Autorka: msr Ivona Knežević, pravnica i medijatorka
Kakva je priroda i uloga društvene komunikacije u dvadeset prvom veku? Svakako da je pod uticajem globalizacije i novih komunikativnih tehnologija pretrpela najviše promena i postala jedan od ključnih činilaca sveukupnih društvenih procesa. U tako izmenjenom obliku, posredovanje postaje pojava koja preovladava u savremenom, svakodnevnom životu i postaje zajednička osobina svih oblika ljudskog komuniciranja uopšte. Međuljudski odnosi su sastavni deo naših života. Radi njihovog održavanja potrebna je dobra komunikacija. Komunikacija je ključ i svakako jedan od bitnih elemenata za održavanje harmoničnih odnosa među ljudima. Bez komunikacije nema razumevanja za određene postupke, ponašanja, emocije. Kada komunikacija prestane, nastane spor ili konflikt. Rešenje spora strane često traže u sudskom postupku, iako one u polaznoj osnovi nisu u ravnopravnom položaju. Uvek je neko tužitelj, a neko tuženi. Međutim, umesto dugotrajnih i iscrpljujućih sudskih postupaka, spor je moguće rešiti i na drugačiji način.
Sudski postupak, jeste tradicionalni, ali ne i jedini način rešavanja spora. Alternativno rešavanje sporova (ARS) predstavlja zajednički naziv za više metoda mirnog rešenja spora koji su danas prihvaćeni u većini država kao alternativa klasičnom sudskom postupku. Promocija i široka primena ovih metoda u direktnoj je vezi sa opterećenošću sudova velikim brojem predmeta i dugim trajanjem postupka, te problemima koji ugrožavaju jedno od temeljnih ljudskih prava građana – prava na pristup sudu i pružanje pravne zaštite u razumnom roku. Mnoge države su prepoznale potencijal koji ARS tehnike imaju za prevazilaženje ovih problema i ponudile građanima da spor reše mirnim putem, zaobilazeći skup, spor i neefikasan sudski postupak. Podsticanje alternativnog rešavanja sporova proglašeno je prioritetom u Evropskoj uniji izraženo u nekoliko temeljnih dokumenata, pre svega u Green Paper on alternative dispute resolution in civil and commercial law (Zelenoj knjizi o alternativnom rešavanju sporova u građanskom i privrednom pravu), dokumentu koji definiše osnovna pravnopolitička opredeljenja zemalja Evropske unije u ovom domenu. Ove tendencije sledi i naša zemlja u sklopu svoje politike usklađivanja sa evropskim pravnim sistemom i unapređenjem pravosuđa.
Iako se postupci ARS menjaju i prilagođavaju lokalnom kontekstu, tradiciji i kulturi jedne zemlje, svi oni imaju zajedničke elemente po osnovnim modalitetima. Interakcija – prva komunikacija sa drugom stranom nakon izbijanja sukoba. U zavisnosti od ponašanja i stavova učesnika sukoba, ova interakcija može voditi ka njegovom smirivanju ili može uključiti impulsivne negativne reakcije, koje će dalje produbiti sukob. Pregovaranje – direktna, dobrovoljna komunikacija strana u konfliktu, koja teče s ciljem postizanja sporazuma, bilo da su interesi zajednički ili potpuno suprotni. Pregovaranje je formalniji proces u odnosu na prvu interakciju do koje je došlo nakon konflikta. Medijacija – postupak rešavanja sporova u kojem treća neutralna strana, medijator, pomaže stranama u postizanju obostrano prihvatljivog rešenja. Medijacija predstavlja posredovanje u pregovorima uz pomoć medijatora. Medijator ne može donositi odluku i rešenja. Pomirenje/konsilijacija – posrednik u ulozi pomiritelja omogućuje stranama da nađu obostrano razumevanje stavova, emocija i potreba. Za razliku od medijacije više se fokusira na kreiranje i obnavljanje dobrih međusobnih odnosa između strana nego na postizanju sporazuma. Arbitraža – kod arbitraže učešće strana se obično nalaže zakonom ili ugovornim sporazumom. Postupak arbitraže može biti obavezan ili dobrovoljan. Arbitar odlučuje i njegova odluka obavezuje strane u sporu. Arbitar uvažava razloge „za” i „protiv” nakon saslušanja u kojem svaka strana ima mogućnost da iznese dokaze i argumente. Medijacija/arbitraža – postupak koji počinje kao medijacija, a završava se kao arbitraža. Ako medijacija ne uspe, odluku donosi arbitar. Najsličniji metod ARS primenjuje Sud časti pri Privrednoj komori Beograda.
Medijacija je svakako jedan od načina rešavanja sporova mirnim putem, mimo suda. Drugim rečima, medijacija je postupak vansudskog rešavanja sporova u kome treće neutralno i nepristrasno lice, medijator, usmerava komunikaciju između strana u sukobu ili sporu. Korišćenjem posebnih tehnika i veština, medijator pomaže stranama u pregovorima koji imaju za cilj postizanje sporazuma. Medijacija potiče od reči mediare (lat.) što znači stati između dve zavađene strane. Ovaj neformalni proces, bazira se na konstruktivnoj i aktivnoj komunikaciji sa ciljem pronalaženja rešenja koje je prihvatljivo za sve strane u sukobu. Fokusira se na razvoj sporazuma, dok odnose strana smešta na drugo mesto. S obzirom na sve prednosti, ona predstavlja jedan od najuspešnijih, najbržih i najjeftinijih načina za rešavanje sporova koji je u interesu kako strana u sporu, tako i sudova. Medijacijom se pruža jedna nova usluga koju treba tretirati kao redovan postupak u rešavanju sporova. Medijator, kao treća stručna strana, nema autoritet u donošenju odluka, ali pomaže stranama u sukobu da dobrovoljno postignu uzajamno prihvatljiv dogovor. Dakle, medijator ne donosi odluku, ne sudi, niti ima mogućnost davanja i nametanja rešenja, nego stručnim usmeravanjem pomaže stranama da same dođu do rešenja spora i sporazuma. Pored toga što se bavi sporom, medijacija takođe može da uspostavi ili ojača osećanje poverenja i poštovanja između strana. Polazno stanovište medijacije jeste da će konflikt biti lakše rešen ako se u prvi plan stave interesi sukobljenih strana, a ne pitanje moći ili prava. Medijacija ulazi u suštinu i razloge nastanka konflikta i pomaže stranama u sukobu da sagledaju uzrok svog stava „za” ili „protiv”, pomerajući ih sa pozicija „tako hoću” na polje stvarnih potreba i interesa – „meni je potrebno”. Suočavanje sa nezadovoljenom potrebom, kao suštinskim razlogom nastanka sukoba, dovodi do iznalaženja često velikog broja rešenja kojim će potrebe i interesi obe strane biti zadovoljeni. Tek kad u rešavanje sukoba uključimo (pored interesa) i nezadovoljene potrebe, možemo očekivati prave efekte medijacije i transformaciju sukoba.
U najvećoj meri, medijacija je istorijski u različitim kulturama bila primenjivana od strane ljudi sa neformalnom obukom, a medijatori su obično svoju funkciju vršili u kontekstu neke druge dužnosti ili funkcije. Tek od početka dvadesetog veka može se govoriti o formalnoj institucionalizaciji medijacije. Prva arena u kojoj je medijacija formalno institucionalizovana i to u SAD, jeste područje odnosa između radnika i poslodavaca. Godine 1913. ustanovljeno je savezno ministarstvo za rad, a u okviru njega, Komisija za koncilijaciju imenovana je sa zadatkom da rešava sporove između radnika i poslodavaca. Ova komisija je s vremenom prerasla u Koncilijatorski servis SAD, a 1947. godine je rekonstituisana kao Federalna služba za medijaciju i koncilijaciju. Od sredine 60-ih godina, medijacija se ubrzano razvijala kao formalizovan i široko rasprostranjen pristup rešavanju sporova. U sektoru odnosa unutar zajednica, federalna vlada je finansirala „Centre za susedsku pravdu“ koji su pružali besplatne ili jeftine medijatorske usluge u rešavanju sporova na efikasan, jeftin i neformalan način. Mnogi od ovih centara su institucionalizovani i postali su deo programa gradskih vlasti, sudova ili javnih tužilaštava za alternativno rešavanje sporova.
Medijacija je u Republici Srbiji uređena Zakonom o posredovanju u rešavanju sporova, kao i potpisivanjem tzv. Singapurske konvencije o medijaciji, odnosno Konvencije Ujedinjenih nacija o međunarodnim sporazumima o rešavanju sporova koji proizilaze iz medijacije. Iako postupak medijacije karakteriše neformalnost, to naravno ne podrazumeva izostanak bilo kakve strukture. Postupak se inicira predlogom jedne od strana upućenog drugoj strani u sporu, odnosno konfliktu. Postupak medijacije se može pokrenuti pre, u toku ili nakon okončanog sudskog postupka (tokom trajanja postupka izvršenja), tako da ukoliko se medijacija pokreće tokom trajanja sudskog postupka na medijaciju strane može uputiti i sud. Medijacija se sprovodi u formi zajedničkih sastanaka (sesija) uz prisustvo medijatora koji se može sastati i sa svakom stranom ponaosob. Jedna od karakteristika postupka je i poverljivost kojom su obavezani i medijator i strane u postupku, te njihovi advokati ili treća lica koja mogu prisustvovati medijaciji samo ukoliko se strane sa tim saglase. Poverljivost postupka medijacije znači da je postupak intiman, tajan i da medijator ne sme iznositi nikakve informacije koje je saznao tokom posredovanja. Takođe, karakteristike medijacije su i ekonomičnost, efikasnost, hitnost, dobrovoljnost, neutralnost i konstruktivnost. U kontekstu ekonomičnosti postupka bitno je napomenuti da su troškovi medijacije značajno niži od troškova sudskog postupka. Princip je da svaka strana snosi svoje troškove, a zajedničke troškove strane snose na jednake delove – sve ovo iz razloga što su u medijaciji obe strane jednake i u ravnopravnom položaju, nema dobitnika i gubitnika, za razliku od sudskog postupka. Hitnost postupka ogleda se u zakonski propisanim rokovima u kojima je neophodno da se postigne sporazum. Intencija zakonodavca u ovom pogledu je bila da dodatno motiviše i pokrene strane da dođu do rešenja svojih konflikata. Dobrovoljnost se ogleda u tome da posvađane strane treba da same pristanu da razgovaraju uz pomoć medijatora. Dakle, niko ne sme da ih natera da dođu na medijaciju, nego to mora biti izraz njihove dobre volje i pristanka. Neutralnost znači da medijator ne sme da bude na nečijoj strani. Za medijatora su sve strane iste i on/ona ne sme da određuje ko je kriv i zašto. Ukoliko posumnja da je neutralnost ugrožena, medijator po Etičkom kodeksu medijatora mora da strane uputi da se obrate nekom drugom medijatoru i od njega zatraže pomoć. Konstruktivnost znači da se u toku medijacije oslanjamo na nove ideje, koje će doprineti da strane spor posmatraju iz nekog novog ugla. Kreiranje potpuno novog predloga kako bi konflikt mogao da se reši, a koji bi zadovoljio interese obe strane, jeste upravo cilj i svrha postupka medijacije.
Postavlja se pitanje koji se to sve sporovi mogu rešavati medijacijom, odnosno koji su to tzv. medijabilni sporovi? Postupak medijacije i pregovaranja može biti vođen u građanskim, krivičnim i prekršajnim (samo u pogledu imovinskopravnog zahteva i zahteva za naknadu štete), upravnim, privrednim, radnim, potrošačkim i drugim postupcima i sporovima. Medijacija može naročito da pomogne kod sporova nižih vrednosti, koji zatrpavaju sudstvo, čak i kod bankarskih sporova, koji su najčešće kolektivni sporovi, sporovi u oblasti osiguranja i slično. Medijacija je globalno posmatrano najveću ekspanziju doživela u oblasti porodičnopravnih odnosa. Pravosudni sistem i pojedinci pružaju usluge medijacije u sporovima povodom izdržavanja dece i brakorazvodnim sporovima, sporovima povodom usvojenja i lišavanja roditeljskih prava, kao i bračnim sporovima koji se odnose na nasilje u porodici. U porodičnopravnim sporovima, sporazumi koji se postižu primenom medijacije često su mnogo prikladniji i primereniji suštini sukoba u odnosu na nametnute odluke sudova. Medijacija se koristi unutar i između organizacija radi rešavanja interpersonalnih i institucionalnih sporova (pojedinačni sporovi zaposlenih, sporovi između članova rukovodstva, međudepartmanski konflikti, sukobi između različitih kompanija). Koristi se i u rešavanju sporova u oblasti ekologije i javne izgradnje. Nalazi primenu i u sporovima između stanodavaca i zakupaca, u slučajevima povređivanja, sporovima nastalim u vezi sa vršenjem policijskih poslova, kao i u oblasti zaštite potrošača. Naravno, postoje sporovi koji se moraju rešiti sudskim putem, kod kojih ne postoji mogućnost dogovora i sporazuma, kao što su krivični postupak, rešavanje spornih odnosa u vezi sa utvrđivanjem i naplatom javnih prihoda (isključena je primena zakona u ovoj oblasti), te u svim onim sporovima kod kojih strane ne mogu slobodno raspolagati svojim zahtevom ili je propisana isključiva nadležnost suda.
Dakle, nesumnjivo je široka paleta sporova koje strane mogu da reše medijacijom ili da makar pokušaju da reše, jer opcija da se pokrene sudski postupak uvek ostaje, kao Ustavom zagarantovano pravo svakog lica da svoja prava i na zakonu zasnovane interese zaštiti sudskim putem. Ono što je prednost postupka medijacije jeste upravo činjenica da struktura i dinamika postupka zavisi od samih strana. To je i ključna razlika između medijacije i sudskog postupka. U medijaciji strane donose odluku i preuzimaju odgovornost za ishod postupka, dok naravno u sudskom postupku odluku donosi sudija. Medijator stranama pomaže da se bolje čuju, razumeju svoje interese i potrebe druge strane, te da na taj način dođu do rešenja koje je obostrano prihvatljivo. Ta mogućnost iskrenog razgovora sa stranama u sporu, iznošenja gledišta svake od njih, dobijanje razumevanja za sve posledice koje su nastupile iz spornog odnosa jeste ekskluzivno pravo strana i nije primenljivo za sud i sudske postupke. Takav tretman je rezervisan samo za alternativne načine rešavanja sporova, odnosno pre svega za medijaciju.
Karakteristike postupka medijacije su mirno rešavanje spora, uspostavljanje komunikacije između strana u sporu, poboljšanje odnosa, rasterećenje sudova i javnih resursa, te efikasnije i jeftinije rešavanje spora. Praktikovanje medijacije u zemljama Evropske unije pokazalo se vrlo uspešnim, posebno u onim zemljama koje su uvele tzv. „ublaženi“ obavezujući sistem medijacije, što znači da u određenim slučajevima sud upućuje stranke na sastanak sa medijatorom pre zakazivanja pripremnog ročišta ili prvog ročišta za glavnu raspravu. Uvođenje takvog sistema pokazalo se veoma efikasnim, tako da su istraživanja pokazala da je u periodu od marta 2011. do decembra 2012. godine, kada je u Italiji primenjeno obavezno posredovanje u građanskim i komercijalnim sporovima, došlo do uštede u iznosu od 420 miliona evra fizičkim i pravnim licima. Dakle, uštede su nesumnjivo velike, umnogome se rasterećuje sudstvo i sporovi se brže rešavaju.
Međutim, postavlja se pitanje zašto u tolikoj meri postupak medijacije nije zaživeo u našoj zemlji? Broj rešenih predmeta putem medijacije je i dalje mali. Postoji nekoliko razloga koji su doprineli izostanku veće primene ovakvog načina rešavanja sporova. Naime, jedan od svakako najznačajnijih razloga jeste nedovoljni podsticaj za strane, posebno za privredna društva. Zatim, činjenica da većina advokata, ali i sudija, nije prepoznala svoj interes za širu primenu medijacije, nedovoljna informisanost građana o svim benefitima medijacije, kao i kulturološki uslovljena potreba da neko treći, odnosno neki „autoritet“ donosi odluke u naše ime, svakako nije doprinela široj primeni medijacije u našoj zemlji u odnosu na zemlje Evropske unije i SAD. Upravo takva situacija je dovela do toga da svaki, pa i banalan spor čija je vrednost nekoliko stotina dinara, dođe na sud. U takvim slučajevima se javlja apsurd, a to je da su troškovi sudske takse veći od same vrednosti spora. Dakle, problem je svakako društvene prirode i zadire dublje u društveno-državne odnose, jer niko ne želi da preuzme odgovornost za svoje (ne)postupanje, posebno ne ukoliko se takva odgovornost tiče pojedinca. Medijacija upravo to i zahteva – preuzimanje dela odgovornosti za tok i ishod postupka, te stvaranje mogućnosti da budemo otvoreni za dijalog i pregovore sa drugom stranom. Tek kada te principe prihvate svi potencijalni učesnici medijacije, od građana, preko advokata, predstavnika privrede, a pre svih institucije sistema, možemo očekivati nešto širu primenu medijacije, razvoj kulture dijaloga i tolerancije, te unapređenje pravosuđa.
Naposletku, bitno je napomenuti da nema nerešivih problema, svi smo mi kreatori svojih konflikata, pa isto tako možemo biti i kreatori rešenja tih konflikata. Ono što je za početak medijacije sasvim dovoljno jeste da se strane u sporu slažu da se ne slažu.
Izvori:
- Zakon o posredovanju u rešavanju sporova („Sl. glasnik RS“, br. 55/2014);
- Etički kodeks posrednika („Sl. glasnik RS“, br. 146/2014).
Literatura:
- Jažić, Danijela (2019). Medijacija i međuljudski odnosi, Dijamant print: Beograd.
- DŽamonja Ignjatović, Tamara (2014). Medijacija – principi, proces, primena. Centar za primenjenu psihologiju: Beograd.
Ostavi komentar