Pravo na život (odbrana i poslednji dani)
Autor: Slobodan Jovanović, novinar
Verujući u nepovredivost osnovnog ljudskog prava na život svakog bića na ovoj planeti, običan čovek se poprilično komotno odnosi prema istom. Ne želi da ga primeti u njegovom najgorem obliku kada mu je to osnovno pravo direktno ili posredno ugroženo. Poput isluženog vojnika želi da pamti samo lepe trenutke, dok svu gorčinu vojevanja koju je iskusio potiskuje duboko u sebi.
Decenijama unazad, u zavisnosti od pola pojedinca, preskakali smo stranice crne hronike i štampu čitali odnazad. Počinjući listanje od sportskih strana, ili iz sredine novina gde se obično nalaze rubrike namenjene razbibrigi. Kultura, recepti, malo politike i reportaža bili su mesta na kojima smo se najduže zadržavali.
A, onda je usledio kolaps sistema.
Pad malog čoveka na najniže duhovne grane drveta života. Krv – tuđa, naša, nečija, bilo čija, postajala nam je sve dostupnija, postajala je dnevna vest. Rezistencija na potresne događaje je samo posledica brzine protoka informacija i površnog posmatranja događaja koji se smenjuju kao pokretne slike na filmskoj traci u potrazi za publikom koja je nemi posmatrač. Zakasnele reakcije i sindrom „generala posle bitke” osobine su koje su se kod današnjeg čoveka razvile kao odbrambeni mehanizam od loših vesti i vremena u kome živi. Postoje dve stvari koje običan čovek (a ni onaj drugi, takođe) nikada neće da prizna. Da je pogrešio i ispao glup. Zbog toga je „jesam rekô” idealno mesto za odlaganje svih propalih nadanja i opravdanje crnim (ne)ostvarenim mislima. Iako bez realne upotrebne vrednosti, „general posle bitke” i „jesam rekô” svojim licemernim pristupom uspevaju dovoljno dugo držati glave zabijene u pesak, dok se situacija ne smiri i ne prođe. A kad se smiri i prođe – prošlo je. Idemo dalje, okrećemo novi list dovoljno neoprezno da se ponovo uhvatimo u istu zamku. Preventivnim pristupom ne sprečavamo uzroke, već zalivamo i negujemo posledice uljuljkavajući se da se to nešto nekome drugom dešava. Daleko od nas i naših najmilijih. Buđenje iz jedne takve uranilovke je odvratno. Iskustvo koje niko ne želi.
Običan čovek se uglavnom pita jednom u četiri godine, kada glasa ili kada treba da odgovara za nešto. Mogućnosti koje mu sistem pruža – da se pita, predlaže i, zašto ne reći, odlučuje, ne koristi iz straha od tog istog sistema čije je osnovni deo. U bitku ulazi kada je sve već izgubljeno, kada su mu sve druge opcije iscrpljene. U toj i takvoj borbi poraz mu nije opcija, jer ga je već pretrpeo. Živ u zemlju ne može, a ambijent koji ga okružuje mu ne pruža dovoljno komfora da nastavi da se ponaša kao da se ništa nije desilo. Prežaljen i pregažen ima dve mogućnosti pred sobom. Da prima izraze saučešća od znanih i (većinom) neznanih ili da ustane, nastavi da diše, živi, bori se i pokuša sačuvati bar zdrav razum, poslednje utočište nade i vere da i pored svega vredi živeti.
Da je tako, shvatio sam onoga trenutka kada mi se sav moj dotadašnji svet, koji sam negovao, gradio, živeo u njemu, srušio poput kule od karata. Kada su mi esencija i smisao života otrgnuti na najgori mogući način. Glava koju sam do tada držao u pesku odjednom se našla na vetrometini. Najveći strah i noćna mora, ono od čega sam misli uvek skretao, upravo sam živeo. Od direkta koji mi je život udario pao sam na tle. Srušio se nokautiran. Sudija Sudbina je odbrojavala. Zamagljena pogleda sam ustajao. Pokušavao da se pridignem. Da se teturajući odmaknem dovoljno daleko od opasnosti, od problema koji je, kako god paradoksalno zvučalo, to upravo prestao biti. Problem eventualno može da napravi živo čeljade. I kamo sreće da ih danas pravi, da za ovim redovima nema potrebe. Da ih niko, pa ni ja, ne piše. Da probleme rešavamo. Ovako svoj „problem” sam sahranio, ostala je tuga i crnina. Da skinem crninu je trebalo tri godine, tuga. Hm? Javiću kada i ako prođe. Ostao mi je razlog za sreću. Raste, Bogu hvala.
Prokletstvo čoveka, homosapijensa, mislećeg bića, u tome je što jeste homosapijens. U realnom životu, za oslobođenost od veštačke inteligencije ne postoji opcija UNDO (undo) ili RESTART (restart), pa da stvari vratimo na početne parametre. Nemogućnost izbora i sticaj nesrećnih okolnosti, ukombinovani sa ljudskim prokletstvom da misli, naterali su me da posegnem za mehanizmima i opcijama koje su mi se do tada činile zaključanim. Milisekunda je bila dovoljna za odluku da apatiju i skretanje u ludilo, u onostrano, pokušam zaustaviti i preusmeriti u željenom, jedinom mogućem, do tada nepoznatom pravcu. Borba i „dizanje glave gore”, da bi se nastavilo dalje, mnogo je lakše za izgovoriti nego učiniti. Ali, kada se čoveku ne ostavi velika mogućnost izbora, igra onim kartama koje ima u rukama, ma kakve one bile. Manevarski prostor koliko god se skučen u takvim situacijama činio, uvek je dovoljno velik ako se racionalno koristi i kreće u njemu. Stvar ega i ugla posmatranja. Istini za volju, neuporedivo je lakše biti kibicer i u trećem licu (svejedno, jednine ili množine) učestvovati u partiji života. Opasnosti su mnogo manje, kao i izazovi. Ploveći između ličnih strahova i izazova, Scile i Haribde preživljavanja situacija u kojima sam se našao mimo svoje volje, pokušavam se držati kursa i željenog pravca.
Rubikon sam jednom već prešao, „Alea iacta est”, moje je samo da ostanem normalan, na nogama i da se nadam da sve nije bilo uzalud.
Iz ličnog iskustva.
Ostavi komentar