Autor: prof. dr LJubiša Despotović
Američki istoričar Dejvid Fromkin ističe da je naročito kod građana Evrope nekoliko godina pre izbijanja velikog sukoba postojalo osećanje da žive u svetu bez velikog rizika od izbijanja ratnog sukoba. Stanje unutrašnje sigurnosti građana, kada govorimo o bezbedonosnom segmentu njihovog života, prenosio se nekritički i na polje međudržavnih odnosa. I to nije bilo sasvim bez osnova. Odnosi između glavnih geopolitičkih suparnika u Evropi još 1913. godine bio je takav da nije nagoveštavao spremnost na ratni sukob, uprkos brojnim nerešenim pitanjima među njima. Diplomate Nemačke, Francuske, Rusije, Velike Britanije i dr. činile su napore da pacifikuju ratne težnje i planove svojih vojnih krugova, a često i labilnih i prevrtljivih raspoloženja svojih dinastija. Ilustrovaćemo to stanje duha, sledećim interesantnim citatom: „Francuska bi, istina, volela da povrati teritorije koje joj je Nemačka otela pre nekoliko decenija, ali dobro obavešteni krugovi bili su sigurni da Francuska ne bi započela rat kako bi ih povratila. Rusija, kao saveznica Francuske, imala je pouzdane informacije o francuskim zvaničnim pogledima. Predsednik ruske vlade je 13. decembra 1913. izvestio cara da svi francuski državnici žele spokojstvo i mir. Oni su voljni da sarađuju sa Nemačkom. Izgledalo je da Nemačka uzvraća ta osećanja. DŽon Kejger, vodeći politikolog toga vremena je tvrdio: ‘Nema sumnje da su krajem 1913. francusko-nemački odnosi bili najbolji u nizu godina.’“[1]
Ovakva očekivanja i pogled na stvari mira podupirale su mnoge činjenice, jedna je svakako i period dugog mira između velikih evropskih sila koji je uz male izuzetke trajao gotovo čitav vek. Erik Hobsbaum podseća da pre 1914. godine nije bilo velikog rata tokom čitavog veka. Naime, takvog rata u koji su bile umešane sve, pa čak i većina velikih sila, od velikih igrača međunarodne diplomatske igre, što su u to vreme bile šest evropskih velikih sila (Britanija, Francuska, Rusija, Austro-Ugarska, Pruska, posle 1871. ujedinjena Nemačka, a nakon ujedinjenja i Italija) SAD i Japan. Između 1815. i 1914. godine nijedna velika sila se nije borila sa drugom izvan svog užeg regiona, iako su naravno, bile uobičajene agresivne ekspedicije imperijalnih sila ili onih koje su težile da to budu, protiv slabijih prekomorskih neprijatelja.[2]
Pored navedenog, osećanje perspektive davala je i činjenica da je to bio period uzleta nauke, novih tehnologija, ubrzanog industrijskog razvoja, globalizacije ekonomskih odnosa, razvoja turizma i opšte kulturne razmene. Čak i na planu sporta obnovom olimpijskog pokreta, otvarao se prostor za nove oblike međunarodne saradnje i miroljubivog opštenja među nacijama. Ipak, u jezgru jednog takvog sveta, na površini mirnog i prosperitetnog, radilo je užareno jezgro, klasno-socijalne napetosti, imperijalne ekspanzije, ekonomske pohlepe, rasne mržnje i nacionalne euforičnosti. U jednom trenutku to će jezgro eruptirati u do tada najveći ratni sukob čovečanstva. Dakle, na nekim otuđenim i od javnosti skrivenim nivoima najviše civilne i vojne vlasti kovali su se planovi za neizbežan ratni sukob. „Naprotiv, kao što je to njena politička i vojna elita uviđala, Evropu je zahvatila trka u naoružanju bez presedana u istoriji; na unutrašnjem planu, velike sile su bile pogođene snažnim socijalnim, industrijskim i političkim sukobima; a generalštabovi su stalno raspravljali ne o tome da li će rata biti, nego gde će i kada rat izbiti.“[3]
IDEOLOGIJE, NAORUŽANJE I NASILJE:
Mehanizmi – pokretači Velikog rata, kako smo ih uslovno nazvali, bili su brojni. U ovom delu rada pokušaćemo da navedemo neke za koje smatramo da su bili od ključne važnosti za njegovo izbijanje. Jedan od tih važnih faktora svakako je i velika neravnoteža snaga između evropskih sila suparnica. Svaka velika nesrazmera u tom polju nužno je generisala neslaganja i vodila ka trajnijoj nestabilnosti u međunarodnim odnosima. Nesrazmera je postojala kako u ekonomskoj snazi i bogatstvu, tako i u stepenu industrijskog razvoja, naoružanja, ukupne vojne snage, kolonijalne moći, unutrašnjeg državnog i nacionalnog ustrojstva i sl.
U tada dominantnom stavu da se stepen imperijalne moći povećava stepenom kolonijalne ekspanzije, nalazila se pokretačka snaga za procese novih kolonijalnih osvajanja ili prekomponovanja kontrole i uticaja na već postojeći sistem odnosa.[4] U tom pogledu privredno i vojno ekspandirajuća Nemačka je najgore stajala. Uznapredovala u svojoj vojnoj i privrednoj snazi, a prevladavajući Bizmarkovu skepsu prema kolonijalnim osvajanjima, postbizmarkovska Nemačka se ubrzano spremala za veliki iskorak u pravcu teritorijalne i ekonomske ekspanzije. Problem je ležao u činjenici da je ostalo još vrlo malo teritorija na kojima bi se mogli zadovoljiti narasli teritorijalni i kolonijalni apetiti Nemačke. „Nemačka nije više bila u situaciji da stekne imperiju koja bi bila srazmerna njenom statusu najveće evropske vojne sile. Nije više bilo dovoljno sveta. Nije bilo kontinenata za grabež: nije bilo više Afrika i Amerika. Bez obzira na to, vilheminska Nemačka je i dalje – nepromošljeno – ispoljavala interes za prekomorskim teritorijama.“[5] Jedini izlaz iz ovakve situacije je bio ili preotimanje ‘tuđih’ već osvojenih kolonijalnih poseda, ili teritorijalna ekspanzija u širim evropskim i evroazijskim područjima. U oba slučaja to je podrazumevalo veliki ratni sukob sa nesagledivim ekonomskim i političkim ishodima. I ako imperijalni interesi nisu bili primarni motiv za izbijanje ratnog sukoba, oni su svakako bili razlog porasta napetosti, ali i korekcije ratnih ciljeva kada je rat već jednom započeo.
Jedan od snažnijih mehanizama-pokretača sukoba, svakako je bio i nacionalizam u narastanju. Bilo je to vreme procvata nacionalizma u Evropi. Novonastale nacionalne države, žurile su da izvrše procese homogenizacije i standardizacije svojih nacionalnih identiteta, bilo da je reč o velikim a mladim državama (poput Nemačke i Italije ) ili o malim pre svega balkanskim državama koje su svoju nezavisnost verifikovale odlukama Berlinskog kongresa. I jedne i druge su nastojale da preko sistema obrazovanja, kulture, ekonomije, vojske, policije ali i sve uticajnijih štampanih medija, izvrše snažnu konsolidaciju novoformiranog nacionalnog korpusa, utvrde njegove simbole, i političku perspektivu. Nijedna od novoformiranih nacionalnih država, kao u ostalom ni one stare, nisu smatrale postojeća teritorijalna rešenja kao zadovoljavajuća. Teritorijalna proširenja na račun suseda smatrana su kao osnovni uslov potpunog nacionalnog zaokruženja. Nacionalni pokreti toga vremena imali su protivurečnu percepciju rešavanja nacionalnog pitanja. NJihova demokratičnost se ogledala u činjenici da su svakoj naciji priznavali pravo na nacionalnu nezavisnost i slobodu upravljanja, ali sa druge strane, odnos prema nacionalnim manjinama nije bio ni malo demokratičan. Netrpeljivost prema manjinskom pitanju išla je do politike pune asimilacije ili pak potpunog fizičkog istrebljenja. „Nacionalizam je bio mržnja prema jednima, kao izraz ljubavi prema drugima“, ističe D. Fromkin. Bilo je to vreme snažnog doživljaja drugosti kao neprijatelja, konstruisanog ili stvarnog. Tek će nekoliko decenija kasnije Karl Šmit i teorijski uobličiti tu manihejsku paradigmu prijatelj – neprijatelj kao model političke precepcije drugosti ali i diskurzivne eksplikacije neprijateljstva kao ideološkog stava. „Naime, naše ‘kolektivno sopstvo’ postoji kao distanca od ‘kolektivnog drugog’, ali tako da to ‘kolektivno drugo’ nije neki ideal drugosti, već ‘realno’ definisani neprijatelj.“[6]
Na prostoru Balkana ovi procesi su dodatno bili komplikovani činjenicom da su se velike sile neprestano mešale u rešavanje pojedinih nacionalnih pitanja i to tako što su u prvi plan stavljale svoje nacionalne interese. Ceo proces nacionalne emancipacije balkanskih naroda, odvijao se u kontekstu rešavanja tzv. istočnog pitanja. NJegova suština je ležala u činjenici slabljenja vojne i političke moći Otomanske carevine, i u nastojanjima pojedinih sila da te procese usmeravaju u pravcu zadovoljenja svojih geopolitičkih interesa, u kojima se teritorijalna regresija Osmanlija upotrebljavala kao povod za ratna sukobljavanja naroda Balkana.
„Istočno pitanje se sastojalo u sledećem: koja će evropska sila uspeti za sebe da prigrabi prostore, pre svega, jugoistočne Evrope. Prema opšte prihvaćenom mišljenju to je na duge staze bilo najeksplozivnije pitanje međunarodne politike.“[7] Očigledno da je pored mnogo zainteresovanih kandidata najveća strast za novim teritorijalnim proširenjem bila na strani velikih germanskih carevina. U nemačkoj verziji, to je bio teritorijalni plan ekspanzije i geografske ekstenzije iskazan u geopolitičkoj krilatici Drang nach dem Osten (prodor na istok) a u Austro-Ugarskoj verziji Drang nach dem Sudosten (težnja ka jugoistoku). Iako relativno stara geopolitička konstanta kod germanskih dinastija, ova težnja je po mišljenju Andreja Mitrovića bila više geopolitička krilatica i poklič, nego do kraja osmišljen program geopolitičke transgresije.[8] Uprkos činjenici da nije bio jasno ekspliciran program, ovo geopolitičko usmerenje strastveno je nadahnjivalo i pripremalo dve carevine za nastupajaća osvajanja. Na pravcu glavnog udara Centralnih sila u oba slučaja nalaziće se Srbija dok će Bugarskoj biti nuđeno savezništvo, a kao nagrada teritorijalno proširenje na račun suseda, a naročito Srbije. „Drugi balkanski rat (1913) i njegove posledice jesu ono što je ubedilo Berhtolda i njegovo ministarstvo inostranih poslova da Austro-Ugarska mora uništiti Srbiju. Ne treba zaboraviti da je Beč počeo da sastavlja svoj memorandum – plan za uništenje Srbije – dve nedelje pre sarajevskog atentata.“[9] Taktika nastupanja i međusobnog sukobljavanja balkanskih država obeležiće procese tzv. balkanizacije, u kojima će se decenijama iscrpljivati i onako slabi nacionalni resursi za račun interesa vanbalkanskih političkih faktora.
Aktuelnost tzv. istočnog pitanja se ne može osporavati ni danas. Razlika je samo u smeru kretanja njegovih geopolitičkih silnica – vektora. Danas je ono aktuelno, na takav način, što je moderna Turska država kroz procese neoosmanizma (autorizovane od strane A. Davutoglua kao doktrina „strateške dubine“) iskazala nameru da se vrati na prostore svoje nekadašnje imperijalne moći, nagoveštavajući balkanskim narodima periode trajnije političke i vojne nestabilnosti. U tim procesima i vanbalkanske geopolitičke snage, a pre svega SAD i Nemačka, nastoje da ostvare realnu i efikasnu kontrolu i obezbede svoje geopolitičke prioritete na tom prostoru.
Još ekstremnija optika budućih ratnih sukobljavanja, od nacionalne, bio je rasizam. On se ispoljavao u najmanje dva svoja vida. U prvom, rasizam je bio pokušaj apologije imperijalnih osvajanja i dokaz vlastitog vitalističkog etosa, koji u darvinističkom maniru promišljanja daje pravo jačima da se izbore za svoj novi životni prostor. U tom kontekstu rasizam je i neka vrsta ideološke koprene koja je često bila osnova i za takozvanu religijsko-kulturnu mitomaniju i stereotipiju, koja je opet imala funkciju opravdanja vlastitih imperijalnih akcija, tumačenih u vidu jedne profetske misije širenja kulture i civilizacije među primitivnim i zaostalim domorocima. „Neki su ukazivali na rasne razlike. NJihovo shvatanje variralo je od isticanja psihološke nadmoći bele rase u darvinovskoj borbi između vrsta do kvaziteoloških dogmi o istorijskoj misiji – a stoga i konačnoj pobedi evropske civilizacije. Neki su navodili druge biološke analogije da bi dokazali da je imperijalizam neumitan oblik sve većeg nadmetanja za hranu i prostor između rastućih populacija.“[10]
U drugom kontekstu rasizam se javlja kao najmalignija forma šovinizma usmerenog prema nekim evropskim narodima, koji se vide kao fatalna prepreka sudbinskog širenja vlastite nacije i njenog prava na životni prostor. Prošlost, a naročito budućnost, sagledavaju se kao konačni i odlučni sukob sa tim silama zla, čijom će pobedom otpočeti dugo čekana zora nacionalnog uzrastanja. Ta rasna optika osobito je bila snažna u mladoj nemačkoj državi. Buduće sukobe su videli kao neizbežan rat između Germana i Slovena, kao borbu za životni prostor i pravo nemačke rase na upravljanje svetom. „U pozadini ovih političkih vizija ležala je njihova mračna istorijska vizija o neizbežnom, sudbonosnom sudaru između tevtonskih i istočnih naroda. Slovena i orijentalaca, sudara u kome bi istočni narodi, u slučaju da budu pobeđeni, postali sluge ili robovi.“[11] I sam Kajzer je uprkos rodbinskim vezama sa ruskim monarhom bio ubeđen u neizbežnost i korisnost predstojećeg sukoba tevtonaca i slovena. „Tevtonski protiv slovenskog aspekta ove potencijalne utakmice oslikavali su rasnu mržnju. Osim toga, posmatrajući nemačku budućnost u svetlu prodora i eksploatacije Srednjeg i Dalekog istoka, Kajzer je maštao o još jednom cilju koji je mogao postići samo pokoravanjem slovenskog sveta.“[12] U pismu austrougarskom ministru spoljnih poslova od 23. oktobra 1913. godine, car Vilhem između ostalog piše: „Na duge staze rat između Istoka i Zapada je neizbežan“ a u nastavku i „Sloveni nisu rođeni da vladaju nego da slušaju“. [13] Dok je njegov načelnik generalštaba, Molotke, priželjkujući konačan obračun, sve činio da do njega dođe što pre. „Ja verujem da je rat neizbežan, i to što pre to bolje.“[14]
[1] D. Fromskin, (2006) Poslednje leto Evrope, Žagor, Beograd, str. 20.
[2] Hobsbaum E. (2002) Doba ekstrema, Dereta, Beograd, str.24.
[3] Fromkin D. str.237.
[4] vidi Gaćinović R. (2014) Mlada Bosna, Odbrana, Beograd.
[5] Fromkin D. str.27.
[6] Stojanović Đ. (2010) Ideaciona formulacija neprijatelja: Slučaj Srbije, CHDR, Sremska Kamenica, str.144.
[7] Fromkin D. str.51.
[8] vidi, Mitrović A. (2011) Prodor na Balkan i Srbija, 1908-1918, str11-13.
[9] Fromkin D. str.238.
[10] Roberts M. DŽ. (2002) Evropa 1880-1945, Klio, Beograd, str 115.
[11] Fromkin D. str.60.
[12] isto, str.84.
[13] isto,str.91.
[14] isto,str.88.
Ostavi komentar