Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Područje današnjeg grada Novog Sada tokom svoje bogate istorije bilo je značajno naselje na prostoru Habzburške monarhije, naročito od 1748. godine kada je Novi Sad postao slobodni kraljevski grad. Tada je razvoj grada bio ubrzan i postao ugledno srednjoevropsko naselje. No, kao što je dobro poznato bilo je na tom području dosta srednjovekovnih naseobina. Preko puta njih, na desnoj obali Dunava, bio je i Petrova-radin, čija je prošlost tek posebno uzbudljiva.
Među delovima savremenog Novog Sada bio je i današnji Telep, koji je takođe bio naseljen u srednjem veku, sa veoma zanimljivom istorijom i sa nešto sačuvanih i izvornih podataka. Jedan korpus podataka odnosi se baš na srednjovekovno razdoblje i na razvoj prostora preko puta Kamenice. Drugi deo odnosi se na rimokatoličku crkvu Svete Elizabete, srednjovekovne ugarske svetice iz prve vladarske kuće Arpadovića ili Arpada, do danas veoma poštovane među mađarskim rimokatoličkim življem, ali i rimokatolicima uopšte.
Iz izvora se zna za naselje pod imenom Marton, odnosno Sent Marton ili Kőszentmárton, kome se pripisuju nalazi u ulici Vatroslava Jagića br. 21, na posedu J. Tota, gde su tokom radova u polju pronađeni ostaci, za koje je utvrđeno da predstavljaju delove negdašnje nekropole, ali i naseobine. Ima i ostataka oružja, vrh strele proboden u lobanji, kao i ostaci mača, noža i drugi artefakti. Ovi Telepski nalazi svedoče o naprednom naselju u doba Arpadovića i Anžujaca. Budući da je ovo naselje postojalo kasnije i to kao vrlo bitno, neke teorije da je u pitanju samo vojničko groblje, ipak padaju u vodu.
Ovo naselje, koje bismo srpski mogli nazvati Sveti Martin imalo je i skelu i to predstavlja i najbitniju odliku naselja na prostoru današnjeg Telepa. Skela je u srednjem veku služila za prevoz raznolike robe, a na levoj obali Dunava, imala je značaj za trgovinu i sa Balkanskim poluostrvom, Erdeljom i drugim krajevima. Naselja koja su imala skele u srednjem veku ubirala su i značajne prihode od skelarine, takse na prevoz robe i istovar iste. Prevoz robe skelom i sama skelarina bili su regalno pravo koje je vladar mogao ustupiti naseljima ili pojedinoj vlasteli. Zahvaljujući činjenici da se nalazi na ekonomski izuzetno važnoj reci kakav je Dunav, koji je povezivao velike delove Evrope, ali i bio granica civilizacija, Sent Marton je cvetao do kraja srednjeg veka i imao svoju ulogu pre svega u društvenoj i ekonomskoj prošlosti juga Ugarske.
Podataka o ovom naselju na tlu modernog Telepa, međutim, nema mnogo. Trebalo bi imati na umu da su ovi krajevi, koje ubrajamo u današnju Vojvodinu, prvi stradali u osmanskoj najezdi, te je i korpus izvora koji je ostao veoma mali.
Ono što se zna jeste da je 1406. godine u ovom naselju boravio opat Jovan iz benediktinskog manastira Svetog Georgija u Dumbovu, današnjem Rakovcu. Ovaj manastir ima dugu istoriju i tradiciju od ranog srednjeg veka, a njegov značaj je posebno porastao u periodu kada su rimokatolički monasi u njemu boravili. Kada je mačvanski ban Jovan Morovićki navedene 1406. godine izdao povelju kojom daruje neke carine manastiru, spominje se i ovo naselje. Određena je i carina na vino upravo Svetom Martinu, odnosno na njegovoj skeli, što u latinskom originalu izgleda:
de singulis vasis vini per Danubium illac scilicet ZenthMarton portatis et deductis decem denarios pro tempore currentes, de minoribus autem vasis secundum exigentiam quantitatis.
Zatim je kralj Žigmund Luksemburški 1408. godine dopustio da se sremsko vino slobodno prevozi skelom iz Kamenice u Sveti Martin. Kao što je dobro poznato sremsko vino je bilo svojevrstan brend srednjeg veka. Najveći proizvođači sremskog vina bili su monasi cisterciti koji su živeli u manastiru Svete Marije u Petrovaradinu, poznatom kao Belin izvor ili Belafons. Ovo je bila jedna od najbogatijih i najuglednijih cistercitskih opatija u čitavoj Ugarskoj, a proizvodnja i prodaja vina bila je jedna od najvažnijih privrednih grana koja je donosila velike prihode samoj opatiji. Kada su Francuzi došli 1235. godine u Petrovaradin, u posed su dobili mnoga naselja na tlu današnjeg Novog Sada i okoline, kao što je Rumenka, Sajlovo i druga. Ovi monasi sa sobom su doneli, za to vreme, najmodernije tehnologije uzgajanja vinove loze. Osim na posedima petrovaradinske cistercitske opatije vinova loza je uzgajana i drugde u Sremu, pravljeno je vino koje se izvozilo u čitavu Evropu. Sa razvojem poljoprivredne tehnologije i manastir je jačao i postajao sve bogatiji. U tom kontekstu je i mesto Svetog Martina bilo izuzetno značajno. Sremsko vino zatičemo u brojnim dokumentima. Izvozila su se čak i u Krakov, prenošena u Erdelj, zatim i u važan nemački trgovački grad Brašov, kao i do Dubrovnika, a odatle moguće i u Italiju. Brojne povelje pominju ovo vino koje je bilo jedno od najkvalitetnijih u srednjovekovnoj Ugarskoj, i, kako se vidi iz dokumenata, njime se trgovalo po čitavoj jugoistočnoj Evropi.
Sveti Martin je bio trgovište i kao takvo se spominje u nekoliko dokumenata, a ovde su na skelu i građani Segedina dopremali sremsko vino što im je direktno dozvolio i sam ugarski kralj Matija Korvin 1471. godine. Sveti Martin, dakle, nije imao status grada, nije izgleda imao nikakvo utvrđenje, ali je kao trgovište ipak imalo određeni status u hijerarhiji ugarskih naselja i u feudalnoj strukturi srednjovekovnog ugarskog društva. Trgovište je naziv za srednjovekovno naselje sa određenim ekonomskim pravima. Izraz potiče iz srednjeg veka za naselja u kontinentalnoj Evropi, a trgovišta je bilo u celoj srednjovekovnoj Ugarskoj, pa i na tlu današnje Vojvodine, a vidimo, i na području Novog Sada, na današnjem Telepu. Dakle, termin oppidum je označavao naselja koja su od vladara ili nekih nižih organa feudalne vlasti dobila pravo da organizuju sajmove i trgove, odnosno pijace, što ih je razlikovalo od sela i grada, a naročito od tvrđava i zamaka.
U povelji kralja Matije Korvina se navodi u originalu:
Praeterea quod praefati cives, et inhabitatores dicte Civitatis nostre Zegediensis, tempore vindemiorum, de locis Colatoriis, vulgariter Zywrethel vocatis, de singulis locis singulos quatuor denarios, ceterum quod iidem cives, et inhabitatores praedicte civitatis nostre Zegediensis, vino ipsorum de oppido Kamanez ad oppidum Kewzenthmarthon vocatum tociens quotiens eisdem opus fuisset, liberam ducendi habuissent potestatis facultatem.
Ova povelja svedoči, dakle, da je Sveti Martin bio trgovište, ili na latinskom jeziku oppidum i da je u doba kralja Matije Korvina imao isti status kao, primera radi i Kamenica. Vredi opet istaći da je i današnja Sremska Kamenica bila napredno naselje u Sremu, koje zauzima značajno mesto u ekonomskoj, ali i crkvenoj istoriji srednjovekovne Ugarske. No, da se vratimo na navedeni dokument. Taksa koju su imali građani Segedina da plate na vino koje su prenosili iz trgovišta Kamenica u trgovište Sveti Martin iznosila je četiri dinara. Izvesno je da se Sveti Martin razvijao podjednako sa Petrovaradinom i njegovom bogatom cistercitskom opatijom, te da je bilo važna skela za prevoz sremskog vina preko Dunava, važne međunarodne saobraćajnice srednjega veka.
Nakon 1471. godine započeli su i sukobi oko toga ko ima nadležnost i vlast nad Kamenicom i Svetim Martinom. Naime, kaločki nadbiskup Gavrilo je 1477. godine, kao gubernator petrovaradinske opatije, dopustio građanima Segedina da od petrovaradinskog i kameničkog grožđa dažbine plaćaju jednako kao i građani Kamenice. Ovo je potvrdio još jednom i kralj Matija Korvin. Iz ove prepiske se saznaje da su građani Segedina očigledno želeli da trguju vinom po povlašćenoj ceni, uz oslobađanje od određenih dažbina ili makar njihovo smanjivanje. Očigledno da je dogovor bio teško postignut o čemu svedoče još neki podaci. Nekoliko godina docnije izbio je novi spor između Segedina i opatije, koji je završen u korist građana Segedina. Da li je bilo daljih sporova, ne znamo, jer ne postoji više izvora o ovom parničenju, ali isto tako, nema više ni pomena Svetog Martina u istorijskim izvorima.
Iz napred citiranih i pominjanih dokumenata najvažniji podatak je i onaj iz kojeg se može saznati da je i Sveti Martin, kao i sama Kamenica, bio među posedima cistercitske opatije Svete Marije u Petrovaradinu, te je stoga i opat Belafonsa mogao da ubira određene dažbine na vino i na skelarinu koja je sakupljana na području današnjeg Telepa. Sveti Martin, važna srednjovekovna skela i trgovište, međutim, opusteo je do 1521. godine i nestao iz pisanih izvora. Kada je naredne godine sačinjen popis naselja i kmetova u Bačkoj, pominje se Vašaroš Varad, odnosno Novi Sad, navodi se čak i Sajlovo, ali Svetog Martina jednostavno više nema. Slobodno se može pretpostaviti da su osmanskim osvajanjem Srema 1521. godine uništeni tragovi postojanja ovog mesta, a moguće i pre ovog datuma, tokom nekog od brojnih upada da je Sveti Martin opustošen. Turci su, dobro je poznato, od 1393. godine i dalje konstantno upadali u Srem, a nakon smrti kralja Matije Korvina 1490. godine tih sukoba je bilo mnogo. Usled turske opasnosti, kao i zbog stalne izloženosti pograničnog Srema turskim invazijama, stanovništvo Svetog Martina se moglo i nekuda iseliti, te je mesto sasvim zapustelo i nestalo iz izvora. Mađarski autori poput Ferenca Varge i posebno Melhiora Erdujheljija, do danas najvećeg istoričara Novog Sada, istoriju ovog naselja delimično su rekonstruisali, ali je svakako neophodno vršiti i dalja istraživanja. Arheološka istraživanja Mikloša Takača, kao i njegovih prethodnika u proučavanju ostataka na tlu Novog Sada dala su značajan doprinos ispitivanju prošlosti Svetog Martina. Građani Telepa, Kamenjara i celog tog područja preko puta Sremske Kamenice, ali i celog modernog Novog Sada, svakako bi trebalo da saznaju više o prošlosti svog grada.
Osim Svetog Martina Telep ima još jednu vezu, doduše indirektnu, sa ugarskim srednjim vekom. Dobro je poznato da se u ovom gradskom naselju nalazi i danas rimokatolički hram posvećen Svetoj Elizabeti, odnosno Jelisaveti. Ko je bila ta žena? Rođena je 7. jula 1207. godine, kao ćerka ugarskog kralja Andrije II Arpada i njegove supruge Gertrude Pomeranske, koja je bila poreklom iz Bavarske. Podsetimo da je kraljica Gertruda kasnije ubijena u zaveri koju je predvodio Petar, sin Gurveja (Gurwey), po kome Petrovaradin nosi ime, a da su se njegovi posedi nalazili i na području današnjeg Novog Sada, što je još jedna indirektna veza ugarskog srednjeg veka i Novog Sada. Prve četiri godine života Elizabeta je provela u Požunu, na kraljevskom dvoru njenih roditelja. Kao jednogodišnja devojčica bila je zaručena sa tiringijskim grofom Ludvigom IV, koji je tada imao osam godina. Potom je 1211. godine dovedena kod njenog verenika i budućeg supruga, na dvorac Vartburg. Kad je napunila četrnaest godina, udala se za Ludviga IV Tiringijskog, koji je preuzeo vlast nakon očeve smrti, i sa kojim je imala troje dece, i to Hermana, Luja i Sofiju. Nakon što je njen suprug poginuo za vreme krstaškog rata u južnoj Italiji, oduzeli su joj decu, te je prognana sa dvora Vartburg. Umrla je 1231. godine u Marburgu, a vrlo brzo, 1235. godine, papa Grgur IX ju je proglasio svetiteljkom. Za Svetu Jelisavetu/Elizabetu Arpadović se vezuju brojne legende od kojih je najpoznatija ona o ružama. Naime, ona se i nakon smrti muža nastavila starati o siromašnima i kada im je nosila hleb srela je svog zeta Henrika. On ju je pitao šta nosi, a ona je rekla ruže. Pošto joj Henrik nije verovao, a nije se baš blagonaklono gledalo na njenu brigu o potrebitima, on je tražio da otvori košaricu. I čudesno, umesto hleba tu su se našle ruže.
Postala je veoma popularna svetiteljka u srednjovekovnoj Ugarskoj, a poštovanje prema njoj nastavljeno je sve do modernih vremena. Ova svetiteljka, inače savremenica Svetog Save, Stefana Prvovenčanog i kralja Uroša, ostala je poštovana posebno kod Mađara, ali i drugde u rimokatoličkom svetu. Tako je i u kraju Novog Sada koji nosi mađarski naziv Telep (znači naselje), a koji je u prvoj polovini HH veka bio u većini upravo naseljen mađarskim življem, ugarska srednjovekovna svetica dobila svoj hram.
Gradnja rimokatoličke crkve posvećene Svetoj Elizabeti započeta je 1927. godine po projektu arhitekte Mihajla Plaveca. Ovaj graditelj rodom iz Bačkog Petrovca projektovao je i niz evangeličkih crkava, vilu u ulici Vase Stajića, Mađarski dom, te gimnaziju u Bačkom Petrovcu. Crkva Svete Elizabete je završena i osvećena 1931. godine. Sagrađena je, kao što je mnogo puta istaknuto, upravo na Telepu u okruženju parternih kuća, a docnije je izgrađen i župni dom. U blizini je danas Kolegijum Evropa, izgrađen u sličnom stilu. Zvonik crkve Svete Elizabete je asimetrično postavljen na glavnom pročelju same hramovne građevine. Sve fasadne površine su izvedene u kombinaciji crvene fasadne opeke i malterisanih površina. Arhitektonska rešenja na crkvi Svete Elizabete su jedinstvena i karakteristična za ovu votivnu građevinu i zbog toga ovaj hram predstavlja umetničko i graditeljsko unikatno zdanje na tlu Novog Sada, ali i šire.
Prema jednoj od verzija, ili bolje rečeno tradicija, spomenik Svetog Trojstva, koji je krasio centar Novog Sada, demontiran je 1948. godine i prenet na Telep upravo u portu pomenute crkve Svete Elizabete. Kada je 1969. godine građen župni dom ove crkve, delovi srušenog spomenika ugrađeni su navodno u njegove temelje. Međutim, ne postoji nijedan izvor, bilo kakav pisani, ili pak tabla, zabeleška ili bilo koji drugi dokaz da je spomenik Svetog Trojstva stvarno i ugrađen u temelje novosagrađenog župnog doma.
Dok je naselje Svetog Martina iščezlo, hram Svete Elizabete Arpadović i danas krasi Telep i živ je podsetnik na dugu istoriju ovog danas modernog i sve urbanijeg novosadskog naselja.
Ostavi komentar