Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Iako su koncepcije i pojmovi nacije i identiteta savremeni i pripadaju periodu od XIX stoleća ličnost Rastka Nemanjića – Svetog Save kohezioni je faktor koji je kroz njegov kult, kao činjenicu dugog trajanja ostavio neizbrisiv trag i postao kamen temeljac upravo nastanka modernog identiteta srpskog naroda.
Slično je i sa često pominjanim terminom i konceptom svetosavlja. On jeste po svojoj definiciji anahron i doista je istekao iz pera dvojice najumnijih Srba HH stoleća, danas proslavljanih i kao svetitelji one crkve koju je Sava utemeljio. U pitanju su bili vladika Nikolaj Velimirović i Justin Popović. Međutim, i u tom njihovom savremenom konceptu, mesto i uloga Svetog Save je suštinska i odnosi se na njegovu svestranu ličnost i ulogu u utemeljenju svih aspekata srpskog identiteta.
I doista, mnogostruka Savina ličnost i danas je fascinirajuća. NJegovo svetovno ime je bilo Rastko, a kao što se dobro zna njegovi roditelji su bili veliki župan Stefan Nemanja i Ana, u monaštvu Anastasija i imao je dva starija brata po imenu Vukan i Stefan. Ranu mladost Rastko je proveo kao humski knez, na području današnje Hercegovine. Značaj Huma i njegovog pravnog položaja, koji ilustruju povelje Splitu i Dubrovniku pokazuje da je Rastko imao određenih državničkih obaveza u oblasti kojom je upravljao. Svakako je najbitnija pomenuta povelja Splitu iz 1190-1192. godine u kojoj je Rastko pomenut kao humski knez kroz čiju zemlju trgovci imaju pravo da nesmetano prolaze i trguju. Doduše, o njegovoj se upravi u Humu malo zna. Imao je, čini se, svoj dvor na kome je bio okružen velmožama kao i lokalnom vlastelom. Poznato je od ranije u nauci i da Rastko nije stalno boravio u svojoj oblasti već da je iz očevog dvora odlazio samo povremeno. Rastkovu upravu Humom treba posmatrati i iz političkog ugla, i to prevashodno kao nastojanje Stefana Nemanje da se iz ove oblasti istisne dinastija njegovoga brata kneza Miroslava te da se tako učvrsti državno i dinastičko jedinstvo.
NJegovo žitije opisuje kako je sa 17 godina otišao na Svetu Goru inspirisan i nadahnut od ruskog monaha iz atoskog manastira Svetog Pantelejmona. Koliko god ovaj divan hagiografski prikaz bio lep i prijemčiv, verovatnije se radi o jednom dobro osmišljenom i unapred pripremljenom planu Stefana Nemanje u cilju da se pored državne samostalnosti izbori i crkvena, jer u srednjem veku jedno bez drugog nije moglo. Na Svetoj Gori, humski knez i sin vladara Srbije uzeo je, po Svetom Savi Osvećenom, svoje monaško ime Sava pod kojim je sve do danas i ostao najpoznatiji.
Narednih sedam godina mladi monah Sava je proveo u svetogorskom manastiru Vatopedu i taj je period zapravo ključan za formiranje Savine ličnosti i zaokruživanje obrazovanja. Bio je bez sumnje jedna od najtalentovanijih i najobrazovanijih ličnosti svetogorskog kulturnog kruga. Sava je pored Jevanđelja, apostola i parimejnika i naročito psaltira rado proučavao i iscrpno čitao i prologe i paterike, a iz njegovih se dela vidi da je ekstenzivno naročito koristio Lestvicu Svetog Jovana Lestvičnika, besede ranovizantijskih crkvenih otaca (posebno Svetoga Jovana Zlatoustoga) kao i pojedina dela crkvenopravne literature. Znanje kanonskog prava usavršio je kasnije na Svetoj Gori, a bili su mu dostupni čak i spisi vizantijskih careva ikonoboraca, posebno Ekloga cara Lava III. Ovo delo, budući da je doneto od strane careva-jeretika, nije bilo dostupno najvećem broju učenih ljudi. To je dokaz da je Sava pripadao najužem krugu vizantijske elite.
Smena na prestolu 1196. godine, kada na tron srpskih velikih župana dolazi vizantijski zet i štićenik Stefan Nemanjić, početak je nove epohe za Srbiju i predstavlja uspon i učvršćenje dinastije Nemanjića. Stefan Nemanja i supruga mu Ana, na Blagovesti 1196. godine povlače se sa trona i zamonašili su se pod imenima Simeon i Anastasija. Otac se priključio na Svetoj gori sinu, i tada monah Simeon i monah Sava započinju zajedničku delatnost čiji je vrhunac obnova starog zapustelog manastira, odnosno osnivanje Hilandara, manastira Vavedenja Presvete Bogorodice za srpske monahe. Hilandar se prvo osniva 1197. godine kao deo manastira Vatopeda, ali zbog protesta ostalih manastira, koji su se plašili prevelikog jačanja ovog uticajnog grčkog manastira, te je od 1198. godine Hilandar u punom vlasništvu srpskih monaha. Prvi iguman se zvao Metodije (kao i današnji), a osnivanjem Hilandara, pored Grka, kao i manastira gde su se nalazili Gruzini, Bugari, Rusi, konačno i Srbi dobijaju svoje mesto na Svetoj Gori. Organizacija manastira i prva srpska bolnica, kao i veoma strog tipik koji je Sava propisao, učinili su ovaj manastir jednim od najznačajnijih svetogorskih manastira od osnivanja. Do danas, ovo je najvažniji manastir srpskoga naroda, jedno od najbitnijih mesta hodočašća u pravoslavnom i uopšte hrišćanskom svetu, a za istoričare ovo je jedan od najvećih arhiva za izučavanje srpskog srednjeg veka. Manastir Hilandar najbitnije je žarište srpske kulture i duhovnosti.
Jedno od područja gde je Sava ostavio najtrajniji trag je bez sumnje diplomatija. Sredinom 1200. godine Sava je postao najpre jerođakon, a potom jeromonah. Rukopoložio ga je episkop Jerisosa. Nešto ranije, 13. februara, umro je i njegov otac-monah Simeon, što je izgleda bio povod unutrašnjih nemira u državi. Građanski rat je izbio u Srbiji, bio je to sukob Stefana i Vukana, od kojih se ovaj potonji oslanjao na papu i Ugarsku. Pad Carigrada 1204. godine, međutim, i latinsko osvajanje i podela nekadašnje Vizantije, Srbiji su doneli priliku za osamostaljenje i promenu spoljnopolitičke orijentacije i bili su na određeni način olakšanje za Srbiju. Nesumnjiva je zasluga upravo Save Nemanjića da se 1206-1207. godine dogodi izmirenje njegove braće, a izvršen je i prenos moštiju njihovog oca, sam Simeon je kanonizovan, napisana je i Služba Svetom Simeonu, čime je svime Sava iskazao sa jedne strane topos bratske ljubavi, državnog jedinstva, kao i kult državnog i dinastičkog pokrovitelja – Svetog Simeona Mirotočivog.
Među njegove najznačajnije diplomatske zasluge ubraja se i misija kod ugarskog kralja Andrije II, kada je sprečen ili prekinut ratni sukob i napad rečenog ugarskog vladara na Srbiju. Misija kod bugarskog velikaša Streza pokazala je takođe Savine diplomatske sposobnosti, kada je sprečio još jedan ratni sukob. Dva putovanja Svetog Save ka Svetoj zemlji pokazuju posebno njegovu diplomatsku veličinu. Prvo putovanje preduzeo je 1229. godine. Mnogi do danas čak i u naučnim krugovima smatraju da je to učinio zbog lošeg odnosa sa novim srpskim kraljem Stefanom Radoslavom i njegove spoljnopolitičke orijentacije ka Epirskoj despotovini, ali za to nema dokaza. Preko Dalmacije Sava je otputovao najpre u najsvetiji hrišćanski grad Jerusalim, obišavši Vitlejem, Jordan (mesto gde se Hristos krstio), ali i posetio manastir Svetog Save Osvećenog, gde su mu poklonjeni žezlo i ikona Bogorodice Mlekopitateljnice. Ovo putovanje je bilo bitno za razvoj bogosluženja i Jerusalimski tipik koji je uticao na liturgijsku praksu. Sledeće Savine stanice bile su Nikeja, zatim srpski manastir Hilandar i na koncu Vatoped.
Prepuštanje arhiepiskopskog trona 1234. godine i postavljanje svog učenika Arsenija za naslednika označili su prekretnicu u Savinoj karijeri i životu, a nakon ovih događaja Sava je preduzeo i drugo hodočašće. NJegov brod išao je linijom Budva-Brindizi, gde su ga, kako svedoči žitije, napali i gusari, a potom je brod nastavio ka svom odredištu, koje je nanovo bila Palestina, odnosno Jerusalim gde ga je primio patrijarh Atanasije. Odatle je krenuo za Egipat, i zastao u Aleksandriji, gde su ga primili i tamošnji patrijarh, ali, što posebno pleni i sultan Al-Kamil Ejubidski, koji mu je dao vodiče za Sinaj. Na ovaj način Sava se može smatrati pionirom dijaloga sa muslimanskim svetom, budući da je rečeni sultan bio najvažniji gospodar islamske civilizacije toga doba.
Iz Egipta je Sava krenuo u Antiohiju gde se susreo i sa patrijarhom ove velike istočne crkve, a zatim otišao u Carigrad i manastir Bogorodice Evergetide. Na koncu je iz Carigrada otišao u Bugarsku u Veliko Trnovo gde ga je zatekla smrt 14. januara 1236. godine. Na svim ovim putovanjima, na svim ovim susretima i sastancima sa svetovnim i crkvenim velikodostojnicima, pravoslavnim i inovernim, Sava je sticao priznanje autokefalnosti crkve i nezavisnost države, jačajući ugled Srbije i njene pravoslavne autokefalne crkve u svetu toga vremena.
I upravo je sticanje autokefalnosti kojom smo se mnogo bavili prethodne godine povodom grandioznog jubileja i najtrajnije njegovo diplomatsko, kulturološko, državničko i duhovno delo. Očigledno dobro unapred pripremljeni sa tada već srpskim kraljem Stefanom Nemanjićem, Sava je pristupio projektu nezavisne, samostalne, autokefalne srpske crkve. Spoljnopolitička situacija mu je išla na ruku, a njegov dolazak u Nikeju i mogućnost širenja uticaja Nikejske patrijaršije na Balkan bili su prilika koju nikejski patrijarh i car nisu mogli ispustiti. Krajem 1218. ili početkom 1219. godine je vreme kada je Sava nesumnjivo boravio u ovoj prestonici Vizantije u egzilu i kada ga je patrijarh Manojlo Saranten Haritopul hirotonisao za prvog srpskog arhiepiskopa. Vaskrs 1219. godine je doba kada se zaokružuje formiranje autokefalne crkve. Hirotonisanje episkopa vršio je sam Sava, postavljajući neke svoje učenike na pojedine katedre. Treba reći da je jedan od temeljnih značaja dobijanja autokefalije činjenica da autokefalnog arhiepiskopa bira crkveno narodni sabor, a da autokefalni arhiepiskop ima pravo postavljanja episkopa, koji, pak, samostalno mogu hirotonisati sveštenike. Dakle, srpska crkva je sada bila samostalan činilac koji je o svom uređenju odlučivao bez stranog upliva. Osnivanje episkopija, kao i ustanova protopopova (odnosno neke vrste egzarha) bili su takođe Savino delo. Sedište arhiepiskopije postala je Žiča. Na tlu Srbije od ranije su delovale raška, prizrenska i lipljanska episkopija, a Sava je osnovao zetsku, stonsku, budimljansku, humsku, topličku, dabarsku, hvostansku i moravičku episkopiju. Sabor u Žiči predstavljao je vrhunac te organizacije.
Savina pravna delatnost najbolje pokazuje značaj njegovog celokupnog dela, jer je i to jedan vidljivi aspekt koji je nadživeo samog njenog tvorca više stotina godina. NJegovo najbitnije delo naziva se Nomokanon (Krmčija – kormilo) Svetog Save poznato i kao Zakonopravilo, i ovaj spis van svake sumnje predstavlja vrhunac pravne delatnosti prvog srpskog arhiepiskopa. Sadrži ukupno 70 glava (šest je uvodnih; 44 se odnose na crkveno pravo; 20 glava je sa svetovnim odredbama) i sve je snabdeveno sa Savinim komentarima. Obilato je koristio gotovo sve poznate vizantijske pravne spise. Uticaj Krmčije na bugarsku i rusku crkvu je bio ogroman, a poslednje izdanje u Rusiji je usledilo 1914. godine u osvit Velikoga rata, i upravo su ruski redaktori i dali naziv Krmčija Savinom Zakonopravilu. Srpski narod na ovom prostoru je oko 1594. godine imao zakonik koji nikad nije zaživeo, tzv. Zakonik srednjeg Podunavlja za Srbe koji su živeli na tlu Habzburške monarhije u kome je i Nomokanon bio jedan od osnova. On se danas čuva u Pragu, u Šafarikovoj kolekciji, i deo je Ravaničkog prepisa Dušanovog zakonika. Što se, pak, same Srbije tiče, krajem maja 1804. godine prvi zakon obnovljene Srbije koji je proglasio prota Mateja Nenadović bio je upravo Nomokanon Svetog Save.
Verovatno najzanimljiviji aspekt Savinog mnogostrukog delovanja jeste na polju medicine. Naime, budući da su u srednjem veku manastiri istovremeno bili bolnice, Sava je, shodno vizantijskoj praksi, osnivajući sa ocem Hilandar, osnovao i prvu bolnicu. Srpska medicina se napajala tokom srednjeg veka kako sa vizantijskih tako i zapadnih izvora, koji su, opet, najveće uzore imali među jevrejskim i muslimanskim lekarima srednjeg veka. Sava je najbolji pokazatelj da vera i nauka idu zajedno. Evo kako glasi 40. član Hilandarskog tipika koji se i zove O bolnici i bolničarima:
Rekoh napred nešto malo o bolesnoj braći našoj. Sve je ostavljeno igumanovoj volji što se tiče brige o njima. Jer treba i o njima više kazati. Zapovedamo da se za bolne izabere ćelija koja ima oblik bolnice, i da se postave postelje bolnima za ležanje i odmor, i da im se đe bolničar da ih dvori u svemu. Ako li mojim gresima mnogi padnu u bolest, neka im se dadu i dva bolničara, velika arula, to jest ognjište od medi skovano i prenosivo, na kome će se topiti ukrop za bolne i drugo što im je na utehu, po mogućstvu, za jelo i piće i druge potrebe. A iguman svagda, ne retko, neka dolazi u bolnicu i neka od sveg srca posećuje bratiju i neka donosi svakome potrebno. A bratija naša bolesna, neka se, uzdajući se u ovo, ne raspuste tražeći nešto suvišno i što nikada nisu ni čuli, ni videli ni okusili, već neka se uzdrže i budu skromni, zadovoljni samo sa onim čemu je vreme i što je moguće manastiru doneti, to da im se donese. Ako im i služite zapovesti radi koju smo zapovedili, ipak ne dozvoljavamo da izvoljevaju. Mislimo da žive smerno, kao što priliči monasima, da i oni prime nagradu za trpljenje, a to je uzdržavanje od pohota i tuga od bolova, da im zastupnik bude od Boga radi naslade. Neka vam bude!
Na kraju, sve do danas u školama se dan Svetoga Save slavi kao školska slava, sve od 1826. godine, njegov kult se širio po srpskim zemljama. Savu su oslikavali savremeni ikonopisci i freskopisci i čak su 42 savremena portreta srednjovekovnih zografa. Savu su oslikavali i Paja Jovanović, Uroš Predić i drugi velikani. Savindan 14/27. januar je zbog svega toga temeljni dan srpskog nacionalnog identiteta, a prvi srpski arhiepiskop i prosvetitelj najbitnija ličnost srpske istorije i kulture.
Ostavi komentar