Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Obarajući Stojadinovića februara 1939. komplotom u kome su, pored Korošeca, učestvovali Mehmed Spaho, Miha Krek, Franc Snoj, DŽafer Kulenović i Dragiša Cvetković, a koji je pripremljen pod izgovorom postojanja različitih mišljenja u vladi o sporazumu s Hrvatima, knez je vodio računa o negativnim tendencijama u političkom životu ispoljenim 1935−1939, o naraslim Stojadinovićevim ambicijama, njegovoj nepodobnosti za razgovore s Mačekom, a posebno o tome da je predsednik vlade, zbog svoje proosovinske politike, neprihvatljiv ne samo za demokratske krugove u zemlji već i za zapadne demokratske sile — Veliku Britaniju i Francusku. Neočekivanu smenu Stojadinović je propratio rečima da mu je knez zabio nož u leđa, a određivanje Dragiše Cvetkovića za njegovog naslednika da je izbor pao na najgoreg i najslabijeg člana njegove vlade. Padom Milana Stojadinovića došlo je do bitne promene, jer je njegov naslednik, nesumnjivo beznačajan morao da naglašava kako nastavlja isti kurs, iako se kao frankofil, klonio bacanja u zagrljaj osovine znajući za anglofilsko raspoloženje kneza, a na drugoj strani morajući da vodi računa o otporima u srpskom antifašističkom građanstvu. Februara 1939. otvoren je put za pregovore krune s hrvatskom opozicijom radi rešavanja srpsko-hrvatskih odnosa. Izvršnu ulogu u sprovođenju kneževe politike dobio je Dragiša Cvetković, radikal iz Niša, malo poznat i bezuticajan član Stojadinovićeve vlade. Kao čovek kome je knez Pavle ukazao poverenje, trebalo je samo da izvršava njegove naloge, zbog čega je i zaslužio naziv kneževog kurira. U Deklaraciji Cvetkovićeve vlade pomenuta je njena specijalna misija, uz naglašavanje da sporazum s Hrvatima, zasnovan na punoj jednakosti i ravnopravnosti, predstavlja njenu jasnu i odlučnu politiku, bez primene ranijih metoda i taktizerstva. Cvetkovićeva naknadna izjava podvlačila je narodni individualitet Hrvata, kao rezultat posebnog razvitka, polazeći od njihove stvarne i formalne ravnopravnosti u granicama Jugoslavije, koju oni, kako je navedeno, nijednim aktom nisu porekli. Još jednom je istaknuto da je sporazum zamišljen kao vid učvršćivanja Jugoslavije i unutrašnjeg mira, a samim tim i jačanja njene otpornosti i prestiža u međunarodnom životu. U razgovorima o tom sporazumu Cvetkovićev sagovornik i pregovarač u ime druge strane bio je Maček, koji je uživao podršku HSS i Hrvatskog narodnog zastupstva, sačinjenog od svih poslanika HSS izabranih na izborima 1938. Rezolucija ovoga tela od 8. maja 1939. nazivala je Mačeka legitimnim predstavnikom hrvatskog naroda. Istom rezolucijom Maček je dobio odobrenje za svoj rad i ovlašćenja da i dalje preduzima akcije u unutrašnjoj i spoljnoj politici, držeći se principa da su opstanak i sloboda hrvatskog naroda iznad svega. Pregovorima je prethodio pritisak SDK, britanski podsticaji i porast autonomnih tendencija u Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Vojvodini. Britanski uticaj je i te kako osetan u ovoj krizi unutrašnjeg jedinstva. Odnosi među narodima Jugoslavije Britance zanimaju prvenstveno sa stanovišta predstojeće svetske konflagracije i, shodno tome, osiguravanja njihove međunarodne pozicije u Podunavlju, na Balkanu i u zaleđu Mediterana. S tog stanovišta zanimljiv je memorandum Sitona Votsona iz 1936. godine, bez obzira što ovaj ugledni britanski javni radnik koji je, uz Artura Evansa i Vikama Stida, bio osvedočeni prijatelj Hrvata još iz vremena prvog svetskog rata, nastupa sada, 1936. godine, kao privatno lice. Ugledni Britanac je pošao od sledećih premisa: da je hrvatsko pitanje goruće, da je srpska politika prema Hrvatima bankrotirala i da je sporazum hitno potreban iz unutrašnjih i spoljnih razloga. Tadašnji režim Votson je definisao kao diktaturu bez diktatora.
Prvi i glavni Mačekov zahtev bio je prihvatanje principa federacije, ali ako ovo pitanje u načelu i teorijski nije više izazivalo otpor Beograda, otpor je izazivao broj federalnih jedinica. Maček je tražio sedam federalnih jedinica, što je kasnije tražila i Komunistička partija Jugoslavije, valjda da ne bi zaostajala sa Seljačko-demokratskom koalicijom. Pod federalnim jedinicama su se razumele: Slovenija, Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Vojvodina, Makedonija i Crna Gora. Maček je bio spreman da odustane od poslednje dve, jer se njihovo pitanje moglo rešiti i administrativnom autonomijom u okviru srpske federalne jedinice. Vojvodina, sa velikom žitnicom, izazivala je najviše otpora, ali je idealan kompromis bio pet jedinica, uključujući i Vojvodinu. Maček je imao u vidu svoj vlastiti politički front u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i Bosni, a bio je i vođa koalicije u kojoj je bilo i srpskih demokrata iz Vojvodine. Za srpski politički front radilo se, opet, o srpskoj većini u Vojvodini, kao i o strahu od manjina – nemačke i mađarske. Siton Votson je u zaključku svog memoranduma isticao: „Ako političko izmirenje ne uspije to bi moglo značiti rasulo. Hrvatska država teško da bi se mogla sama održati, pa čak i kada bi bila i ujedinjena sa Slovenijom. A Italija bi skoro sigurno pokušala da zahvati Dalmaciju, a time bi fatalno promenila ravnotežu sila u Sredozemnom moru. Maček je rekao Sitonu Votsonu da ako Srbi ne budu želeli da biraju Makedoniju da će on tražiti dualizam kakav je postojao između Austrije i Ugarske, s tim što će svoju polovinu urediti federativno. Englezi su stajali na stanovištu da je rat neizbežan i njih su unutrašnji problemi interesovali tek toliko da se država u ratu ne raspadne“. Pa i tri godine kasnije, aprila 1939, pre stvaranja Banovine Hrvatske, Siton Votson (mlađi) zabeležiće u izveštaju Robertu Vansitartu sledeće: „Sve dok se ne reši hrvatsko pitanje Jugoslavija neće biti u stanju da igra nikakvu ulogu u međunarodnoj politici, ni da pomogne prijateljima, ni da impresionira neprijatelje. Ona je po svom geopolitičkom značaju bila od velikog interesa za zapadne sile – Dunav, Jadransko more, pretnja pripajanja Mađarskoj i Austriji. Nemci su uveravali princa da su oni za jaku Jugoslaviju i to centralističku koja bi bila u stanju da spreči svaki separatizam, regionalizam, demokratska kretanja, boljševizam. I ako je ovakva politika u britanskoj optici pospešivala njeno unutrašnje truljenje“. Unutrašnji razvoj Jugoslavije uoči rata ništa manje nije interesovao ni drugu suparničku silu, Nemačku. Prema nemačkim izvorima, postojala su strahovanja od stvaranja bosanske i crnogorske jedinice, čime bi oslabile unutrašnje državne veze, jer banovine ne bi egzistirale kao ekonomske i geografske jedinice, nego izrazito kao etničke jedinice. Takav razvoj štetio bi ideji o jugoslovenskoj državi na čijim granicama nisu stajale prijateljske države i narasla bi centrifugalna nastojanja. Nemci su uviđali da povratak na diktatorski autoritarni režim Živkovića ili Stojadinovića nije više bio moguć i smatrali su da bi on doveo do revolucije. Ustaše su istupale protiv Mačekovog kompromisa, a desničarske snage kod Srba nisu imale čoveka za vojnu diktaturu, niti snaga za to, a s mukom su prihvatale preuređenje države na bazi federalizma. Nemačke analize iz novembra 1939. su se završavale konstatacijom da je situacija jugoslovenske vlade i države uopšte teška, a budućnost mutna i neizvesna. Maček je od ranije nastojao da zainteresuje Rim za hrvatsko pitanje. Stojadinović je približavanjem Italiji i Nemačkoj praktično umrtvljivao hrvatsko pitanje, onemogućujući da prvaci Hrvatske seljačke stranke, praktično nacionalnog pokreta, nađu protektore među velikim agresivnim fašističkim silama. Izolaciji Hrvatske seljačke stranke Stojadinović je doprinosio zalažući se za konkordat s katoličkom crkvom, računajući da bi ona mogla amortizovati pritisak nacionalnog pokreta Hrvata. Maja 1939. Maček je pregovarao s grofom Ćanom preko inženjera Karnelutija, dakle u vreme ulaska Nemaca u Prag i okupacije Albanije. Personalna unija koju je Ćano predlagao Mačeku posle pobune i izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije uticala je da se vođa Hrvatske seljačke stranke povuče i napusti ove tajne posredno vođene razgovore. Istovremeno su Mačekovi predstavnici razgovarali i u demokratskim prestonicama.
Bez obzira na sve zastoje, razgovori između Mačeka i Cvetkovića obavljeni su dosta brzo, tako da je sporazum zaključen 26. avgusta 1939. neposredno pred izbijanje Drugog svetskog rata. Najviše spoticanja je bilo oko opsega Banovine Hrvatske, jer je Maček tražio Boku Kotorsku, Srem, deo Bačke, delove Bosne i Hercegovine i Dubrovnik. Konačni sporazum o Banovini Hrvatskoj je obuhvatio spajanje dve dotadašnje administrativne jedinice: savske i primorske banovine, sa srezovima Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko (Derventa), Gradačac, Travnik i Fojnica. NJen obim ovim nije bio definitivno utvrđen, jer je ostavljeno da se granice naknadno odrede. Predviđeno je da se obrazuje zajednička vlada, koja bi sporazum sprovela u život, što je praktično značilo obrazovanje nove, hrvatske banovine, prenošenje na nju odgovarajućih kompetencija i donošenje političkih zakona. Prema sporazumu je trebalo da se u državi, uključujući i nove jedinice, obezbedi ravnopravnost Srba, Hrvata i Slovenaca, jednakost pri učešću u vršenju javne službe, ravnopravnost priznatih veroispovesti. Isto tako, ustavom su imala da se zajamče i jednaka osnovna građanska i politička prava. U nadležnost Banovine Hrvatske spadali su poljoprivreda, trgovina i industrija, šume i rudnici, građevinstvo, socijalna politika, narodno zdravlje, fizičko vaspitanje, pravda, prosveta i unutrašnja uprava. Državna nadležnost obuhvatala je poslove od opšteg interesa. No, i u pogledu podele nadležnosti sporazum nije bio konačan, već je predviđao da se ta podela do kraja izvrši tek posle preuređenja države. Zakonodavna vlast u Banovini Hrvatskoj pripadala je zajednički kralju i Saboru, a upravnu vlast vršio je kralj preko bana, koga je on imenovao i razrešavao, i koji je odgovarao njemu i Saboru. Sudovi su izricali pravdu u ime kralja. Ovaj sporazum pravno je utvrđen vladinom Uredbom o Banovini Hrvatskoj na osnovu Čl. 116 Ustava, koji je dozvoljavao da kruna može raditi mimo ustavnih odredaba i zakonskih propisa u okolnostima (rata, mobilizacije, nereda i pobuna), koje bi dovodile u pitanje javni poredak i sigurnost države, ili kada su ugroženi javni interesi. Dajući ovu neobično rastegljivu mogućnost kruni, oktroisani ustav je predviđao, takođe, da te izvanredno preduzete mere naknadno mora odobriti Narodno predstavništvo. Pošto je ono bilo raspušteno, a izbori za novo i za Hrvatski sabor nisu održani do aprilskog rata, sporazum od 26. avgusta nije ni bio odobren. Stvaranjem hrvatske autonomije u Kraljevini Jugoslaviji prihvaćena je federalistička orijentacija za preuređenje države, koja se nije mogla zaustaviti na dualnoj formuli regulisanja položaja Hrvatske i Srbije. Ova reorganizacija je imala veliki broj protivnika u svim građanskim nacionalnim frontovima, ali je, izgleda, bila usvojena kao generalna linija osnovnih građanskih snaga. Pitanje je bilo samo kako će se Jugoslavija preurediti na federativnoj osnovi. Tekuće stanje se definisalo kao parafederalizacija. Politički život nije bio polarizovan samo putem nacionalnih stranačkih konfrontacija, već su se i u okviru pojedinih građanskih stranaka manifestovale razne struje, mišljenja i pogledi zvaničnih jezgara, grupa i pojedinaca.
Radikali su u sporazumu videli poraz Srba. Pojedini srpski političari su smatrali da su Hrvati odbacili kulturno-istorijske posebnosti usvajanjem etničkog principa po kome su svi Hrvati morali da se nađu u Banovini Hrvatskoj (uključivanje 13 srezova Bosne i Hercegovine, i srezova zapadnog Srema). HSS je smatrala da samo preostali deo Bosne i Hercegovine može da se konstituiše u posebnu autonomnu jedinicu kao HercegBosna, čime je rukovodstvo stranke izlazilo u susret Muslimanima i ove upućivalo protiv Srba koji su tražili pripajanje Bosne i Hercegovine srpskoj jedinici. Srpski politički front je smatrao da Vojvodina ima da se nađe u srpskoj jedinici, nasuprot HSS, koji je podržavao konstituisanje vojvođanske jedinice. Hrvatska politika je bila svesna koliko bi time srpski interesi bili pogođeni zbog svega onog što je Vojvodina značila za Srbe u duhovnom pogledu, zbog bogatstva kao žitnice Jugoslavije, njene geopolitičke pozicije na severu i uticaja na promenu odnosa snaga u celoj državi. Zahtevi HSS za srezovima Baranje, Bačke i istočnog Srema bili su protivteža srpskoj politici, ne bi li ona popustila u konstituisanju Vojvodine kao zasebne jedinice. Za Radoja Kneževića, kako navodi Mirjana Anđelković, granice Srbije su se protezale od Đevđelije do Subotice i od Timoka neprekidno sve do mora, blizu Šibenika. Odbijen je predlog predsednika banovinskog odbora vardarske banovine, Jovana Altipe-Markovića, da ova banovina bude zasebna jedinica prilikom preuređenja države, jer se smatralo da južna Srbija prirodno deli sudbinu Srbije. Po Milanu Grolu, za Vojvodinu je mogla biti predviđena samo samoupravna organizacija u skladu s njenom složenom strukturom u nacionalnom, verskom i kulturnom pogledu. Grol je polazio od toga da je Vojvodina za druge mogla biti pitanje srezova, ali da je ona za Srbe pitanje nacionalnog bića, da njena budućnost ne može biti predmet partijskih nagodbi, niti ući u onu torbu transakcija s kojom manjinske partije torbare po Beogradu. Po njemu je linija Dunav—Morava—Vardar kičma srpskog nacionalnog organizma. U redovima prvaka Samostalne demokratske stranke, ispoljavala se čitava jedna lepeza mišljenja o budućem statusu Bosne i Hercegovine: da uđe u sastav Banovine Hrvatske; da doživi obnovu iz vremena Austro-Ugarske; da samo zapadna Bosna i Hercegovina uđu u sastav Banovine Hrvatske; Srđan Budisavljević je braneći trijalističku formulu, bio protiv njenog izdvajanja u jednu od jedinica, itd., što istovremeno svedoči o stepenu rastakanja stranačkog organizma i o umnožavanju individualnih i grupnih gledišta. Vođstvo Slovenske ljudske stranke tražilo je formiranje slovenačke banovine, koja je zahvaljujući slovenačkoj nacionalnoj homogenosti već bila faktički oblikovana, ali joj je trebalo urediti status, to jest regulisati odnose nakon reorganizacije. Na tome je već radila komisija pri vladi (prof. Mihailo Konstantinović, Miho Krek, Lazar Marković i dr Stanko Majcen, podban dravske banovine). Šef JMO i član Vlade, DŽafer Kulenović, izjašnjavao se za Bosnu i Hercegovinu kao četvrtu autonomnu jedinicu. Političke stranke koje su okupljale Srbe opredeljivale su se listom da Bosna i Hercegovina pripadnu srpskoj jedinici. Srđan Budisavljević se krajem 1939. opredelio za tri jedinice: srpsku, hrvatsku i slovenačku. Sekula Drljević je u polemici sa DŽ. Kulenovićem smatrao da Bosna treba da se pripoji Crnoj Gori, koja je za nju dva puta ratovala. Iznosio je i zahteve u vezi s Hercegovinom na osnovu istorijske tradicije i etničke istovetnosti. Predlagala se i druga varijanta: Crna Gora s Metohijom, Sandžakom i užičkim krajem.
Unionisti su u Crnoj Gori smatrali da se Crna Gora izjasnila za Srbiju 1918. godine. Mitar Popović je iznosio shvatanje da Cetinje treba da postane centar srpske banovine, jer se radi o srpskoj Ćabi koja je zagrevala i obasjavala celo srpstvo i sve Jugoslovene. Deo Srba u Banovini Hrvatskoj je zagovarao okupljanje u cilju određivanja uslova koji su neophodni za njihov ekonomski, kulturni i verski razvoj. Ali njihovo okupljanje nije zamišljeno kao akcija protiv Hrvata. Sabrani, oni su morali da dokažu kako među njima nikada nije bilo nekoga, „ko bi svjesno želio zlo hrvatskoj cjelini“. Obrazovanjem autonomne Banovine Hrvatske izmenjeno je državno uređenje predviđeno oktroisanim ustavom. Od trenutka ustanovljenja hrvatske autonomije, Kraljevina Jugoslavija se nalazila u procesu preuređivanja. Ta autonomija narušila je i princip centralizma, na kome je počivala celokupna državna zgrada. Stvaranjem jedne nove, autonomne jedinice, kvalitativno sasvim drukčije od dotadašnjih banovina, otvoreno je pitanje u kojem pravcu će teći dalja državnopravna reorganizacija Kraljevine Jugoslavije. Pored zahteva za stvaranjem posebne slovenačke jedinice, kao i autonomne Bosne i Hercegovine, razmatralo se i oblikovanje srpske jedinice. Sačuvan je i Nacrt Uredbe o organizovanju Srpske Zemlje, koja nije nikada usvojena, a čiji je Član 1. predviđao da se banovine vrbaska, drinska, dunavska, moravska, zetska i vardarska spoje pod zajedničkim nazivom Srpska Zemlja, sa središtem u Skoplju. Prema istom članu Nacrta, dotadašnje banovine su imale da se pretvore u oblasti, zadržavajući svoje nazive i sedišta. No, rat je presekao planove o daljem preuređenju Kraljevine Jugoslavije. Po Đorđu Tasiću, profesoru javnog prava, koji je sa profesorom Ivom Krbekom radio na Uredbi o stvaranju banovine, jedan jedinstveni narod nije morao živeti u jednoj unitarnoj državi, jer je mogao živeti i u saveznoj, kao što, obrnuto, savezna država ne pretpostavlja postojanje više naroda. Štaviše, u saveznim državama je normalan proces da se tokom vremena stvara jedna nacionalna svest. Tasić je kritikovan da nije za federativno uređenje i da ide najdalje do autonomističkog uređenja. On je, pak, smatrao da nije bilo dovoljno usvojiti autonomističko ili federalističko gledište, nego je potrebno odrediti konkretnu formu i sadržinu. U autonomizmu se može ići vrlo daleko u nadležnosti pokrajina, kao što se u federalizmu može ići vrlo daleko u nadležnost savezne države. Pitao se jesmo li tri naroda ili jedan narod. Tasić je ostavljao po strani konkretnu istorijsko-sociološku analizu spleta činjenica, interesa, osećanja i ideja koji je stvorio i držao Jugoslaviju, smatrajući da razlog za sadašnje stanje treba tražiti u potenciranju države na račun ideje naroda. Praktično, ljudi su se bojali da će federacija ili autonomija rastrojiti državnu zajednicu. Zaboravljalo se da je i federalizam sredstvo za narodnu slogu i za narodno jedinstvo. Prema Tasiću centralističko i unitarističko uređenje je smetalo stvaranju nacionalne svesti. Zato je pisao: „Hoćemo federalističko uređenje da bi se ona u njemu razvila nesmetano. Ideologije nisu što i naučne objektivne teorije. Važno je da ono što želimo da bude ostvareno postavimo kao cilj budućnosti“.
Zaključeni sporazum nije zadovoljio ni jednu društvenu i političku snagu u Jugoslaviji, a stvorio je mnogo protivnika reorganizacije u Jugoslaviji na novoj osnovi. Pre svega, Maček je na sednici Hrvatskog narodnog zastupstva, od 27. avgusta 1939, naglasio da se radi o delimičnom sporazumu, jer se do potpunog nije moglo doći. Ovaj, samim tim, niti je utvrdio konačnu teritoriju Banovine Hrvatske niti predvideo stepen njene autonomije koji bi zadovoljavao Mačekovu struju, a kamoli desničare u stranci. Ali i sam Maček, poznat kao oklevalo, nije pokazivao dokle idu njegovi zahtevi u pogledu preuređenja Kraljevine, posebno s gledišta nadležnosti i statusa Banovine u Jugoslaviji. Time je vođa HSS unosio element neodređenosti i nesigurnosti u ionako pregrejanu atmosferu nacionalnih suprotnosti. Na drugoj strani, Maček je imao protivnike sporazuma u redovima vlastite stranke, protivnike desničarski orijentisane, koji su smatrali da on u razgovorima s krunom nije dobio zadovoljavajuće ustupke za hrvatski narod. Vođa HSS posebno je bio izložen pritisku ekstremne desnice, ustaša, koji su sporazum smatrali direktnom izdajom hrvatskih interesa i Mačeka proglasili za izdajnika zato što nije izdvojio Hrvatsku iz sastava Jugoslavije, u čemu su separatističke snage videle jedino rešenje.
IZVORI I LITERATURA
Jelić-Butić, Fikreta (1983). Hrvatska seljačka stranka. Delo.
Petranović, Branko (1980). Istorija Jugoslavije 1918–1978. Beograd: Nolit.
Petranović, Branko (1988). Istorija Jugoslavije 1918-1988. 1. Beograd: Nolit.
Dimić, LJubodrag (2001). Istorija srpske državnosti. 3. Novi Sad: Ogranak SANU.
Pavlowitch, Stevan K. (1985). Unconventional Perceptions of Yugoslavia 1940–1945. New York: Columbia University Press.
Pavlowitch, Stevan K. (2008). Hitler’s New Disorder: The Second World War in Yugoslavia. New York: Columbia University Press.
Pavlović, Stevan K. (2009). Hitlerov novi antiporedak: Drugi svetski rat u Jugoslaviji. Beograd: Clio.
Radojević, Mira (1992). „Sporazum Cvetković-Maček i pitanje razgraničenja u Sremu” (PDF). Istorija 20. veka: Časopis Instituta za savremenu istoriju. 10 (1-2): 61—72.
Ostavi komentar