Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Nakon 24. februara 2022. godine i eskalacije rata u Ukrajini većina analitičara, diplomata i stručnjaka za međunarodne odnose u jednom se slažu, a to je da svet više nikada neće biti isti. Posledice ovog rata, koji se suštinski vodi između zemalja političkog Zapada i Rusije, ostaviće dalekosežne posledice po globalne ekonomske i političke tokove. Svakako da je jedno od najinteresantnijih pitanja, a za sve nas koji živimo na Starom kontinentu i posebno važno, kako će se sve to odraziti na sudbinu Evrope? Odnosno, u kojoj meri će posledice ovih globalnih previranja uticati na sve nas i kontinent na kojem živimo?
Kako bismo na najbolji način sagledali trenutnu geopolitičku poziciju Evrope, kao i njene perspektive, moramo se vratiti u prošlost. Tačnije, neophodno je ukazati na to kakva je pozicija Evrope bila uoči 24. februara 2022. godine i sa kakvim izazovima se Stari kontinent suočavao. Prvi svetski rat (1914–1918) je po mnogo čemu bio sudbonosan za Evropu. Do tog oružanog sukoba svet se još uvek mogao smatrati evropocentričnim. Odnosno, moćne evropske sile gospodarile su velikim kolonijalnim prostranstvima i suštinski su bile globalni hegemoni, dok je stari kontinent predstavljao centar svetske moći. Međutim, milioni ljudskih žrtava u Velikom ratu i materijalna razaranja do tada neviđenih razmera, dramatično su umanjili snagu i potencijale Evrope. SAD su, sa druge strane, iskoristile taj oružani sukob za jačanje sopstvenih ekonomskih kapaciteta i širenje političkog uticaja. Prodajući oružje, municiju, različitu ratnu i industrijsku opremu i hranu Evropi, razvijajući nove tehnologije i naučne potencijale, američka privreda ostvarila je značajnu prednost u odnosu na evropsku konkurenciju.
Samim tim, nakon Prvog svetskog rata ne samo da je na kolenima bila poražena Nemačka, nego su se i pobednice iz Antante, Francuska i Britanija, našle u krajnje teškoj situaciji. Suočavajući se sa ogromnim dugovanjima prema SAD-u, čije kredite su koristili za finansiranje rata, vlasti u Parizu i Londonu postale su na svojevrstan način zavisne od Vašingtona. Cena pobede bila je previsoka. Nasuprot devastirane Evrope, sa druge strane Atlantika, nalazile su se moćne SAD, kojima ni jedna evropska sila pojedinačno nije mogla parirati. Već tada na Starom kontinentu javile su se ideje o potrebi objedinjavanja Evrope sa ciljem da se spreči neki novi sukob, koji bi kontinent gurnuo u novu dubiozu. Protagonisti tih ideja, poput austrijskog grofa i vođe Panevropskog pokreta Riharda fon Kudenhofa Kalergija i francuskog premijera i ministra inostranih poslova Aristida Brijana, uočavali su da problem leži u viševekovnim sukobima i sporovima oko granica. Ujedinjenjem Evrope i brisanjem tih barijera računalo se da neki novi ratni scenario može biti izbegnut. Međutim, uspon Musolinija i Hitlera, tih protagonista ideologija zla fašizma i nacizma, vodio je Evropu drugim putem, u novi ratni obračun. Posledice Drugog svetskog rata po Stari kontinent bile su daleko veće nego one nakon Prvog. LJudske žrtve brojale su se u desetinama miliona, a razaranja su najveći deo kontinenta ostavila u ruševinama. Sem toga, neposredno nakon Drugog svetskog rata otpočeo je Hladni rat između Istočnog, komunističkog, bloka predvođenog SSSR-om i Zapadnog, kapitalističkog, predvođenog SAD-om. U tom trenutku podeljena Evropa, onom čuvenom Čerčilovom „Gvozdenom zavesom“, našla se između dva moćna hegemona koji su se borili za globalnu premoć.
Zapadna Evropa, ekonomski i bezbednosno, tada je potpuno postala zavisna od Vašingtona. Zahvaljujući finansijsko-ekonomsko podršci, kroz Maršalov plan, SAD su podstakle obnovu i razvoj Evrope, istovremeno je čvrsto ekonomski vezujući za sebe. Praktično od tada, američko tržište postalo je ključno za evropske proizvođače, što je ostalo činjenično stanje do današnjih dana. Takođe, kroz ulaganja američkih kompanija, investicionih fondova i banaka u evropske privredne subjekte, stvorena je svojevrsna simbioza i povezanost, tako da danas mnoge moćne evropske kompanije imaju značajan udeo američkog kapitala u svojoj vlasničkoj strukturi. Što se tiče bezbedonosnog aspekta, zavisnost Evropljana od prekookeanskog saveznika je tek tu bila i ostala posebno izražena. Strah od sovjetske invazije terao je evropske države da se oslanjaju na SAD, koje su objektivno jedine i mogle da ih zaštite. NATO je evropskim državama decenijama garantovao bezbednost pa je, samim tim, doprineo i tome da njihova ulaganja u vojsku budu svedena na minimum, a zavisnost od američke zaštite potpuna.
Ako nakon Prvog svetskog rata ideja evropskog jedinstva nije zaživela, onda možemo slobodno reći da je nakon Drugog svetskog rata taj proces dobio na intenzitetu. Upravo na 9. maj, dan pobede nad fašizmom, 1950. godine objavljena je čuvena Šumanova deklaracija. Dokument koji predstavlja temeljni akt ideje evropskog jedinstva i početak stvaranja Evropske unije. Inače, protagonisti ideje ujedinjene Evrope smatrali su da će realizacijom tog cilja narodima na Starom kontinentu obezbediti trajni mir, slobodu i ekonomsko blagostanje. Krenulo se dosta skromno, od Zajednice uglja i čelika predstavljene 1950, pa preko Rimskih ugovora kojima je stvorena Evropska ekonomska zajednica, pa do 1992. godine i Sporazuma iz Mastrihta kojim je uobličena Evropska unija (EU). Međutim, već početkom XXI veka postalo je očigledno da je taj proces stvaranja EU opterećen brojnim izazovima za koje se rešenje nije pronašlo do današnjih dana. Na prvom mestu pitanje donošenja odluka unutar EU, koje funkcioniše na principu konsenzusa, a što se pokazalo kao krajnje nefunkcionalno rešenje. Naročito je taj problem postao izražen nakon značajnog proširenja EU, što je potragu za konsenzusom učinilo neretko nemogućom. Naime, od 27 članica EU danas, dovoljno je da se jedna usprotivi nekoj odluci i ona ne može biti doneta. Upravo ta činjenica učinila je EU krajnje tromom, neretko do nefunkcionalnosti. Takođe, pitanje zajedničke spoljne i bezbednosne politike predstavlja nešto oko čega ne postoji saglasnost. Samim tim, i po ovim pitanjima EU je do danas ostala duboko podeljena. I to na one zemlje koje se zalažu za uspostavljanja federalne državne zajednice sa većinskim načinom odlučivanja i jedinstvenom vojskom i spoljnom politikom. Kao i one zemlje koje bi da ljubomornim čuvanjem svog prava veta zadrže garanciju sopstvene suverenosti i koje u EU prevashodno vide savez ekonomski povezanih država.
Razlog za nemogućnost pronalaženja izlaza iz te unutrašnje krize u kojoj se EU i dan danas nalazi, pored brojnih unutrašnjih protivrečnosti i interesa država članica, svakako treba pronaći i u odnosu SAD-a prema ovom pitanju. Naime, SAD su bile neko ko je podržavao projekat EU, jer je u njemu video sredstvo za širenje svog uticaja. Svako proširenje Evrope, bilo na Španiju, Portugal i Grčku, bilo na bivše članice Varšavskog pakta kao po pravilu praćeno je prijemom u NATO. Suštinski, time je sproveden proces uvlačenja tih zemalja u zapadni politički i bezbednosni blok. Međutim, SAD svakako nisu imale nameru da stvaraju sebi konkurenciju u globalnoj geopolitičkoj areni. Ujedinjena Evropa, pre izlaska Britanije, imala je 28 članica i preko pola milijarde stanovnika. Zarad poređenja, SAD danas imaju nešto više od 330 miliona stanovnika. Ekonomski razvijena Evropa, sa takvim ljudskim potencijalom, uz dobijanje snažnog unutrašnjeg ustrojstva i preuzimanjem bezbednosnih i spoljnopolitičkih pitanja na sebe, postala bi ozbiljan takmac i samim SAD. Upravo zato SAD nisu bile spremne da pruže odlučnu podršku daljem jačanju unutrašnjeg jedinstva EU, već su direktno slabile njen kredibilitet kada god im se za to ukazala prilika. Najbolji pokazatelj ispravnosti te teze jeste rat u BiH, koji je okončan tek onda kada se diplomatija SAD-a umešala i presudno doprinela kreiranju Dejtonskog sporazuma. Slično je i sa Briselskim sporazumom Beograda i Prištine, koji deset godina nije primenjen uprkos garancijama Evrope. I na tom primeru se vidi sva nemoć briselske administracije. Na kraju, ono što je za EU bilo posebno važno, a to su Minski sporazumi, kojima je trebalo da se nađe mirovno rešenje za rat u Ukrajini, takođe nikad nisu sprovedeni uprkos garancijama evropskih zemalja. Na kraju je Rusija direktno poslala poruku EU da je nepouzdan partner, koji ne ispunjava svoje obaveze, a predsednik Putin se decembra meseca 2021. godine obratio SAD-u tražeći od njih bezbednosne garancije u Evropi. Bila je to jasna poruka Moskve Briselu, da na njih više ne računaju i da o evropskim pitanjima mogu raspravljati samo sa onima koji imaju moć da odlučuju. Tačnije sa Amerikancima!
Naravno danas su nam posledice takvog razvoja događaja dobro poznate. Vašington nije pozitivno odgovorio na predlog Moskve iz decembra meseca 2021. godine i Rusi su započeli svoju specijalnu vojnu operaciju, kako bi osigurala svoje interese u Ukrajini. Međutim, taj sukob ubrzo je prerastao u rat Zapada i Rusije, a preko leđa nesrećne Ukrajine. U tom obračunu EU je jasno zauzela stranu i podnosi najveći teret u zapadnoj strategiji ekonomskog slamanja Rusije. Odricanje od Ruskih energenata za EU je bilo i više nego bolno, ali po mišljenju tamošnjih političkih elita i neophodno. I nije taj evropski stav posledica isključivo američkog pritiska i uticaja, kako se kod nas neretko govori, već jasne želje da Rusija mora biti poražena. Upravo se iz reči nemačke ministarke Analene Berbok to možda najbolje videti. Naime, ona je istakla da je svesna posledica koje će njena zemlja trpeti, ali da je spremna da ih prihvati kako bi Rusija bila poražena. U tim rečima nesumnjivo možemo prepoznati gotovo dogmatsku odlučnost vladajućih evropskih političkih elita kada govorimo o borbi protiv Rusije. Zato nikako ne smemo potceniti ideološku isključivost evropskih, ali i generalno Zapadnih, političkih elita. Ruski predsednik je za njih neko ko je retrogradan, ko ruši sve one vrednosti za koje se oni zalažu i smatraju ih temeljnim. Poput prava LGBT zajednice, transrodnih osoba ili drugih sličnih ideoloških tema, koje trenutno dominiraju u javnosti na Zapadu. Samim tim, Vladimir Putin je za njih otelotvorenje zla i mora biti poražen, pod svaku cenu.
Upravo tu dolazimo i do ekonomskih posledica koje će s obzirom na planove EU očigledno biti značajne. Samo odricanje od jeftinih ruskih energenata učiniće evropsku robu manje konkurentnom na globalnom tržištu. EU ni do sada nije imala jeftinu radnu snagu i po tom pitanju nije ni mogla da parira proizvođačima u Aziji. Iako postoje tvrdnje da bi u narednih nekoliko godina EU mogla da sagradi dovoljno terminala za značajan priliv tečnog gasa i da bi dugoročni ugovori sa proizvođačima u SAD mogli dramatično smanjiti trenutnu cenu tog energenta, pitanje je ne samo koliko je to realno, nego i šta u međuvremenu? Jednom izgubljena tržišta nije lako povratiti, pogotovo kada postoji toliko snažna konkurencija na Dalekom istoku. Suštinski možda je o ekonomskim posledicama rata u Ukrajini po Evropu najbolje govorio francuski predsednik Emanuel Makron, kada je svojim građanima poručio da je vreme blagostanja prošlo i da se na to moraju naviknuti.
Pored očiglednih ekonomskih, nikako ne možemo zanemariti ni geopolitičke posledice, a koje će rat u Ukrajini svakako ostaviti po Evropu. Sada je i više nego jasno da je jaz između Rusije i zapadnog dela kontinenta toliki, da je teško i zamisliti da može biti skoro prevaziđen. Samim tim, san o ujedinjenoj Evropi od Atlantika do Pacifika, koja bi uključila i Rusiju, ostaće nedosanjan. Verovatno za čitav ovaj vek. Nema sumnje da je takva Evropa nešto što je posebno stvaralo zebnju u geopolitičkim krugovima u Vašingtonu. Sa oko 800 miliona stanovnika, uz neprocenjive ruske resurse i izuzetnu zapadnoevropsku tehnologiju, bio bi to savršen spoj koji bi garantovao stvaranje nove super sile. Globalnog hegemona kome ni SAD ne bi mogli parirati. Upravo zato, SAD su pokrenule Inicijativu tri mora i to još 2014. godine sa idejom da se zemlje centralne i jugoistočne Evrope čvršće povežu i uspostave neku vrstu sanitarnog kordona prema Rusiji, od Baltičkog na severu, do Crnog na jugoistoku i Jadranskog mora na jugu. Upravo ove zemlje, među kojima je većina rusofobnih, predstavljale bi eksponent anglosaksonske politike na istoku Evrope. Danas je i više nego jasno da se taj blok prema Rusiji i formira, samo nije još potpuno izvesno hoće li, i u kojim granicama, njegov deo biti i Ukrajina. Takođe, deluje da je sada i više nego jasno da će EU ostati ono što je i danas, prevashodno zajednica ekonomski povezanih država. Centar političke i vojne moći, celokupnog političkog Zapada, ostaće u Vašingtonu. Najbolji pokazatelj za to jeste odluka Nemačke da kupi od SAD oružje u vrednosti od oko 100 milijardi dolara. Protesti Makrona, uz preporuku da bi nabavku trebalo izvršiti od evropskih kompanija, nisu urodili plodom. Nemačka je po ovom pitanju ostala nepokolebljiva. Takođe, neposredno nakon završetka kongresa Komunističke partije Kine u Pekingu, Olaf Šolc vodio je veliku ekonomsku delegaciju iz svoje zemlje u Peking. I po ovom pitanju ogluši se o zahteve Makrona da ta poseta ima evropski, a ne uskonacionalni nemački karakter. Čini se da su oba pomenuta slučaja pokazatelj da se Nemci mire sa sudbinom i da prihvataju američku viziju Evrope. Deluje da su se u Berlinu zadovoljili pozicijom regionalne sile i da smatraju da je to njihov sadašnji domet. Uzmemo li u obzir da su Pariz i Berlin osovina EU i da su Nemci izabrali svoj put, onda nam stvari postaju jasnije. Stepen jačanja kapaciteta EU je dosegao svoje limite.
Suštinski, možemo zaključiti da je plan evropskih političkih elita da stvore moćnu Evropu blagostanja i bez unutrašnjih granica, a koja će na međunarodnom planu ponovo igrati značajnu ulogu, doživeo neuspeh. Strategija da se do tog cilja dođe uz podršku SAD-a pokazala se kao duboko pogrešna. Međutim, za Evropljane to nije istovremeno bio znak da se ta strategija mora menjati, već da se oni moraju uklopiti u planove SAD-a na Starom kontinentu. Očigledno su suviše jaki uticaji koji dolaze sa druge strane Atlantika da bi se mogli ignorisati, što je rat u Ukrajini do kraja ogolio. Samim tim, ako nešto možemo danas jasnije da vidimo, onda su to obrisi zapadnog političkog bloka. Vodeću ulogu u njemu će imati SAD koje će preko svojih saveznika Japana, Južne Koreje, Vijetnama, Indije, Malezije, Tajvana raditi na obuzdavanju narastajuće moći Kine u Indopacifiku, dok će istovremeno sa svojim evropskim saveznicima suzbijati uticaj Rusije. U godinama i decenijama koje dolaze, evropske zemlje će suštinski biti svedene na ulogu stražara SAD-a pred vratima Rusije.
IZVORI I LITERATURA
Dezmon Dinan, Menjanje Evrope: istorija evropske unije. Službeni glasnik, Beograd, 2010.
DŽon Luis Gedis, Hladni rat: mi danas znamo. Clio, Beograd, 2003.
Ostavi komentar