo“, organ radikalskih disidenata, bliskih mađarkoj vladi, koji su podrugljivo nazivani podrepaši i Tisini mali kaplari. Po rečima Jovana Skerlića, ovaj list je pre početka Prvog balkanskog rata o Srbiji pisao ružnije od pojedinih bečkih i peštanskih novina. Kada je počeo rat, „Srpstvo“ je osudilo imperijalističku politiku velikih sila, pružilo bezrezervnu podršku ratnim naporima Srbije, a vlasnik lista, dr Miladin Svinjarev, je kao lekar-dobrovoljac stupio u srpsku vojsku. Za svoj list je, kada je bio u mogućnosti, slao izveštaje sa fronta. Za svoje zasluge odlikovan je ordenom Svetog Save.
Oslobodilački rat na Balkanu je uslov opstanka i progresa balkanskih naroda, pisalo je „Srpstvo“ nakon svog preobražaja, a za Srbiju je taj rat i životna potreba i moralna obaveza prema porobljenoj braći. „Srpstvo“ je isticalo da vojvođanski Srbi simpatišu i podržavaju Srbiju u borbi za slobodu. „Srpstvo“ se putem svojih tekstova obračunalo i sa delom mađarske javnosti koji je ružio četiri hrišćanske zemlje, a navijao za Tursku u balkanskim ratovima. U vreme stalne antisemitske propagande u Austrougarskoj, „Srpstvo“ je pisalo o patriotizmu Jevreja u Srbiji, koji su svojim materijalnim prilozima i kao dobrovoljci učestvovali u borbi. Srpstvo je posebno apelovalo na Novosađane da šalju pomoć beogradskom Crvenom krstu.
Ostavi komentar