Autor: dr Aleksandra Kolaković, viša naučna saradnica Instituta za političke studije
Presuda od 31. marta 2025. godine kada je Krivični sud u Parizu osudio Marin le Pen na četiri godine zatvora, od toga dve uslovne, novčanu kaznu od 100.000 evra i pet godina zabrane obavljanja javnih funkcija, značajno već usmerava francuski politički život i predstavlja prvu etapu pozicioniranja pred predsedničke izbore 2027. godine. Ova vest se brzinom munje proširila Francuskom i Evropskom unijom, direktno zainteresovanom za ovaj slučaj jer je Marin le Pen sa saradnicima nenamenski trošila novac građana Evropske unije. Razlog je i činjenica da je reč o političarki koja je u protekloj deceniji kontinuirano sticala sve veći broj pristalica i izmenila način delovanja i predstavljanja Nacionalnog okupljanja u javnosti. Ona je iskoristila prostor koji su joj krize i nezadovoljstvo upravljanja centrističkim elitama omogućili, ublažila populističku retoriku koja joj nije išla u prilog i postala dve godine pred izbore favorit u trci za predsednika Francuske. U Srbiji je u delu javnosti koja sumnja u procese evrointegracija njena popularnost značajna, pre svega zbog stavova oko Kosova*, kao i evroskeptičnih izjava. Stoga je ova vest tumačena često i subjektivno. Ukoliko imamo na umu da je od 2019. godine došlo do dinamičnog i ubrzanog razvoja francusko-srpskih odnosa, u okviru kojih je bilo više sastanaka na najvišem nivou, projekata saradnje u više oblasti od ekonomije, vojske do nauke i kulture, kao i dve zvanične posete aktuelnog predsednika Emanuela Makrona, koji nakon dva uzastopna mandata na čelu Francuske neće biti kandidat 2027. godine, ovaj događaj u Francuskoj zaslužuje pažnju i dalju analizu.
Od 11. aprila 2025. godine u toku je žalbeni postupak, ali je njegova realizacija zakazana za leto 2026. godine, čime je već jasno da će odluka biti doneta pre predsedničkih izbora, ali manje od godinu dana do istih, dok će političke posledice presude već biti jasnije, kao i to da li će Marin le Pen uspeti da se kandiduje ili će Nacionalno okupljanje kandidovati Žordana Bardelu koji je planiran za poziciju budućeg premijera ukoliko bi se ova partija uključila u politički mejnstrim, većinom ili uz nečiju podršku, što se na vanrednim parlamentarnim izborima pokazalo kao nemoguća misija. Takođe, ono što je ključno pitanje u „aferi Marin le Pen” jeste pitanje da li će francuski glasači, ukoliko joj se dozvoli učešće u političkom životu (žalba je na celokupnu presudu, ali može doći i do toga da se oslobodi samo dela kazne) dati svoj glas nekome ko je osuđen za nenamensko trošenje budžetskih sredstava (u ovom slučaju Evropskog parlamenta u periodu 2004–2016. godine), bez obzira na činjenicu njene aktuelne popularnosti. Da pojasnimo, ona je umesto finasiranja asistenata koji bi pomagali u pripremama za sednice, sastanke i aktivnosti unutar Evropskog parlamenta usmeravala ta sredstva ka njihovim aktivnostima u Nacionalnom okupljanju na teritoriji Francuske, za kampanje i stranačke aktivnosti u republici i na lokalu. Francuski glasači su već upoznati sa presudama i procesima protiv Žaka Širaka i/ili Nikole Sarkozija, ali se ovde slučaj Marin le Pen može porediti sa slučajem Fransoa Fijona, koga je skandalozna pronevera novca, odnosno uplata na račune njegove supruge za poslove koje ona nije obavljala koštala ne samo pada popularnosti u vreme kada je označavan kao favorit za predsednika, već i političke karijere. Vreme će pokazati u kom pravcu će biračko telo odvesti Marin le Pen i njenu partiju, odnosno i ostale aktere francuske politike.
Reakcije javnosti na presudu Marin le Pen su podeljene i unose dinamičnu i srčanu debatu u Francuskoj. Zabrinutost zbog političkih posledica je prisutna ne samo u Nacionalnom okupljanju, nego kod svih drugih političara i partija. Liberasion je presudu nazvao „političkim zemljotresom”, dok je Figaro naglašavao njenu pravnu dimenziju i da nije „napad na demokratiju”. Predsednik Francuske Makron je naglasio nezavisnost pravosudnog sistema i potrebu poštovanja odluka suda. Ova presuda je iz pozicije onih koji je opravdavaju sagledana kao dokaz demokratije i vladavine prava, tj. da je zakon isti za sve i da su političari i/ili elita dostupni sudskim instancama i odgovorni za svoje postupke. Žan Lik Melanšon, lider Nepokorene Francuske, sa pozicije suprotne Nacionalnom okupljanju i stranaka koje su podržale Makrona i vladu Fransoa Bajrua, naglašava da je iskučenje iz političkog života jedino moguće na osnovu odluke naroda. Uporedo, levičarske i centrističke stranke i organizacije, koje su u prethodnom periodu činile tzv. „republikanski front”, organizovale su skupove da bi izrazile podršku nezavisnosti pravosuđa i osudile potencijalne napade na vladavinu prava.
Marin le Pen je dobila podršku i od nekih međunarodnih lidera, političara ili poznatih ličnosti, pri čemu je odjek imala podrška bivšeg predsednika Brazila Bolsonara i američkog biznismena i Trampovog bliskog saradnika Maska. Dok se u Francuskoj manje debatuje o tome da li je presuda politički motivisana, a više kakve će posledice imati i da li je pogubna po centrističke i levičarske kandidate na izborima 2027. godine, u javnosti nekih država, pored interesovanja i diskusija, povlačile su se paralele sa Rumnijom i/ili Gruzijom. U našem regionu Milorad Dodik je u vreme kada se vodi proces protiv njega uputio podršku Le Penovoj. Ipak, iako se može diskutovati o stanju demokratije i izazovima kroz koje ona prolazi, što se preslikava i na izborne kampanje i učesnike u političkom životu, ipak su svi ovi primeri koji se pominju specifični i moraju se tako posmatrati bez učitavanja subjektivnih niti koje ih povezuju.
Da li će strategija Marin le Pen (u kojoj se ona poredi sa Martinom Luterom, osporava i napada državu, optužuje za zaveru i dovodi u pitanje pravosudni sistem) ostati samo njena populistička alatka, inače česta za krajnju desnicu, ili će odbiti birače, jedno je od bitnih pitanja. Za sada, na primer, birači u Tulonu, tradicionalno opredeljeni za krajnju desnicu, nisu saglasni sa njenim izjavama i odbrambenim strategijama ovog tipa. Takođe, postavlja se i pitanje da li je ovakav njen stav ugrožavajući za Žordana Bardelu, koji je značajno doprineo rastu popularnosti stranke, posebno među mladima. Iako mu se osporava iskustvo, bez sumnje je reč o talentovanom političaru koji je uneo jednu potrebu dinamiku u stranku kakva je Nacionalno okupljanje. No, da li ova strategija Le Penove i „borba na dva fronta”, ograničen koalicioni kapacitet, kao i činjenica da je Bardela pripreman za premijera, ipak predstavljaju nemoguću misiju za Nacionalno okupljanje? Iako je prihvatio izbor strategije Le Pen i presudu nazvao „ubistvom francuske demokratije” ipak je, čini se, Bardela ostavio prostor i za samostalan nastup i ublažavanje ovih stavova pozivom na članstva Nacionalnog okupljanja na „mirnu mobilizaciju”. Nacionalno okupljanje, naglašavajući nevinost Marin le Pen, organizovalo je i proteste, ali se mora priznati da su oni bili daleko od očekivanog broja ljudi, što usmerava pažnju i ka mogućim reformama unutar same partije, ali i drugih aktera.
Za presudu Marin le Pen možemo reći da može biti važna u oblikovanju ne samo predsedničkih izbora 11. aprila (25. aprila) 2027, već i uloge i mesta krajnje desnice u političkom životu Francuske i Evropske unije. Marin le Pen, iako se godinama trudila da promeni imidž i pozicionira kao politička alterantiva tradicionalnom političkom sistemu u Francuskoj, čini se ipak ne uspeva da izađe iz prizme nasleđa svog oca Žan Mari le Pena, osnivača Nacionalnog fronta iz 1972. godine, sa kojim se u viđenjima razvoja stranke i sukobila. Populistički disksurs i odnos prema migracijama i Evropi, iako su tokom godina dobijali prihvatljivije okvire, pokazali su se u situacijama kada francuski birači biraju na parlamentarnim izborima između kandidata Nacionalnog okupljanja i neke druge opcije kao nedovoljni. NJen politički uspon započeo je pre nešto više od dve decenije, a posebno od 2011. godine kao nekoga ko je započeo proces „dedemonizacije” stranke. Da li je taj proces sada u završnoj fazi? Do pre nekoliko dana mnogi bi rekli da jeste, ali prošlogodišnji izbori su pokazali da iako je uvećano glasačno telo, ipak koalicioni kapacitet i negativna percepcija ostaju prisutni.
Dve godine pred izbore teško je odrediti kako će se kretati volja biračkog tela i biće važno koje će se teme u naredne dve godine uzdići kao ključne za kampanju, kao i ko će biti kandidati centrističkih i levih stranaka. Nacionalni suverenitet i ideja jačanja Francuske i Evropske unije, a delom i rešavanje migratorne politike, nisu više samo diskurs nad kojim je vlasništvo proklamovala Marin le Pen. Geopolitičke promene, rat u Ukrajini, sukob u Gazi i dolazak Trampa drugi put na čelo SAD gurale su nestabilne vlade više ka desnim rešenjima, što će takođe oblikovati političke stavove u izbornoj godini. Presuda Marin le Pen može ojačati ekstreme na desnici i/ili levici, ali postoji i mogućnost da se, dok se čeka da li će Le Pen biti u kampanji, ostvari i prostor za prestrojavanje političkih aktera, a možda i povratak nekim vrednostima klasične demokratije i reformisanih umerenih opcija.
Ostavi komentar