Autor: Vanja Vučenović, politikolog
Svečano otvaranje Aja Sofije (Svete Sofije) kao džamije 24. jula 2020. godine na osnovu ukaza predsednika Turske Redžepa Tajipa Erdogana predstavlja događaj, bez sumnje, od planetarnog značaja. Posledice ovog krupnog poteza neće se očitavati isključivo na polju dodatnog produbljivanja netrpeljivosti i nerazumevanja između hrišćanskog i muslimanskog sveta, već će sasvim sigurno imati i konkretne refleksije i na buduću geopolitičku arhitekturu planete. Turska je i ovim simboličnim činom želela jasno da stavi do znanja svima da je vojno i ekonomski dovoljno stasala da ostvaruje svoje davno zacrtane verske i geopolitičke interese, gde god da oni bili, ne mareći, pritom, isuviše za moguće reakcije njenih rivala.
Zato Erdoganovu prenamenu ove nekadašnje raskošne hrišćanske svetinje u džamiju (koju je još u 6. veku podigao vizantijski car Justinijan, odredivši je ugaonim kamenom istočnog, pravoslavnog hrišćanskog sveta) ni u kom slučaju ne bi trebalo posmatrati van konteksta jedne već ranije dobro utabane, proaktivne strateške spoljne politike savremene Turske prema složenom i uzburkanom spoljnom svetu koji je okružuje.
Kao logično nameće se pitanje koji su to glavni geopolitički vektori kretanja takve politike savremene Turske i gde pronalazimo njihovo ishodište. Spoljnopolitičko opredeljenje Turske, kako je to odavno efektno prepoznao naš priznati islamolog, dr Darko Tanasković, svoje izvore iznalazi u spoljnopolitičkoj doktrini koja je svoje savremeno obličje zadobila u poslednjoj deceniji razvoja Turske i moguće ju je definisati kao neoosmanizam.
U potrazi za adekvatnom definicijom neoosmanizma, a osvrćući se na aktuelni zvanični tok spoljnopolitičkog delovanja Turske, ni u kom slučaju ne bi bilo pogrešno isti najšire odrediti kao izraženo nacionalistički i islamistički ideološki pravac koji promoviše veće prisustvo i uticaj savremene Turske na velikom geopolitičkom prostoru nekadašnjeg Osmanskog carstva. Uže posmatrano, neoosmanizam je moguće definisati i kao svojevrsni amalgam islamizma, turkizma i osmanskog imperijalizma.
Naravno, ovaj neoosmanistički koncept nije novijeg datuma. Istorijski posmatrano, njegova tradicija u Turskoj započinje još sa vladavinom Adnana Menderesa (1950 – 1960), lidera Demokratske partije koja je pobedila Republikansku narodnu partiju Mustafe Kemala Ataturka na prvim slobodnim parlamentarnim izborima održanim 1950. godine. Ipak, ova prva faza razvoja neoosmanizma prekinuta je nasilno, vojnim udarom 1960. godine.
Od tog vremena pa sve do današnjih dana, koncept neoosmanizma je u nekoliko navrata nalazio svoje utočište u okrilju zvanične turske politike, da bi svoj konačni i integralni oblik zadobio kroz teorijsku formulaciju bivšeg turskog ministra spoljnih poslova, Ahmeta Davutoglua (u periodu 2009 – 2014), možda i najvećeg živog turskog stručnjaka za međunarodne odnose.
Platforma neoosmanizma poziva se na takozvano „istorijsko pravo“ Turske na svim onim teritorijama koje su ulazile u sastav nekadašnje velike i moćne Osmanske carevine u dugom istorijskom razdoblju od 13. pa sve do 20. veka. Resentiment na nekadašnju moćnu imperiju koja je u vrhuncu svoje moći obuhvatala Anadoliju, prostor Srednjeg istoka, deo Afrike i Balkansko poluostrvo sazreo je u aktuelnom trenutku u respektabilno, praktično i upotrebljivo spoljnopolitičko oruđe Turske za povratak direktnog uticaja na svim ovim teritorijama.
Ahmet Davutoglu, koji je ranije pominjan u ovom tekstu, tvorac je geopolitike strategijske dubine, što je danas sasvim sigurno okosnica spoljne politike Turske. Strategijska dubina predstavlja spoj komponenti geografske i istorijske dubine, što se sve spojilo u potencijalima savremene Turske. Ova zemlja poseduje potencijal strategijske dubine jer se kao naslednica Osmanske imperije nalazi na centralnom i u mnogo čemu ključnom evroazijskom geopolitičkom prostoru. Takva geografska pozicija obezbeđuje joj u današnjoj konotaciji međunarodnih odnosa povlašćeni strateški položaj. Ne bi trebalo prenebreći ni veoma važnu činjenicu da tursku spoljnu politiku prati i potentna i rastuća, stabilna turska ekonomija sposobna da obezbedi sve potrebne resurse za ostvarenje poželjnih verskih, prozelitističkih i geopolitičkih ciljeva ove zemlje u gotovo svakom kutku planete. To je značajna komparativna prednost Turske u odnosu na evroatlantski vojno-ideološki blok, jer su ekonomije zemalja koje pripadaju ovom klubu najblaže rečeno u stanju rapidnog posrnuća, bez jasne perspektive da je moguće bilo kakvo ozdravljenje.
Savremena Turska, prateći geopolitiku strategijske dubine sledi isključivo sopstvene interese, ne svrstavajući se u potpunosti u bilo koji vojno-politički blok. Ona je aktivna na prostoru Srednje Azije i Zakavkazja uzimajući taj prostor kao legitimnu zonu turskog uticaja. Turska je direktno umešana i u sukobe na Bliskom istoku pronalazeći svoj interes u dugoročnom pozicioniranju u tom veoma značajnom regionu. Tako se posredno uključila i u nedavni građanski rat u Siriji, kada se pojavljivala u svojstvu neskrivenog podržavaoca borbenih formacija terorističke organizacije, tzv. Islamske države, protiv legitimno izabranog režima Bašara Al Asada. Iako se u pozadini svih značajnih sukoba i učestvovanja u istim nalaze i razlozi uglavnom ekonomske prirode, turski san o obnovi velikog panislamskog kalifata nikada nije iščezao do kraja.
U svetlu pomenute geopolitike strategijske dubine, zanimljivo je posmatrati i ambivalentan odnos Turske prema NATO-u, kao zaštitniku zapadnog civilizacijskog bloka, čija je još uvek punopravna članica. Iako je dugo vremena Turska važila za odanog saveznika Severnoatlantskog saveza u tom regionu i faktor obuzdavanja geopolitičkih ambicija Rusije, Irana ili Izraela, danas je situacija potpuno izmenjena.
Očigledno je da Turska ne nalazi da je moguće da svoje strateške ciljeve ostvaruje svrstavanjem unutar samo jednog velikog ideološko-političkog bloka. Razjedinjeni i oslabljeni NATO, bez dovoljno pokazane zainteresovanosti država članica da aktivno participiraju unutar ovog Saveza, nije garant i okrilje unutar koga bi Turska mogla realizovati svoje srednjoročne i dugoročne strateške ciljeve.
Zato je spoljna politika današnje Turske multidimenzionalna. Ona je okrenuta više ka kakvoj-takvoj saradnji i koegzistenciji sa važnim geopolitičkim faktorima na istoku kao što je Rusija, jer je kod turskih stratega izgrađena potrebna svest da nekonzistentnost, impotentnost i dotrajalost zapadnog, evroatlantskog kluba ne garantuje Turskoj potrebnu perspektivu.
Turska na zapadnu Evropu danas gleda kao na već dobijenu bitku, posebno u uslovima nezaustavljive demografske eksplozije turkofonskog stanovništva u ovim zemljama. Zapad više nije geopolitički izazov za Tursku. Ona na Zapad gleda kao na zlatnu koku daljeg ekonomskog osnaživanja tamošnjeg brojnog turskog stanovništva i utvrđivanja islamskog faktora koji bi, ukoliko to istorijske prilike budu nametnule kao neminovnost, mogao da eksplodira i postane moćno geopolitičko oružje Turske u obračunu sa zapadnoevropskim državama.
Vratimo se za trenutak na slučaj Aja Sofije. Ne bismo smeli zanemariti ni veoma bitan versko-religijski momenat, koji se nalazi u osnovi čitavog događaja konverzije pravoslavne hrišćanske svetinje u džamiju. Sasvim je sigurno da će ovakav nepopularan potez probuditi mnoge uznemirene duhove u pravoslavnom hrišćanskom svetu, što će, sasvim izvesno, doprineti daljoj eskalaciji sukoba na nivou ove dve velike i uticajne konfesije. Masovni protesti pravoslavnih u Grčkoj, oštre osude i saopštenja koja stižu od gotovo svih pravoslavnih crkava u svetu, s jedne strane, i enigmatično i proračunato držanje Rusije kao stuba pravoslavlja u svetu, s druge strane, ne daju previše razloga za preterani optimizam u mirno rešenje ovog problema.
Zato nam iz ove perspektive izgleda da će upravo od odnosa između Rusije i Turske zavisiti dalje obuzdavanje i kontrolisanje ove verske ali i, kao što smo objasnili, nedvosmislene geopolitičke krize. Ili, nasuprot tome, njena dalja eskalacija i radikalizacija.
Čini se da se naziru dva potencijalna ishoda ovog problema. Jedan se očitava kroz vaskrsavanje hantingtonovskog sukoba civilizacija na relaciji islam – pravoslavno hrišćanstvo, što će uvesti svet u bespoštedni rat u kome će se na suprotstavljenim stranama, svako sa blokom svojih saveznika, naći upravo Rusija i Turska. To je, ipak, manje izvestan scenario.
Autor ovog teksta je bliži projekciji koja podrazumeva dogovor koji će postići ove dve zemlje, a koji će morati da uvaži činjenicu da je Turska postala nezaobilazan geopolitički faktor u pogledu uticaja na međunarodne prilike u svetu. To bi moglo da podrazumeva i neku novu podelu interesnih zona uticaja na sadašnjem prostoru Evroazije i Balkana, gde će se još dugo preplitati ova dva geopolitička koncepta i dve različite religije.
Jedno ipak ostaje kao nesporno. Geopolitika Turske, koja kao svoje oružje koristi agresivni islam, snažnu ekonomsku penetraciju na gotovo svim značajnim svetskim tržištima, kao i populacionu politiku – ne može a da u konačnom rezultatu ne doživi opipljiv uspeh. Svemu ovome, trebalo bi pridodati i činjenicu da je Turska danas važan činilac u menadžmentu globalne migrantske krize, te da od „poroznosti“ turskih granica i obuzdavanja invazije mladih, dobro obučenih i vojno osposobljenih migranata umnogome zavisi sudbina do sada znanih evropskih civilizacijskih vrednosti.
Zato bi i konverzija Aja Sofije u džamiju mogla da bude uvertira daljoj, nesmetanoj islamizaciji umorne i duhovno osiromašene posthrišćanske Evrope, koja kao nekada uspešan civilizacijsko-kulturološki koncept, u današnje vreme nalazi sve manje opravdanja za svoje dalje postojanje.
Ostavi komentar