Autorka: Andrijana Vasić
Drugi svetski rat je u velikoj meri uticao, kako na društveni poredak, tako i na svetsku književnost. Sa promenom svesti ljudi, menja se i fokus stvaralaštva. Slike ratišta i bojnih polja, koje se javljaju tokom, ali i posle Prvog svetskog rata, zamenjuju slike holokausta i masovnih grobnica. Ukratko, nastaje novi svet, svet u kome se sve raspada i osipa, svet bez Boga. Neki pisci su, osim na tematskom planu, eksperimantisali i na planu forme, težeći stvaranju novih oblika već dobro poznatih žanrova. Postmoderni junak je izgubljen, rasejan, kreće se prostorom koji mu je stran i kojim ne vlada, njegovi postupci su slabo motivisani, skoro demotivisani, i ostavljaju bled trag koji je besmislen. Ukratko, sve u životu jednog lika, pa i čoveka, svodi se na besmisleno guranje kamena čiji teret jedva podnosi, njegov bunt i akcija su apsurdni, jer nema Boga koji bi ikoga spasao takvog besmisla. Stradanje je neminovno i, baš kao i sam život, apsurdno.
Kada govorimo o drami u XX veku, ravnopravno se neguje više različitih pravaca. Od takozvane Meterlinkove „statične drame“, preko angažovanog (čak propagandnog) pozorišta kod Brehta, Artoove mesijanske vizije teatra ili Joneskovog ciničnog podsmevanja prema bilo kakvom mesijanizmu, XX vek je vremenska okosnica koja zbog raznih okolnosti koje su se tada dešavale pogodna za nastanje, ali i postojanje različitih, pa čak i opozitnih pravaca. Jedan od njih koji spada u avangardno pozorište, a odmila naziva još i dramom apsurda ili antidramom.
Ovaj izraz prvi je upotrebio Jonesko u podnaslovu za „Stolice“, a nalazimo ga i kod drugih pisaca, poput Artoa, Ženea, i naravno, Beketa. Iako nije njegov prvi napisani tekst, „Čekajući Godoa“ ubedljivo je najzaslužniji za mesto koje ima u svetskoj literaturi. Prvobitno napisana na francuskom, a kasnije prevedena na engleski, prvi put je izvedena 1953. godine.
Drama se sastoji iz dva čina. Likovi idu u parovima: Vladimir i Estragon i Poco i Liki, s tim što se na kraju oba čina pojavljuje i Dečak da ih obavesti da Godo ipak neće doći. Osim što se odvija u dva čina, drama se odvija i na dva plana. Na prvi pogled vidimo dvojicu skitnica, koje, narodski rečeno „kradu Bogu dane“, koji čekaju nekog Godoa. Publika ne zna ko je on, šta je i koja je njegova uloga, izvesno je samo da ga oni čekaju. Ovakav opis gotovo zvuči kao realistična priča, međutim tu se krije i drugi sloj. Oni se nalaze na nekom mestu određenim samo jednim drvetom, i tu su zato što čekaju Godoa. Dva čina podeljena su vremenski na dva dana, koje prekida Dečak, donoseći istu vest. Drugi sloj je univerzalniji i ne odnosi se samo na dvojicu (tačnije četvoricu) likova, već na čitav ljudski poredak, a dva dana čekanja (prema nekim kritikama u pitanju je samo jedan dan u dva čina) odnose se na čitav ljudski vek.
Krenimo redom, od naslova. Budući da je Beket bio Irac, i da pripada engleskom govornom području, važno je spomenuti da jedno od tumačenja Godoovog imena etimološki upućuje na Boga, budući da God na engleskom znači Bog. Uzevši to u obzir, jasno je da se na kraju oba čina Bog ipak neće pojaviti. Jer u svetu ovih likova Boga zapravo i nema. LJudski rod čeka nekog Boga, mesiju, neko više biće, ali ono uporno ne dolazi. LJudski rod je osuđen na čekanje.
Ova drama nema nikakav zaplet, zapravo, nema ni jednu etapu razvoja radnje. U njoj se ništa konkretno ne dešava, a ni rešava. Ništa sem čekanja, koje je dovedeno do nivoa apsurda. Zbog toga se ova drama naziva dramom apsurda. U tom čekanju krije se zapravo dosada i praznina, ono odiše mrtvilom, Vladimirovo i Estragonovo čekanje je baš kao i njihov život – bez cilja i bez smisla. Oni bezuspešno pokušavaju da ga ispune razgovorom, međutim, njihovi dijalozi ostaju nedorečeni i besmisleni. Slobodan Selenić je izdvojio tematske celine o kojima započinju razgovor, neke od njih su: usamljenost, samoubistvo, identitet rase i podela, znanje i umetnost, nada, istorija i vreme, svekodnevica, ljudska volja i solidarnost, produženje vrste itd. Nijedna od njih u suštini nije banalna, ovo su teme koje su univerzalne, a posebno se dovode u pitanje nakon katastrofa Drugog svetskog rata, sa kojim se ljudskost gušila u fašizmu i koncentracionim logorima.
Ali kako se te teme obrađuju u Godou? Uglavnom posredno, kroz dijalog koji lako menja tok i poentu. Tako se i ta jedina akcija (ako se razgovor može nazvati akcijom) razvodnjava do apsurdnosti. NJihovi stavovi su promenljivi, zapravo, oni su junaci bez stava. Kako bi razgovor koji vode imao smisao, likovi treba da budu pripadnici različitih mišljenja, koja bi stvorila sukob na kojem se drama bazira. Ovako, čak ni njihov razgovor nije nikakva akcija. Jedino u čemu su dosledni to je čekanje.
S druge strane, tekst je prepun didaskalija od kojih je ćutanje najčešća. Razgovor se prekida naglo, ćutanjem ili kraćom pauzom, nakon čega započinju novu temu ili neki svakodnevni razgovor koji bi ispunio prazninu. U suštini, ćutali ili govorili, svejedno je. Obe akcije su besmislene i apsurdne.
Kada čitamo neki dramski tekst, zaključujemo da je proticanje vremena u njemu povezano sa događajima na kojima se drama i temelji. Budući da u Godou nema konkretnih događaja, nema ni konkretnog vremenskog sleda. Evo kako: junaci kao da su zarobljeni u danu mrmota, čitalac i publika nemaju osećaj o proticanju vremena. NJihov besmislen razgovor prekidaju ćutanja, koja ne moraju biti povezana sa protokom vremena. Dva čina podeljena su na dva dana, koji zapravo funcionišu kao jedan isti dan, njihov početak i kraj nemaju veze sa objektivnim vremenom, već su donekle uslovljeni Godoovim nedolaskom. Kraj činova pre bi mogao biti uslovljen Dečakovim izjavama da Godo ipak neće doći, nakon čega donose odluku da pođu. I ne pođu. Sami krajevi oba čina su isti, pri čemu je svejedno koji će biti prvi. Jedina razlika je u drvetu koje je u drugom činu olistalo. Dva dana zapravo su metonimijski prikaz života likova, u kome se ništa ne menja. Vladimir i Estragon kao da su zalepljeni za jedno mesto (koje određuje samo jedno drvo i neki put u polju, pri čemu je zapravo – neodređeno), oni ne mogu da krenu dalje. Oni ne vrše nikakvu konkretnu radnju, ne nalaze se na konkretnom mestu, a nisu ni locirani u nekom konkretnom vremenu, neki bi to nazvali istorijskom vremenu. Kod njih zapravo vreme i ne prolazi, već stoji. Kada Poco pita koliko je sati, Estragon pokušava da odredi vreme gledajući nebo. Nakon čega sledi:
POCO: Je li veče?
Ćutanje. Vladimir i Estragon gledaju zalazak sunca. Ćutanje.
ESTAGON: Reklo bi se da se penje.
VLADIMIR: To nije mogućno.
ESTRAGON: A ako je to zora?
VLADIMIR: Ne lupaj gluposti. Tamo je zapad.
ESTRAGON: Otkud ti to znaš?
POCO (sa strepnjom): Je li veče?
VLADIMIR: Uostalom, ono se nije pomerilo.
ESTRAGON: Kažem ti da se penje.
POCO: Zašto ne odgovarate?
ESTRAGON: Zato što ne bismo hteli da vam kažemo nešto blesavo.
VLADIMIR: Veče je, gospodine, dogurali smo do večeri (…)
Da se podsetimo – drama počinje u veče. Naravno, Vladimirova poslednja rečenica može se odnositi na civilizaciju, koja je dogurala do večeri, zalaska sunca, do kraja. Osim što su zalepljeni za jedno mesto, zalepljeni su i za jedno vreme koje večno traje. Zbog toga je to više postistorijsko vreme umesto istorijsko. Zato i ne mogu da se orjentišu gladanjem u nebo, njihovo nebo je prazno.
Osvrnimo se kratko na drugi par likova, a to su svakako Poco i Liki. Mnogi kritičari tvrde da je u njihovom odnosu prikazan odnos sluga – gospodar, tačnije odnos moćnika prema slabijim. Oni su predstavnici uređenog sistema, sistema koji nije nastao tek posle Drugog svetskog rata, već postoji oduvek. Poco predstavlja gospodara, feudalno društvo, vlast, moćnog pojedinca, a Liki potlačene, radnike, slugu koji ćuti i sluša naređenja. Oni u drugom činu prolaze promenu, Poco oslepi i traži pomoć od Vladimira i Estragona, a Liki je natovaren, vezan, s tim što mu je sad konopac mnogo kraći da bi mogao lakše da se kontroliše, nem pred gospodarom. NJegovo slepilo se može povezati i sa duhovnim slepilom, sa njegovom nemogućnošću da zapravo vidi svet oko sebe. Oni su slika dehumanizovanog društva koje deli ljude na bogate i slabe, koja je postojala oduvek, samo u različitim oblicima.
Kao predstavnici uređenog sistema, Poco i Liki predstavljaju kontrapunkt Vladimirovom i Estragonovom svetu, koji takvom svetu ne pripadaju. Oni nisu pragmatični ni racionalni, kao Poco i Liki, oni se nadaju da će Godo doći da ih spasi, i zato ga čekaju. Zanimljivo je što upravo Poco i Liki propadaju fizički, dok Estragon i Vladimir čak i ne propadaju. Oni jednostavno žive u nekom loop-u, žive jedan isti trenutak i čekaju. Nemoćni da se pomere, da utiču na sopsvenu sudbinu, čekaju nekog koga ne znaju i nikad pre nisu videli da ih spase. Nisu u mogućnosti ni da se fizički promene, jer nema vremena koje bi tome doprinelo. A bez protoka vremena, nema ni promene radnje.
Ono što je svoj četvorici zajedničko to je otuđenost. Junaci idu u parovima, ali su prilično usamljeni. Poco i Liki čak i ne razgovaraju, dok nam je razgovor Vladimira i Estragona već dobro poznat, dezorjentisan i bezpredmetan.
I za kraj, prisetimo se samih korena antidrame ili tkz. drame apsurda. Antidrama vuče korene iz filozofije egzistencijalizma i teži narušavanju svih dramskih tradicionalnih pravila. Nakon ovoga je jasno da je u srži antidrame zapravo smisao života i ljidske egistencije, pa i nekih temeljnih shvatanja koja uz to idu. U drami „Čekajući Godoa“ ispituje se postojanje Boga i njegov ponovni dolazak, a pored toga i smisao civilizacijskih fenomena, kao što je podela ljudi na bogate i sluge. Narušavanjem tri jedinstva drame, Beket svoje likove dovodi u neko neistorijsko vreme, zarobljava ih u vremensku petlju, na neodređenom mestu u kojem nema nikakve radnje. Nemanje radnje povezano je sa vremenom, jer ako ne postoji neki vremenski sled u drami, ne postoji ni konkretak sled događaja. A ako nema radnje, nema ni pet etapa u razvoju radnje.
Ovakvo delo nije došlo iz vedra neba, naprotiv. Antidrama nastaje kao plod raspoloženja nakon Drugog svetskog rata. Odbacivanjem tradicionalnih dramskih mehanizama, karakterizacije i smislenih dijaloga, pisci zapravo traže odgovore na egzistencijalna pitanja, dovodeći ih do apsurdnosti. Druga strana ovakvih postulata je sumnja u sam jezik, što nije bilo čudno u postmodernim delima. Jezik u drami doveden je do apsurda, jer je lišen značenja, njegovi junaci nisu u mogućnosti da svoje dijaloge zaokruže, tekst je pun naglih prekida i ćutanja. NJihov jezik zapravo nema težinu, reči su šuplje i bez smisla. Još jedan razlog što su dijalozi nedovršeni i, donekle, rogobatni jeste taj što u antidrami nema konkretne radnje. Da dijalozi nekamo vode, to bi već bila radnja. Ovako, služe samo da prividno ispune mrtvilo i jalovost kojima drama odiše.
Literatura:
Beket, Samjuel (2001). Čekajući Godoa. Beograd: Gutenbergova galaksija.
Vuksanović, Slobodan (2011). 56 primera. Beograd: Knjiga komerc.
FOTO: Privatna arhiva
Ostavi komentar