Autor: prof. dr Boris Stojkovski
U dane Vaskrsa vredi se iznova podsetiti na jedno od osnovnih značenja ovog najvećeg hrišćanskog praznika, a to je pobeda života nad smrću. Hrišćanski teolozi, filosofi i razni drugi mislioci u prethodna gotovo dva milenijuma, pišući i promišljajući ovu temu, dali su i širu definiciju. Naime, pobeda života nad smrću označava i pobedu same suštine hrišćanstva, kao i vrline nad grehom i zlom koji neumitno vode kako u telesnu, tako i, još gore, u duhovnu smrt. Višedecenijska komunistička ateistička ideologija svakako spada u one koje su ostavile iza sebe najveću duhovnu pustoš. Ona je danas neraskidivo povezana sa ekstremno levim liberalnim krugovima kojima je zajednička nerazumna mržnja prema crkvi i religijama uopšte. Nažalost, to najbolje vidimo na poslednjem primeru hajke na ideju povratka veronauke u škole u Crnoj Gori.
Kako bismo razumeli suštinu ovog problema, svakako da je potrebno da se vratimo podalje u istoriju. Današnja Crna Gora je vrlo kompleksna država, te iako geografski ne zauzima veliki prostor u savremenoj epohi, nisu njeni svi delovi imali jednaku istoriju. Od antičkog perioda na tlu Crne Gore možemo naći drevne hrišćanske tragove, poput starih episkopija u Risnu, naravno Kotoru, kao i drugim krajevima. Prvi mučenik srpskog porekla jeste upravo sa tla današnje Crne Gore, a to je naravno dukljanski knez Jovan Vladimir. Postradao je 1016. godine kada mu je odsekao glavu Jovan Vladislav, sinovac cara Samuila. NJegov kult se razvio brzo posle smrti, ali je vremenom oslabio. Tokom novog veka nastala je služba i žitije na grčkom jeziku, budući da je vremenom njegov kult zaživeo i među pravoslavnim Grcima. Mošti Svetog Jovana Vladimira danas počivaju u crkvi u albanskom gradu Elbasanu, a njegov kult postoji i među pravoslavnim albanskim življem. NJegovo prvobitno počivalište bila je Prečista Krajinska, čiji ostaci postoje i danas i svedoče o bogatoj istoriji hrišćanstva na tlu Crne Gore. Nedugo potom, pre 1077. godine, Mihailo je ovenčan krunom i ovaj dukljanski vladar postaje prvi srpski kralj, dobivši krunu od pape Grgura VII, jedne od najuglednijih ličnosti svoje epohe. Mihailo je i portretisan u crkvi Svetog Arhanđela Mihaila u Stonu.
Što se crkve tiče, na tom su se prostoru ukrštali uticaji Rima i Carigrada, i to se najbolje vidi u Primorju. Katedrala Svetog Trifuna (Tripuna) u Kotoru posvećena je svetitelju koji je imao izraženiji kult u istočnim krajevima hrišćanstva nego li na latinskom zapadu. No, ona je vekovima sedište rimokatoličkih kotorskih episkopa/biskupa, sve do današnjih dana. Stefan Nemanja je kršten u Ribnici (stari deo današnje Podgorice) po latinskom obredu, jer drugih sveštenika tu nije bilo. No, u to vreme te granice nisu bile ni toliko jasne niti isključive, naročito ne na području koje je u fokusu ovih redova. Na području današnjeg crnogorskog primorja delovale su i barska arhiepiskopija kao i dubrovačka. Episkopija je bilo u Budvi, Skadru, Svaču, Drivastu i drugim krajevima.
Kada je Stefan Nemanja ujedinio skoro sve srpske zemlje (izuzev Bosne i Dubrovnika), stekli su se uslovi da njegov sin Sava 1219. godine izbori i autokefalnost srpske crkve. Među episkopijama koje je osnovao nalaze se i zetska, čije je sedište baš bio manastir Svetih Arhanđela na Prevlaci. Ova episkopija je nukleus današnje Mitropolije crnogorsko-primorske. Osim nje, i danas postoji eparhija budimljansko-nikšićka, čiji je predak budimljanska episkopija, čije je sedište postala crkva Svetog Đorđa kod današnjih Berana. Svakako je moguće da je i Dabarska episkopija sa sedištem kod Priboja obuhvatala i deo današnje crnogorske teritorije.
Tokom srednjeg veka, zetska mitropolija je funkcionisala kao integralni deo srpske crkve, građeni su manastiri i crkve, a od vremena Dušanovog proglašenja za cara zetska episkopija uzdignuta je na rang mitropolije. NJeno sedište se krajem srednjeg veka prebacuje u Cetinjski manastir, gde je i danas. Za prostor Skadarskoga jezera vezuje se i delatnost Jelene Balšić, docnije Hranić, ćerke kneza Lazara i njena prepiska sa Nikonom Jerusalimcem. Zahvaljujući njoj sačuvan je i Gorički zbornik i njeno Otpisanije bogoljubno. Inače, vredi napomenuti, a bitno je u kontekstu pokušaja ekstremnih krugova da suprotstave veru i nauku, da su baš Jelena Balšić i Nikon Jerusalimac u svojoj prepisci pomenuli kako postoje neki neznaveni koji veruju da je zemlja ravna. Dakle, jedna žena i jedan monah su još koncem 15. veka znali za pravi oblik naše planete. To nije jedini veliki doprinos kulturi s ovih prostora. Upravo na Cetinju štampana je prva knjiga na srpskom jeziku – Oktoih, a Makarije monah je postao prvi srpski štampar svega nekoliko decenija posle Gutenberga, 1494. godine. Zaslužan je i za prve štampane knjige u Vlaškoj, pa je na neki način otac i rumunske štampane knjige.
Srpska je crkva očuvala identitet Srba u Crnoj Gori, a Cetinjska mitropolija i njene vladike postali su i svetovni gospodari Crne Gore. Delovi današnje države bili su izloženi i jakom mletačkom uticaju. Verovatno najveći trag u ranom novom veku ostavio je mitropolit hercegovački Vasilije Jovanović, poznat danas kao Sveti Vasilije Ostroški i Tvrdoški. O njegovoj delatnost smo prošle godine našli tragove i u vatikanskom arhivu. Bio je ne samo ugledni monah i visoki crkveni dostojanstvenik, već i ozbiljan političar koji je nastojao da, povezujući se i sa zapadom, očuva svoj manastir i svoj narod u teškim vremenima stalnih borbi protiv Osmanlija.
O značaju crnogorskih vladara-vladika iz dinastije Petrović izlišno i je trošiti reči. Petar Prvi Petrović NJegoš – Sveti Petar Cetinjski je svojom celokupnom delatnošću utkao sebe neprolazno ne samo u istoriju Crne Gore, već i celog srpskog naroda. Školovan u Rusiji, hirotonisan je od strane karlovačkog mitropolita. Time je sve vreme postojanja (relativno) samostalne crnogorske države čuvana veza sa tronom pećkih patrijaraha i kanonsko jedinstvo srpske crkve. NJegošev dan je zvanični državni praznik u crnoj Gori i obeležava se 13. i 14. novembra, kao spomen na rođenje Petra Drugog Petrovića NJegoša, vladike, vladara, ali i velikog pisca i mislioca, o čijem delu su napisane čitave biblioteke.
Konačno, i moderna istorija Crne Gore ima duboku iskonsku vezu sa crkvom. Dovoljno je reći da je Mitrofan Ban mnogo činio na stvaranju ujedinjene Srpske pravoslavne crkve, a Crna Gora je dala i patrijarha Gavrila Dožića, rođenog u Donjoj Morači, najvišeg crkvenog velikodostojnika zatočenog od nacista i to u logoru Dahau, zajedno sa vladikom Nikolajem Velimirovićem. No, na kraju Drugog svetskog rata počela je golgota SPC u Crnoj Gori. Vrhunac jeste mučeničko stradanje mitropolita Joanikija Lipovca, kao i drugih velikih crnogorskih sveštenika, čiji je jedini greh bio što se nisu mirili sa totalitarnim i bogobornim ateizmom. Mnogi su od njih i kanonizovani, posebno na svečanosti u manastiru Žitomisliću 2005. godine.
Nakon punih 45 godina ovakve vlasti, velikom i sveobuhvatnom delatnošću mitropolita Amfilohija Radovića obnovljen je crkveni život u Crnoj Gori. No, nažalost, komunističke vlasti su svojim ideološkim radom učinile puno. Svedoci smo da je crkva bila proganjana i pre nekoliko godina, kada su čuvenim litijama građani Crne Gore na čelu sa SPC dali ogroman doprinos da se avgusta 2020. godine sruši duboko korumpirani, ali još više antisrpski režim Demokratske partije socijalista personifikovan u Milu Đukanoviću.
Zbog toga je bilo, najblaže rečeno, bizarno videti pre nekoliko dana da u Skupštini Crne Gore upravo taj isti DPS u savezu sa Pokretom Evropa sad odbija da razmotri inicijativu za povratak veronauke u škole. Još bizarnije je da je to učinio pokret koji u svom nazivu ima Evropu, koji se tobože zalaže za evropske vrednosti, a u praksi sledi totalitarne matrice. Podsetimo se i sledećeg: u Evropi (sad) postoje samo četiri zemlje koje nemaju veronauku u školi. To su Francuska (sa svojom sekularnom tradicijom od 1789. godine), Albanija (sa tradicijom ateističke države Envera Hodže), Slovenija i Cena Gora.
Sa druge strane u Austriji je veronauka obavezan predmet, crkve i verske zajednice su odgovorne za njeno sprovođenje uz državni nadzor. Verska nastava je obavezna u svim školama u Norveškoj, a, ma kako zvučalo neverovatno, ova zemlja je kritikovana jer je kurikulum njene verske nastave isključivo hrišćanskog karaktera. Obavezna je verska nastava i u Nemačkoj, gde se predaju rimokatolička i protestantska veronauka, a bila je tendencija da se uvede i islamska zbog velikog broja migranata te veroispovesti. U nekim pokrajinama verska nastava je nekonfesionalna, a u drugim pak postoji i alternativni predmet. Severna Irska, Kipar i Grčka imaju obaveznu veronauku, dok u Belgiji više od polovine učenika pohađa škole čiji je sam osnivač Rimokatolička crkva. Tu postoji konfesionalni model, a u javnim školama je obavezan predmet uz etiku kao alternativu. U Španiji je veronauka izborni predmet, kao i u Italiji. Te dve zemlje, s obzirom na jaku rimokatoličku tradiciju, predstavljaju zanimljive slučajeve za analizu.
Nekonfesionalan model veronauke se primenjuje u Finskoj, gde vrlo malo učenika bira etiku, a Švedska ima obavezan, doduše verski neutralan predmet. Holandija je specifičan slučaj jer ima svega 25% javnih škola, u kojoj je verska nastava nekonfesionalna. Privatne škole, među kojima ima dosta verskih, prvenstveno rimokatoličkih, sprovode neretko i nastavu koja sadrži religijske predmete. Jednako je specifična i Engleska, gde postoji neka vrsta opštehrišćanskog predmeta, obaveznog u školskom sistemu, koji je suštinski nekonfesionalan, ali na njega uticaj imaju hrišćanske zajednice. Estonija je još jedan specifičan primer, jer je veronauka nekonfesionalni izborni predmet i u toj zemlji je pre nekoliko meseci vođena oštra debata o tome da postane obavezan predmet. U Portugalu je takođe verska nastava nekonfesionalna, ali zajednice imaju pravo da uređuju versku nastavu koja nije ni obavezna ni zabranjena. U suštini, ona je i dalje u praksi gotovo isključivo rimokatolička. Švajcarska je specifična jer dopušta versku nastavu, ali kroz dodatne časove i u organizaciji samih crkava i verskih zajednica. No, u samoj zemlji postoji i dalje velika razlika po školama i kantonima vezanim za versku nastavu.
Poljska, Slovačka, Rumunija, Litvanija i Letonija imaju konfesionalni tip verske nastave u školama, kojima je etika alternativni predmet. U Češkoj, iako se veliki broj građana čak izjašnjava kao nereligiozni, postoji izborni predmet koji organizuju crkve i verske zajednice. Nastavi mogu prisustvovati i đaci koji ne pripadaju određenoj konfesiji, što zajednice čak i ohrabruju. Obavezni konfesionalni predmet veronauka je i u Mađarskoj, u Srpskoj gimnaziji „Nikola Tesla“ u Budimpešti, a u drugim školama gde ima dovoljno srpske dece postoji i pravoslavna veronauka. U toj zemlji postoje i konfesionalne škole, sve do nivoa univerziteta, a ove potonje pohađaju studenti nevezano za versko opredeljenje ili ubeđenje. Rusija je relativno mlada po ovom pitanju, ali u njoj postoji veronauka kao izborni predmet za pravoslavnu veru, islamsku, jevrejsku, te budističku religiju i kulturu. Postoje i dva nekonfesionalna predmeta, te se roditelji odlučuju u stvari za jedan od šest.
U Srbiji je veronauka izborni predmet, kao i u Hrvatskoj, te Federaciji BiH, dok se u Republici Srpskoj đaci automatski upisuju na veronauku, ali se mogu ispisati, jer predmet nije obavezan. U Crnoj Gori pak na svaki pomen povratka ovog predmeta, koji je bio u školskim programima u Kneževini i Kraljevini Crnoj Gori, javljaju se različiti samoproklamovani borci za ljudska prava, slobode, koji, prožeti pre svega mržnjom prema SPC i uopšte svemu srpskom, s indignacijom odbijaju ovu inicijativu. Iako teži da bude deo Evrope (sad) i da primeni evropske standarde u mnogim sferama, Crna Gora često čini ono što je potpuno naopako: legalizuje tzv. istopolne zajednice, uvodi sankcije Ruskoj Federaciji, ulazi u NATO mimo volje svojih građana (inače ubijanih od iste Alijanse), te priznaje na srpskoj zemlji samoproglašenu ilegalnu državu Kosovo. No, kada je potrebno đacima ponuditi versku nastavu, čime bi se ostvarila njihova kako verska, tako i prava da uče i šire svoje vidike, povampiruju se ekstremi raznih profila, vrlo zanimljivo, isti oni koji svesrdno podržavaju genetski inženjering i fabrikovanje istorije, jezika, crkve i celokupne kulture u Crnoj Gori. Oni koji su ili ćutali ili podržavali Zakon o veroispovesti, zbog kojeg su i usledile veličanstvene litije, oni koji su podržavali Mila Đukanovića da razara ne samo nacionalno tkivo, nego i da pljačka crnogorske građane, upravo ti i sada dižu glas protiv Crkve i povratka veronauke u škole.
Osim pravoslavnih, koji su u Crnoj Gori najbrojniji, na ovaj način povređuju se i prava manjinskih zajednica – prvenstveno muslimana, jer su najbrojnija verska manjina, ali i rimokatolika, te Jevreja koji su svi odreda duboko i neraskidivo utkani u prošlost i sadašnjost Crne Gore. Pri tome, verska nastava ne mora nužno biti obavezan predmet, već može imati alternativu u vidu etike, građanskog vaspitanja kao u Srbiji ili nešto sasvim treće. Time bi i svi oni koji ne žele da im deca pohađaju versku nastavu bili apsolutno pravno zaštićeni i njihova ljudska prava bi se sasvim jednako uvažavala. To bi naravno bilo na stručnim ljudima i prosvetnim vlastima.
Gotovo pet godina je prošlo od avgustovske pobede 2020. godine, a Crna Gora mora još dosta da uradi kako bi sa sebe zbacila totalitarni jaram. Veronauka kao predmet nije samo identitetski, ona svojim sadržajem oplemenjuje svakog đaka koji je pohađa, a dostignuća koja je ova zemlja imala u svojoj prošlosti, a koja su tesno vezana za crkve i verske zajednice, izuzetno su velika. Da li bi to narušilo svetovni i sekularni karakter države Crne Gore? Verovatno isto koliko i Norveške ili Austrije, eventualno DPS-u i njihovim istomišljenicima posebno voljene Hrvatske. Da li Crna Gora, jednako kao i Srbija i druge zemlje, treba da bude svetovna i sekularna? Apsolutno da, i u tome nema ništa sporno, čak ni za same verske lidere.
Verovatno za ovakvu temu ne možemo naći bolji zaključak, nego da direktno citiramo reči koje je izrekao NJegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije (Mićović), te je upravo pre nekoliko dana u svojoj vaskršnjoj poruci kazao i ovo: „Ovih dana u javnosti Crne Gore razvila se polemika o vraćanju vjeronauke u osnovne i srednje škole, čemu se protive vajni zastupnici ljudskih prava i tobožnji branioci građanske i sekularne Crne Gore. U vezi ovog važnog pitanja podsjećamo sve učesnike u ovoj polemici da je Crna Gora najbrže napredovala u svakom pogledu i dostigla najveći međunarodni ugled dok je imala vjeronauku u svojim školama. Osim toga, pravo na obrazovanje spada u osnovna ljudska prava i ono se ne može ispoštovati ukoliko ne uključuje i pravo na vjersko obrazovanje. Ako Crna Gora nije spremna da ispoštuje legitimna prava svih, pa i onih svojih građana koji žele da njihova djeca imaju vjeronauku u državnim školama, kao što je to slučaj u većini zemalja Evropske Unije, ona time podriva svoju sekularnost i pokazuje da u tom pogledu nije u stanju da se odrekne mračnih tekovina totalitarnog komunističkog sistema.“
Ostavi komentar