Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Kada je reč o području Hrvatske i Dalmacije u periodu od 1102. godine, pa sve do 1526. godine ono je deo kraljevine Ugarske. Nakon toga, pojedini krajevi su došli u dodir sa Osmanlijama, ali je najveći deo Hrvatske i Dalmacije bio pod vlašću Habzburga, odnosno Austrije i Austrougarske. Delimično, Dalmacija je tokom novog veka bila i pod Mlecima, a jedno kratko vreme i u sastavu Napoleonove države. Dakle, samostalnosti nakon 1102. godine nema i o nekoj državi, personalnoj uniji ili čemu sličnom ne može biti reči.
Hrvatska je bila pogranična oblast oko koje se lome koplja tokom srednjeg veka, a sa njom je to bila i Dalmacija. U prvom veku nakon nestanka srednjovekovne države i Vizantija je imala svoje interese na ovom području nad kojim je u ranom srednjem veku i imala svoju formalnu vlast. Nijedan ugarski kralj se nije krunisao za kralja Hrvatske, sve do Ferdinanda Habzburškog 1527. godine. Ni posle njega novovekovni vladari to nisu činili, a u srednjem veku pogotovo. Hrvatska i Dalmacija su tokom vremena bile uklopljene i u županijski sistem Ugarske, iako se isprva zadržao privilegijalni sistem plemstva.
U poveljama, a njih je iz srednjovekovne Ugarske preostalo preko 200.000 u intitulacijama ugarskih kraljeva navode se redom Dalmacija, Hrvatska, Slavonija. Ovo je verovatno najjasnije svedočanstvo o tome da je nekadašnja srednjovekovna kraljevina bila tretirana kao integralni deo države. Određeni stepen teritorijalnog jedinstva nesumnjivo je postojao i to se takođe vidi u izvorima prvog reda, prevashodno poveljama. Tim područjima upravljao je ban, čija se titula razlikovala kroz vekove, i pojedini uglednici su nosili titulu ban Hrvatske i Slavonije, a postojao je u nekim trenucima i ban Dalmacije i Hrvatske. Titulu bana nosili su često najugledniji članovi i rođaci vladarske kuće, među kojima i ban Beloš, srpski plemić i brat ugarske kraljice Jelene, srpske princeze. I sin kralja Dragutina, Vladislav imao je posede u tim krajevima i nosio ovu važnu titulu. Ban je uvek bio u Ugarskoj tokom srednjeg veka među vodećim feudalcima, što pokazuje koliki je za Ugarsku uvek bio značaj južnih krajeva.
Mesto Slavonije kao teritorije svakako ilustruje i osnivanje zagrebačke biskupije 1091–1094. godine, koja je bila nadležna za veliko područje. Stoga je Slavonija počela da čini povremeno teritorijalnu celinu sa Hrvatskom, kako u administrativnom, političkom, tako sada i u crkvenom smislu. A i drugi biskupi sa tla Dalmacije i Hrvatske, poput senjskog, modruškog, šibenskog, zadarskog, trogirskog i drugi, bili su uklopljeni u barone ugarskog kraljevstva.
Ugarsko-hrvatsko ili hrvatsko-ugarsko kraljevstvo je docniji istoriografski konstrukt bez potvrde u izvorima, čiji cilj je isključivo namera da se dokaže nekakav kontinuitet hrvatske državnosti. Međutim, uprkos činjenici da je određena samostalnost, značaj i teritorijalno jedinstvo postojalo, Hrvatska i Dalmacija su postale deo Ugarske, koja nije bila nikakva personalna unija. Hrvatska vlastela je postala deo ugarske feudalne hijerarhije. Među feudalcima je bilo i velikaša slovenskog, odnosno hrvatskog porekla, ali svakako i Ugara. Slovenski element je bio izuzetno prisutan i u Slavoniji, kao i u novim krajevima Ugarske – Dalmaciji i Hrvatskoj.
Početak ugarske vlasti nad ovim područjima odredio je najviše Kolomanov sukob sa Venecijom oko Dalmacije, kao i česta promena uprave nad ovim krajevima. Dalmacija i Hrvatska bile su potom i u Belinoj baštini. Naime, koristeći dinastičke borbe u Ugarskoj, vizantijski car Manojlo I Komnin je 1164. godine upao u Srem i Bačku, prisilivši ugarskog kralja Stefana III (1163–1164) da se zvanično odrekne vlasti nad Dalmacijom i Hrvatskom u korist svog brata, hercega Bele, koji je bio carev štićenik. Tako su jug Ugarske i sva pogranična područja postali tzv. Belina baština. Jedan deo carskih snaga pod zapovedništvom Jovana Duke je 1165. godine pokorio Bosnu, kao i celu Dalmaciju i Hrvatsku. Sporazum cara Manojla I Komnina i Stefana III 1163. godine je doveo do novih promena, a borbe su trajale do 1167. godine i od tada su Dalmacija i Hrvatska pod Vizantijom do 1180. godine i smrti cara Manojla I Komnina. Ugarski kralj Bela III (1172–1196) zauzima Srem, Dalmaciju i Hrvatsku, kojih se Vizantija konačno odrekla 1186. godine. Zadar na početku Četvrtog krstaškog rata priznaje vlast Ugarske 1202. godine, a 1204. godine pao je Carigrad i došlo je do krupnih promena na svetskoj političkoj sceni onog vremena. Dalmacija i Hrvatska više nisu bile u fokusu država – naslednica Vizantije i potom obnovljenog carstva 1261. godine. U međuvremenu, Ugarska je pretrpela velike promene.
Tatarska najezda na Ugarsku 1241–1242. godine donela je veliku katastrofu celoj Ugarskoj, sa naglaskom na veliko pustošenje Zagreba i Slavonije, a Tatari su jurili kralja Belu IV do Dalmacije koji se sklonio u Trogir. Pustošenje Dalmacije je bilo sve do Kotora. Drugo osnivanje države i reforma vlasti u Hrvatskoj i Dalmaciji usledili su nakon 1242. godine, sa brojnim izmenama u unutrašnjoj organizaciji čitave zemlje. Obnovljeni su i utvrđeni mnogi županijski gradovi, a oko brojnih trgovišta i manjih gradova su postavljeni bedemi. Oni su naseljeni uglavnom Nemcima kojima su bile date i određene povlastice. Osim toga započelo je osnivanje slobodnih kraljevskih gradova koji su bili potčinjeni direktno vladaru i bili izuzeti ispod vlasti župana. Sredinom XIII veka, ugarska vlast u Dalmaciji i Hrvatskoj se i dalje oslanjala na poštovanje lokalnih plemićkih tradicija i povlastica, dok je u isto vreme u susednoj Slavoniji vladao u potpuno ugarski model uprave.
Herceg Slavonije, Dalmacije, Hrvatske postao je jedan od ključnih velikaša u onovremenoj Ugarskoj. Feudalna razgradnja Ugarske u vreme poslednjih Arpadovića osetila se i u Hrvatskoj i Dalmaciji. Jačanje lokalnih velikaša među kojima su bribirski knezovi Šubići najugledniji pokazatelj je tog raspada. Pavle Šubić (1273–1312) bio je 1292–1293. godine ban cele Dalmacije i Hrvatske, a već 1299. godine se tituliše ban Bosne. Karlo Robert Anžujski se u borbi za dolazak na ugarski presto oslanjao na južne krajeve, zajedno su se borili protiv Venecije. Ugarski feudalci sa juga zemlje, bilo domaćeg ili hrvatskog porekla, bili su oslonac Karlu Robertu, kao uostalom i Nemanjići. Od 1302. godine Mladen II Šubić je ban Bosne, a od 1311. godine Zadar pod Pavlom Šubićem, koji je naredne 1312. godine i umro, te Mladen postaje oslonac ove porodice. Mladen je neaktivan u sukobima sa Milutinom 1319. godine. Ubrzo zatim izbio je sukob sa drugim hrvatskim plemićkim rodovima: Krčki (Frankopani), Nelipčići, Mihovilovići, a u toj koaliciji je bio srpski plemićki rod, predaka budućih Hrvatinića.
Od 1322. godine hrvatski i srpski velikaši na čelu sa Stefanom II Kotromanićem su u koaliciji protiv Mladena, a prišao im Pavle II Šubić i slavonski ban Jovan Babonić. Bitka kod Bliske je bila veliki obračun ovih velikaša, dok je Mladen bio u zatvoru do 1341–1343. Knez Nelipčić i hrvatsko plemstvo su, sa druge strane, vodili borbu protiv Karla Roberta. Đorđe, odnosno Juraj II (čija je ćerka bila Jelena Kotromanić) i Mladen III, muž Jelene Nemanjić bili su vodeći među Šubićima i držali su Bribir, Skradin, Klis i Omiš. U ovo vreme feudalne razgradnje javlja se i grana Zrinskih. Babonići su bili vlastela za koju se navodno vezuje bosansko poreklo, orodili su se sa Kotromanićima i drugim velikašima (podršku je dala i Venecija). Uspon ove porodice je od 1249. godine, kada su bili uz Habzburge protiv Čeha, a tu su se nalazili i blagajski knezovi, kao i kranjski staleži.
Od hrvatskog plemstva bitni su i Nelipčići vazali Lajoša Velikog, koji su sve do 1416. godine vladali Humom, Imotskim, Klisom, a u borbi za ugarski tron podržali i Žigmunda Luksemburškog. U njegovoj borbi protiv Ladislava Napuljskog, Dalmacija i Hrvatska su bile uz ovog potonjeg. U to vreme se odigrao krvavi sabor u Križevcima 1397. godine, kada je ubijen i ban. Ladislav se kruniše 1403. godine u Zadru, dok kralj Žigmund nakon bitke kod Dobora, dobija podršku Hrvatinića i hrvatskih velikaša. Ladislav Napuljski 1409. godine za 100.000 dukata prodaje Dalmaciju, odnosno prava na nju ustupa Veneciji.
Plemstvo u Ugarskoj je nastavilo da se međusobno sukobljava i tada dolazi i do jačanja velikaške porodice Frankopana, pri čemu je tada Hrvatska bez izlaza na more, a započinje i osmanska najezda na Balkan. Frankopani u XV veku bili su najuglednija hrvatska velikaška porodica, koja je svoju politiku počela da vodi lavirajući između Ugarske, Turaka i drugih sila, pre svega Aragona u vreme kralja Alfonsa V, zatim Mletačke Republike, koja je svoje interese u Dalmaciji nastojala da stalno sprovede i svojoj vlasti podvrgne čitavu jadransku obalu od Kvarnera do Drača.
Odnosi sa Srbima i Srbijom u ovo vreme nisu bili toliko intenzivni. Nešto bliskiji su bili sa Bosnom i bosanskim vladarima, gde je dolazilo do povremenih sukoba, ali i zajedničkih interesa. Međutim, bila su i dva slučaja orođavanja. Jelena, sestra cara Dušana je verovatno bila udata za Mladena III Šubića koji je umro o kuge 1348. godine. Pokušala je da sačuva Klis i Skradin, branila ih je koliko je mogla, ali su gradovi kasnije morali biti predati Ugarskoj i Mlečanima. Srpska despotica Barbara Frankopan, sa druge strane je bila udata za despota Vuka Grgurevića Brankovića, poznatog i kao Zmaj Ognjeni Vuk. Despot Vuk je dobio posed Belu Stenu u Križevačkoj županiji i on je još jedan u nizu srpskih uglednika koji su imali posede u Hrvatskoj. Despotica Barbara je imala i svog ličnog ispovednika, a ova dva braka su i primer međuetničkog i međuverskog mešanja. Despotica Barbara je na dvoru i uopšte u službi imala i rimokatolike, dok je Jelena Šubić, prema tradiciji, počela da podiže pravoslavne manastire po Dalmaciji. Katarina Kantakuzina Branković, grofica celjska, upravljala je Zagrebom, Samoborom i još nekim delovima Hrvatske i Slavonije, a u njeno vreme nastao je Varaždinski apostol, najstarija knjiga Srba u Hrvatskoj.
Dok se sve ovo odvijalo, poraz na Krbavskom polju 1493. godine i njegove posledice po Hrvatsku bile su fatalne. Osmanlije su napredovale, a od hrvatskih plemića najbrojnija porodica su bili Frankopani, međusobno podeljeni i sukobljeni. Zrinski i Frankopani su bili jedina hrvatska vlastela u borbi s Turcima, a osmanska osvajanja poseda i hrvatskih oblasti od Cetine do Zrmanje su krajem srednjeg veka učinili kraj ugarskoj vlasti. Osvajanja Like i Krbave i potom Mohačka bitka 1526. godine označili su kraj i ugarske srednjovekovne države. U tim okolnostima sudbina Hrvatske je ostala pod znakom pitanja. Pretendenti na ugarsku krunu postali su Ferdinand Habzburški i erdeljski vojvoda Jovan Zapolja. Izbor Ferdinanda Habzburškog i Cetingradska povelja potvrdili su 1527. godine privilegije hrvatskog plemstva koje je stalo na stranu jednog od pretendenata. Osvajanje Slavonije i bitka kod Gorjana 1537. godine doveli su Turke na samu granicu Hrvatske i Dalmacije. Demografske promene u Dalmaciji i Hercegovini su doneli naseljavanje Srba, pomeranje Vlaha i drugog rimokatoličkog življa, od kojih su se razvili kasnije i Bunjevci, Šokci i druge etničke skupine. Ugarsko i hrvatsko rimokatoličko stanovništvo se vremenom pomeralo, iako ih je ostalo nemalo u Slavoniji.
Hrvatska i Dalmacija su nastavile svoj život između Turske, Habzburške monarhije i Venecije. U periodu od 1102. do 1526, pa i 1537. godine Hrvatska je delila sudbinu svih drugih delova Ugarske, a krajem ovog razdoblja kao pogranično područje našlo se na osmanskom udaru i u novi vek je ušlo podeljeno između velikih sila, sa ogromnim demografskim potresima i političkim promenama.
Ostavi komentar