Autor: Danilo Koprivica, politikolog
Teologija oslobođenja je nastala šezdesetih godina prošlog veka kao teološki odgovor na izazove siromaštva i bede na tlu Latinske Amerike. Ona je u praktično–teološkom smislu, gotovo izvesno, najznačajniji doprinos koje je hrišćanstvu stiglo sa najkatoličkijeg kontinenta sveta – Južne Amerike. Bilo da je prihvatana kao Teologija spasa, ili da je kritikovana kao marksističko-revolucionarna mimikrija, Teologija oslobođenja je odavno ispunila svoju osnovnu misiju. Skrenula je pažnju crkve i društva na problem siromaštva i nepremostivih socijalnih razlika i to na potpuno nov i originalan način.
Ona je na neočekivano radikalno, ponudila razrešenje vekovnog pitanja o odnosu crkve i države. Vrlo jasno je, kao ni jedna ideja pre nje, zatražila od katoličke crkve, da se bez ograde i bez vremenskog oklevanja, u potpunosti stavi na stranu siromašnih i potlačenih slojeva društva. I to bez lažne ili humanitarno-simbolične empatije, već sa zahtevom, da se zauvek sruše temelji društvenog očaja koji dovodi do nehumanih socijalnih razlika i za hrišćane neprihvatljivog stepena eksploatacije. Teologija oslobođenja je kritika i vlasti, i društva, i crkve. Hrišćanska po motivu, revolucionarna po zahtevima i vrlo konkretna po namerama.
Druga latinoamerička biskupska konferencija 1968. u Medeljinu je događaj koji se uzima za datum njenog nastanka. Tada su prisutni biskupi izdali saopštenje kojim su potvrdili prava siromašnih.
Gustavo Gutijerez, peruanski teolog i dominikanski sveštenik se smatra ključnom ličnošću, tako reći ocem ideje „teologije oslobođenja”. On je 1971. godine izdao kultno delo Teologija oslobođenja: Istorija, politika, spasenje, koje se smatra osnovnim tekstom, „Biblijom” teologije oslobođenja. Pri tome, treba imati u vidu, da je Gutijerez pre svega opisao i sistematizovao već prisutne zahteve i već postojeću praksu u okrilju katoličke crkve Latinske Amerike; ili barem onog njenog dela, koji se već tada, opredelio za stranu siromašnih, a sa ciljem uspostavljanja društva elementarne pravde.
Ipak bez obzira na Gutijerezov nesumnjivo najveći doprinos teorijskim postavkama, sistematizaciji i proučavanju ove ideje, slobodno se može reći da je osnove ove teologije, stvorila svakodnevna verska praksa, nastala kao spontani odgovor lokalnog sveštenstva na pitanja koja je nametao nezavidan, ne retko i neodrživo ponižavajući položaj njihovih vernika. Značajno pre datuma kojima se označava rođenje teologije kao sistematizovane ideje, mnogobrojni sveštenici Latinske Amerike su širili ideje i pisali tekstove sa zahtevom da se katolička crkva direktnije angažuje u borbi protiv siromaštva i u borbi protiv njegovih društvenih uzroka. I to ne samo humanitarnim radom, kao vekovnom crkvenom praksom, već i na strani predlaganja i donošenja konkretnih rešenja i preduzimanja posebnih akcija, a sve sa ciljem uklanjanja stvarnih društvenih uzroka siromaštva i bede.
KATOLIČKA CRKVA U LATINSKOJ AMERICI
Za uzrok naglog pada interesovanja za pripadanje katoličanstvu, smatra se neadekvatan odnos katoličke crkve, a pre svega Vatikana, prema društvenim dešavanjima na tlu Južne i Srednje Amerike, gde je tokom decenija vladavine hunti i diktatora, bilo jako malo razumevanja vrhovnog klera za vapaje naroda i lokalnog sveštenstva. Tačno je da je papa Jovan Pavle Drugi (1978–2005) obišao celu Južnu Ameriku, susretao se sa svim diktatorima i revolucionarima, ali je verovatno prvi među zaslužnim, što je katolička crkva tamo ostala bez oko 150 miliona vernika. Na njegovim pozicijama je još od kardinalskih dana bio i njegov naslednik papa Benedikt Šesnaesti (2005–2013) .
Tek će papa Franja, čiji je izbor u direktnoj vezi sa strmoglavim padom katoličanstva u Latinskoj Americi, promeniti retoriku i povući bitno drugačije konkretne poteze. Tako je u Vatikanu primio Gustava Gutijereza, a potom mu je uputio javnu čestitku za 90. rođendan. Pri tome, sve češće iznosi misli o aktuelnom stanju u svetu, koje su veoma bliske stavovima zagovornika teologije oslobođenja (enciklika Laudato Si, 2015).
Na pojavu ovog originalnog latinoameričkog bogoslovskog učenja, kao i na njegovo vrednovanje od strane Vatikana i te kako je uticala atmosfera unutrašnjih napetosti i sukoba u većem broju zemalja Latinske Amerike, kao i doba Hladnog rata na međunarodnoj sceni. Zahtevi kojima su tražili da se podrže siromašni, sve vreme su tumačeni kroz dioptriju straha od socijalizma u realnom i marksizma u teorijskom obliku. Taj strah je pojačan činjenicom da je tada aktuelni papa bio poreklom Poljak i da su on i njegovo okruženje, videli socijaliste i marksiste i tamo gde ih zaista i nije bilo.
Zbog toga je katolička crkva u Latinskoj Americi bila izrazito podeljena na klerike koji su bili snažna podrška vojnim huntama na vlasti u Brazilu, Argentini, Nikaragvi, El Salvadoru i Čileu i radikalne sveštenike. Iako su ti sveštenici – borci u redovima gerile optuživani da su marksisti i komunisti, istina je da je njihov glavni ideološki zahtev bio, da njihova crkva odlučno stane u zaštitu siromašnih, a protiv hunti, oligarhija i društvene nepravde koja je bila glavni generator siromaštva i bede.
Presudnim momentom, kada je došlo do naglog pada poverenja u Katoličku crkvu, smatra se nepravedan odnos Vatikana i samoga Pape prema sandinističkoj revoluciji u Nikaragvi, a posebno papina javno izrečena optužba na račun katoličkog sveštenika Ernesta Kardinala, koji je postao ministar kulture sandinističke vlade. Papa ga je tada javno osudio i optužio za kolaboraciju sa revolucionarnom vladom. Papa je tada bio izložen protestima i zvižducima od oko pola miliona prisutnih vernika.
Po oceni više analitičara, od tog trenutka, nastupa ekspanzija protestantskih crkava na tlu Latinske Amerike. Taj pad poverenja, ali i značajan pad broja vernika najvidljiviji je u najmnogobrojnijoj zemlji ovog kontinenta. U vreme pape Jovana Pavla Drugog, katoličanstvo u Brazilu je ostalo bez oko 17% vernika. Protestantske crkve koje su se primile u Brazilu i u Centralnoj Americi, sa oko dva miliona vernika, s početka šezdesetih, narasle su na preko 50 miliona vernika u novije vreme. Naročito je primetna skorašnja ekspanzija evangelista i pentekostalista u Brazilu.
***
Brazil: KARNEVALA I RELIGIJA
Brazil je i dalje zemlja sa najviše katolika na svetu. Prema popisu iz 2010. godine katolici su činili 64,6% stanovništva, protestanti 22,2%, spiritisti 2%, sledbenici ostalih religija 3,2%, ateisti i agnostici 8%. Današnje procene govore o tek 50% katolika i oko 31% protestanata. Procenjuje se da će se njihov broj izjednačiti do 2032. Podsećamo, 1980. katolika je bilo 88,9%, a protestanata (i evangelista) 6%. Evangelistička ekspanzija je otpočela 1986. godine sa glasinama o proglašenju katolicizma kao jedine zvanične religije u zemlji. Te godine izabrana su 32 savezna poslanika koji su bili evangelisti. Danas ih ima 105, a evangelističkih senatora 15.
Socijalno i akciono mobilne, ove male crkve i njihove obaveze, često fleksibilnije religije, uglavnom se šire preko horizontalnih autoriteta i tako postaju daleko bliže grupama na marginama brazilskog društva, poput Indijanaca, crnaca i žena. Tako mobilne postaju daleko bliže novim stanovnicima gradova, naročito onim na obodima velikih urbanih sredina, preobraćajući pridošlice iz unutrašnjosti zemlje, uglavnom katoličke vernike.
Pored katoličanstva i evangelizma, u zemlji je prisutno i nekoliko sinkretičkih religija koje imaju dvoreligijske ili višereligijske elemente. Neke su deo afričkog nasleđa, kao kandoble, umbanda (urbana verzija kandoblea) i makumba. Neke su opet deo spiritualizma, čiji pravac se u Brazilu naziva spiritizam. Trend je da se i ove religijske grupe uvećavaju i da je sve više onih koji napuštaju dosadašnje sinkretičke elemente, opredeljujući se za verovanja iz afričke postojbine kao jedina i nezamenjiva.
***
Upravo gubitak poverenja u katoličku crkvu na tlu tradicionalno najkatoličkijeg kontinenta, postao je glavni kriterijum za izbor novog poglavara Vatikana. O tome je pisao i profesor Filip DŽeninks, sužavajući listu potencijalnih kandidata isključivo na one iz Latinske Amerike sa napomenom da su svi kandidati, zastupnici konzervativne struje koja se odavno distancirala i prema teorijskom konceptu i prema real-politici Teologije oslobođenja.
Ali izbor prvog pape iz redova jezuita, izbor Horhe Mario Bergolja iz Argentine, doneo je poprilične promene u odnosu na do tada ispoljenu distancu prema Teologiji oslobođenja. O tome, da li je to tek mudra jezuitska politika ili je u Vatikanu ipak preovladalo mišljenje koje shvata značaj borbe protiv socijalne nepravde, više u narednom tekstu, koji će govoriti o teoriji Teologije oslobođenja.
Do aktuelne, jasno vidljive promene u stavovima zvaničnog Vatikana, tokom proteklih šest decenija, pokretu je prišao veoma veliki broj uticajnih i uglednih društvenih mislilaca i delatnika širom Latinske Amerike, kao i zaista ogroman broj sveštenih lica iz cele hijerarhije katoličke crkve. Neki će borbi protiv siromaštva posvetiti život, a neki će u toj borbi položiti svoje živote. I jedni i drugi su svojim izborom obeležili vreme u kome su živeli i radili i svakako im valja posvetiti barem nekoliko redova.
Rutilio Grande Garsija (Rutilio Grande Garcia) bio je jezuitski sveštenik u Salvadoru. Ubijen je 1977. zajedno sa još dvojicom Salvadoraca, tokom puta za još jedan skup podrške obespravljenom narodu. Upucan je sa jednim dečakom i jednim starcem. Bio je prvi sveštenik ubijen pre početka salvadorskog građanskog rata i jedan od prvih vatrenih zagovornika beskompromisne primene načela Teologije oslobođenja. NJegovo stradanje, pokrenuće lavinu unutar svešteničkih redova, među kojima će se naći i do tada poprilično suzdržani nadbiskup Salvadora.
Oskar Arnulfo Romero (Oscar Arnulfo Romero) bio je četvrti nadbiskup San Salvadora. Osuđivao je siromaštvo, društvenu nepravdu, ubistva i mučenja. Ubijen je 1980, tokom mise u kapeli bolnice Božanskog proviđenja. Na njegovoj sahrani je aktivirana bomba koja je usmrtila četrdeset dvoje ljudi. Time je započeo krvavi građanski rat.
Niko nikada nije preuzeo odgovornost za ova dva mračna događaja, niti je ikome ikada suđeno. Međutim zajednička istraga salvadorske komisije za istinu i komisije UN, dovela je do saznanja, da je naređenje izdao ultradesničarski političar i vođa lokalnih odreda smrti.
Okidač je po svoj prilici bilo njegovo pismo američkom predsedniku Karteru, koga je pozvao da prestane da pruža podršku hunti, kao i njegov javni apel upućen oficirima vojske da odbiju da postupaju po naređenjima koja su u suprotnosti sa moralom i Božjim zapovestima.
Upućujem poseban apel svim ljudima u vojsci, a naročito komandantima Narodne garde, policije i vojske: braćo, vi ste iz našeg naroda, vi ubijate svoje seljake; ali pre naredbe o ubijanju koju je dao jedan čovek, mora prevladati Božji zakon koji kaže: Ne ubij ! Nijedan vojnik nije dužan da se povinuje naredbi koja je suprotna Božjem zakonu. Preklinjem vas, pozivam vas, zapovedam vam u ime Božje: Prestanite sa represijom! Dan kasnije na misi u bolničkoj kapeli, nadbiskup San Salvadora Oskar Romero je naočigled vernika ubijen.
Oskar Romero je 2015. proglašen mučenikom, a iste godine je od strane Vatikana proglašen i svetim čovekom. Kanonizovan je u sveca 2018. godine zbog neobjašnjivih čuda koje je počinio za života. Sve ovo se odigralo uz značajnu ulogu pape Franje.
Helder Kamara (Helder Camara, 1909–1999), nadbiskup brazilskog Resifea, vrativši se sa Drugog vatikanskog sabora, koji je zaključen 1965, podelio je, na korišćenje, crkvenu zemlju osiromašenim seljacima, a sam se iz biskupske palate preselio u skromnu kuću. Kada je „crveni biskup”, kako su Kamaru protivnici nazivali, umro 1999, tadašnji brazilski predsednik Kardozo je proglasio trodnevnu nacionalnu žalost, uprkos njihovim žustrim političkim sukobima.
Ostao je upamćen širom sveta po rečima: Kada siromašnima dajem hranu, nazivaju me svecem, kada pitam zašto siromašni nemaju hrane, nazivaju me komunjarom. Započevši svoju svešteničku misiju u sirotinjskim getima Ria, ostao je dosledno običan i ponizan čovek, koji je sve vreme svog života hodao sa svojim narodom, kako tokom verskih procesija, tako i u svakodnevnim prilikama.
I danas se prepričava njegov razgovor sa majkom Terezom, koja ga je jednom prilikom upitala, kako uspeva s godinama zadržati svoju poniznost, po kojoj je bio prepoznatljiv. Odgovorio je, da u retkim trenutcima oklevanja, zamišlja sebe kako trijumfalno ulazi u Jerusalim – ne kao Isus, već kao magarac.
Ernesto Kardenal (Ernesto Cardenal) koga smo već spomenuli kao ministra kulture u sandinističkoj vladi Nikaragve (1979–1987), napustio je aktivno bavljenje politikom još 1994. Pesnik i revolucionar je bio nezadovoljan sa preterano autoritativnom političkom formom i sadržinom koju je nametao Danijel Ortega. Nepovratno je napustio Sandinistički front nacionalnog oslobođenja (FSLN). Dvadeset šest godina kasnije, to Ortegi neće zasmetati, da 1. marta 2020. povodom smrti Kardenala, proglasi trodnevnu nacionalnu žalost.
Ernesto Kardenal je studirao filozofiju i književnost u Sjedinjenim Državama i u Meksiku. Nakon dužeg obilaska Evrope (Španija, Francuska i Italija), na kratko se obreo u Nikaragvi, gde je podržao neuspešnu pobunu. Tada, na nagovor svog američkog mentora, sveštenika i mislioca Tomasa Mertona, odlazi u Meksiko na studije teologije. Nakon studija 1965, rukopoložen je za sveštenika. Vrativši se u Nikaragvu, nastanio se jedno vreme na ostrvima Solentiname, južno od jezera Nikaragve, blizu granice sa Kostarikom, gde je osnovao utopijsku monašku zajednicu.
Nesvakidašnje pojave, uvek sa crnom beretkom na glavi, kardinal je zaista bio harizmatična ličnost, koja je svim svojim životnim opusom privlačila pažnju javnosti i van granica Nikaragve. Pišući poeme i spise prepoznat je kao lider koga treba slediti, ali i kao protivnik sa kojim treba što energičnije završiti. I dok su njegova poetska dela Nulti čas i Molitva za Merilin Monro, bila magnet za interesovanja buntovne mladosti iz celog sveta, njegova ličnost je bila meta tada dominantnih ultrakonzervativnih vatikanskih krugova.
Vatikan je tada sa nevericom gledao, kako su Ernesto i njegov rođeni brat, jezuita Fernando, ne samo direktni učesnici u sandinističkoj pobuni, koja je 1979. dovela do pada diktatora Anastasija Somoze, već i ministari u revolucionarnoj vladi Danijela Ortege. Tada je Ernesto postao ministar kulture, a Fernando ministar obrazovanja.
Kao što smo naveli, Jovan Pavle Drugi ga je javno ukorio tokom svoje posete Nikaragvi 1983, naloživši mu da poštuje kanonske propise. Kardenalu je tada bilo naloženo da podnese ostavku na vladinu funkciju u političko-bezbednosno veoma osetljivom trenutku za zemlju. Nakon što je papa tokom tog pretećeg obraćanja javno izvikan i izviždan od strane velike većine, od oko pola miliona okupljenih vernika, Kardenal se oglušio o papine zahtev. Pošto je odbio da napusti svoju funkciju, rimska Kongregacija za doktrinu vere ga je suspendovala. Trideset četiri godine je trajala ta suspenzija, bez obzira što će desetak godina nakon njenog izricanja, Kardenal napustiti političku arenu. Pred smrt 2020, papa Franjo ukida suspenziju i time još jednom potvrđuje svoju spremnost na drugačiji diskurs prema Teoriji oslobođenja i njenim sledbenicima. O uzrocima i razlozima promene u stavovima i Vatikana i pape Franje, govorićemo u nastavku, koji će se baviti teorijom Teologije oslobođenja.
Ostavi komentar