Autor: dr Aleksandra Kolaković
Ko je bio Šarl de Gol? Pitanje sa časova istorije osmog razreda osnovne škole. Odgovor čini se lak. Ratni vođa. Predvodio francuski Pokret otpora u Drugom svetskom ratu. Bio je prvi predsednik Pete Francuske Republike. Ipak, oko ove ličnosti ispleo se mit. Izrastao je u simbol Francuske i neprikosnovenog heroja. Ostavio je značajan trag ne samo u nacionalnim okvirima već i u svetskoj istoriji. U Francuskoj je 2020. godina u znaku Šarla de Gola. Cilj zvaničnih državnih politika sećanja, u vreme kada se naglašava da su temelji Republike uzdrmani, jeste obeležiti tri datuma povezana sa ličnošću i istorijskom ulogom de Gola: 130. godišnjica rođenja, 80. godina od čuvenog proglasa od 18. juna 1940. godine i 50. godišnjica smrti. Ovaj esej, pored istorijskog osvrta na mesto i ulogu Šarla de Gola, bavi se i načinima i razlozima zbog kojih se „oživljava“ sećanje na njegovo nasleđe u Francuskoj.
Šarl de Gol, rođen je 22. novembra 1890. godine u Lilu, u rojalističkoj i katoličkoj porodici, kao treće od petoro dece. Majka mu je poticala iz porodice bogatih industrijalaca, a otac je bio profesor u privatnoj katoličkoj školi. Već u ranom detinjstvu se upoznao sa klasičnim delima, istorijskim događajima i književnošću preko razgovora koje je vodio sa dedom istoričarem i bakom književnicom. Bio je vaspitan na osnovama Lavisovog školstva kao i cela generacija Francuske Treće Republike, gde je nacija imala najvišu vrednost. Moralno i religiozno konzervativna porodica ipak se u vreme afere „Drajfus“ odvojila od nacionalno-konzervativnih krugova i pružila podršku nepravedno optuženom kapetanu francuske vojske. De Gol se potom školovao u Parizu i Belgiji, završio je prestižnu vojnu školu Sen-Sir.
Vojnu karijeru Šarl de Gol započeo je 1912. godine u pešadiji. Iskustva iz Prvog svetskog rata (Verden i Soma), a posebno teško ranjavanje tokom Verdenske bitke, zarobljeništvo, pokušaji bekstva i boravak u Ingolštatu ostavili su trag na njegovoj karijeri. Nakon rata, volontirao je kao pešadijski instruktor poljskoj vojsci pri francuskoj misiji u Poljskoj u vreme Poljsko-sovjetskog sukoba 1919 – 1921. godine. Za zasluge, posebno u operacijama oko reke Zbruč, odlikovan je najvišim poljskim odlikovanjem – Medaljom za vojne vrline, kao i unapređenjem u čin komandanta. Kao štićenik Filipa Petena vratio se u Francusku i počeo karijeru pradavača na Vojnoj školi. Na osnovu iskustava iz Poljske (uticaji poljskog maršala Jozefa Pilsudskog, kao i upotreba tenkova i brzih manevara) počeo da piše članke o reorganizaciji vojske. U knjizi Vojska budućnosti (Vers l’Armée de Métier) predložio je osnivanje profesionalizovane mehanizovane vojske sa oklopnim jedinicama sa primerom Mažino linije, što nije bio prihvatljivo za većinu francuskih oficira, među kojima je bio i Peten. U ovom periodu došlo je do udaljavanja od Petena, kao i usporenog napredovanja u vojnoj karijeri, tako da je Drugi svetski rat Šarl de Gol dočekao u činu pukovnika.
Zapovednik nad 4. oklopnom divizijom De Gol je postao nakon nemačkog proboja kod Sedana (15. maj 1940). Ulazak u legendu započeo je napadom na nemačke tenkove kod Monkornea sa samo 200 tenkova i bez vazdušne podrške 17. maja, pri čemu je prisilio nemačku pešadiju na povlačenje kod Komona. Jedan od retkih francuskih uspeha u proleće 1940. godine uticao je da De Gol postane izvršni brigadni general. Pol Rejno, francuski premijer ga je imenovao za podsekretara državne odbrane i rata, kao i rukovodećeg za koordinaciju ratnih aktivnosti sa Velikom Britanijom. Šarl de Gol se istakao kao odlučni protivnih kapitulacije. NJegov predlog je bio da se rat vodi iz kolonija u severnoj Africi, a kroz saradnju sa Vinstonom Čerčilom predložio stvaranje političke unije Francuske i Velike Britanije sa jednom vladom i vojskom kako bi se suprostavile nemačkom Trećem Rajhu.
Na saznanje da je nekadašnji mentor i prijatelj Filip Peten postao premijer koji će pokrenuti kapitulaciju i saradnju sa Nemcima, De Gol se pobunio protiv nelegitimne Petenove vlade i 17. juna iz Bordoa, gde je vlada bila privremeno smeštena, avionom prešao u London. Nakon odbijanja kapitulacije, realizovanje ideje o slobodnoj Francuskoj započeo je čuvenim obraćanjem francuskom narodu 18. juna 1940. godine iz Londona putem BBC radija, kao i učešćem u aktivnostima Pokreta otpora. Apel od 18. juna, koji je realizovan uz podršku Čerčila, emitovan je u celoj Francuskoj i danas jedan od najpoznatijih govora u istoriji. Ipak, prilikom prvog emitovanja De Gola nije čuo značajan broj ljudi, a i oni koji su čuli nisu znali puno o njemu, slogan „Francuska je izgubila bitku, ali ne i rat“ na posterima širom Velike Britanije, takođe, nije adekvatno asocirala na govor. Bilo je potrebno vreme da se u Francuskoj čuje da jedan francuski general iz Londona poziva na otpor fašizmu i ističe da se vatra francuskog otpora ne sme ugasiti. Stoga su delovi govora štamapni u francuskim novinama, većinom u južnom delu Francuske koji nije bio okupiran, govor je i repriziran, dok je uporedo De Gol održao nekoliko novih govora i započeo borbu za Vladu Slobodne Francuske. Osnovao je pokret Slobodne Francuske, koji je podržavala i prva priznala Velika Britanija prekinuvši odnose sa Višijevskom Francuskom. U međuvremenu, De Gol je prvo osuđen po odluci vojnog suda u Tuluzu na četiri godine zatvora (jul 1940), a potom i na smrtnu kaznu zbog izdaje (avgust 1940).
U toku rata De Gol je bio uveren da Francuska nema prijatelja, samo interese i nije verovao u namere Velike Britanije i SAD, što se osećalo i sa druge strane. Američka administracije duže nije priznavala Slobodnu Francusku, već Višijevsku, kao legitimne predstavnike Francuske. Nakon anglo-američke invazije na sever Afrike (1942), De Gol je od maja 1943. godine premestio svoje središte u francusku koloniju Alžir, postao prvi vođa i jedini predsednik Komiteta nacionalnog oslobođenja. Iz Alžira je nakon operacije „Overlord“, a nekoliko dana pre oslobođenja doleteo u Pariz, gde je održao govor u kome je istakao ulogu Francuza u oslobođenju i uspeo da izbegne formiranje savezničke vojne vlade. Septembra 1944. godine postao je predsednik Prviremene vlade Francuske Republike. Jedan od prvih poteza Šarla de Gola bio je vraćanje francuskog suvereniteta i moći u kolonijama.
Već januara 1946. godine, nakon što je izneo zamerke na Ustav Francuske Četvrte Republike i usled sukoba političkih stranaka Šarl de Gol se povukao. Ipak, naredni preriod u De Golovom životu, kao i u političkom životu Četvrte Republike, bio je buran. Kolonijalno pitanje u Francuskoj postalo je jedno od ključnih, a pored neuspeha u Indokini, na Francusku su presudno uticali događaji u Alžiru. Šarl de Gol se uključio u posleratni politički život osnivanjem Rassemblement du Peuple Français aprila 1947. godine, ali se maja 1953. godine povukao iz političkog života, preselio u Kolombe (Colombey–les–Deux–Eglises) i pisao memoare – Mémoires de guerre. Ipak, De Gol nije prekinuo kontakt sa najbližim saradnicima, poručnicima iz ratnog doba i simpatizerima, što mu je obezbedilo dobru bazu za povratak na političku scenu.
Dok je Šarl de Gol vreme provodio van političke arene, alžirskom pobunom od 1. novembra 1954. godine izbio je Alžirski rat. Iako je Francuska angažovala vojne snage u čemu je uspevala da povremeno i neutrališe alžirske pobunjenike (FLN – Front nacionalnog oslobođenja), ipak se uviđalo da se pored sile mora pribeći i političkim rešenjima. Na osnovu Zakona o prenosu 1956. godine Četvrta Republika je dala nezavisnost Tunisu i Maroku, međutim 13. maja 1958. godine lokalno francusko stanovništvo je u ovome videlo slabost francuske vlade i zauzelo vladine institucije u Alžiru. Žak Masu, simpatizer Šarla de Gola, osnovao je Komitet civilne i vojne narodne odbrane, dok je Raul Salan, general i zapovednik francuskih trupa u Alžiru preko radija objavio kako je vojska preuzela odgovornost za sudbinu Francuskog Alžira. Dva dana kasnije, 15. maja 1958. godine kada je Raul Salan (pod pritiskom Masua) uzviknuo Vive de Gaulle! bilo je jasno da će uslediti veličanstveni povratak De Gola. General, koji je u tom trenutku imao 67 godina, izjavio je da se stavlja u službu države i preuzima ovlašćenja republike. Iako je bilo tumačenja da će Šarl de Gol možda zloupotrebiti ovlašćenja i ugroziti ljudske slobode, ipak se, u skladu sa svojim uverenjima o konstitucionalizmu, pridržavao zakona. Osim levo orijentisanih političara i intelektualaca, među kojima su bili Fransoa Miteran i Žan Pol Sartr, kao i članova Komunističke partije i levičarskih organizacija, većina je videla da bi krizu koja se produbila kada su započeli planovi za operaciju „Vaskrsnuće“ (sletanje padobranaca u Pariz, nakon što su iz Alžira zauzeli Korziku), mogao da reši jedino Šarl de Gol. Rene Koti, predsednik Francuske je „najčuvenijeg među Francuzima“ 29. maja zamolio da se vrati u politički život i preuzme rukovođenje državom. Bio je to kraj Četvrte Francuske Republike.
Pored rešavanja Alžirskog pitanja, pred De Golom, koji je 1. juna 1958. godine izabran za premijera, bilo je donešenje Ustava. Na referendumu 28. septembra 1958. godine 79,2% Francuza upisanih u birački spisak izjasnilo se za donošenje novog ustava i osnivanje Pete Francuske Republike, dok su kolonije dobile izbor između nezavisnosti i novog ustava (zamena Francuske Unije sa Francuskom Zajednicom). Šarl de Gol je decembra 1958. godine dobio ubedljivu većinu na izborima za predsednika (78,5%) i u januaru 1959. godine položio zakletvu što je bio početak razvoja ideje Pete Republike, ekonomskog jačanja Francuske i osnaživanja francuskog prisustva na međunarodnoj sceni, a posebno u duhu „Slobodne Evrope“.
Šarl de Gol je vremenom počeo da iznosi stav da je vraćanje na stanje pre 1954. godine u Alžiru utopija. Mogućnost nezavisnosti Alžira je posebno negativno primljeno među tamošnjim Francuzima. De Gol je morao da uguši dva puča (pretnja invazije francuskih oficira iz Alžira na Francusku, april 1961), kao i da izbegne više atentata od strane OAS – Organizacija tajne vojske (najpoznatiji 22. avgusta 1962. godine). U ovim okolnostima Šarl de Gol je 23. aprila 1961. godine pribegao aktiviranju člana 16. Ustava kojim se sva vlast uvođenjem vanrednog stanja stavlja u ruke predsednika države, koji je privremenog trajanja i aktivira se jedino u cilju što bržeg i efikasnijeg rešavanja opasnosti po državu. Nakon referenduma o samoopredeljenju 1961. godine, Evijanskim sporazmom marta 1962. godine, dogovoren je prestanak paljbe i novi referendum aprila 1962. godine. Ovima su se legitimizovale odluke kojima je juna 1962. godine Alžir stekao samostalnost. Šarl de Gol je oktobra 1962. godine raspustio skupštinu i održao nove izbore na kojima je pobedio.
Od 1962. godine započeo je De Golov period politike veličine – politique de grandeur. Pored ekonomskih reformi, koje su uključivale uvođenje novog franka, zalagao se za nuklearno jačanje Francuske koje joj je garantovalo samostalnost u međunarodnim odnosima, a posebno prema najmoćnijima SAD i SSSR. Već 1960. godine Francuska je bila četvrta nuklearna sila i testirala je prvu atomsku bombu u pustinji Alžira. Prodaja rezervi dolara i zamena zlatom umanjila je uticaje SAD u Francuskoj. Službeno je priznao Kinu 1964. godine uprkos američkom protivljenju, a 1965. godine Francuska je lansirala svoj prvi satelit u orbitu. Kasnije, 1968. godine Francuzi su uspeli da detoniraju prvu hidrogensku bombu bez američke pomoći, pri čemu je De Gol objavio da je Francuska treća nezavisna nuklearna sila, što je uticalo da opet uvredi Britance, koji su sarađivali sa Amerikancima.
De Gol je u skladu sa svojom vizijom Evrope „Od Atlantika do Urala“ bio i prvi predsednik Francuske koji je posetio Nemačku. Na jačanje francusko-nemačke saradnje kao temelja EEZ uticao je tzv. Jelisejski sporazum, potpisan između Francuske i Nemačke, 1963. godine. Pomenuti stavovi bili su u suprotnosti sa atlantskim uticajima SAD, Velike Britanije i NATO-a. Kada je 1963. godine stavio (prvi) veto na britanski ulazak u EEZ, što su Britanci shvatili kao uvredu zbogu uloge koju su imali u oslobađanju Francuske u Drugom svetskom ratu, istakao je nedostatak britanske političke volje za ulazak u evropsku zajednicu. Tokom De Golove vladavine na spoljnopolitičkom planu došlo je i do jedne od velikih kriza EZ tzv. „Krize prazne stolice“, tokom koje je povukao francuske predstavnike iz EZ nakon juna 1965. godine kada se članice nisu složile oko finansiranja zajedničke agrarne politike i korišćenja kvalifikovanog većinskog glasanja. Ovaj događaj je blokirao donošenje odluka i razvoj EZ do janaura 1966. godine (Luksemburški kompromis).
Decembra 1965. godine De Gol je dobio sedmogodišnji mandat pobedivši u drugom krugu Fransoa Miterana, a već februara 1966. godine Francuska se povukla iz zajedničke NATO komande mada je ostala u organizaciji. U narednom periodu Francuska nije sledila nekadašnje saveznike, već ih je većinom kritikovala. De Gol je izrazio nezadovoljstvo što se SAD upliće u Vijetnamski rat, a tokom čuvenog govora u Kambodži naglasio je da jedini put mira na području povlačenje SAD iz sukoba. Veliki potres izazvao je i drgugi De Golov veto na ulazak Velike Britanije u EEZ što je pravdao potrebom za solidarnošću kontinentalne Evrope. Tada je osudio Izrael zbog okupacije Pojasa Gaze, pre početka Šestodnevnog rata, čime je Francuska prvi put osudila svog nekadašnjeg saveznika (pomagala je Izraelu da planira Suecku kampanju 1956). Nakon što je usvojena Rezolucija 242 UN (1967) Šarl de Gol je naglasio da je uvek težio pravednom rešenju i za Arape i za Jevreje na Srednjem Istoku kroz nadležnosti Ujedinjenih nacija. U sukob sa Velikom Britanijom došao je i zbog vojne pomoći Republici Bijafri u Nigerijskom građanskom ratu (1967–1970). U vreme Svetske izložbe 1967. godine u Kanadi prilikom govora na balkonu gradske skupštine u Montrealu Šarl de Gol je uzviknuo: Živeo Kvebek! Živeo slobodni Kvebek!. Ne samo da je doživeo kritike javnosti, posebno „Engleske Kanade“, već i prekor Lester B. Pirsona, premijera Kanade, dobitnika Nobelove nagrade za mir i heroja iz Prvog svetskog rata, stoga je umesto u planiranu posetu Otavi napustio Kanadu. Došlo je do prekida diplomatskih odnosa, a događaj je bio vetar u leđa Pokretu za suvereni Kvebek. Pored svega, kako je De Gol uporedio položaj Igbo naroda Nigerije sa statusom Francuza Kvebeka u Kanadi, što je dodatno otežavalo razvoj bilateralnih odnosa Francuske i Velike Britanije, kao i odnosa u Evropi.
Demonstracije i nemiri maja 1968. godine tokom kojih se osuđivao tradicionalno i represivno doveli su u pitanje legitimnost De Golove vladavine. Odlučan kao i uvek, odgovorio je snažno i pokušao da suzbije štrajkove, čak se pominjala i upotreba vojske, ipak kao i u vreme rešavanja Alžirskog pitanja bio je i racionalan uz frazu „Reforme da, maskarada ne“. Prihvatio je neke od zahteva štrajkača, razmišljao o referendumu i održao nove izbore juna 1968. godine na kojima su golisti i saveznici ostvarili uspeh. Ipak, nakon poraza na referendumu o pretvaranju Senata u savetničko telo i davanja većih ovlšćenja regionalnim većima, Šarl de Gol nije želeo da vlada bez podrške naroda i odstupio je sa mesta predsednika 28. aprila 1969. godine.
De Gol se 1970. godine se povukao u Kolombe le Dez Egliz i živeo skromno od pukovničke penzije (iako je imao pravo na penziju predsednika i generala). Iznenada je preminuo 9. novembra 1970. godine. Sahrani u ovom malom mestu, po želji Šarla de Gola, prisustvovali su samo članovi porodice i najbliži prijatelji iz perioda Drugog svetskog rata. Državna ceremonija je organizovana u katedrali Notr Dam i zvona su se čula i širom Francuske. Čovek na čijoj nadgrobnoj ploči pored imena skromno pišu samo godine rođenja i smrti, ostao je trajno upamćen u Francuskoj. Kao državnik koji je verovao u snagu Evrope – „cele Evrope“, odnosno mogućnost da Evropa vrati slavu starih carstava koja određuju sudbinu sveta, ostao je prisutan i u sećanju Evropljana. Tokom evrointegracija često je citirana njegova krilatica „Evropa od Atlantika do Urala“ u kontekstu jedinstva i pozicioniranja Evrope kao trećeg pola moći.
Politička ideologija Šarla de Gola – golizam u čijoj osnovi je prezidencijalizam i euroskepticizam, omogućili su čvrst stav Francuske na međunarodnoj sceni. Sa De Golom je započeo period poznat kao Trideset izvrsnih godina Trente Glorieuses tokom kojih je francuska ekonomija nakon čitavog stoleća doživela rast. Iako su postojale kritike De Golove politike veličine u smislu njene ambicioznosti, ipak je ona definisala eru moderne francuske spoljne politike čiji eho i danas osećamo. Sigurno je da je takvoj politici bio potreban jedan „veliki“ odnosno odlučni i mudri vođa, kakav je bio De Gol. Kao „pravedni kralj“ (roi juste), kako je nazivan postao je simbol velikog državnika – pravednog vođe, ne samo u Francuskoj, već i van njenih granica. Stil vladavine Šarla de Gola je zbog poređenja, očuvanja francuske nezavisnosti (u kontekstu nastupa na spoljnopolitičkoj sceni) i izgradnje dobrih odnosa sa Nemačkom (kao temelja evrointegracija) postao imperativ i opterećenje za njegove naslednike na čelu Francuske.
Šarl de Gol je uživao ugled jer se njegova vladavina posmatra kao povratak Francuske na međunarodnu scenu. Još uvek u francuskim političkim krugovima svetli golizam i njegova misao da vođa države jeste duh naroda (prema naciji i svetu), odnosno kako je on definisao une certaine idée de la France (određena ideja o Francuskoj). Rešavanje Alžirskog pitanja, ekonomski napredak i Ustav (1858), koji je i danas na snazi trajno su oblikovali Francusku Petu Republiku. Svojim državničkim potezima, i pored napada ideoloških protivnika na levici, uspeo je da omogući političku stabilnost Francuske. De Golovi protivnici su Ustav, u kome se osećaju refleksije svih ključnih ideja koje je razvijao, videli prekoračenje demokratskih kapaciteta, posebno jer je institucija predsednika osnažena i postala centralna. Postojala su i tumačenja da je sam Šarl de Gol bio pisac Ustava, ali je izvesno da je autor Mišel Debre. Uticaj Šarla de Gola posebno je prisutan i trajan, ako se ima u vidu da je i sada na snazi, kao i ako se posmatra u kontekstu člana 16. Ustava (više o ovome vid: Dušan Gujaničić, „Član 16. Ustava Pete Francuske Republike – nuklearno oružje predsednika države“, Politička revija, br. 4, 2020). Ipak, posmatrano u istorijskom kontekstu očigledno je da se sistem Pete Republike u Francuskoj pokazao kao demokratski, stabilan i moćan.
Kako je porodica De Gol zbog loše finansijske situacije bila prinuđena da proda kuću put do muzeja Šarla de Gola bio je dug. Zahvaljujući jednoj fondaciji rešen je problem. Kuća je danas deo Memorijala Šarla de Gola. Muzej je renoviran i u toku 2020. godine pripremljena je nova stalna postavka i organizovane su privremene izložbe posvećene De Golu. Pored kulturne dimenzije, Memorijal je i deo turističke ponude unutrašnjosti Francuske. U duhu modernih izložbi, koje podrazumevaju upotrebu novih tehnologija, na prelazu iz 2019. u 2020. godinu organizovana je izložba 21 fotografije koje prikazuju De Gola ili asociraju sa njegovim čuvenim govorima, rečenicama i delima, koja su sada deo Mita o De Golu. Ova izložba je pored projekcija na fasadi nasuprot Gradske kuće Pariza bila putujućeg karaktera i prikazana u većim gradovima Francuske u skladu sa manifestacijom Godina De Gola.
Za godinu dana napisano je dvadeset knjiga posvećenih Šarlu de Golu. Rađena su ispitivanja javnog mnjenja, koja su pokazala da je nasleđe Šarla de Gola živo i na levici i na desnici, čak je u vremenu krize od strane političkih elita predstavljen kao važan deo duha francuske nacije. Na francuskim televizijama, kao i na internetu, prikazani su dokumentarni filmovi o Šarlu de Golu, što su podržale i državne institutcije, kao što su Ministarstvo kulture i Ministarstvo za Evropu i spoljne poslove. Uporedo su na sva tri važna datuma, uprkos pandemiji koronavirusa, održane komemorativne svečanosti na najvišem državnom nivou, vojnu paradu (18. juna 2020) i uz učešće aktuelnog francuskog predsednika Makrona. Centralno mesto proslave bilo je Colombey–les–Deux-Églises 270 kilometara istočno od Pariza, a bili su prisutni i potomci Šarla de Gola, što je u skladu sa isticanjem značaja negovanja sećanja na porodičnom i ličnom nivou. Šarl de Gol, ličnost čija je sudbina zauvek povezana sa Francuskom i Francuzima, bio je i još uvek jeste ličnost koja inspiriše, kako je to naglasio i Emanuel Makron. U okviru memorijalnih praksi kojima se obeležila godina posvećena De Golu, posebno se, u skladu sa aktuelnim događajima terorizma i koronavirusa, insistiralo na De Golu kao primeru istrajnosti, otpora i zaštitniku vrednosti Republike.
Ostavi komentar