Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Kada su u pitanju bile međunarodne relacije nove Jugoslavije u spoljno-političkim aspiracijama DFJ, odnosno, Federativne Narodne Republike Jugoslavije, položaj Sovjetskog Saveza je 1945/1946. bio neprikosnoven. Sovjetsko-jugoslovenski ugovor iz aprila 1945. godine bio je međudržavni okvir za razvijanje svestranih veza između dve zemlje. Komunistička partija Jugoslavije očekivala je da SSSR pruži ekonomsku pomoć Jugoslaviji. Sovjetska organizacija države i društvenog uređenja shvatana je kao prototip organizacije socijalističkog društva. Prvi ustav FNRJ po formi i sadržaju bio je „kopija sovjetskog ustava“, ali je u svoja rešenja utkao i iskustva NOB-a. Sovjetska spoljna politika je posmatrana kao sinonim mira. Bez iskustva u socijalističkom preobražaju društva, bez teorije koja bi uopštila tekovine originalne revolucije, KPJ je dobrovoljno preuzimala i presađivala sovjetsku praksu. S obzirom na to kakvi su bili raniji pogledi u komunističkom svetu i progresivnim sredinama na Sovjetski Savez kao prvu socijalističku zemlju i čedo oktobarske revolucije, rukovodstvo KPJ je i 1945. godine procenjivalo da je SSSR prirodan saveznik vladajućih društvenih snaga u Jugoslaviji, potiskujući u ime perspektive novih odnosa potpuno nerazumevanje, razmimoilaženja u ocenama i incidentne situacije izvučene iz rata i neposredno po njegovom završetku, karakterističnu prevagu državnog rezona nad revolucionarnim prilazom.[1]
Već pomenuta obnova i izgradnja nove Jugoslavije predstavljala je ogroman napor, kako u organizaciono-tehničkom tako i u izvođačkom pogledu. Upravo je svest o dalekosežnom i dugoročnom značenju ovog toka podsticala želju da se čuje što više kompetentnih mišljenja pre nego što se nešto sprovede u život. A za jugoslovensku vlast najmerodavnija mišljenja bili su stavovi sovjetskih vlasti i stručnjaka. Poučeni predratnim iskustvom sa zemljom koja je bila potpuno opustošena, jugoslovenska vlast je često morala da koristi improvizaciju kako bi došla do određenog rešenja u obnovi zemlje. Svakako, ta atmosfera improvizacije je od samog početka bila strana i neobična za sovjetske stručnjake. To su oni već u prvim kontaktima pokazivali. Inače, ti ljudi su navikli da rade po određenim i standardnim procedurama u okviru jednog dobro razrađenog i jako birokratizovanog sistema. Naravno, i u Sovjetskom Savezu se u vreme rata moralo improvizovati, posebno u razrušenim krajevima, ali uticaj tog iskustva u vlastitoj zemlji uglavnom se nije primećivao kod stručnjaka koji su dolazili u Jugoslaviju. To je bio i uzrok da se od samog početka naši kadrovi, pa i stručnjaci, odnosno sovjetski savetnici, često nisu međusobno razumeli, niti slagali u pogledu onoga što je trebalo učiniti. Naravno, ova osnovna razlika u formiranju i iskustvima nije bila jedini razlog za nesporazume. Već je rečeno da su u Jugoslaviji u svim problemima najviše fundamentalna rešenja bila u pitanju, a to je kao bazu za konkretna rešenja iziskivalo jasnu sliku o tome kakvo se društvo i kakav društveni sistem želi ostvariti. Prema tome, i sva stručna pitanja bila su u istoj, moglo bi se reći u datim prilikama, u izuzetnoj meri opterećena i determinisana osnovnim političkim i sistemskim pogledima, aspiracijama i potrebama. Pored toga, pojavila se i razlika koja je proizilazila iz nasleđa prošlosti koje je bilo veoma različito, a to se odnosi kako na dalju prošlost (predratnu) tako i na neposrednu (ratnu) prošlost. [2]
Najbolje je spomenuti jedan primer, koji se kasnije pojavljuje kao jedno od spornih pitanja, a to je agrarni problem. Sovjetski stručnjaci su predlagali, kao i u svim pitanjima, da se bez ikakvih odstupanja kopira sovjetski model. To je značilo da bi svu zemlju trebalo nacionalizovati i kolektivizirati, odnosno, uvesti kolhoze i sovhoze. Ta mera je sama po sebi i svojevremeno u Rusiji odražavala nepoverenje prema seljacima i dovela je do proširenja pojma kulaka na veliki broj seljaka i do brutalnih mera na selu. Sve je to nanelo velike štete i Sovjetski Savez punih šezdeset godina posle revolucije, pa i danas, nije mogao da prođe bez velikih kupovina pšenice od SAD. Naravno, tada ti podaci nisu bili poznati, ali je efekat kolektivizacije iz ranih 30-ih u SSSR bio poznat našim kadrovima.[3]
Na odbijanje tog saveta još ranije uticalo je to što je seljaštvo u Jugoslaviji masovno ratovalo na strani NOP-a. Posle rata je Zakonom o agrarnim odnosima jugoslovenska vlast želela da seljaštvo veže uz tekovine revolucije, vodeći egalitarističku politiku. Za zemlju je bilo neophodno da se poljoprivreda što brže oporavi i osigura snabdevanje zemlje hranom i poljoprivrednim sirovinama. U tim okolnostima, a i na osnovu opšteg stanja i mentaliteta našeg seljaka, nacionalizacija i rešavanje agrarnih odnosa po ruskom uzoru bili bi pogubni. Sovjeti su bili odbijeni, ali i onoliko koliko su sovjetski stručnjaci uticali u tom pogledu, kao i ono čime su iz sovjetske političke literature bili opterećeni naši kadrovi, učinilo je da je rešavanje tih problema u kasnijim godinama zadalo zemlji mnoge nedaće, čak i mnogo godina posle raskida sa Sovjetskim Savezom, pa i nakon normalizacije odnosa. Kao što se iz ovog primera vidi, nije bila reč samo o razlikama u uslovima u dve zemlje, nego takođe i u neposrednim ciljevima kojima se težilo. Tako je tada još vrlo nejasna, često samo maglovita vizija o jednom pravednom i ljudskom društvu, dolazila u sukob sa predloženim rešenjima koja su sva išla u pravcu jačanja centralizma državne birokratije i hijerarhijskih odnosa u svim granama javne delatnosti u privredi, javnim službama i, uopšte, u odnosima među ljudima. Prve godine posle rata protekle su u pokušaju da se Jugoslaviji nametne sovjetski model socijalizma i državnog centralizma. Istovremeno, to je bio period u kojem se taj pokušaj sukobio sa otporom koji je bio vrlo nejasno definisan, ali osnovni model jugoslovenskog tipa staljinizacije zemlje počeo je da se kristališe. Ta, uslovno rečeno „staljinizacija“, ili, bolje reći „titoizacija“, dobila je i svoj nezgrapno oblikovan, ali, suštinski tačan termin – „revolucionarni etatizam“. Glavni rukovodioci tog „revolucionarnog etatizma“ bili su članovi Politbiroa: Tito, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Moša Pijade, Boris Kidrič i drugi, ali režim je bio ustrojen na svojoj početnoj i izvornoj putanji prema stavovima, pa i volji, Josipa Broza Tita. To je, u stvari, bio Titov režim, njegov i grupe koja se već pre rata učvrstila oko njega, jer, kako to lepo definiše Đilas: „…svi smo mi bili iz istog legla, dakako sa ličnim, svojstvima, složni i jedinstveni u obavljanju revolucionarnog zadatka…“.[4] Staljin u svom političkom i svakodnevnom ponašanju nije kopiran jedino u grotesknosti i razmeri korišćenja svih blagodeti koje je režim i nepostojanje transparentnosti i demokratske kontrole istog, donosio.[5]
U tim prvim godinama, ne samo do „raskida“ 1948. godine nego i u 1949. godini, a i još mnogo kasnije, staljinistički uticaj se osećao u Jugoslaviji. Može se čak reći da je neposredno posle izbijanja sukoba jugoslovenska praksa, ako već ne teoretska misao, bila najsnažnije pod uticajem staljinizma. To je sa jedne strane bilo izazvano nastojanjima da se odbiju, tada već nagoveštavane, optužbe o napuštanju socijalizma. Naime, kako se drugačiji oblici socijalizma u Jugoslaviji još nisu bili iskristalisali, čak ni u glavama ideologa i političkih rukovodilaca, to je prirodni impuls bio da se raznim merama kao, na primer, masovnim nametanjem radnih zadruga na selu optužbe o skretanju od socijalizma odbiju. Pored toga, ne treba izgubiti iz vida težnju da se sukob, kada je jednom izbio, uspori u razvoju, pa je i to navodilo na postupke koji su mogli doprineti ublažavanju napetosti. Konačno, jačanje pritiska na privrednu delatnost putem administrativnog aparata, izgledalo je trenutno neophodnim kako bi se zemlja održala u uslovima blokade sa Zapada, nemaštine, nikakve proizvodnosti rada i opšte oskudice u potrošnim i investicionim dobrima. Upravo zato što se Jugoslavija u unutrašnjim stvarima, iako su odbijani poneki recepti sovjetskih savetnika, ipak držala osnovnog modela koji je bio sličan ili gotovo isti kao onaj u Sovjetskom Savezu, i sama pomisao na raskid nije nikome u Jugoslaviji padala na pamet. Gledano sa unutrašnje strane, bilo je, zaista, sporova u tom prvom periodu, ali nije izgledalo da bi bilo koji od njih ili svi u celini mogli dovesti do ozbiljnih poteškoća u odnosima sa SSSR-om. Konačno, u Jugoslaviji se tada jasno i glasno insistiralo kako na usvajanju opštih sovjetskih iskustava tako i na potrebi da se ona primeni na osnovu konkretnih uslova svake zemlje.[6]
Ta osnovna ideja primenjivana je i ponavljana u više navrata i nikada u to vreme nije izazivala sporove sa sovjetskim predstavnicima, odnosno sa sovjetskom štampom i publicistikom. Do polemike tada nije došlo očigledno zato što se nisu osporavala ta načela, nego su ona usvojena u Sovjetskom Savezu, ali su tako interpretirana da upravo Sovjetskom Savezu pripada pravo da tumači i nameće drugim socijalističkim zemljama definiciju onoga što je potrebno za njih. Tako je, na primer, teza sovjetskih savetnika za industrijski razvoj bila da Jugoslavija ne treba da razvija tešku industriju, jer ona postoji i razvija se u SSSR-u. Dakle, kada se mnoge pojedinosti i specijalni slučajevi svedu na jedno i osnovno, onda je smisao teza tih stručnjaka to da se Jugoslavija formira kao područje koje će biti pod vrhovnom kontrolom Sovjetskog Saveza i njemu služiti kao dodatak. Najjasnije je to došlo da izražaja pri formiranju tzv. Mešovitih društava. Formirana su samo dva, i to u području vazdušnog transporta JUSTA (Jugoslovensko-sovjetska transportna avijacija) i za plovidbu Dunavom JUSPAD (Jugoslovensko-sovjetsko parobrodarstvo na Dunavu). Po modelu ugovora koji je izradio odgovarajući organ u Moskvi, generalni direktori tog preduzeća bili su isključivo sovjetski građani, a njihova vlast praktično neograničena. Namera i svrha osnivanja tih preduzeća bila je, navodno, da se pomogne obnova i izgradnja Jugoslavije, međutim, ta su preduzeća samo eksploatisala jugoslovensku ekonomiju, izvlačila velike legalne i još više ilegalne profite i nastojala da monopolišu te grane privredne delatnosti i da je preuzmu u svoje ruke, a takođe i organe javne uprave u tim oblastima, kao, na primer, kontrolu letenja, plovidbu i slično.[7]
Pregovori oko uspostave tih preduzeća išli su dosta teško i u prvoj rundi su prekinuti, da bi bili nastavljeni pod jakim pritiskom sovjetskih državnih funkcionera na najvišim mestima. Ustupak je s jugoslovenske strane bio učinjen kako bi se omogućilo postizanje sporazuma u drugim oblastima koje su izgledale mnogo važnije i u kojima se očekivalo da će Sovjetski Savez zauzeti prihvatljivije pozicije. Reč je o rudarstvu i metalurgiji, kao i o vađenju i preradi nafte. Kako su pregovori o ovome u 1947. godini propali, Jugoslavija je od SSSR-a dobila investicioni zajam koji potom nije bio realizovan. Jedina posledica toga bilo je povećanje broja stručnjaka sa kojima se teško moglo sporazumevati. A nesporazumi su se mogli naslutiti. Oni će biti pravo iznenađenje, pogotovo za zemlje „zapadne demokratije“, kada „oluja iz vedra neba“, svom silom „udari“ na jugoslovenske prostore.[8]
IZVORI I LITERATURA
Grupa autora (1985). Istorija Saveza komunista Jugoslavije. Beograd: Izdavački centar Komunist, Narodna knjiga, Rad.
Dedijer, Vladimir. (1980). Interesne sfere. Beograd: Prosveta.
Đilas, Milovan. (1991). Vlast i pobuna. Beograd: Izdavačka kuća Književne novine.
Laker, Volter. (1999). Istorija Evrope 1945–1992. Beograd: Klio.
Mates, Leo. (1976). Međunarodni odnosi socijalističke Jugoslavije. Beograd: Nolit.
Milutinović, Kosta. (1968). Dr Ivan Ribar. Sisak: Jedinstvo.
Petranović, Branko. (1981). Istorija Jugoslavije 1918–1978. Beograd: Nolit.
Petranović, Branko. (1990). Balkanska federacija, Beograd.
Petranović, Branko. (1992). Srbija u Drugom svetskom ratu 1939–1945. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar.
Popov, Čedomir. (1995). Politički frontovi Drugog svetskog rata. Novi Sad: Društvo istoričara Južnobačkog i Sremskog okruga.
[1] Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918–1978, Beograd: Nolit, 1981, 223–253, 462-463.
[2] Grupa autora, Istorija Saveza komunista Jugoslavije, Beograd: Izdavački centar Komunist, Narodna knjiga, Rad, 1985, 340–351.
[3] Leo Mates, Međunarodni odnosi Socijalističke Jugoslavije, Beograd: Nolit, 1978, 98.
[4] Milovan Đilas, Vlast i pobuna, Beograd: Književne novine, 1991, 15.
[5] Isto, 9–15.
[6] Isto, 20–23.
[7] Leo Mates, n. d., 101.
[8] Isto, 101–102.
Ostavi komentar