Autor: dr Rastislav Stojsavljević, doktor geonauka i master istoričar
Američka nacija stvarala se tokom XVIII i XIX veka. Usled ogromnih prostornih udaljenosti, dugog vremenskog perioda nastajanja i kolonista iz različitih država, ova nacija od svojih početaka imala je različitosti od regiona do regiona. Prostori stare kolonizacije obuhvatali su istočnu obalu današnjih Sjedinjenih američkih država, tzv. Pijedmont. Prostor je obuhvatao istočne padine Apalačkih planina do Atlantskog okeana. Kada su krajem XVIII veka prešli ovu planinsku barijeru, evropskim kolonistima (novim Amerikancima) otvorio se široki prostor današnjeg Srednjeg Zapada, prostor plodne doline reke Misisipi sa nepreglednim stadima bizona i manje ili više raspoloženim prema došljacima domorodačkim stanovništvom.
Mlada američka nacija razlikovala se prema doseljenicima koji su bili različitih veroispovesti, ali i nijansama u verskim zajednicama dominantne protestantske vere. Kolonisti su dolazili iz različitih evropskih država, govorili različitim maternjim jezicima i svaka od zajednica je imala svoju specifičnu kulturu. Metodom zvanom „američki kotao za pretapanje“ (metling pot) američka nacija je asimilovala postojeće različite etničke grupe, stvarajući jednu naciju u kojoj će dominirati engleski jezik i hrišćanska religija sa svim pravima čoveka i građanina na temeljima moderne demokratije.
Još u XVII veku u trgovini Britanskog carstva postao je dominantan pojam „crnog trougla“. On je podrazumevao rutu britanskih trgovačkih brodova koji su nosili sirovine iz Severne Amerike u Britansko carstvo. Kada su dospevali u engleske luke, sirovine su istovarane i tovareni gotovi proizvodi koji su potom prodavani plemenima duž obala Zapadne Afrike. Kada bi se ovi brodovi na afričkoj obali ispraznili od trgovačkih proizvoda, na njih su dospevali crni afrički robovi koji su prodavani prvenstveno od strane lokalnih imućnih poglavica. Takođe, u sukobima sa evropskim kolonistima jedan deo njih je porobljavan, prisilno ukrcavan na brodove i slat u Severnu Ameriku. Na priobalnim područjima današnje Gane, Togoa, Liberije i Obale Slonovače i danas postoje geografski nazivi Obala robova i Obala začina koji simbolizuju dva glavna resursa kojim su se snabdevali imućni britanski trgovci. Isti brodovi koji su dovozili crne robove iz Zapadne Afrike u Severnu Ameriku su punjeni sirovinama koje su nastavljale svoj put ka Velikoj Britaniji. Smatra se da je na ovaj način za više od dva veka preko 10 miliona crnih robova prevezeno iz zapadne Afrike do obala, a kasnije i plantaža SAD, Kariba i Brazila.
Ropstvo je bilo najviše izraženo na plantažama američkog Juga, današnjeg „pojasa pamuka“ ili „pojasa Biblije“. Crno stanovništvo koje se i nije smatralo građanima Novog sveta živelo je i umiralo radeći za bele veleposednike.
Prvi pravni zakoni mlade američke države garantovali su prava svim građanima na prostoru prvobitnih 13 kolonija. U Deklaraciji nezavisnosti donetoj 4. jula 1776. stoji „da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom“. Iako ova pisana izjava na prvi pogled garantuje prava svim ljudskim bićima na prostoru SAD, postavlja se pitanje na koga su mislili Tomas DŽeferson i njegovi saradnici i da li su sva ljudska bića (uključujući i crno stanovništvo) smatrali jednakim. Ni ova prva deklaracija kao ni kasniji zakonodavni i sudski proglasi se često nisu pokazivali dovoljno funkcionalnim da spreče sprovođenje pravnog i fizičkog nasilja nad drugim marginalizovanim grupama. U decenijama koje su usledile mnogi sudovi, pogotovo u južnim američkim državama, nisu pokazali dovoljnu (često ni minimalnu) dozu spremnosti da u praksi uvaže prava svih građana SAD i spreče fizičko nasilje nad crnim stanovništvom.
Rasne tenzije su se povećale tokom predsedničke kampanje 1860. godine kada se za prvog čoveka Amerike kandidovao kandidat Republikanske stranke Abraham Linkoln. Jedan od najznačajnijih programa njegove kampanje bilo je sprečavanje širenja ropstva iz postojećih robovlasničkih u nove države, do njenog konačnog ukidanja. Zakon o Kanzasu i Nebraski iz 1854. godine govorio je da nove države mogu same odlučivati o tome da li će dozvoliti ropstvo na svojoj teritoriji. Linkoln je želeo to da spreči. Pobeda Abrahama Linkolna na predsedničkim izborima krajem 1860. godine duboko je podelila američke države. U januaru 1861. godine Južna Karolina je napustila Uniju, sledilo ju je još 6 država koje su proglasile secesiju i osnovale Konfederativne američke države. Predsedničku inauguraciju Abraham Linkoln je dočekao u podeljenoj državi. Iste godine u aprilu mesecu, napadom snaga Konfederacije na tvrđavu Fort Samter, počeo je američki građanski rat koji će trajati do 1865. godine. Posle pet godina borbi sa promenljivim uspesima na obe strane, snage Unije (Severa) pobedile su južne države, rat je okončan, poražene države su prinuđene da se vrate u Uniju i ukinu ropstvo.
Međutim, Abraham Linkoln nije dočekao da se kraj rata formalno potpiše. Svega nekoliko dana posle predaje južnjačkih snaga ubijen je ispred jednog pozorišta od strane pristalice snaga Konfederacije. Iako nije završio svoj mandat i nije video gotovu svoju najvažniju bitku za pravnu emancipaciju crnog stavništva, iza Abrahama Linkolna ostalo je nasleđe koje je na iskušenjima i danas.
Još u zadnjoj deceniji XIX veka donesen je niz segregacionih zakona, najviše u javnom prevozu i školstvu, koji je nastavljen i posle završetka Drugog svetskog rata. Prva veća javna borba za donošenje pravnih zakona i odredbi za sprečavanje rasne segregacije u svim porama američkog društva desila se u maju 1954. godine kada je sudija Vrhovnog suda Erl Voren doneo zaključak da je segregacija u školstvu neustavna i da je potrebno otvaranje zajedničkih škola. Protiv ove odluke izbili su protesti u Teksasu, Tenesiju, Floridi i Oklahomi. Koliko su stare navike i način života bili jaki i jedan vek posle građanskog rata govori i podatak da je preko 80% stanovništva država američkog Juga bilo za održavanje segregacije u školstvu.
Prvi odgovor crnog stanovništva desio se godinu dana kasnije kroz bojkot javnog prevoza u gradu Montgomeriju, u državi Alabami. Praksa sa kojom su se do tada suočavali Afroamerikanci u javnom prevozu bila je ponižavajuća. Po ulasku u autobus su kupovali karte kod vozača, zatim bi napuštali autobus i ulazili na zadnja vrata. Za njih su u zadnjem delu autobusa postojala označena mesta, dok su u prednjem delu autobusa sedišta bila rezervisana za belce. Ukoliko je autobus bio pun, Afroamerikanac je morao ustupiti mesto belom sugrađaninu.
Na krilima nezadovoljstva koje je crno stanovništvo sve više pokazivalo prema ovakvom načinu ophođenja u javnom prevozu, crni aktivisti su organizovali inicijativu u kojoj je učestvovala Afroamerikanka Roza Parks. Ona je odbila ustati belcima u javnom prevozu i iz tog razloga je bila uhapšena. NJeno hapšenje je samo pojačalo tenzije u Montgomeriju u kojem je krajem 1955. godine počeo bojkot javnog prevoza od strane Afroamerikanaca. Oni su put od kuće do posla prevaljivali peške, često i preko deset kilometara u jednom pravcu. Neke od parola bojkota bile su: „LJudi, ne vozite se autobusima danas. Ne vozite se, zbog slobode.“ Posledica ove odluke je bio ogromni finansijski udarac na javni prevoz Montgomerija koji je izgubio oko 75% svojih putnika. Godinu dana kasnije, novembra 1956. godine, donet je zakon u Montgomeriju koji je zabranjivao segregaciju u javnom prevozu.
Tih godina u američkom javnom mnjenju sve više se ističe jedan baptistički sveštenik i borac za građanska prava. U borbi za ravnopravnost Afroamerikanaca u SAD koristio je metode nenasilja i građanske neposlušnosti. Svoje ideje i inspiraciju crpeo je iz borbe indijskog lidera Mahatme Gandija za oslobođenje Indije od kolonizatorske vlasti Velike Britanije. NJegovo ime je bilo Martin Luter King. U to vreme Nacionalna baptistička konvencija koju je činio savez svih crkava crnaca postala je najbrojnija organizacija koja je okupljala Afroamerikance.
Krajem 50-ih godina XX veka u južnim državama SAD nastavilo se sa pokušajima primene zakona o zabrani segregacije u školstvu koji je doneo Vrhovni sud. U gradu Litl Rok u Arkanzasu izbili su protesti belog stanovništva protiv primene pomenutih zakona. U godinama koje su usledile, pogotovo za vreme Kenedijeve administracije, protesti su bili toliko napeti i intenzivni da je u velikom broju slučajeva protiv nezadovoljnih građana i belih studenata na koledžima na Jugu morala reagovati i Nacionalna garda.
Sa pravnog aspketa o borbi Afroamerikanaca za osnovna ljudska i građanska prava važna je bila 1963. godina. Predsednik DŽon Kenedi je tada podneo američkom Kongresu „Akt o građanskim pravima“ koji je zakonski dozvoljavao Afroamerikancima pravo glasa. U daljem aktu bila je predviđena federalna tehnička i finansijska podrška svakoj školi i koledžu koja sprovodi programe desegregacije i uskraćivanje pomoći za ustanove koje doprinose razvoju rasne diskriminacije. Segregacionisti su dočekali ovaj akt nasilnim protestima u više gradova Juga, od kojih je najžešći bio u Birmingemu u Alabami.
Novom talasu nasilja Martin Luter King se suprotstavio organizovanjem čuvenog protestnog marša na Vašington kada se na Linkoln memorijalu u glavnom gradu SAD skupilo preko 250.000 protestanata. Tada je King održao svoj čuveni govor „Imam san“ (I have a dream). Godinu dana kasnije dobio je Nobelovu nagradu za mir. Sa 35 godina postao je najmlađi dobitnik ove prestižne nagrade u istoriji.
Ipak, ni ovaj vid protesta u Vašingtonu neće ostati bez posledica. Svega tri nedelje kasnije u jednoj crnačkoj crkvi odjeknula je eksplozija bombe postavljene od strane pripadnika Kju Kluks klana u kojoj su život izgubile četiri crne devojčice. Ove godine će biti upamćene po velikim protestima, nasilju od kojeg neće biti pošteđen ni sam predsednik Kenedi koji je ubijen u atentatu 22. novembra 1963. godine.
Kao odgovor na ova dešavanja, predsednik Lindon DŽonson je jula 1964. godine na predlog Kongresa potpisao Zakon o građanskim pravima, čije su osnove utemeljene za vreme njegovog prethodnika. Ovim Zakonom Afroamerikancima je u potpunosti dato pravo glasa, zabranjena je svaka vrsta segregacije na javnim mestima, obustavljena je segregacija u školama i podstaknuta svaka vrsta federalne pomoći za škole koje ovakvu vrstu akcije sprovode. Član koji se odnosio na pravo Afroamerikanaca da glasaju na izborima sa punim pravima donet je posebno i u Zakonu o glasačkom pravu godinu dana kasnije.
Iako su ovi zakoni nailazili na sve pozitivnije komentare čak i u američkim južnim državama, segregacija je u nekim sferama nastavljena i dalje, kroz zapošljavanje, napredovanje na poslu, pa čak i u američkoj vojsci. Kasniji američki predsednici će se uspešno nositi sa ovim izazovima nizom zakona, akata i drugih pravnih normi i time naneti odlučujući udarac segregacionističkim snagama u Americi.
Martin Luter King ubijen je u aprilu 1968. godine u Memfisu, u Tenesiju, dok se spremao da održi govor na jednom od protesta protiv segregacije u toj državi. Ubijen je hicem na terasi hotelske sobe u kojoj je odseo. NJegovim ubistvom možemo reći da se završava jedna višedecenijska epoha borbe Afroamerikanaca za građanska i ljudska prava u „kolevci demokratije“. Interesantno je primetiti da su glavni akteri u borbi za prava ove rasne manjine u SAD završili tragično. Od Abrahama Linkolna, preko DŽona Ficdžeralda Kenedija, do Martina Lutera Kinga, mnogo boraca za ljudska prava Afroamerikanaca su platili svojim životom ideje za koje su se zalagali.
U 2020. godini kada je cela planeta pogođena pandemijom, u izbornoj godini u SAD rasna netrpeljivost se sve više pominje u američkim medijima. Iako ovaj problem nije do kraja rešen, vidljivo je njegovo ciklično pojačavanje bez obzira iz kojih redova dolazi administracija koja sedi u Beloj kući. Mora se istaći činjenica da se rasna segregacija u SAD u proteklim godinama, a pogotovo u ovoj pandemijskoj godini, zloupotrebljava u političke svrhe kako bi se pojačali uticaji na javno mnjenje raznih interesnih grupa. Pogotovo u jeku završnih kampanja za predsedničke izbore, možda sudbonosne i najvažnije u proteklih nekoliko decenija. U današnjem globalnom haosu nasleđe Linkolna, Kenedija, Kinga i mnogih drugih znanih i neznanih ostaje da živi.
Ostavi komentar