Autor: doc. dr Rastislav Stojsavljević
DŽared Dajmond je u svom kapitalnom delu dao objašnjenje uzroka nejednakosti ljudskih društava. Za odgovorom na Jalijevo pitanje tragao je decenijama, a ono je krajnje jednostavno i razmatra razloge nejednakosti u svesti i tehnologiji različitih grupa ljudi širom sveta.
Pola milenijuma pre Hrista ljudska društva s obe strane Atlantskog okeana imale su sličan stepen razvitka i može se reći da su krenuli sa istih „početnih pozicija“. U toj simboličnoj trci na cilj smešten u XVI veku, prvi su stigli Evropljani. Velike grupe kolonista iz Velike Britanije, Francuske, Italije, Nemačke i skandinavskih zemalja stupile su na istočne obale Severne Amerike. Doseljavanje je decenijama i vekovima teklo u talasima. Ukoliko se uzme u obzir Kolumbov dolazak na ostrva Velikih Antila u poslednjoj deceniji XV veka, ali i vikinško prisustvo na NJufaundlendu, vremensko zaostajanje još je nepovoljnije za američke urođenike.
Kombinovanje i preplitanje različitih prirodnih uticaja bili su presudni za razliku između prirodnih staništa Evrope i Severne Amerike. Evropa je kontinent koji se pruža uporedničkim pravcem. Većina kontinenta ima slične klimatske, hidrološke i pedološke uslove koji pogoduju razvoju velike količine istih biljnih i životinjskih vrsta. Ovo je presudno uticalo na pojavu viška hrane u ljudskih zajednicama i „luksuzom“ da ima ljudi u grupi, plemenu ili savezu koji nisu učestvovali u sakupljanju hrane, već su imali određene neprivredne funkcije (vojska, vračevi ili šamani, poglavice). Na ovaj način nastajala su prva organizovana društva, kao korak ka njihovom tehnološkom razvoju.
Na američkim kontinentima (Severna, Srednja i Južna Amerika) situacija je bila drugačija. Ovi kontinenti pružaju se mahom meridijanski, što uslovljava različite horizontalne i vertikalne klimatske varijetete, a što dalje uzrokuje veći diverzitet biljnog i životinjskog areala. Ovakva različitost, u kombinaciji sa nepovoljnijim reljefnim i klimatskim uslovima (nezaštićenost od jakih i hladnih vetrova sa severa i uragana sa juga), uticala je na veću borbu tamošnjih plemena da dođu do hrane, kao i na smanjivanje mogućnosti da ostane višak proizvoda.
Dakle, osnovna hipoteza za korene nejednakosti razvitka ljudskih društava su, pre svega, razlike u prirodnim uslovima u kojima su preživljavala. „Miljenici i pastorci istorije“ imali su u XVI veku dodir koji možemo nazvati i „sudarom civilizacija“. Polovinom tog veka u Severnoj Americi javljaju se talasi migracija iz „miljenice istorije“ – Evrope. Ove migracije nisu bile samo podstaknute avanturističkim duhom i istraživačkim nestrpljenjem Evropljana. U velikoj meri reč je o korenitim viševekovnim društvenim problemima u Evropi i šansi koju su obespravljenji slojevi stanovništva dobili odlaskom u Novi svet.
Period od XVI do XIX veka u Evropi je poznat kao vreme velikih tehnoloških otkrića. Razvoj tekstilne industrije u Velikoj Britaniji uticao je na pojavu industrijskih revolucija i prelazak sa feudalnih esnafa proizvodnje u manufakturu. Ovo je bio i jedan od uzroka raskidanja srednjovekovnih feudalnih odnosa i prelaska na demokratskiji i kapitalistički način života. Menjali su se viševekovni odnosi između različitih slojeva društva u evropskim državama (vlastele, sveštenstva, buržoazije i seljaštva).
Razvojem medicine i tehnologije desile su se snažne demografske promene u Evropi. Početkom XVIII veka u Evropi je živelo oko 120 miliona stanovnika. Skoro sto godina kasnije taj broj je povećan na oko 200 miliona. U tom veku stanovništvo Francuske se uvećalo za oko 30%, a stanovništvo Velike Britanije za gotovo 80%.
Međutim, nove tehnologije u oblasti obrade zemlje nisu ispratile demografsku eksploziju. Agrarna prenaseljenost se povećavala, zarada i plemstva i buržoazije od zemljišnih poseda bila je sve manja. Zbog čestih ratova i ekonomskih kriza u ovom razdoblju ruralno stanovništvo sve više siromaši i ostaje bez zemljišnih poseda.
U državama Zapadne Evrope dolazi do sve većeg socijalnog raslojavanja. U Francuskoj i Velikoj Britaniji preko 80% stanovništva činilo je seljaštvo. Ipak, kapital se nalazio u rukama vlastele i plemstva. Razvojem manufakture jača i bogati se građanski sloj gradskog stanovništva (buržoazija) koji se umeće u odnose plemstvo – seljaštvo i postaje značajan faktor. To će se naročito videti na Skupštini staleža 1789. godine u Parizu, na početku Francuske (buržoaske) revolucije.
Presudan faktor za pokretanje velikih masa doseljenika preko okeana bilo je akumuliranje kapitala od strane plemstva i buržoazije, što je uslovilo razvoj tehnologije i kupovinu velikih agrarnih poseda koje će mnoštvo seljaka ostaviti bez zemlje i vratiti u zavisni položaj.
Prema Čedomiru Popovu, ovo akumuliranje kapitala posledica je iskorišćavanja osvojenih kolonija, trgovine robljem, pojačanom eksploatacijom seljaka, zanatlija i radnika u manufakturi i proteriavanja seljaštva sa njihovih poseda.
Iskorišćavanjem osvojenih kolonija vršio se uzročno-posledični proces. Što je više iseljenika odlazilo u Severnu Ameriku, agrarna prenaseljenost se smanjivala. Ali kapital se uvećavao, što je uzrokovalo još veća socijalna raslojavanja, rast tenzija i više razloga za nova iseljavanja. Kapital se akumulirao i trgovinom robljem, najviše sa prostora Zapadne Afrike ka Novom svetu i formiranjem tzv. „crnog trougla“ na katetama: Severna Amerika – Velika Britanija – Zapadna Afrika.
Posledica ovih ekonomskih i socijalnih problema jesu politički problemi. Oni su samo izraz dubokih sukoba u nekom društvu i težnja obespravljenih slojeva da se njihov položaj poboljša i povlašćenih slojeva da održe svoje beneficije i način života. Na spoljnom planu, nejednaka raspodela kolonija i nerešen viševekovni pojam granica u Evropi uticao je na višegodišnje ratove između najvećih političkih centara moći. Ratovi izazvani u XVIII veku duboko su uzdrmali političke granice evropskih država. Ratovi za špansko nasleđe (1701–1714), austrijsko nasleđe (1740–1748), sedmogodišnji rat (1756–1763) i nezavisnost američkih kolonija (1774–1783) izmenili su političku kartu Evrope i preraspodelili kolonijalnu moć evropskih sila. Francuska buržoaska revolucija, iako na prvi pogled unutrašnje pitanje Francuske, u godinama Termidora i Jakobinske diktature uvukla je u rat i druge evropske zemlje. To se odrazilo i na stvaranje novih zavisnih republika u Alpima (Helvetska republika) i na Apeninskom poluostrvu (Rimska, Cisalpijska i Ligurska), kao i Batavske republike na prostoru današnje Nizozemske (Holandije).
Nemačko carstvo je posle Vestfalskog mira bilo rascepkano na oko 300 državica (poseda) i oko 1000 senjerija. Proglašenjem Kraljevine Pruske pod dinastijom Hoencolerna početkom XVIII veka polako se pojačava svest nemačkog naroda za ujedinjenjem. Međutim, ni ratovi za deobu Poljske 1722. godine, ni ratovi protiv Francuske krajem veka nisu značajno poboljšali ekonomske odnose i život stanovništva.
U Velikoj Britaniji dominantna evangelistička crkva dobila je primat posle raskidanja veze sa Rimom. Na čelu je bio kantarberijski nadbiskup. Razne druge protestantske konfesije nastale na tlu Velike Britanije bile su gušene. Puritanci i kvekeri kao najbrojniji, izneverenih očekivanja usled nereformisanosti crkve, napuštali su Evropu i odlazili u Novi svet. Jedan vek kasnije će i katolici iz Irske, još uvek u sastavu Velike Britanije, zbog sukoba sa protestantima krenuti istim putem.
U Francuskoj buržoaskoj revoluciji nove vlasti su zajedno sa promenom apsolutističke monarhije pokušale da reformišu i crkvu. Smanjivanje broja crkava i manastira, biskupskih mesta po departmanima, teranje sveštenika na polaganje „građanskih zakletvi“ – sve to je uticalo na brojne kontrarevolucionarne pokrete od strane stanovništva. Ono se zalagalo za staleške promene, ali ne i za udar na crkvu od strane revolucionara koji su išli i do pokreta „dehristijanizacije“. Jedan od najžilavijih i dugovečnijih pokreta ove vrste nalazio se u Vandeji.
Uz borbe katoličkog stanovništva protiv revolucionara, u posebno teškoj situaciji bili su protestantski hugenoti koji su najviše migrirali u Novi svet, gde su, kao i protestanti iz Velike Britanije, težili da stvore bolje društvo i čistotu vere, svoj „grad na brdu“ – kako ga je opisao Frensis Bekon o svojoj Novoj Atlantidi.
Atlantida je legendarno ostrvo koje je navodno postiglo vrhunac kulture i zatim propalo usled katastrofe, progutano morskom pučinom. Bekon je hteo da u svom delu dâ nacrt jedne druge idealne države koja bi trebalo da postane centar celog sveta. Ostajući veran mišljenju o preimućstvu ostrva kao najpodesnije teritorije za državu koja bi imala prevlast nad ostalim svetom, Bekon zamišlja i centar Nove Atlantide na ostrvu, koje on naziva Benzalem (hebr. „sin mira“). Na čelu Benzalema stoji kralj sa parlamentom, ali ni kralj, niti parlament nisu pravi vlastodršci na ostrvu. Vlast se nalazi u rukama jednog tajnog društva koje spolja ima izgled naučnog društva i koje nosi jevrejski naziv – „Društvo Solomonovog Hrama“. Baš ovo društvo tajno radi na zadobijanju svetske prevlasti pomoću svoje države koja mu služi kao sredstvo. Pišući o fantastičnom ostrvu, Bekon pominje narod koji stvarno postoji – Jevreje. On govori o njima kao ljudima koji su u punoj čistoći sačuvali i preneli na Benzalem predanja iz propale Atlantide. Bekon navodi da se Jevreji na Benzalemu razlikuju od svojih sunarodnika u drugim državama. Na Benzalemu oni nisu nepomirljivi prema hrišćanstvu, već Hristu priznaju velike vrline. Dostojno je pažnje da u ovom slučaju on izlaže veru onih ljudi koji su – prema njegovim rečima – sačuvali staro predanje u punoj čistoći, koji su, dakle, ideološki tvorci nove Atlantide. U ovom delu je sadržana cela jedna ideologija, ceo jedan program.
I upravo u ovoj ideoligiji su verski, ekonomski i staleški progonjeni stanovnici Evrope napuštali svoja vekovna ognjišta i prelazili u Novi svet. Ekonomske krize i socijalni sukobi su se nastavili i u XIX veku, sve do Velikog rata. Ove migracije su se nastavile i u XX veku, a razlozi se nisu mnogo razlikovali.
Ostavi komentar