Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Zapadna Srbija predstavlja prostor između reke Save na severu, Kolubare, LJiga i Dičine na istoku, zatim Zapadnog Pomoravlja i Starovlaškog kraja na jugu, i reke Drine na zapadu. Ova potonja reka prirodna je granica sa Bosnom, kako u smislu oblasti Bosne, tako i danas granična reka sa državom Bosnom i Hercegovinom. Podrinje kao oblast, geografski gledano, celina je koja međi danas u stvari obe države. Napominjemo da će u ovom eseju biti reči samo o onom delu Podrinja koji danas ulazi u sastav Republike Srbije. Površina regiona zapadne Srbije otprilike je oko šest hiljada i petsto kvadratnih kilometara. Deli se na više manjih teritorijalnih oblasti, uglavnom prirodnih celina koje su naziv dobile po rekama i planinama. Najpoznatije oblasti na području zapadne Srbije svakako su Mačva, Posavina, Podrinje, Tamnava, Kolubarski basen, Pocerina, Valjevska Podgorina, Jadar, Rađevina, Lešnica i Azbukovica. Među značajnije naseobine (gradove i opštine) ove regije izdvajamo Šabac, Valjevo, LJuboviju, Loznicu, Bajinu Baštu, Kosjerić, Užice, Arilje, a u ovoj regiji su i planine Zlatibor i Tara, kao i naravno niz drugih. Zapadna Srbija je i velika turistička regija u našoj zemlji. Neretko je porede sa Provansom ili Toskanom zbog njene jedinstvene i prelepe prirode, pa je i to jedno od obeležja ove regije.
Kroz istoriju ovaj region bio je poprište brojnih značajnih događaja. Od antičkog perioda tu postoji veliki broj naselja, a neka će i kasnije biti pomenuta. Seoba naroda je takođe ostavila značajan trag na ove prostore, ali je doseljavanje Srba u sedmom veku verovatno ključan period u istoriji zapadne Srbije, jer tada počinje da se formira kao važan region na Balkanskom poluostrvu. Krajevi Mačve, Kolubare, pa sve do Rudnika predstavljali su pograničnu oblast prema Ugarskoj. Kralj Dragutin vladao je ovim oblastima i to je ostavilo posebnog traga na celu oblast. Od bitnih istorijskih ličnosti za ove krajeve važan je i Nikola Altomanović. Brojni manastiri, poput recimo Rače, čuvali su srpski identitet i pod Turcima. Kada je pokrenuta srpska revolucija 1804. godine, upravo je prostor Zapadne Srbije bio taj koji je činio sa Šumadijom, i delimično istočnim krajevima Srbije, tu organsku celinu iz koje je iznikla moderna srpska država. O junaštvu ovih krajeva u Prvom svetskom ratu zacelo ne treba trošiti reči.
Radi se, dakle, o regionu bogate istorije. Jedan od važnih aspekata ljudske prošlosti jesu i ekonomija i privreda. Kada je reč o Srbiji, odlučujući zamah koji je srednjovekovnoj Srbiji dao da se razvije ekonomski bilo je rudarstvo. Prvi rudari bili su Sasi koji su verovatno iz Erdelja došli na početku vladavine kralja Stefana Uroša I Velikog 1243. godine. Brskovo kod Mojkovca prvi je srpski srednjovekovni rudnik koji se pominje u izvorima. Trepča, primera radi, rudnik je koji već vekovima neprekidno radi, a Novo Brdo je bilo jedno od najvećih privrednih centara, možemo slobodno reći u celoj jugoistočnoj Evropi i šire.
Kada je u Srbiji rudarstvo počelo da uzima zamaha cela zemlja je ekonomski doživela veliki napredak i uspon. To se ponajviše vidi u doba kralja Milutina, ali i docnije. Čak i kada je Srbija bila u opadanju, u vreme Despotovine, rudnik Novo Brdo bio je privredni motor. Stoga ne čudi da je burgundski putopisac, diplomata i špijun Bertrandon de la Brokijer i zabeležio da će despot Đurađ Branković sačuvati svoju državu dokle god se bude vrtelo rudarsko kolo u Novom Brdu. Tako se uistinu i zbilo. Uz gotovo sve rudnike bile su prisutne i kolonije dubrovačkih trgovaca. Razvoj rudarstva implicirao je razvitak zanatstva, ali i trgovine i to međunarodne. Dubrovčani su rude i metale (pre svega srebro) izvozili preko Dubrovnika diljem Mediterana, prvenstveno na Apeninsko poluostrvo.
Osim Rudnika, Kopaonika i pomenutih drugih rudnika, Podrinje je bilo još jedan od najznačajnijih rudarskih basena u srednjem veku. Pojedini među rudnicima delovali su još u antičkom dobu, a neki su svoju proizvodnu delatnost nastavili i u osmansko doba. Tako dolazimo do činjenice da je rudarska delatnost na prostoru zapadnih krajeva Srbije i Podrinja stara skoro milenijum, sa više prekida doduše. Vrhunac njihovog razvoja je u doba Despotovine. Tako se Bohorina javlja prvi put u izvorima 1415. godine. To je današnje selo Borina kod Malog Zvornika i ovaj lokalitet najbolje predstavlja malopre opisano. Naime, ovo mesto pokazuje tragove rudarenja koji su vrlo stari i verovatno su prekinuti Velikom seobom naroda. U okolini ovog sela postoje i neki topografski nazivi poput Rupe, Crkvina, Kulište ili Potcrkvina koji ukazuju da je postojalo rudarsko naselje, kraj koga se evidentno nalazila crkva i neko utvrđenje.
Osim toga, u Bohorini bila je živa i dubrovačka zajednica. Prvi dokumenti o Bohorini upravo su pohranjeni u arhivu Republike Svetog Vlaha. Iz 1417. godine je vest o smrti Dubrovčanina Pribislava Prvojevića. Zatim 1445. godine saznajemo za preko dvadeset Dubrovčana u Bohorini, među kojima je bilo i vlastele. Oni su bili aktivni ne samo u Bohorini nego i u Krupnju, Zajači, Crnči, ali i Srebrenici u Bosni, gde je bio takođe veliki i značajan rudnik. Bohorina je bila nesumnjivo značajno mesto jer je iste 1445. godine imala i carinu kojom je upravljao neki Dubrovčanin Milan Čurić.
Sporadične vesti iz dubrovačkog arhiva, pre svega u vezi sa sudskim sporovima i testamentima, ukazuju da je paralelno sa Bohorinom postojao i rudnik u Krupnju. Tamo je bilo i zanatlija, a funkcionisala je i rimokatolička crkva, kojoj je zlatar po imenu Petko Pribojević ostavio testamentom izvesnu sumu novca. Svi ovi podaci govore, iako su oskudni, o tome da je dubrovačka zajednica bila raznolika i živa. Tu je bilo trgovaca, zanatlija, kao i rimokatoličkih sveštenika. Osim Dubrovčana, bili su prisutni i Sasi svakako, koji su takođe bili rimokatolici. Oni su ostavili velikog traga i u leksici srpskoslovenskog i savremenog srpskog jezika, jer je dosta germanske terminologije iz rudarstva preuzeto.
Možda najznačajniji rudnik srpskog dela Podrinja bila je Zajača, koja je nastala nešto nakon Bohorine i Krupnja. Na bregu Kostajniku iznad Zajače bila je tvrđava, a samo rudarsko naselje bilo je izgleda i podgrađe te tvrđave koja se spominje 1445. godine u jednom dubrovačkom spisu. Despot Đurađ Branković u Zajači je imao kneza Žulja Čeljubinovića, na koga su se žalili građani Zajače. Iz 1446. godine je podatak u kome se pominje jedna interesantna ličnost. U pitanju je novi zakupac carine u Zajači, takođe rodom iz grada pod Srđem Jakov Crević. On je zahtevao da srebro koje treba da se carini prođe prvo kroz njegove ruke, a znao je i da oduzme srebro ako bi palo u ruke nekom trgovcu. Crević i Čeljubinović delovali su zajedno i na njih obojicu su se žalili građani da su gori od Turaka, Grka ili Slovena carinika. Crević je imao i nekog bezobraznog i bezobzirnog slugu koji je nekom čoveku koji je ocarinio vino u Zajači, namerno prosuo polovinu tovara. Taj sluga išao je do kraja i za sve optužio jednog slugu despota Đurđa i rečeni despotov sluga bačen je u okove i tamnicu. Taj Crević bio je vrlo osion, ali i jako bogat čovek, posedovao je kuću u Zajači i tri rudarske rupe na Ceru.
Vidimo koliko je bio u stvari živ privredni život, a što je rudnik bio bogatiji i veći tu je bilo i prostora za pokušaje vršenja brojnih malverzacija. Među poslovnim ljudima, jednako kao i danas, bilo je onih koji se nisu libili da posluju van zakona, ali je država nastojala da ograniči to što je više mogla. Trgovinu i poslovanje domaćih ljudi i Dubrovčana pratilo je sve ono što je negde prisutno i u savremenim poslovnim kretanjima.
Za rudnik Crnču postoje podaci iz 1367. godine i tada su tu sigurno delovali Sasi. Najverovatnije bismo mogli reći da je među podrinjskim rudnicima u srednjem veku ovaj i najstariji i da je njegova delatnost trajala skoro čitavo jedno stoleće. Kao što je već napred pomenuto, dubrovački izvori daju pregršt podataka o aktivnosti u rudnicima. Među tim dokumentima, a za slučaj Crnče je to i najbitniji korpus izvora, posebno mesto zauzimaju spisi konzulata. Ti konzuli imali su zadatak da rešavaju sudske sporove među Dubrovčanima. Oni su imali u srednjovekovnoj Srbiji versku i sudsku autonomiju. To se odnosi i na nešto manje brojnu koloniju Kotorana, ali i na same Sase. Na osnovu broja konzulata može se pratiti ne samo ekonomska aktivnost nego i odnos opšte političke i geopolitičke situacije i posledice na privredu Crnče. Kao i u većini mnogih rudnika, i za Crnču se u vreme prvog pada Despotovine 1439. godine, pa sve do 1442. vidi ogroman pad u broju konzulata i sudskih sporova, kao i testamenata građana Republike Svetog Vlaha u koloniji u Crnči. Vrhunac dubrovačkog delovanja je 1446. godina kada je zabeleženo čak deset konzulata.
Dubrovačka kolonija bila je toliko velika da su imali i svoju crkvu koja je ostavila nemalo traga u dostupnoj dubrovačkoj građi. Crkva je bila posvećena Bogorodici, navodi se u izvorima kao Sveta Marija – Santa Maria de Zrnza kako je dokumenti nazivaju. Jedan testament koji je sačuvan u notarijatu Dubrovnika svedoči i o tome da su pri ovoj crkvi Svete Marije u Crnči delovali i franjevci. S obzirom na to da postoji Mačvanska kustodija franjevačke provincije koja je imala za osnovni zadatak misionarenje među pravoslavnim svetom Mačve, Kolubare i drugih okolnih krajeva, vredi pretpostaviti da je i ovaj manastir Svete Marije u Crnči imao neke veze sa franjevcima koji su delovali u regionu zapadne Srbije. Razlika je jedino u tome što su franjevci mačvanske kustodije imali isključivo misionarsku delatnost i nisu imali mnogo rezultata u tome. Franjevci u Crnči imali su veliku i živu pastvu, sačinjenu mahom od Dubrovčana, a možda i nekih Sasa.
Arhiv u Dubrovniku svedoči i o knezu koji se nalazio na čelu Crnče. Tako je 1440. i 1441. godine pomenut LJubiša Vladojević zvani Brada, mesni knez koji je od strane vlade Dubrovačke Republike imenovan i za konzula i sudiju, medijatora u sporovima među lokalnim Dubrovčanima. Ono što još dodatno pokazuje koliko je ovaj rudnik bio značajan za ekonomiju i Srbije i Dubrovačke Republike, jeste prisustvo predstavnika nekih od najuglednijih porodica iz ovog grada-države. Neke od tih patricijskih porodica opstajale su i vekovima kasnije i dobro su poznate svima koji se bave istorijom ovog važnog srpskog grada. U pitanju su Sorkovići, Gradići, Crevići, ali i Benešići, dok dubrovački izvori za Crnču navode među dubrovačkim građanima koji su bili tamo u nekom momentu i članove porodice Gundulić. Pored Crnče, građani grada pod Srđem imali su posede i u okolini. Tako je jednim testamentom Pasko Marotić zaveštao i svoju kuću u Velikoj Reci. Ovaj oronim nije nepoznat, jer se Velika Reka uliva u Drinu i nalazi se zapadno od Crnče.
Osim vlastele srećemo i porodice dubrovačkih građana, po prezimenima to su Latinčići, Čeljubinovići i još poneki. Kako je još akademik Mihailo Dinić, značajni istraživač arhiva u Dubrovniku, i uopšte srpskog srednjeg veka, uočio, mnogi od ovih vlastelina, ali i građana imali su svoj stalni boravak u Srebrnici, ali su ih poslovi dovodili u Crnču. Kako deluje iz izvora, čitavo Podrinje je za poslovne ljude iz Dubrovnika bilo izgleda jedinstvena celina. Srebrnica, odnosno Srebrenica, bila je očigledno kao veliki rudnik srebra i trg, mesto gde je najviše trgovaca i rezidiralo. Obilazili su područje, pa se zato jedni te isti ljudi i sreću čas u Srebrnici, čas u Zajači, Crnči i drugim rudnicima i trgovima ovog kraja. Srebrnica je ostala jedini rudnik ovoga kraja koji je nastavio da radi i pod Turcima.
Iz svega napred navedenog sasvim je jasno da je oblast Podrinja, današnjeg Jadra, Rađevine i drugih oblasti, od antičkog doba imala živu rudarsku aktivnost. NJen vrhunac je u vreme Despotovine i traje do osmanskog osvajanja, mada postoje indicije da ih je bilo i docnije. Podrinje je oblast u koju su rado svraćali dubrovački trgovci, tu se nastanjivali i vodili živu poslovnu aktivnost. Srebro koje se vadilo u podrinjskim rudnicima, a koje je bilo najtraženija ruda poznog srednjeg veka, izvoženo je u Dubrovnik. Odatle, nastavljalo je svoj put bilo kao sirovina, ili prerađeno diljem Mediterana. Svakako, najviše u Mletačku republiku, ali i drugde po Italiji. Niz istorijskih izvora pohranjenih u dubrovačkom arhivu, a koji nisu čak svi ni publikovani, pokazuju da je zapadna Srbija i celo Podrinje, zajedno sa onim u Bosni, bilo važan ekonomski centar. Podstrek zanatstvu i trgovini dalo je upravo rudarstvo.
Ostavi komentar