Autor: Predrag Đuranović, dipl. inž.
Od pojave prvih ideja za izgradnju pruga, pa u narednim godinama tokom njihove realizacije, železničko pitanje često je bilo tema burnih skupštinskih rasprava kako u srpskoj Narodnoj skupštini, tako i ugarskom parlamentu, gde su se ovim pitanjima bavili tada istaknuti vojvođanski političari, predstavnici srpskog naroda u Ugarskoj Svetozar Miletić i Mihailo Polit Desančić.
Pri prvim razmišljanjima o izgradnji pruga može se zaključiti da Turska nije priznavala pravo vazalnoj Kneževini Srbiji da samostalno i nezavisno rešava pitanje železnice i o tome su bezuspešno vođeni pregovori. Državni Savet je 13. septembra 1855. godine tražio izveštaj od ministra inostranih dela Alekse Simića, šta je urađeno po pitanju izgradnje pruge Beograd-Carigrad, pošto je došao do informacija da Visoka porta o tome pregovara sa raznim društvima, na osnovu pisanja Carigradskog Žurnala od 10. septembra 1855. godine. Ministar u svom izveštaju navodi da su vođeni pregovori sa Faud pašom, ministrom inostranih dela Visoke porte, koji su nepovoljno završeni. Visoka Porta smatra da i dalje zadržava pravo odobrenja i prethodne ocene građenja železničkih pruga i na teritoriji Kneževine Srbije, jer u suprotnom će obići Srbiju i železničku prugu izgraditi prema Vidinu. Na svojoj sednici od 12. oktobra 1855. godine, Državni savet donosi odluku da traži od velikih sila da one utiču na Visoku portu kako bi Srbiji dozvolila da samostalno sklapa ugovore i daje koncesije za izgradnju pruga na svojoj teritoriji. Međutim, ovo pravo Srbija je ostvarila tek posle dvadeset tri godine na Berlinskom kongresu.
Iako je ovaj prvi pokušaj propao, strana društva nisu prestajala da podnose razne ponude za građenje pruga kroz Srbiju srpskom knjazu Mihajlu i praviteljstvu. Sve ove ponude su ozbiljno razmatrane od praviteljstva i iznete i u Narodnoj skupštini, da se o njima diskutuje. Ministar finansija K. Cukić Skupštini podnosi izveštaj šta je urađeno po pitanju izgradnje pruga u periodu od 1861–1863. godine, u kome se između ostalog konstatuje:
“Da se postrojenjem železnica u zemlji olakša prenos espapa i ljudi i tim navuče strana trgovina kroz naše otačestvo, a i zemaljska se radinost unapredi, praviteljstvo je nastalo, da se strani preduzimači na postrojenje nužnih linija gvozdenih puteva sklone, i primivši od više takovih ponuda, ono je preduzelo predmet ovaj ozbiljno študirati i nada se da će skorim do povoljnog rezultata dovesti.“[1]
Knez Mihajlo je pitanje železnice smatrao vrlo bitnim za napredak Srbije i srpskog naroda. On je to pitanje proučavao i naredio da se napravi najjeftinija i najpreča pruga i o tome pregovarao sa ljudima koji imaju volju i moć da takav posao završe. Tako u svojoj prestonoj besedi 29. septembra 1867. godine u Kragujevcu po pitanju železničkog pitanja izjavio:
“Kao što sam i pre tri godine kazao, pitanje o gvozdenim putevima jedno je od najvažnijih. Moje praviteljstvo neprekidno mu je obraćalo ozbiljnu pažnju. Naročite študije u tom obziru učinjene su od nadležnih sposobnih lica i mi smo sada u stanju s poznavanjem stvari ući u pregovore s dotičnim preduzimačkim društvima, od kojih se ponude pred nama već nalaze.“[2]
Praviteljstvo je u Skupštini podnelo iscrpan izveštaj o svemu šta je učinjeno po ovom pitanju. Skupština je 4. oktobra 1867. godine podnela predstavak knezu Mihajlu u kome se između ostalog napominje:
“Čuvši iz usta Vaše Svetlosti da se približuje vreme kada će kroz našu milu Srbiju gvozdeni put prolaziti, skupština hita izjaviti najtopliju želju da se to u svakom pogledu važno preduzeće što skorije i ostvari.“[3]
Skupština u Kragujevcu raspravlja o železničkom pitanju na prvom redovnom zasedanju koje je održano 6. septembra 1871. godine, nedugo posle oružanih izbora. Pošto je knez Milan bio maloletan Skupštini se umesto njega obraća Namesništvo poslanicima “besedom knjaževskog dostojanstva“ u kojoj se između ostalog kaže:
“Braćo!…
…Najvažnije pitanje, koje će sada pred vas na rešenje izaći, neosporno je pitanje o srpskoj železnici. Od prošle godine do sada ono je učinilo poveći korak napred. Različiti interesi tako su se u ovom isprekrštali, da je, u celi njihovog izmirenja, ne davno održana u Beču međunarodna konferencija, na koju smo i mi poslali svoje zastupnike sa izričnom ogradom, da nas njena zaključenja ne vežu.
Sudeći po ishodu savetovanja konferencije, verovatno je, da ćemo za šest meseci dobiti železničku svezu ili na Aleksincu ili na Jankovoj Klisuri; pri svem tom, mi nismo ni za trenutak hteli pristati da se ovome pitanju oduzme međunarodan značaj, pa smo zadržali sebi pravo, da ga neposredno sa visokom Portom rešimo onako isto, kao što smo i sa austrijsko-ugarskom vladom već odpočeli pregovore, da svoju železničku prugu vežemo sa Ugarskom…“[4]
Svega četiri dana kasnije, Skupština je odgovorila Namesništvu i pored ostalog istakla da “pitanje o gvozdenom putu u našoj zemlji smatra kao jedno od najvažnijih koje ima da reši. Stoga će ona sa osobitom brižljivošću da ispita predloge, koji joj se u tom obziru podnesu.“[5]
Prethodni odgovor potpisali su pored predsednika Skupštine Ž. Karabiberovića, potpredsednika dr J. Pančića, četiri sekretara i svi poslanici. Nakon toga 22. oktobra vlada je iznela pred Skupštinu predlog da se pristupi pripremama za gradnju pruge, ali da Skupština pre toga da svoje mišljenje. Deo ovog skupštinskog zapisnika je sačuvan i između ostalog u njemu se kaže:
“Pošto bi pročitan izveštaj, uze reč prezident ministarstva i reče, da se pitanje o železnici povlači kod nas još od pre 7 godina. Tako je blaženopočivši knjaz Mihajlo u svojoj prestolnoj besedi, kojom je otvorio Veliko-Gospojinsku skupštinu 1864. godine spomenuo da on od toga obriče sebi najbolje koristi za našu zemlju i da ga je to pitanje od nekoga vremena već zanimalo. Za tim spomenuo je taj predmet i u svojoj prestolnoj besedi na Mijoljskoj skupštini 1867. godine, na šta mi je tadašnja skupština u svojoj adresi izjavila najtopliju želju, da se to u svakom pogledu veliko preduzeće što skorije ostvari. Najposle lanjska narodna skupština u svome odgovoru na besedu namesništva kazala je o gvozdenom putu da je njoj milo kad je čula reči iz besede namesništva, da je od strane porte u osnovu obećano da će se železnica turska sastaviti sa srpskom, ali da ovom obricanje u osnovu, a protezanje u izvršenju dela ne može zadovoljiti narod srpski, jer što se više odlaže građenje ove železnice, to sve ide na veću štetu naših narodnih interesa. S toga skupština želi, da se to pitanje reši onako, kako će za narod srpski najkorisnije biti, a on je gotov da u tome svom snagom pomogne vladu.“[6]
Srpska vlada i Narodna skupština su 1878. godine u Kragujevcu prilikom ozakonjenja Berlinske konvencije, izrazili bojazan da se zemlja finansijski ne upropasti, ako se sve predviđene železnice moraju izraditi u roku od tri godine. Povodom toga Jovan Ristić je izjavio: “Berlinski Ugovor doneo nam je železničku obavezu, a Berlinska Konvencija spasla nam je ratne tekovine“.[7] Međutim ova obaveza nije išla na štetu Srbije, jer joj je pruga bila preko neophodna, u suštini njene odredbe su joj pomogle da ostvari pogodne veze, koje su još bile predmet natezanja velikih sila. Prihvatanjem ovih obaveza Srbiji je priznata nezavisnost i postigla je proširenje teritorije. Pošto srpski ministar nije imao status ravnopravnog učesnika Kongresa morao se osloniti na nečiju pomoć. Ovom prilikom Austrougarska je imala prednost u odnosu na Rusiju, što je bila potpuna novina u spoljnoj politici Srbije. Ministar Jovan Ristić u svom govoru od 13. 7. 1878. godine pred Skupštinom o ugovoru kaže:
“Po ugovoru Sveto – stefanskom, imali smo da dobijemo jedan deo pašaluka novo – pazarskog. Kad sam putujuć u Berlin otišao u Beč, odmah sam čuo od Austro – Ugarskog ministra inostranih dela, da na taj deo ne možemo računati, jer je to zemljište potrebno da se sprovede gvozdeni put, koji se pravi kroz Bosnu preko Sarajeva da se sajuzi sa Mitrovicom i Solunom.“[8]
Što se tiče obaveza o građenju železnica Jovan Ristić pred Skupštinom kaže: “…ovo je jedna od najnemilijih obaveza koje nam je kongres nametnuo, jer tu moramo da primimo obaveze koje ne poznajemo. No kongres je to učinio po svojoj suverenoj vlasti i ne saslušavši one, na koje je teret preneo.“[9]
Istovrmeno dok traju javne i tajne rasprave o izgradnji pruga kroz Srbiju u drugim krajevima gde žive Srbi, prvenstveno na teritoriji današnje Vojvodine, tada Ugarske, o železnici se razmišlja kao o najsavremnijem sredstvu za siguran i brz prevoz robe i ljudi. U to vreme narodni poslanik u Ugarskom saboru Svetozar Miletić podneo je ugarskom ministru komunikacija interpelaciju[10] u kojoj traži odgovor na pitanje kojom trasom će ići pruga Kikinda-Pančevo. Pokretanje pitanja je zanimljivo zato što ga Svetozar Miletić postavlja, iako je izgradnja te pruge daleko od realizacije, a njenom izgradnjom došlo bi do mogućnosti da se Pančevo poveže sa Beogradom. Pitanje je glasilo:
“Pošto je pitanje Kikindsko-Pančevačke željeznice do te stadije došlo, da će se kraljevsko ugarska vlada možda još u međevremenu do idućeg zemaljskog sabora sa dotičnim preduzimačkim društvom naime sa društvom državne železnice upustiti u koncentraciju, kojom će prugom ta željeznica između Kikinde, Bečkereka i Pančeva ići;
Pošto je opština melenečka doznala, da je namera dotičnog društva ta, da pruga između Kikinde i Bečkereka ide tako zvanom “vazdušnom“ linijom, i po tome preko kontraktualni sela: Novog Sela (sa 624 duša) i Topolje (sa 728 duša) pored Torde sa (sa 3858 duša) i preko S. Mihalja (sa 903 duše), od Melenaca čitavu milju na daleko;
Pošto se pak pri građenju železnice nije jedino kratkoća pruge, nego su i narodni-ekonomni, i trgovinski odnošaji merodavni i pošto je s te strane probitačnije da pruga ide pored Bašahida i Melenaca, koji poslednji imaju 9156 duša, a sa okolinom Elemirom, Kumanom i Tarašom 20.277 duša, i na 63.232 jutra proizvode 811.400 merova, ili 662.205 centi razne rane, a sa daljom okolinom Turskim Bečejom i Vranjevom (34.700 duša) proizvodi na 115.267 jutara i 1.247.400 merova razne rane, tako da bi prihod transporta na toj samo 1600 hvati dužoj prugi daleko nadmašio diferenciju kamate od troška na tu liniju oko 200.000 for. iznosiće;
Pošto su Melenci varošica, središte srezke vlasti, i mesto lekovitog kupatila, i pošto je to mesto gotovo žrtve na tu cel podneti, nudeći bezplatno zemljište za prugu, kolodvor, i zdanja za pecivo ciglje i crepa, i 3000 radnika u pomoć čemu bi i Bašahid pritekao;
Pošto dakle sve okolnosti za to govore, da je celishodnije po rečenu prugu vući pored Bašahida, od gore namenjene linije; to stavljam na g. ministra komunikacija sledeću
Interpelaciju:
Da li je to učinilo, i ako nije, da li je voljno učiniti korake za izviđanje stanja stvari, i navedeni podataka, i da li će prema tome nastojati, da se željeznička pruga Kikindsko-Bečkerečka povuče pored Bašahida i Melenaca?“[11]
Ugarski sabor početkom juna 1907. godine otpočinje raspravu o zloglasnom zakonskom predlogu o železničkoj pragmatici. On je podrazumevao predlog o pravilniku ili službovanju kod železnica kojim se podrazumevalo da se kao zvanični jezik na železnicama u Hrvatskoj i Slavoniji uvede mađarski jezik. To je bilo u suprotnosti sa državnopravnim poravnjanjem između Ugarske i Hrvatske iz 1868. godine kojim je bilo ustanovljeno da je na zemljištu Hrvatske i Slavonije, ne samo kod autonomnih, već i kod zajedničkih zvanja zvanični jezik hrvatski. Zbog toga su hrvatski delegati: Hrvati i Srbi u Budimpešti otpočeli žestoku skupštinsku borbu protiv usvajanja zakonskog predloga o železničkoj pragmatici. Saborska rasprava otpočela je uz ogromnu netrpeljivost prema hrvatskim delegatima, jer se znalo da će oni svi listom govoriti protiv predloga, a pogotvo što su delegati govorili hrvatski, odnosno srpski, a to je Mađarima užasno smetalo, jer su bili navikli da se u mađarskom saboru govori isključivo mađarski. Kako je rasprava trajala dve nedelje i pošto ja mađarska vlada uvidela da ta rasprava može trajati u nedogled, pošto su osim četrdeset hrvatskih delagata u raspravi protiv zakonskog predloga učestvovali i narodnosni poslanici, vlada i sabor došli su na ideju da prekinu raspravu i da opunomoće vladu da železničku pragmatiku sprovede naredbenim putem. Samu raspravu o železničkoj pragmatici upravo je započeo kao govornik opozicije, istaknuti srpski političar u Ugarskoj, dr Mihailo Polit-Desančić, poslanik Srpske liberalne stranke svojim opširnim govorom kojim je označio stanovište Hrvatske. On je posebno naglasio, da među Hrvatskom i Ugarskom nema državnog jedinstva, već samo savezništva, odnosno državne zajednice. Ovo je naišlo na burnu reakciju mađarskih poslanika i njihovo žestoko protivljenje, gde su Polita prekidali i upadali mu u reč. Međutim svi sledeći govornici nastavili su da razvijaju temu u pravcu koji je dr Polit u govoru označio. Delovi ovog govora održanog u ugarskom saboru 6. juna 1907.[12] glasili su:
“Slavni sabore!…Preći ću na zakonski predlog koji je na dnevnom redu. Da bismo razumeli taj zakonski predlog, valja da budemo na čisto s tim, kakav je odnos među Hrvtaskom i Ugarskom. Je li to državni odnos ili je nalik na onaj odnos, što je negda u Ugarskoj odgovarao munipicalnim pravima županija?…
…Veoma poštovani gospodin ministar trgovine u jučerašnjem je svom govoru nabrojao, koliko hrvatskih, odnosno srpskih nameštenika ima kod železnice. Pitam ja slavni sabore, je li to milost? Zar Hrvat i Srbin, za koga zakon veli, da je politički narod, koji ima sopstveno zemljište, u Hrvatskoj da nema prava na to da bude namešten kod železnice? Kad sam jednom govorio sa državnim tajnikom, s radošću sam uzeo na znanje njegovu izjavu, da su železnički zvaničnici učinili zloupotrebu tim, što demonstrativno nisu hteli sa publikom da govore hrvatski, i da će on učiniti kraja takvim zloupotrebama. To je bila sasvim umesna reč…
…Vidim, slavni sabore, da me ne slušate strpljivo, s toga ću završiti svoj govor. Rekao sam, da smo mi narodnosni poslanici primorani, da otrpimo sve, ali da to Hrvatska nije dužna da trpi. Ali mi narodnosni poslanici osećamo nepravdu, koja se ovim zakonskim predlogom nanosi Hrvatima, te stoga mi narodnosni poslanici veoma zameramo, što je ovakav zakonski predlog iznesen pred sabor. Izjavljujem s toga kako u svoje ime, tako i u ime svojih načelnih prijatelja, da ne mogu usvojiti ovaj zakonski predlog.“
Ovaj govor ostavio je veliki utisak na Srbe i Hrvate, pa je tako sam Polit dobio priznanja iz svih krajeva, ne samo iz Hrvatske i Slavonije, već i iz Dalmacije, pa čak iz Bosne, kako od Srba, tako i od Hrvata. Nakon rasprave o železničkoj pragmatici sabor se razišao na letnju pauzu.
Već naredne 1908. godine železnica je ponovo u centru pažnje, dr Mihailo Polit-Desančić u ugarskom saboru pokreće raspravu povodom interpelacije o trgovinskom ugovoru sa Srbijom i o transbalkanskoj železnici. Interpelaciju o novopazarskoj sandžačkoj železnici koju je dr Polit podneo ugarskom ministru – predsedniku Vekleru 16. februara 1908. godine, dobila je svoju dopunu u interpelaciji koju je Polit podneo istom ministru 26. marta 1908. godine po pitanju trgovinskog ugovora sa Srbijom i transbalkanske železnice i tako povezao ove dve stvari. Dozvola Austrougarske za građenje novopazarske sandžačke železnice dovela je i do novog projekta o gradnji transbalkanske železnice od Dunava do Jadranskog mora. Kako se sandžačka železnica smatrala kao vojno-strateška, tako se transbalkanska železnica posmatrala kao trgovinsko-privredna, koja bi služila malim balkanskim državama. Na ovaj projekat su blagonaklono gledale Rusija i druge evropske velesile. Po ovom pitanju dr Polit je u Ugarskom parlamnetu između ostalog rekao[13]:
…“Slavni sabore! Već je dve godine tome, da sam bio slobodan uputiti na vrlo poštovanog gospodina ministra – predsednika interpelaciju u stvari odnosa sa Srbijom. Onda sam izrazio to svoje uverenje, te je Ugarskoj u interesu – pa se i javno mišljenje slagalo sa tim mojim shvaćanjem – da se odnos prema Srbiji što pre dovede u red, kako bi se međusobni saobraćaj i trgovinski odnosi regulisali…
…Na žalost, slavni sabore, odnos među Ugarskom i Srbijom je u nekom pogledu vrlo zategnut. Danas ne postoji više onaj prijateljski odnos među Ugarskom i Srbijom, koji je postojao čitavo jedno stoleće…
…Nedavno sam imao prilike, da na g. Ministra – predsednika upravim interpelaciju u stvari železnice kroz novopazarski sandžak. Onda sam razložio važnost te železnice. Neću da ponavljam ono, što sam rekao, ali je sigurno, da je koncesija, što ju je naša vlada dobila od Porte za gradnju te železnice, izazvala uzbuđenje u celoj Evropi; tu železnicu smatraju ne kao trgovinsku, nego kao vojničku, strategijsku železnicu. Ali glavna i ozbiljna je stvar, da se zbog te sandžačke železnice raspao ceo sistem među velesilama, propao je onaj razglašeni mircšteški sporazum između Austro – Ugarske i Rusije. Nemojte, poštovani gosp. Ministre – predsedniče, to poricati, to je tako sveto, da mircšteški sporazum i sistem među velesilima danas više ne postoji. Ali šta je otuda važno po Ugarsku? Sandžačka železnica izazvala je misao druge jedne železnice, a ova nije strategijska, vojnička, nego čisto trgovinska železnica, a to je prekobalkanska železnica. Po Ugarsku ne može biti svejedno, gde će biti ta trasa, gde će početi, a gde će se svršiti ta železnica. Po Ugarsku nije svejedno, da li ta železnica počinje kod Dunava između Pančeva i Oršave ili dalje na Donjem Dunavu i da će se završiti na Adriji…“
Uzevši u obzir činjenicu da je Srbija dugogodišnjim marionetskim statusom prema Austrougarskoj bila kompletno potčinjena, bio je potreban samo jedan austrougarski korak da onemogući srpske planove, što će pokazati predstojeći Carinski rat. Analizirajući pogubnost austrougarske politike prema Srbiji, ali i licemernost Engleske, poslanik Srpske liberalne stranke dr Polit je na ugarskom saboru još i rekao[14]:
„Veliki plan koji se odnosi na ovu stvar, jeste prekobalkanska železnica; ovu hoće da provedu od Dunava sve do Jadranskog mora a jedan krak železnice sve do Soluna. Mada je odnos među Bugarskom i Srbijom tako zapet, ipak se u nekim stvarima slažu. Znamo da su Bugarska i Srbija sklopile ne samo carinski savez već i carinsku uniju, i ovu je samo naša monarhija sprečila. Držim da će se u ovom pitanju, to jest u pogledu te grandijozne železnice, Bugarska i Srbija složiti. Sad ćete pitati: odakle će uzeti kapitale za tu ogromnu železnicu, kada su Srbija i Bugarska tako siromašne države? To je najsitnija stvar. Eno engleskoga kapitala, eno mnogih Evropljana, koji će vrlo rado izgraditi tu železnicu, i posledica toj železnici biće, da će Engleska preko Soluna ili preko drugih luka na Jadranskome moru moći uvažati svoje artikle na Balkan i onda će se čitavo Balkansko poluostrvo otrgnuti od Austrougarske. Onda ćemo uzalud zatvarati granicu protiv Srbije, jer će oni preko Soluna i drugih luka moći uvažati i izvažati fabričke predmete.“
Izgradnja železničkih pruga bila je od izuzetne važnosti za državni razvoj i zato je često bila predmet rasprave na sednicama skupština kroz istoriju.
Literatura:
- Besede Dra MiH. Polita-Desančića, III deo, Prva knjiga, Branik, Novi Sad 1910.
- Đurađ Mrđenović, Gvozdeni put, ŽTP Beograd, Beograd 1974. godine
- Inž. Petar Milenković, Istorija građenja železnica i železnička politika kod nas (1850–1935), Beograd 1936
- Nikolić J.; Istorija železnica Srbije, Vojvodine, Crne Gore i Kosova; Zavod za NIPD JŽ, Beograd 1980.
- Srpsko-mađarski odnosi kroz istoriju, zbornik radova, Filozofski fakultet – odsek za istoriju, Novi Sad 2007.
- Čonkić Milorad; 100 godina železnica u Vojvodini; “NIN“, Beograd 1958.
[1] Srpske novine, 26.avgust 1864. godine
[2] Istorija građenja železnica i železnička politika kod nas (1850 – 1935), Inž. Petar Milenković, Beograd 1936.
[3] Srpske novine, 04.oktobar 1867. godine
[4] Gvozdeni put, Đurađ Mrđenović, ŽTP Beograd, Beograd 1974. godine
[5] Isto
[6] Isto
[7] Govor Jovana Ristića, održan pred skupštinom 13.jula 1878. godine, po povratku iz Berlina, bez prisustva publike
[8] Isto
[9] Isto
[10] Interpelacija – (lat. interpellatio od interpellare – prekidati nečiji govor pitanjem,upasti u reč) je kvalifikovano poslaničko pitanje koje se od običnih pitanja razlikuje po tome što se povodom interpelacije otvara rasprava u plenumu parlamenta i sprovodi glasanje. Kod poslaničkog pitanja osnovni cilj dobijanje informacije, a kod interpelacije se radi o ocenjivanju ipretresanju politike vlade. Interpelacijom se zahteva od vlade da obrazloži i opravda neke svoje postupke i mere.
[11] “Zastava“, 15.mart.1872. godine
[12] “Besede Dra MiH. Polita – Desančića, III deo, Prva knjiga, Branik, Novi Sad 1910., str 193-207.
[13] “Besede Dra MiH. Polita – Desančića, III deo, Prva knjiga, Branik, Novi Sad 1910., str 317-321.
[14] Isto, str 183.
Ostavi komentar