Autor: dr Jelena Todorović Lazić
Prema Izveštaju iz 2002. godine, Slovačka je nastavila da ispunjava kriterijume iz Kopenhagena. Napredak je postignut u pogledu strukture i funkcionisanja administracije, posebno uspostavljanjem Kancelarije za državnu službu i izgradnjom decentralizovanih, regionalnih uprava. Došlo je do kašnjenja u primeni Zakona o državnoj službi. Preduzeti su dalji važni koraci na jačanju nezavisnosti pravosuđa. Konkretno, usvojeni su neki ključni zakoni i formiran je Sudski savet. Uočen je određeni napredak u borbi protiv korupcije. Slovačka je nastavila da poštuje ljudska prava i slobode. Posebno su ojačani zakonodavstvo i administracija za borbu protiv trgovine ljudima. Usvojen je novi Zakon o azilu, kojim se, između ostalog, predviđa osnivanje nezavisnog tela koje će delovati kao drugostepena instanca u postupku azila. Uloženi su značajni napori u daljem razvoju i sprovođenju u praksi pristupa zaštiti manjinskih prava. Konkretno, ojačana je Kancelarija vladinog predstavnika za pitanja Roma, unapređena relevantna strategija i povećana finansijska sredstva.
Republika Slovačka je funkcionalna tržišna privreda. Nastavak njenog reformskog puta trebalo bi da joj omogući da se nosi sa pritiscima konkurencije i tržišnim silama unutar Unije. Makroekonomska situacija se može poboljšati, što zahteva hitne mere za smanjenje kako fiskalnog tako i deficita tekućeg računa. Problem nezaposlenosti zahteva čitav niz strukturnih reformi, uključujući eliminisanje destimulativnih efekata u sistemu socijalne zaštite i fleksibilnije radno zakonodavstvo.
Slovačka je postigla veoma dobar napredak u usklađivanju zakonodavstva i, sve više, u jačanju administrativnih kapaciteta. Strukturne slabosti, koje postoje u brojnim oblastima kao što su pravo kompanija, transportna politika, životna sredina i finansijska kontrola, u velikoj meri su kontinuirano otklanjane. Sektori u kojima je ostvaren samo ograničen napredak u izveštajnom periodu uključuju regionalnu politiku i koordinaciju strukturnih instrumenata.
Ukupne administrativne kapacitete treba dalje jačati. Što se tiče nuklearne energije, Slovačka se obavezala da će zatvoriti dva reaktora nuklearne elektrane Bohunice do 2006. i 2008. godine.
Slovačka je značajno povećala svoja ulaganja u životnu sredinu. Napori se moraju fokusirati na finalizaciju transpozicije, posebno u oblasti integrisane prevencije zagađenja i na implementaciju u oblasti kontrole i ispuštanja opasnih supstanci, kao i na jačanje administrativnih kapaciteta. Što se tiče saradnje u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova, Slovačka je u značajnoj meri usklađena sa acquis-em i generalno postoje administrativne strukture. Implementacija Šengenskog akcionog plana dobro napreduje. U pristupnim pregovorima privremeno je zatvoreno 27 poglavlja.
U Izveštaju iz 2003. godine kaže se da obaveze zatvaranja reaktora u nuklearnoj elektrani Bohunice, moraju savesno poštovati. Makroekonomski učinak se značajno poboljšao iako su neke neravnoteže i dalje prisutne. Slovačka Vlada je odlučnije krenula u rešavanje duboko ukorenjenog problema strukturalne nezaposlenosti.
Što se tiče ukupnog administrativnog i pravosudnog kapaciteta, postoje dovoljni uslovi za sprovođenje od strane slovačke javne uprave i pravosuđa, ali postoji prostor i za dalja poboljšanja. U oblasti javne uprave, potrebno je povećati broj osoblja u sektorima koji se bave pitanjima vezanim za evropske integracije, uz dugoročnu strategiju obuke. Što se tiče pravosudnog sektora, potrebno je ojačati administrativne kapacitete Sudskog saveta i obezbediti njegovu finansijsku nezavisnost. Neophodni su dalji napori kako bi se smanjilo trajanje sudskih postupaka u građanskim i privrednim predmetima, kao i u pogledu pravosudne obuke. Borba protiv korupcije treba i dalje da dobija visoki prioritet, posebno u pogledu striktne primene postojećih pravila.
Najpre, treba napomenuti da je Slovačka dostigla visok nivo usklađenosti u većini oblasti politike. U određenim oblastima Slovačka delimično ispunjava obaveze i zahteve i treba da uloži pojačane napore kako bi završila svoje pripreme za pristupanje. Slovačka mora da preduzme hitnu i odlučnu akciju kako bi se pozabavila sa četiri pitanja iz dva poglavlja, ako želi da bude spremna do datuma pristupanja – politika konkurencije u pogledu ispunjavanja uslova za prelazni aranžman odobren u sektoru čelika do 2009. godine kao i tri pitanja iz oblasti poljoprivrede: 1) priprema za uspostavljanje Agencije za plaćanja, 2) implementacija Integrisanog sistema administracije i kontrole i 3) unapređenje poljoprivredno-prehrambenih objekata u oblasti zaštite javnog zdravlja.
Slovačka je imala dobru prvu deceniju u EU. Zemlja je u početku bila svrstana među problematične države zbog autoritarnih zloupotreba kabineta Vladimira Mečijara tokom 90-ih. Godine 2004. jedva da je ušla u grupu pristupnih država. Deset godina kasnije, Slovačka se istakla kao uspešna priča proširenja iz 2004. godine. Imala je opipljive koristi od članstva dok je, uz nekoliko izuzetaka, bila stabilizirajući element usred krize u evrozoni. Podrška Slovaka EU ostaje snažna – veća integracija u EU se i dalje smatra garantom prosperiteta i stabilnosti zemlje.
Pre globalne ekonomske krize, Slovačka je uživala u periodu brzog privrednog rasta (2002–2008), u proseku oko 6% BDP-a godišnje – trostruko više od proseka evrozone u to vreme. Procvat, koji je zemlji doneo nadimak „Tigar sa Tatre” (po lokalnom planinskom lancu Tatre), može se pratiti kroz strukturne reforme preduzete pre ulaska u EU i direktne strane investicije koje su te reforme privukle. Slovačka privreda pokazala se dovoljno otpornom da se oporavi od krize 2009–2010. bez nanošenja nepopravljive štete javnim finansijama.
Za razliku od svojih Višegradskih suseda, Slovačka je uspela da se uklopi u najdublji nivo evropskih integracija, pridruživši se evrozoni 2009. Slovačka, takođe, igra stabilizujuću ulogu u regionu. Bilateralni odnosi sa Mađarskom, opterećeni teškom prošlošću, nikada nisu bili bolji. Za razliku od nestabilnosti Vlade u Pragu i centralizacije vlasti u Budimpešti, politika u Bratislavi ostaje stabilna, uglavnom oslobođena antievropskog populizma i evroskepticizma.
Ovaj relativno benigni kontekst omogućio je uzastopnim slovačkim Vladama da vode pragmatičnu, ali odgovornu politiku, zasnovanu na strateškom imperativu da se drže glavnog toka EU i integracije u evrozonu. Osim dramatičnog parlamentarnog glasanja o paketu spasa za Grčku u novembru 2011. godine, Bratislava je podržala sve mere za reagovanje na krizu – od Evropskog mehanizma za stabilnost (ESM), preko fiskalnog sporazuma, do bankarske unije – bez mnogo kontraverzi ili čak pažnje javnosti kod kuće. Premijer Robert Fico je krajem 2013. signalizirao da bi pozdravio još čvršću integraciju u fiskalnim i ekonomskim pitanjima što je očigledan znak koliko je snažan domaći konsenzus Slovačke o evropskim poslovima.
Skoro sve glavne političke stranke podržavaju široko prointegracijsku agendu, bez obzira na ideološka ubeđenja. Ovo je dovelo do kontinuiteta i doslednosti u evropskoj politici Slovačke, kakva nije viđena ni u jednoj drugoj Višegradskoj zemlji: na primer, kandidatura Slovačke za članstvo u evrozoni pokrenuta je sredinom 2000-ih od strane koalicije desnog centra premijera Mikulaša Dzurinde i propisno završena od strane prve vlade Roberta Fica, Dzurindinog najvećeg rivala, koji je inače radio na poništavanju neoliberalnih reformi svog prethodnika. Loša strana prećutnog domaćeg konsenzusa o evropskoj politici Slovačke je to što je ugušio svaku značajnu javnu debatu o mestu zemlje u institucionalnom pejzažu EU. Takođe, postoji nedostatak interesovanja za pitanja EU među velikim delom političke i intelektualne elite zemlje, neka vrsta pasivnog konzumerizma integracije u EU.
Možemo razlikovati dva perioda u odnosu Slovačke i EU: 1) trauma „izostavljanja” iz početnog procesa pridruživanja i izuzetan napor da se „sustigne” ostatak Višegradske grupe početkom 2000-ih; i 2) pridruživanje evrozoni 2009, a potom ambivalentna pozicija po pitanju spasavanja zaduženih južnih članica, što je na kraju dovelo do kolapsa slovačke Vlade 2011. Analiza evropske politike Slovačke ne može se odvojiti od razmatranja njene unutrašnje politike. Nakon mirnog raspada Čehoslovačke 1992. godine, unutrašnja politička polarizacija se jasno odrazila na međunarodni položaj Slovačke. Između 1992. i 1998. godine, populistički premijer Vladimir Mečijar i njegova stranka, Pokret za demokratsku Slovačku (HZDS), doneli su niz nedemokratskih odluka. To je dovelo do sve veće izolacije zemlje u Evropi. Slovačka je brzo zaostala za svojim susedima u procesu integracije. NJeno pristupanje OECD-u odloženo je 1996. godine zbog zaostajanja u tržišnim reformama. Godine 1997. reformistički opozicioni lideri i veliki deo društva bili su užasnuti gledajući kako su tri Višegradska suseda Slovačke pozvana da se pridruže NATO-u, a kasnije da započnu pregovore o pridruživanju sa EU. Evropska komisija je ukazala na dugu listu deficita u oblasti demokratije i ljudskih prava. Od svih deset kandidata, Slovačka jedina nije ispunila „političke uslove iz Kopenhagena” za pregovore o članstvu u EU. Izostavljanje iz proširenja EU i NATO-a 1997. godine bio je jedan od glavnih izvora krize identiteta u zemlji, koja je na kraju kulminirala političkim promenama.
Prekretnica je nastupila na izborima u oktobru 1998. godine. Široka demokratska koalicija, ujedinjena opozicijom prema Mečijaru i strahom od daljeg zaostajanja za glavnim tokovima integracije regiona, pobedila je stranku HZDS. Uprkos heterogenom sastavu nove koalicije, premijer Mikulaš Dzurinda uspeo je da zadrži višestranačku vladu na okupu tokom čitavog četvorogodišnjeg mandata. NJen glavni fokus bio je na strateškom cilju vraćanja zemlje na put integracije u EU i NATO i na oživljavanju stagnirajuće ekonomije.
Krajem 1999. godine, EU je prepoznala napredak Bratislave i pozvala zemlju da otvori pristupne pregovore, koji su počeli u februaru 2000, skoro dve godine posle Češke, Mađarske, Poljske, Slovenije, Estonije i Kipra. Glavna preferencija slovačke Vlade bila je da što pre završi pristupne pregovore i uđe u EU sa prvom grupom zemalja (zajedno sa ostatkom Višegradske grupe). Ovaj cilj je bio zasnovan na širokom političkom konsenzusu u Bratislavi; jedino kontroverzno pitanje koje je izazvalo domaću debatu – iako bez mnogo uticaja na tok pregovora o članstvu – bila je posvećenost slovačke Vlade da zatvori dva nuklearna reaktora iz sovjetske ere u Bohunicama 2006. i 2008. godine. Opozicija, koja je već uključivala Ficovu novoosnovanu populističku stranku levog centra SMER, kritikovala je Vladu zbog prevremenog obećanja da će zatvoriti fabriku, slabeći profil zemlje u energetskom sektoru, i zbog toga što je pokleknula pred pritiscima Brisela i susedne Austrije. Slovačkim diplomatama i pregovaračima bilo je jasno da je razgradnja dva zastarela reaktora u Bohunicama preduslov za pristupanje EU; zato su se više fokusirali na obezbeđivanje većih iznosa EU fondova za pokrivanje povezanih troškova.
Mogućnost da se sustignu druge Višegradske zemlje i istovremeno uđu u EU tada je bila više nego očigledna. Tokom pregovora, Slovacima su mogli koristiti saveti i iskustva koje je podelila Češka, koja je imala sličan pravni sistem, nasleđe bivše zajedničke države. Drugi faktori su, takođe, igrali ulogu. Kao što je visoki zvaničnik Komisije Dirk Megank objasnio u javnom govoru u Bratislavi: „Slovačka je toliko u središtu Evrope da bi različiti datumi pristupanja za različite Višegradske zemlje mogli da pokrenu pitanja spoljnih granica i trgovine, koja bi u idealnom slučaju trebalo izbegavati”.
Koristeći pozitivno nastrojen regionalni i evropski kontekst, Slovačka je završila pristupne pregovore na vreme da se pridruži EU 2004. godine, samo pet i po godina nakon Mečijarovog svrgavanja. Zemlja je tako izbegla sudbinu Bugarske i Rumunije, koje su morale da čekaju do 2007. godine.
Ulazak u Uniju imao je široku podršku među građanima Slovačke. Istraživanje javnog mnjenja iz oktobra 2003. pokazalo je da je 61% ispitanika reklo da bi članstvo Slovačke koristilo slovačkim građanima, u poređenju sa 30 odsto onih koji su odgovorili negativno. Referendum o članstvu pokazao je još snažniju podršku: 94 odsto za i 6 odsto protiv, uz izlaznost od 52 odsto, u poređenju sa 84 odsto prema 16 odsto u Mađarskoj (sa izlaznošću od 45 odsto) i 77 odsto prema 23 odsto u Češkoj (sa izlaznošću od 55 odsto).
Inicijalna trauma izostavljanja, a potom i sustizanja drugih nesumnjivo je oblikovala proevropski konsenzus Slovačke. Nasleđe pogrešne vladavine i odbacivanja zapadnih institucija tokom 90-ih dugo je nastavilo da utiče na način na koji slovačke elite – i veliki blok birača – percipiraju integraciju u EU. U periodu neposredno posle Mečijara, glavni motiv je bio da se iskoristi istorijska prilika da se mlade i slabe institucije zemlje usidre u jači evropski okvir. Drugo, iskustvo je proizvelo još uvek moćan narativ, u kome se briselske institucije vide kao krajnja zaštita od zloupotrebe i nesposobnosti vlade.
Početkom 2000-ih, Slovačka je uspešno negovala imidž zemlje koja je bila povoljna za poslovanje. Prvi paket mera štednje usvojen je 1999. godine i uključivao je reformu javnih finansija da bi se obuzdala fiskalna potrošnja (koja je izmakla kontroli tokom perioda Mečijara) i privatizaciju banaka u državnom vlasništvu. Čišćenje od loših kredita i dokapitalizacija bankarskog sektora koštali su direktnu cenu od oko 11% BDP-a koji pokriva državni budžet. Najveće banke su potom prodate novim vlasnicima (austrijska i italijanska bankarska grupa). Kao rezultat toga, slovački bankarski sektor je sada u mnogo boljem stanju nego u većini zemalja EU, a lokalne banke su među najzdravijima među ostalima u svojim matičnim grupama. Program orijentisan ka reformama pomogao je Slovačkoj da postane članica OECD-a 2001. godine.
Na izborima 2002. godine, iznenađujuća pobeda partija desnog centra delom je bila posledica nedostatka kredibilne opozicije i alternative. Druga Dzurindina vlada iskoristila je novi mandat da sprovede ambiciozne pakete reformi poreskog, zdravstvenog, penzionog i socijalnog sistema. Reforma je, takođe, bila kontraverzna u inostranstvu, a nemački kancelar Gerhard Šreder i Nikola Sarkozi, tadašnji francuski ministar finansija, osudili su poreske reforme u novim državama članicama kao poreski damping. Stoga se na debatu o poreskoj harmonizaciji u EU gledalo sa dosta skepticizma; Slovačka se udružila sa baltičkim državama, Irskom i Velikom Britanijom protiv onoga što su mnogi videli kao francusko-nemački napori da ograniče konkurentske prednosti drugih zemalja članica EU.
Politička i ekonomska stabilnost zemlje, zajedno sa jedinstvenom poreskom stopom i privlačnim podsticajima za investicije, značila je da je Slovačka doživela procvat direktnih stranih investicija (SDI), a automobilska industrija se pojavila kao ključna meta. Investicije su počele sa Folksvagenom ranih 90-ih, a ubrzale su se investicijama KIA motorsa i Pežo/Citreona u prvoj polovini 2000-ih, privlačeći veliki broj proizvođača automobilskih delova. U 2013. godini, zemlja je proizvela više automobila od Italije (930.000) i ostala najveći svetski proizvođač po glavi stanovnika. Automobilska industrija generiše oko 26% ukupnog slovačkog izvoza. Između 2002. i 2008. godine, u periodu „Tatatrskog tigra”, zemlja je imala visok ekonomski rast. Što se tiče BDP-a po glavi stanovnika, uspela je da smanji jaz u odnosu na Češku Republiku sa 18 na 8 procentnih poena, pa čak i da pretekne Mađarsku u jednom trenutku pre krize 2009–2010.
Ostavi komentar