Autor: Milovan Balaban, istoričar
Drugi deo Putinove vladavine, odnosno period od njegovog povratka na mesto prvog čoveka Rusije 2012, karakteriše sve značajnije konfrontiranje sa zapadnim centrima moći, pre svih američkom administracijom i dubokom državom. Kako se radi o dve karakteristične civilizacije, sukob je, pogotovo kada je počeo u Ukrajini, dobijao sve apokaliptičnije razmere. Naime, konfrontacija između dve civilizacije i na zapadu i na istoku doživljava se kao sudbonosna, kao ona koja promoviše dva pogleda i doživljaja sveta. Ruska misija zadržavanja tajne bezakonja, definisana još pre nekoliko vekova, kao i američka misija dominacije svetom, obe utemeljene u Bibliji (ali različito tumačenoj), sve više dolaze do izražaja, što sukob čini dubljim i težim za kontrolisanje.
Postavlja se pitanje kako je uopšte došlo do sukoba u Ukrajini i kakva je njegova geneza. Početak nesporazuma nastupa kada za rusku bezbednost do krajnjih granica prošireni NATO izrazi interes da se i Ukrajina priključi ovoj vojnoj alijansi. Na samitu u Bukureštu 2008. godine predsednik DŽordž Buš izražava mogućnost da Ukrajina aplicira za članstvo u NATO-u i da zajedno sa Gruzijom uđe u savez. Ovim bi Rusija bila ugrožena u egzistencijalnom smislu, što su uostalom i znali veliki američki stratezi poput Bžežinskog. Ukrajina je ta koja čini Rusiju velikom silom, a njeno izmeštanje iz ruske interesne sfere stvara uslove da se Rusija slomi.
Otuda je ovaj predlog upalio alarm kod ruskog predsednika Putina. Shvatilo se da partnerstvo sa Zapadom ne znači amortizovanje njegovih ambicija za svetskom dominacijom, čak i kada Rusija nije imala nameru da se vrati u svetsku arenu kao supersila, već je htela da u svetskoj hijerarhiji zauzme pristojno mesto, odnosno da se na neki način uvaže njeni interesi. Iracionalne pretenzije političkog Zapada sprečavale su dogovor oko Ukrajine kao najvitalniji za interes Rusije. Neutralnost je bila Rusiji prihvatljiva, odnosno ukrajinsko nesvrstavanje u jedan od dva tabora. No, Zapad je to konstantno ignorisao što je na kraju dovelo do sukoba, a opet nateralo i Putina da reaguje i postane agresivan – agresivan u pokušaju sprečavanja Zapada da dođe u situaciju da sudbonosno oslabi i uruši Rusiju.
Dakle, može se reći da je širenje NATO-a na prostor Gruzije, a pogotovo Ukrajine, morao da izazove sukob. Posle narandžaste revolucije 2004. i nasilnih promena koje su se tada dogodile, na vlast se posle nekoliko godina vraćaju snage koje mogu da se okarakterišu kao proruske ili kao one koje teže neutralnosti države. Otuda od 2009. do 2010. imamo druge neutralne trendove u Ukrajini. Pod vođstvom Janukoviča dolazi do balansiranije politike u kojoj Ukrajina ostaje na evropskom putu, ali odustaje od NATO-a kao cilja, što u Rusiji stvara jedan doživljaj sigurnosti.
Cena gasa je usaglašena, odnosno Rusija je smanjila cenu ovog energenta susedu kao gest dobre volje usled politike koja sada nije ugrožavala egzistencijalne interese najveće slovenske države. Tenzije su se od pokušaja apliciranja Ukrajine u NATO 2008. smirile, a sama Ukrajina je počela da funkcioniše uravnoteženo, sve više se oslanjajući na svog velikog suseda, na kojeg je i prirodno upućena. No, takav razvoj situacije nije odgovarao globalnim centrima moći, što se videlo iz poteza koji će uslediti.
Srednji kurs Ukrajina je primenjivala praktično do 2013. kada je EU ponudila Ukrajini Zakon o stabilizaciji i pridruživanju. Ovaj potez EU podelio je društvo, dok ni Rusiji ovo nije odgovaralo. Otuda je ona ponudila Ukrajini da smanji cenu energenata za još trećinu, a zatim i da petnaest milijardi dolara da glasi na državne obveznice. Na ovakvu ponudu EU i Zapad nisu mogli odgovoriti. Štaviše, sporazum koji je Evropa nudila bio je štetan po Ukrajinu, dok je ruska ponuda obezbeđivala stabilan razvoj državi.
Otuda se Zapad, pre svega Amerika, odlučio za generisanje krize kako bi Ukrajinu odvojio od Rusije. Postalo je jasno da Ukrajina ne može ostati u režimu status kvo, već će prevagnuti na jednu ili drugu stranu. Izgovor za potpaljivanje krize jeste odustajanje Janukoviča od sporazuma sa EU, što je prouzrokovalo organizovanje demonstracija u Kijevu pod izgovorom da većina naroda ne podržava politiku zvanične vlasti. Umešanost zapadnih struktura u krizu je očigledan, a puč i smenjivanje svih legalnih struktura vlasti u državi je dirigovan sa Zapada, što se najočitije videlo kada su demonstrante obilazili američki političari, kakav je Viktorije Nuland, ali i drugi.
Promena vlasti je uslovila organizovanje istočnog proruskog otpora, dok je Putin reagovao pripajanjem Krima, gde je već u martu održan referendum, a Krim priključen Ruskoj Federaciji. Ovo je pojačalo otpor na Istoku koji je Rusija pomagala. Nova vlast u Ukrajini ojačana desnim sektorom izvršila je ofanzivu na Istok, ali je protivofanziva dovela do pat-pozicije i pokušaja EU i Rusije da reše krizu. Tako su nastali sporazumi Minsk 1 i Minsk 2 u kojima je Ukrajina trebalo da ostane celovita država, a da proruske pokrajine dobiju status autonomnih što će garantovati nacionalni u ekonomski identitet i bezbednost. Ispostavilo se da Ukrajina nije ni nameravala da ispoštuje ovaj dogovor i da se od tada, a uz pomoć Zapada, spremala za rat i za konačni obračun sa ruskim faktorom u državi.
Reakcija Putina na ove događaje bila je polovična, a kao takva predmet rasprava i danas. Naime, ako bi reagovao, Putin bi izazvao konfrontaciju sa čitavim Zapadom i NATO-om, dok, s druge strane, ukoliko bi ignorisao događaje u Ukrajini, izgubio bi status ne samo ozbiljnog lidera već i Rusija više ne bi bila doživljavana kao ozbiljna sila, kako u svetu tako i u očima sopstvenih građana. I jedno i drugo rešenje imalo bi svoje riskantne dimenzije. Otud je Putin primenio neku vrstu polovične akcije. Anektirao je Krim, a snage u Donbasu je pomogao i učestvovao u pregovorima koji treba da dovedu do posebnog statusa ovih oblasti u okviru Ukrajine.
Mnogi zameraju Putinu što nije ušao u Ukrajinu tada, što ima osnova, ali nije lako proceniti koliko je Rusija tada bila spremna za takav korak. Uglavnom, Putin je bio u nezavidnom položaju te je morao da pokaže veliku opreznost. Rukavica mu je postepeno bacana, a on je morao da balansira između sprečavanja ekspanzije NATO-a i čuvanja egzistencijalnih interesa Rusije. Dotle je morao Rusiju da sprema, ideološki a i vojno, za eventualni sukob. U tom kontekstu Rusija je ideološki uobličavala svoj put suverene demokratije, a vojska je unapređivana i podizana.
Posle maestralnog pripajanja Krima, a zatim i sporazuma Minsk 2, sukob je ušao u fazu zamrznutog konflikta. Rusiji su uvedene sankcije koje su doprinele da država narednih nekoliko godina pokrene svoje potencijale, naročito u poljoprivredi, što ju je, uz okretanje na privrednu i ekonomsku saradnju sa Kinom, učinilo još nezavisnijom u odnosu na Zapad. Istovremeno nastavlja se osvešćivanje Rusa koji sve više uviđaju prave namere Zapada. No, zaista je pitanje koliko se ruski narod osvestio, naročito u velikim gradovima, gde tada (a i danas) još uvek postoji jaka vrednosna kompatibilnost sa neoliberalnim svetskim poretkom.
Zamrznutost konflikta je bila privremena, to su znale i jedna i druga strana. Otud se uz Putinovo spremanje Rusije za eventualni sukob, kao i stvaranje alternative globalnom poretku u vidu okupljanja drugog pola sveta u organizacijama tipa BRIKS i drugih, i sam Zapad spremao za rešavanje problema na istoku Ukrajine. Naravno silom, tako što je naoružavao ukrajinsku armiju spremajući se da zada konačan udarac proruskim snagama i bukvalno dođe na granicu Rusije sa Ukrajinom koja i nije ušla u NATO, ali je ova alijansa na široka vrata ušla u državu preoblikujući svest naroda i usmeravajući je u pravcu doživljaja Rusije kao egzistencijalnog neprijatelja.
Ojačana Rusija uvek je shvatana kao nešto što treba da se slabi i kruni. Eho samostalnosti u svetu, koji Zapad kontroliše a promoviše ga jaka Rusija, može kolektivni Zapad dovesti u veliki problem i ugroziti njegovu dominaciju. Otuda je Ukrajina spremana za posrednički rat sa Rusijom jer se shvatilo da Rusija ne može dozvoliti potiranje svog stanovništva, čime bi njen uticaj u Ukrajini potpuno nestao, NATO bi došao na granice velike slovenske države i tako se približio njenom centru skrativši prostor, a time i šansu za odbrambeno delovanje ove velike države.
Zapadne strukture, dodatno posle 2015, počinju da se interesuju za Putina, analiziraju ga i detaljno proučavaju pokušavajući da predvide njegove buduće poteze, jer to je postalo od vitalnog značaja za zapadni projekat pritiskanja i slabljenja Rusije. Ono što su primetili Angela Merkel i Keri jeste to da Putin živi u svom svetu, ne razume realnost, te da gura Rusiju u pravcu koji neće biti dobar za čovečanstvo i za ruski narod. Drugim rečima, ako pogledamo ove konstatacije iz drugog ugla, možemo reći da Putin ne živi više u svetu globalne „realnosti”, te da shvata da sve manje ima šanse da se dogovori sa svetskim zapadnim elitama, pa zbog toga menja svoj način ponašanja i okreće se sebi i pokušaju da napravi jedan alternativni svet koji će biti u skladu sa interesima Rusije, kao i da spremi državu za eventualni rat koji je sve izvesniji.
Tako dolazi do 2022. godine kada Putin biva u situaciji ili da učini ofanzivni potez i uđe u Ukrajinu, ili da prepusti narod Donbasa istrebljenju ili preumljenju, a time i dopusti nastavak ekspanzije i približavanje NATO-a Rusiji. Nevolja je što je Putinu potez ulaska u Ukrajinu iznuđen, što on nije imao inicijativu u ovoj krizi, što je reagovao na poteze protivnika. No, pitanje je da li je bilo i moguće drugačije postupati, naročito od 2014. kada se Janukovič povukao, pobegao sa vlasti, a nije kao recimo Asad u Siriji branio državu od prozapadnih opozicionih grupacija.
Tokom ovih godina Porošenko, a potom i Zelenski, imali su sve oštriju retoriku, a obruč oko Donbasa se stezao, te kao što smo rekli pretilo je uništenje naroda na istoku države. Poniženje bi u slučaju uništenja ovog naroda za Rusiju bilo još veće i bolnije, kako u svetu tako i u sopstvenoj javnosti. Takođe, Putin je morao reagovati zbog mogućnosti da Zapad dobije odlučujuću stratešku prednost, naročito kada je u pitanju eventualno nuklearno odmeravanje snaga. Opet, Putin je znao da ga reakcija uvodi u još žešći rat sa kolektivnim Zapadom, no ona je bivala sve izvesnija i sve neminovnija.
Krajem 2021. počelo je da se spekuliše, a i Zelenski je tražio da Ukrajina počne da razvija nuklearno naoružanje. Ovaj projekat, bez sumnje iniciran na Zapadu, iz srca duboke globalne države bio je alarm za Putina. U januaru sledeće godine on je praktično slomio i bio je svestan da mora ući u konfrontaciju. Tada se obratio javno Zapadu i tražio da se NATO vrati na svoje granice iz 1997, čime bi bila anulirana sva ova proširenja na Istočnu Evropu. Zapad je bio šokiran ovim zahtevom, ali i svestan da ga je svojom politikom doveo u situaciju da upotrebi takvu retoriku.
Putin je dakle slomio i ušao je u Ukrajinu. Smatrao je da će brzo rešiti sukob. Slomiti ukrajinsku vojsku, svrgnuti marionetsku prozapadnu vladu i kao pobednik sačekati pregovore sa Zapadom, pre svega Amerikom. Homogenost Zapada i odlučnost da naoruža Ukrajinu i ratuje do poslednjeg Ukrajinca ga je ipak iznenadila. Ovo je podstaklo nastavak procesa otrežnjenja i shvatanja iracionalnosti Zapada, odnosno globalne duboke svetske države, koja je spremna da zapali ceo svet kako bi zadržala svetske resurse i istima priključila kontrolu nad ruskim ogromnim bogatstvom.
Međutim, ipak moramo konstatovati da on nije imao drugog izbora. Isto tako sada je jasno da je i Zapad iznenađen ekonomskim odgovorima Ruske Federacije. Na Zapadu se mislilo da će Rusija biti brzo bačena na kolena, što se nije desilo. Sa druge strane, Evropa trpi velike posledice sankcija uvedenih Rusiji, što je i prirodno, jer su upućeni jedni na druge, dok anglosaksonski svet još od Mekindera ima strateški plan da prirodnu usmerenost Evrope i Rusije nasilno prekine i time oslabi i jednu i drugu.
Rusija sada pokušava da realizuje svoje ciljeve po cenu velikih žrtava, dok Amerika pre svih pokušava da iscrpi Rusiju i eventualno utiče na unutrašnje nezadovoljstvo i nemire koji bi uzdrmali rusku vlast. Za sada to nije moguće, ali ono što je sigurno najviše, uz ukrajinski narod strada Evropa, pre svih Nemačka, što postaje sve očiglednije sa nastavkom i eskaliranjem konflikta. U svakom slučaju ovo je sukob giganata koji je još uvek otvoren sa neizvesnim ishodom, s tim da Rusija zaista nema izbora, jer se bori za egzistenciju i svoj opstanak kao ozbiljne i u svetskim okvirima bitne države.
Globalni poredak hoće da učvrsti svoju dominaciju, ali i da instaliranjem neke nove vlasti u Rusiji, u neko dogledno vreme, ovlada resursima što bi mu omogućilo siguran razvoj u narednim decenijama, pa i vekovima. Sa druge strane, Putin bi trebalo da ide ka tome da definiše Rusiju mimo globalnog Zapada, kao neku vrstu moderne Nojeve barke, utočišta jednog alternativnog, ili bolje rečeno pravog sveta, uzurpiranog zapadnim ekspanzionizmom i stvaranjem „nove normalnosti”. Da bi se to desilo, Rusija i njen narod moraju se redefinisati, proći kroz ozbiljnu katarzu i vratiti izvornim pravoslavnim vrednostima. Hoće li Putin finale svoje vladavine, najbitnije u svom dugom političkom stažu, iskoristiti za ove ciljeve, ostaje da se vidi. Ono što je sigurno, sudbina Rusije, ali i sveta, umnogome zavisi od unutrašnje katarze ruskog društva, kao i njenog prvog čoveka – Vladimira Vladimiroviča Putina.
Ostavi komentar