Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Novovekovna srpska štampa publikovana u ratnim okolnostima od 1804. godine, pa sve do Ratova iz devedesetih godina, odnosno do poslednje decenije prethodnog milenijuma, uglavnom je razvijana prema modelu ratne štampe objavljivane u evropskim zemljama. U pogledu publikovanja periodike potrebno je da uzmemo u obzir činjenicu da su u odnosu na društva i države u zapadnoj Evropi, predstavnici inteligencije i duhovno-političkih elita u tek obnovljenoj, modernoj Srbiji, kao i istovetne zajednice srpskog etnosa u Habzburškoj monarhiji i Osmanlijskom carstvu, bili u priličnoj meri u početnoj fazi razvoja. Naravno, proces afirmisanja publikovanja periodičnih izdanja odvijao se paralelno sa genezom i razvojem srpskog građanskog društva.[1] Međutim, i u nedovoljno razvijenoj „kulturi publikovanja periodike“, posebno u XIX veku, u prilici smo da prepoznamo da su periodična izdanja u velikoj meri objavljivana u skladu sa principima determinisanja karakteristika periodičnih publikacija. Svakako, navedene podele nisu bile striktne u svim periodima objavljivanja određenih izdanja, posebno ukoliko uzmemo u obzir one publikacije koje su izlazile u dužem intervalu ili postoje i danas (poput Letopisa Matice srpske).[2] Gotovo za sve listove i časopise objavljivane na srpskom jeziku (posebno one publikovane u Kneževini, pa Kraljevini Srbiji do 1918. godine), postoji zajednička karakteristika koja se sastoji u činjenici da je pomenuta periodika dobijala karakter ratne u okolnostima i intervalima oružanih konflikata.[3]
U prilici smo da pokušamo da pružimo uvid u pregled reprezentativnih primera ratne štampe objavljivane na srpskom jeziku koja je danas dostupna istraživačima i zainteresovanim čitaocima u bibliotečkim fondovima i zbirkama biblioteka u Srbiji, kao i u privatnim kolekcijama. Rad mnogih od datih listova pokrenut je isključivo u svrhe nacionalne podrške politici države ili naroda u epohama oružanih konflikata.[4] Srbobran je politički list koji je izlazio u Novom Sadu od 1861. do 1867. godine. Urednik i izdavač bio je Petar Ninković, a koautor Emil Čakra. Izlazio je dva puta nedeljno. Sadržinski je bio konzervativan i donosio je dosta radova sa verskom tematikom. Najpre ga je finansirala vlada u Beogradu, a zatim vlade u Beču i to je uticalo na pad ugleda navedenog lista, kod njegove čitalačke publike. Osim vesti iz svih srpskih krajeva, donosio je vesti i iz političkog života u Austriji, posebno u vezi sa ratnim događajima u vreme oružanog konflikta između Monarhije i Pruske.[5] Ratni dnevnik sa zvaničnim izveštajima Ratnog presbiroa izlazio je svakodnevno u toku Prvog svetskog rata, u periodu od 1. juna 1914. do 12. oktobra 1918. godine. Vlasnik i odgovorni urednik bio je najpre Svetozar Jovanović, a potom Boža Dimitrijević. List je menjao mesto izlaženja. Počeo je da izlazi u Valjevu, da bi od broja 99 izlazio u Kragujevcu, a od broja 241 iz 1915. godine u Solunu, prateći tako pomeranje i sudbinu srpske vojske. Od tog istog broja on postaje i Organ Vrhovne komande, uređuje ga Ratni presbiro, a odgvorni urednik postaje Vlada Anđelković. Kao zvaničan bilten o operacijama srpske vojske u Prvom svetskom ratu predstavlja dragocen izvor za proučavanje istorije. Isti tekst (i slog) izlazio je pod naslovom „Ratni presbiro“ za prvih mesec i po dana rata 1914. godine. Uz pojedine brojeve izlazili su i dodaci. Od br. 34 (1917) uveden je literarni podlistak, a od br. 20 (1918) ustanovljena je i rubrika Književnost. Saradnici u listu bili su i istaknuti književnici Milutin Bojić, Ivo Ćipiko, Jovan Dučić, i drugi.[6]
List Balkanski rat izlazio je u Beogradu jednom nedeljno u toku 1913. godine, od 20. januara do 25. decembra u svega četrdeset brojeva. Vlasnik i urednik časopisa bio je Dušan Šijački. List je donosio tekstove i slike o balkanskim ratovima, pa se može koristiti kao izuzetan istorijski izvor za proučavanje tog perioda. Osim tekstova koji su izuzetno informativni i obiluju činjenicama i istorijskim podacima, slike imaju veoma veliku vrednost, a među njima su i pejzaži, prikazi gradova, kao i portreti vojnika i vojskovođa, ali i običnih ljudi.[7]
List Beogradske novine izlazio je u Beogradu od 1915. do 1918, u početku dva puta nedeljno, a od br. 33 u 1916. kao dnevni list. Osnovni cilj lista bio je da se uspostavi kontakt nemačke okupacione vlasti sa srpskim narodom. Budući da je bio okupatorski list, štampan je na latiničnom pismu. Odgovorni urednik za prva četiri broja bio je Vilim Uher, zatim Juraj Oršić Slavetićki, a poslednje dve godine urednik je bio hrvatski književnik Milan Ogrizović. Novine su redovno donosile vesti o događajima u svetu i zemlji. Imale su česte književne i naučne priloge naših i stranih autora, sa domaćom ili stranom tematikom. Uz neke brojeve izlazili su i specijalni prilozi, kao što je „Avala“.[8] List Beogradske opštinske novine pokrenula je Beogradska opština 1882. godine i u kontinuitetu su izlazile jednom nedeljno do 1913. kada je zbog rata izlaženje prekinuto. Odgovorni urednik bio je Dragoljub K. Stojiljković. U periodu od 1882. do 1913. list objavljuje naučne rasprave i književne priloge. List je obnovljen 1928. godine, bogato ilustrovan fotografijama i od tada isključivo objavljuje vesti o mesnim problemima, prati rad opštinske uprave i organa te uprave. Drugih priloga je bilo malo, ali se ističe pregled istorije Beograda od Todora Stefanovića Vilovskog. U periodu od 1932. do 1941. uporedo izlaze časopis i nedeljne novine pod istim naslovom.[9] Straža, slobodni organ javnog mišljenja, izlazio je kao dnevni list u Beogradu u periodu od 1911. do 1915. Direktor je bio Krsta Cicvarić, a prvi urednik Ivan Kornicer. Urednici su bili i Milovan Joksimović, Dušan M. Šijački, Miša Milojević, Drag. Gregorić i Dobrivoj Mitrinović. Donosio je priloge o našem i stranom političkom životu, raznim društvenim pojavama kod nas, pozorišnom životu, sportu, a posebno šahu, a sadržavao je redovne književne podlistke, kao i karikature. U toku rata donosio je vesti sa svih ratišta.[10] Srpski narod je nedeljni list koji je tokom Drugog svetskog rata izlazio u Beogradu u periodu od 1942. do 1944. godine. Vlasnik lista bio je Mihailo Stanković, a njegov odgovorni urednik Velibor Jonić, poznati predratni fašista, profesor po zanimanju, ministar prosvete i vera u vladi Milana Nedića. U ovom listu, urednik objavljuje propagandne i političke tekstove kojima veliča okupatora i poziva stanovništvo na borbu protiv komunista i slušanje okupatora, ali i priloge iz religije, književnosti, filma, pozorišta i kulture uopšte.[11]
Zanimljiv primer razvoja ratne štampe publikovane na srpskom jeziku pronalazimo u „istoriji periodike“ u Novom Sadu i to u periodu Prvog balkanskog rata. Prvi balkanski rat imao je snažan odraz na novosadsko javno mnjenje, kako na srpsko, tako i na mađarsko, bilo ono opoziciono ili provladino. Sveobuhvatni uvid o tome ostvarujemo analizom tadašnje štampe. Od velikog značaja za ovu temu je činjenica da je u ovom periodu u Ugarskoj važio veoma liberalan zakon koji je garantovao slobodu štampe. Još početkom XIX veka, nacionalno-oslobodilačke težnje Srba u Osmanlijskom carstvu bile su podržane od strane Srba iz južne Ugarske. Leopold Ranke svedoči o tome da je plan nacionalne emancipacije i stvaranja samostalne srpske države na Balkanu, od strane intelektualne i napredne Evrope, prihvaćen kao odgovoran i istorijski opravdan cilj, usklađen sa nacionalnom i građanskom samosvešću evropskih naroda. Listovi Zastava, Branik i Srpstvo donosili su vesti sa ratišta u oružanom klinču između Osmanlijskog carstva, sa jedne stane i balkanskih saveznica, sa druge strane.[12] Pored pomenutih publikacija, list Ilustrovana ratna kronika izlazio je jednom nedeljno u Novom Sadu, a izdavala ga je Izdavačka knjižarnica Filipa Ognjanovića. Vlasnik i odgovorni urednik lista bio je Svetolik M. Grebanac, a uređivao ga je i Kamenko Subotić. Tokom kratkog perioda izlaženja, od 18. oktobra 1912. do 16. oktobra 1913. godine izašlo je 50 brojeva ovog lista. List je donosio reportaže, izveštaje i fotografije sa ratišta u Balkanskom ratu i zbog bogate tekstualne i slikovne građe on je značajan istorijski izvor za proučavanje tog perioda.[13]
[1] Lazar Čurčić, Srpske knjige i srpski pisci 18. veka, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1988, str. 20–55. Uporedi i Čedomir Popov, Francuski uticaji na srpsku društvenu i političku misao u XIX veku, Zbornik Matice srpske za istoriju, 41, Matica srpska, Novi Sad, str. 73–81.
[2] Letopis Matice srpske je književni časopis koji u čitavom svetu najduže, a bez većih prekida izlazi još od 1824. godine. Deluje neobično i čudesno podatak da je takvu tekovinu stvorila upravo srpska kultura, tako često izložena prekidima razvojnih kontinuiteta. Pokrenut u Novom Sadu pod nazivom Serbska letopis, a štampan u Budimu, ovaj časopis je, po zamisli njegovog pokretača Georgija Magaraševića, postao centralno mesto na kojem su izlagani rezultati srpskog književnog i naučnog stvaralaštva. Uz to, Letopis se sistematski bavio saznanjima koja u središte pažnje stavljaju jezik, književnost, istoriju, religiju, folklor i kulturu ne samo srpskog naroda nego i celog slovenskog sveta, „ot Adrijatskog do Ledenog, i ot Baltiskog do Crnog mora”. Dakle, u prvih nekoliko brojeva, čak i decenija publikovanja u Letopisu su objavljivani tekstovi sa različitom tematikom, dominantno književno-teorijskom, ali i političkom. Poteškoće u organizaciji čitavog posla podstakle su Magaraševića da se posavetuje sa peštanskim trgovcima i intelektualcima, koji su zaključili da rešenje treba potražiti u osnivanju kulturne ustanove koja bi ne samo brinula o časopisu nego i razvila znatno širi program rada. U sklopu toga rada odmah se krenulo sa izdavačkom delatnošću, budući da su osnivači smatrali da je njihov osnovni zadatak „da se Knjige Srbske rukopisne na svet izdaju i rasprostranjavaju, i to sad i otsad bez prestanka za svagda“. Tako su, na samom početku Matičine delatnosti, objavljene knjige Milovana Vidakovića, Jovana Sterije Popovića, Dositeja Obradovića, Lukijana Mušickog, Jovana Subotića i dr. Za sve vreme svoga trajanja Letopis je, ponešto menjajući ime (Novij serbskij letopis, od 1837; Serbskij letopis od 1842; Srbskij letopis, od 1855; Srbski letopis, od 1865; Srpski letopis, od 1867; Letopis Matice srpske, od 1873), bio i ostao centralni srpski časopis koji, ponešto konzervativan, nastoji da okupi proverene vrednosti srpske književnosti, nauke i kulture. Svoju misiju Letopis Matice srpske je ostvarivao sa promenljivim, ali nesumnjivim uspehom. Prekidi u radu su nastajali samo u vremenu velikih istorijskih događaja kada nije bilo elementarnih uslova za kulturni rad: u periodu snažnih nastojanja ugarske administracije da ugasi ustanovu 1835–1836, u vreme revolucionarne 1848. godine, kao i tokom Prvog i Drugog svetskog rata. Časopis su uređivali značajni kulturni poslenici, vidi: Mirjana D. Stefanović, Tradicija prosvećenosti i Letopis Matice srpske, skica jednog paradoksa, Tradicija prosvećenosti i prosvećivanja u srpskoj periodici: zbornik radova, Beograd, 2012, str. 141–154. Uporedi i Vasilije Krestić, Istorija srpske štampe u Ugarskoj 1791–1914, Matica srpska, Novi Sad, 1980, str. 29–38.
[3] Vasilije Krestić, nav. delo, str. 35.
[4] Mirjana Nikolić, Sećanje srpske štampe na Prvi svetski rat, Dnevni list Politika, Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti, 25/26, Beograd, str. 253–274
[5] Čedomir Popov, Srbija na putu oslobođenja, borba za politički preobražaj i društvenu nezavisnost 1868–1878, Naučna knjiga, Beograd, 1980, str. 77.
[6] Miodrag Avramović, Dva veka srpskog novinarstva, Institut za novinarstvo, Beograd, 1992, str. 54–320.
[7] Isto
[8] Isto
[9] Isto
[10] Isto
[11] Aleksandar Stojanović, Kolaboracionistička štampa u Srbiji 1941–1944, knjiga druga, Filip Višnjić, Beograd, 2017, str. 56–387. Na 450 stranica, uz brojne ilustracije, osam autora analiziralo je više stotina tekstova i novinskih članaka, objavljenih na stranicama kolaboracionističke štampe za vreme okupacije Srbije u Drugom svetskom ratu. Monografiju čini 12 zaokruženih tematskih poglavlja. Analiziran je život u okupiranoj Srbiji 1941–1944. godine, propaganda vlade Milana Nedića, izveštavanje o partizanima i kolaboracionističkim odredima koji su se protiv njih borili. Autori su se bavili i progonom Jevreja i masona, pitanjem nacionalne politike, odnosno „duhovne orijentacije“, kako su ga nazivali propagandisti Nedićeve vlade, kao i kulturnom i prosvetnom politikom Vlade narodnog spasa. Posebna poglavlja su posvećena i sportu kao neizostavnom delu svakodnevnice čak i za vreme okupacije, kao i ženi, pitanju njene tobožnje odgovornosti za ratni slom, te društvenoj ulozi koja joj je bila namenjena konzervativnim shvatanjima Nedićevih saradnika i propagandista. Jedno poglavlje bavi se novinskim izveštavanjem o ratnom fenomenu prinudnog rada i radne obaveze, a svoje mesto u monografiji Kolaboracionistička štampa u Srbiji 1941–1944 još su našla i poglavlja o ratnim zarobljenicima, kao i o izbeglicama, koje su imale posebnu ulogu u kolaboracionističkoj propagandi i stvaranju kulta srpske majke i oca Srbije. Na stranicama ove knjige analizirane su stotine tekstova okupacionih dnevnih listova Novo vreme, Obnova i Opštinske novine, ideoloških nedeljnika Srpski narod i Naša borba, staleških i stručnih listova poput Prosvetnog glasnika, Srpskog sela, Srpskog radnika, Srpske scene, kao i karikature i komični dijalozi satirično-humorističkog lista Bodljikavo prase. Između redova informacija, propagande i ideologije provejavao je rad nemačke cenzure, ali i čitave jedne generacije srpskih novinara, na čiji je život ratni vihor ostavio neizbrisiv trag.
[12] Dopisnik novosadske Zastave sa bojišta Prvog balkanskog rata je bio lider vojvođanskih radikala Jaša Tomić. Za novosadski Branik, glasilo Srpske liberalne stranke, znatan broj ratnih izveštaja poslao je Veljko Petrović, već u to vreme poznati srpski književnik. Petrović je, za razliku od Tomića, pripadao jednom intelektualnom krugu prečanskih Srba, koji su osuđivali delatnost svoje političke elite u Austrougarskoj, ali i proces mađarizacije koji je počeo da uzima maha, naročito u bolje situiranim građanskim srpskim porodicama. Petrović je u svojim tekstovima stavljao kosovski mit kao najviši moralni orijentir: „Kosovo tužno polje, ti Srba druže neverni“. Pored Jaše Tomića i Veljka Petrovića, značajan trag u ratnom izveštavanju ostavio je Vasa Stajić, koga je takođe obuzela nacionalna euforija. Iako nije pisao ni za jedan novosadski list, Stajić je uticao na javno mnjenje u Novom Sadu, putem somborskog Novog Srbina. U Novom Sadu je izlazio i list Srpstvo, organ radikalskih disidenata, bliskih mađarkoj vladi, koji su podrugljivo nazivani „podrepaši“ i „Tisini mali kaplari“. Po rečima Jovana Skerlića ovaj list je pre početka Prvog balkanskog rata o Srbiji pisao ružnije od pojedinih bečkih i peštanskih novina. Kada je počeo rat Srpstvo je osudilo imperijalističku politiku velikih sila, pružilo bezrezervnu podršku ratnim naporima Srbije, a vlasnik lista dr Miladin Svinjarev je kao lekar-dobrovoljac stupio u srpsku vojsku. Za svoj list je, kada je bio u mogućnosti, slao izveštaje sa fronta. Za svoje zasluge odlikovan je Ordenom Svetog Save. Kada su u pitanju stavovi mađarske štampe u vezi sa Prvim balkanskim ratom, neophodno je da primetimo razliku prema političkoj i geografskoj osnovi. Različit značaj i interpretaciju su davali provladini i opozicioni listovi, liberalni i konzervativni, kao i oni iz Pešte i iz Novog Sada ili južne Ugarske. Županijski Bačmeđe je ranije propagirao dominaciju mađarske kulture i obavezu manjinskih naroda se smatraju delom mađarkog političkog naroda i sledbenicima mađarske državne ideje. Međutim, tokom Prvog balkanskog rata, Bačmeđe je branio ovdašnje Srbe od optužbi pojedinih mađarskih listova da su buntovni i nelojalni, te sa se protiv njih mora izvršiti represija. List je istakao da Srbi možda nisu baš najveći patrioti ali da žive mirno i lojalno sa svojim susedima Mađarima, vidi: Štampa u ratu, kojim vestima treba verovati, Dokumenti današnjice, 2, 62, Sedma sila, Luč, Beograd, 1940, str. 5–19. Uporedi i Miloš Savin, Novosadska štampa o Prvom balkanskom ratu, Agora, Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2017.
[13] Miodrag Avramović, nav. delo, str. 54–320.
IZVORI I LITERATURA
Avramović, Miodrag, Dva veka srpskog novinarstva, Institut za novinarstvo, Beograd, 1992.
Krestić, Vasilije, Istorija srpske štampe u Ugarskoj 1791–1914, Matica srpska, Novi Sad, 1980.
Nikolić, Mirjana, Sećanje srpske štampe na Prvi svetski rat, Dnevni list Politika, Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti, 25/26, Beograd.
Popov, Čedomir, Srbija na putu oslobođenja, borba za politički preobražaj i društvenu nezavisnost 1868–1878, Naučna knjiga, Beograd, 1980.
Popov, Čedomir, Francuski uticaji na srpsku društvenu i političku misao u XIX veku, Zbornik Matice srpske za istoriju, 41, Matica srpska, Novi Sad.
Stefanović, Mirjana D., Tradicija prosvećenosti i Letopis Matice srpske, skica jednog paradoksa, Tradicija prosvećenosti i prosvećivanja u srpskoj periodici: zbornik radova, Beograd, 2012.
Stojanović, Aleksandar, Kolaboracionistička štampa u Srbiji 1941–1944, knjiga druga, Filip Višnjić, Beograd, 2017.
Čurčić, Lazar, Srpske knjige i srpski pisci 18. veka, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1988.
Ostavi komentar