Autor: Milovan Balaban
Uvod
Postistina je reč koja se u poslednjih osam godina koristi da bi se objasnio ulazak u jedan novi doživljaj sveta, u kom istina nije više na ceni i nije nešto što mobiliše društvo i predstavlja temelj njegovog funkcionisanja. Ovo se pre svega odnosi na anglosaksonski svet, gde je ova reč u Oksfordskom rečniku 2016. proglašena za novu reč godine. Prema Oksfordskom rečniku definiše se kao stanje u društvu u kome objektivne činjenice manje utiču na oblikovanje javnog mnjenja u odnosu na emocije i lična uverenja. Reč postistina je uvrštena u Oksfordski rečnik, a koristi se najviše u kontekstu društvenih mreža i generalno savremenih oblika komunikacije, kao i u kontekstu sve većeg nepoverenja prema činjenicama koje promoviše i iznosi pre svih globalni establišment.
Dakle, ispada da u savremeno vreme postistine činjenice nisu bitne, pošto manje utiču od stavova koji direktno deluju na emocije i uverenja ljudi. Naročito je bitan za postistinu internet okvir, koji je i omogućio ulazak postistine u javni prostor, te kreiranje javnog mnjenja, ali i demokratskih procesa, te institucija u skladu s ovakvim novim doživljajem sveta. Može se reći da, po kreatorima ove reči, živeti u svetu postistine znači živeti u svetu u kojem ne postoji istina u tradicionalnom smislu, u svetu gde istina nije osnov realizacije društva, a kamoli ideal kome se teži i kome su težila sva dosadašnja društva i sve dosadašnje civilizacije.
Možemo ovde zapaziti da Srbi žive decenijama u eri postistine, jer je iskontruisana slika ratova 90-ih godina (a nastavljena do danas) zaista uticala na emocije i uverenja gotovo čitavog sveta, te je satanizacija jednog naroda formirala utisak u velikom delu sveta (prozapadnog pre svih) o Srbima kao najgorim ljudima, lošim momcima kojima je jedini cilj uništenje njihovih suseda. Međutim, u eri postistine ispada da je neracionalno prozivati bilo koga ko je koristio duple standarde i kreirao lažnu sliku o bilo čemu, ili ko je učestvovao u kreiranju bilo kakvog lažnog narativa, jer to je naprosto bilo u skladu sa njegovim globalnim, strateškim, ekonomskim i svakim drugim interesima.
Istina u doživljaju Zapada i Anglosaksonaca
Ako želimo da objasnimo kako se mogao pojaviti jedan takav doživljaj u zapadnoj civilizaciji, naročito u anglosaksonskom svetu, treba nakratko da sagledamo istorijski razvoj i osnove iz kojih se formirala aktuelna zapadna, odnosno globalna kulturna paradigma. Zapad i Istok su oduvek bili u značajnoj meri različiti. Istorijski okviri i razvoj su uslovili ova različita usmerenja civilizacija, te se drugačiji doživljaj sveta vremenom produbljivao. Na Zapadu je Vatikan vremenom preuzimao primat, bivajući jedno vreme jedini integrativni faktor rascepkanog zapadnog sveta. Duhovna vizija sveta, a samim tim i istine, ustupala je pred izazovima koji su usmeravali katoličanstvo ka ovozemaljskoj areni, stvarajući centar moći skoncentrisan na regulaciju ovosvetskog poretka.
U vremenu humanizma i renesanse kroz sekularizaciju društva istiskuje se nekadašnja moć papa, ali se nastavlja u istom svetovnom smeru. Duhovnu vizija svega stvorenog, sačuvanu u istočnoj crkvi (u državi Romeje je vremenom preovladala ideologija svetske imperije, što je vizantijsku civilizaciju fokusiralo na svetovno), zamenjuje sekularni doživljaj sveta kroz nauku filozofiju itd. Takav doživljaj onoga što nas okružuje se vremenom sve više udaljava od duhovnog poimanja čoveka i sveta oko njega (od istine kao nečega što je uvek isto), a vremenom postaje sve kompatibilniji s interesima onoga ko tumači relnost.
U stvari, može se reći da u vekovima posle humanizma i renesanse saznajni napor zapadne misli usmeren ka istini postoji kao unutrašnji, autentični pokušaj otkrivanja istine ljudskim snagama, ali kao kolonijalni pokušaj oblikovanja istine koga karakteriše pragmatično tumačenje pojava i doživljaj sveta u skladu sa sopstvenom dobiti. Istina je u raznim filozofskim pravcima shvatana kao podudaranje unutrašnjeg sa spoljašnjim, ali iz toga se može zaključiti da ljudskim snagama nije moguće razumeti istinu jer ljudski razum ne može spoljašnost da izvede iz samoga sebe, ne može da tumači svet pomoću samoga sebe. Eliminisanjem Božanskog otkrovenja na Zapadu se čovek obreo sam u zagonetnom svetu koji ga je okruživao. Ovo je vremenom uslovilo da stvarnost postane neshvatljiva i teorijski nesaznatljiva.
No, kako je ipak trebalo napraviti nekakav pojmovni red i imati sistematizovano shvatanje sveta, a i artikulisati nacionalne i imperijalne interese zapadnih država, vremenom su prostor istine postepeno zauzimale iz ljudskog uma izvedene teorije, a kasnije i ideologije. Recimo, korespodentna teorija govori o kompatibilnosti teorija i činjenica. No, ispostavlja se da činjenici odgovarjuća teorija ima veliki broj tumačenja, što sve svodi istinu na verovatnoću, čak i doživljaj koji je u skladu s afinitetima, interesima i osećanjima grupa i pojedinca. Otuda već tada na Zapadu imamo niz istina koje čak i ne pretenduju da budu apsolutna istina, štaviše od apsolutne istine se vremenom praktično odustaje, a pojam istine doživljava sve više u pragmatičnom smislu, odnosno kao nešto što se u stvari poklapa s interesima naše grupe, u širem smislu sa mperijalnim interesima.
Tako partikularizovana istina ili doživljaj istine na prostoru Zapada (civilizacijskog, kolektivnog i političkog) vremenom je doveo do shvatanja sveta onako kako ga opisuje definicija reči s Oksforda. Na Zapadu, a naročito u anglosaksonskom svetu, pojam činjenice se vremenom sve više doživljavao kao neko pojednostavljeno ali precizno stanje stvari, koje je intersubjektivno proverljivo. Takođe, vremenom je sve vulgarnija kultura, kojoj je cilj moć i ovladavanje svetom, odbacila i sve one dobre uvide na Zapadu (svakako nepotpune i zaokružene, što je značilo takođe udaljenost od istine) kod kojih se podrazumevala interpretacija činjenica što je još i Hegela govorio (često je bila predmet podsmeha njegova poznata konstatacija da ukoliko se činjenice ne slažu sa njegovom teorijom, utoliko gore po činjenice). Umesto toga, vremenom je Zapad istinu počeo da shvata pojednostavljeno i ogoljeno kao navodnu objektivnost, koja je uvek i bez po muke pristupačna i sa kojom može da se služi i koristi kako i kad ko hoće.
Ovakvo vulgarno srozavanje istine, gde se najtrivijalnije činjenice lišene bilo kakvog uzvišenijeg smisla neretko poistovećuju s istinitim doživljajem sveta, vremenom je otvorilo prostor za postistinu. Ona je došla kao sledeća faza demontiranja istine, koja je na Zapadu prisutna vekovima. No, ona je isto tako verovatno i finalna faza ataka na istinu, odnosno finalna faza shvatanja istine kao partikularne, kao nečega što nije celovito, već ima svrhu u opravdanju egoističkih, imperijalnih interesa, brutalno sprovođenih od strane najpre političkog Zapada.
Savremeni ulazak u prostor postistine
Ulazak u virtuelni prostor postistine desio se pošto je istina mnogima postala izanđala reč. Ona se u savremenoj civilizaciji (mislimo na vodeću zapadnu civilizaciju koja svoj model nameće širom sveta svojom mekom moći, ali i nasilno mačem) potrošila baš kao i drugi pojmovi kao što su ljubav, objektivnost, pravda, uzvišenost itd. Zapadna elita se usmerila u totalu na ovladavanje svetom (uvek je bila usmerena ali je bilo pokušaja da se odredi zajednički imenilac za ceo svet, odnosno da se svet posmatra u celini), te je navodna istina sve više dobijala značenje materijalne koristi i svodila se sve više na vulgarno definisanje svih procesa u skladu s ogoljenim interesom.
Kao što je u dvadesetom veku ideologija preuzela primat nad naučnim i filozofkim (metafizičkim) pogledom na svet, tako je postistina došla na mesto potrošenih teorija i ideologija. One se nisu mogle braniti, naročito ne u novom prostoru masovnih javnih komunikacija. Internet, društvene mreže i ostali delovi javnog komunikacionog prostora masovnom dostupnošću oblikovale su sada široke mase korisnika u pravcu pojednostavljivanja i vulgarizacije stvarnosti, naravno s akcentom na individualnu korist, te je egoistički duh i individualističko shvatanje sveta, gde je samo moj interes bitan i za mene istinit, postao dominantan, čak i neupitan. Tako se u globalnoj areni, a pri takvom shvatanju stvari, lako opravdava (makar lakše) sve što se čini u ostvarenju sopstvenih interesa, što abolira i globalne elite koje različitim lažima pokušavaju da ostvare svoje interese, odnosno pokušavaju da zaokruže dominaciju nad planetom.
Dakle, „istina” proizašla iz zapadne civilizacije, naročito anglosaksonskog sveta, ona vulgarizovana nije mogla da se brani, jer temelji na kojima je stajala praktično nisu ni postojali. Ona je bila laž, ali ipak makar malo pomešana s istinom, što je u ekspanziji laži već vekovima dominantne na Zapadu (ali i čitavom svetu još od Adamovkog kušanja sa drveta poznanja dobra i zla) gotovo prirodno dovelo do establišmentskog shvatanja sveta u ključu postistine (praktično potpune laži), odnosno laži usmerene na ličnu korist, pre svega u cilju, kako je već rečeno, ovladavanja svetom i potvrde, već odavno na Zapadu a naročito u anglosaksonskom svetu, umišljene izuzetnosti.
Fenomen postistine, formiranje takvog pogleda na svet ne bi mogao da postoji bez savremenih komunikacija, bez interneta. Kontrola nad ovim savremenim kosmosom omogućuje realizaciju ovakvog doživljaja stvarnosti i sveta. Pošto ovaj prostor ima do sada nezabeleženu brzinu i kvantitet informacija, nije ga moguće korigovati nikavim oficijelnim naučnim stavovima, niti ga je moguće na bilo koji način ispravljati. Ne postoje ni resursi sa kojima bi se uhvatilo ukoštac s ogromnim brojem i sadržajem informacija koje oblikuju mase ljudi na planeti. Otuda sadržaji koji utiču na emocije i uverenja (predubeđenja) nisu podložni kontroli, osim kontroli onih koji imaju resurse i vladaju savremenim kosmosom (a oni neće otvoreno reći da podstiču plasiranje laži i stvaraju ambijent u kom je istina proterana u cilju zbunjivanja i kontrole globalne javnosti), naravno sa ciljem usmeravanja i oblikovanja savremenog čoveka, koji posle ovih operacija „na otvorenom mozgu” nije u mogućnosti u većini slučajeva čak ni da prepozna obmanu, a kamoli da smisli valjanu strategiju kako da se odupre. No, postoji jedan kutak gde postistina, kao i sve izmaštane kroz istoriju „istine”, ne mogu da prodru. To je prostor istinske istine, odnosno prostor Zaveta.
Zavet u postistini
Zapadna (katoličko-protestantska) civilizacija je kroz svoju istoriju odstupala od istine i batrgala se definišući istinu iz sebe, istinu kojoj je merilo čovek. No, to nije odlika samo zapadne civilzacije, već sudbina generalno čitavog čovečanstva. Svet se čoveku od Adamovog pada prikazivao nekako drugačijim nego što stvarno jeste. Pali čovek se fokusirao na materiju, na ono opipljivo čulima, što je dostiglo kulminaciju i finale u savremenom čovečanstvu, delovanjem pre svega od strane globalnih elita, shvaćeno kao postistinski doživljaj sveta. No istina, kao nešto što na srpskom označava nešto ili nekoga koji je uvek isti, konstantno stoji utemeljeno na nepromenljivim – večnim temeljima.
Istina je nešto ili neko ko Evanđeljski rečeno svetli u tami ali tama ga ne obuzima. Tama ili laž je obuzimala čovekovu misao i promišljanje o istini dok ga nije, kako vidimo, gotovo potpuno preuzela. Tako smo došli i do toga da se deluje u skladu sa antiistinom, što gotovo u potpunosti negira istinu, ali ono što je još bitnije pokušava da udari poslednji ekser u kovčeg istine. Ali utemeljenje istine, kako one u nama, tako i one oko nas, u duhu je i izmiče, kao što će i izmicati „maču” laži, odavno zamahnutom da završi svoj vekovni naum.
Istina je uzvišenija od materijalističkih naglabanja, kao što je iznad materijalne stvarnosti koja nas okružuje. Izvan otkrivenja ili Zaveta navodna istina se vulgarizuje i vremenom otvara prostor za ovladavanja potpune laže. Otuda se istina u materijalnom svetu može samo projavljivati kroz, kako bi rekao Vladika Nikolaj, „simvole i signale“. Odnosno istina bi bila shvaćena kao značenje stvari u vremenu i prostoru, ali značenje bogom nadahnuto, u skladu sa zavetnim duhom i energijom koja se projavljuje. Otuda Vladika Nikolaj i kaže u svom delu „Simvoli i signali”: „Nepismeni su svi poklonici idola, a pismeni su samo poklonici duha. Za one prve, stvorenja u prirodi predstavljaju materijalnu stvarnost, koja je izražena u njihovim oblicima, veličinama, bojama, raznim funkcijama i odnosima. Za one druge pak stvorenja su simvoli, a duhovna stvarnost jeste smisao i život i opravdanje postojanja tih simvola.”
Relativizacija istine je čovečanstvo (nama najbitniji zbog svoje moći – Zapad) odavno gurnula u idolopoklonstvo koje se završava u naše dane gotovo potpunim klanjanjem antiistini, odnosno laži. Zaboravljeni su i u pravoslavnom svetu, a kamoli na Zapadu, čuvari istine koji su čuvali i sačuvali duhovni karakter istine. Jedan od njih, Simeon Novi Bogoslov kaže: „Onaj ko je prosvećen Duhom Svetim, koji sve obnavlja, stiče nove oči i nove uši, i više ne gleda prosto kao čovek, to jest čulno na čulno, no kao stojeći iznad čoveka posmatra čulne i telesne stvari duhovno, kao simvole stvari nevidljivih.“ (Simeon N. B. Slovo 65). Takav i jeste duhovno pismen čovek. On ne sriče slova prirode kao početnik u pismenosti, kao bukvarac, nego ide za smislom, hvata smisao, i objašnjava smisao. Apostol Pavle je rekao još mnogo pre: „Slovo ubija, a duh oživljuje“ (II Kor. 3, 6). I još: „Sad vidimo kao kroz ogledalo u zagonetki, a onda ćemo licem k licu“ (I Kor. 13, 12), a zatim: „Mi ne gledamo na ovo što se vidi nego na ono što se ne vidi; jer ovo što se vidi, za vrijeme je, a ono što se ne vidi je vječno“ (II Kor. 4, 18).
Zapad je odavno proterao večnost, a samim tim i smisao iz sebe. Logična posledica je da se ove odrednice nisu više videle ni u prirodi ni u društvu. Fokusiran je na materijalno već vekovima Zapad, a i čitavo čovečenstvo za njim manje ili više fokusirano je na realizaciju u horizontalnoj, materijalnoj ravni. Otuda mu se navodna istina prikazuje kao vulgarna materijalna dobit koja se pokušava ostvariti kroz apsolutnu dominaciju svetom. No, istinska istina mu izmiče a čovečanstvo se gura u vlast sada već ogoljene laži. Evo kako to još pre skoro jednog veka objašnjava Vladika Nikolaj: Bog i istina jedno je i isto. „Kada mi govorimo o čuvstvenim predmetima, o njihovim svojstvima i odnosima, pa kažemo: to i to je istina, mi ne mislimo na istinu u apsolutnom i večnom smislu nego u smislu relativnom i praktičnom. Jer u apsolutnom smislu samo je Bog večna i neprikosnovena istina. Znači li to da je stvorena priroda laž? Bože sačuvaj! Ali ona može da se predstavi kao laž za za evropskog materijalistu. Kada materijalist kaže: ova priroda, koju mi gledamo i opažamo, sa celim zbirom svojih opažljivih osobina i dejstava, predstavlja sama sobom svu istinu, svu stvarnost, sve što uopšte može da postoji – tada se priroda zaista javlja ko laž.”
Dakle, ulazak u prostor postistine (delovanjem pre svega globalnih struktura) uslovljen je obezduhovljavanjem palog čoveka, pomeranjem fokusa sa duhovnog na materijalno, te pokušajem saznanja prizašlim iz samog sebe. Takav čovek se vremenom obreo u prostoru gotovo potpune laže (što postistina i jeste), koja jedina može da ga ubedi u „ispravnost” shvatanja istine kao parcijalne i instrumenta za ostvarenje ličnih interesa. Isto tako, shvatanja istine kao osećanja koje stimuliše ljudsku palu prirodu sklonu gordosti i doživljaju sebe kao boljeg i bitnijeg vremenom je na zapadu (naročito u Americi, a pogotovo kod globalnih elita) išlo u pravcu doživljaja sopstvene civilizacije kao izuzetne i predodređene od boga da vlada svetom.
Zaključak
Postistina je produkt vekovnog odstupanja od istine zapadnog čoveka. Ona je prostor koji je zauzeo mesto vulgarizovanim i obezduhovljenim navodnim istinama promovisanim od strane Zapada. NJoj je podložan pali čovek, materijalno opčinjen i sklon da istinu i smisao traži u sebi samom. Dakle, indivualistički duh je temelj otvaranja vrata postistini. Mnogi mogu kazati kako je postistina osnov delovanja globalnih elita (mada će i na Zapadu kazati da je termin nastao da bi se objasnio fenomen Trampa i Bregzita, što govori da praktično niko neće da stane jasno iza ovog termina), da je u skladu sa njenim interesima, te da ostatak čovečanstva, izvan anglosaksonske i šire zapadne civilizacijske hemisfere, nema ništa sa takvim doživljajem sveta, da je osetio svu pogubnost antiistine, te da je ona samo pokušaj otuđenih elita da nametnu svoju ideju u cilju ovladavanja svetom i držanja čovečanstva u pokornosti. To jeste tačno, ali je pitanje kako će se svet odupreti vladarima savremenog kosmosa bez snažnih i valjanih utemeljenja u istini (mislimo na onu istinsku istinu koja je uvek ista).
Može se suprotstaviti samo uključenjem u energiju bogom otkrivene istine, one prave kojoj su temelji u večnosti. Ona je uslov za borbu protiv postistine, protiv ovladavanja svetom od strane globalnih elita. Samo uključenjem u istinsku istinu, uključenjem u energije mudrosti i sile, čiji je ona istočnik, moguće je oblikovati i savremeni svet (u krajnjoj liniji spasiti ga od neminovne propasti gde sve ogoljenija laž vodi) u pravcu pružanja otpora obezboženim globalnim elitama. Isto tako samo uključenjem u istinsku istinu moguće je pronaći mir i sreću u ovom potrošačkom svetu, odavno naviknutom da smisao svog postojanja traži tamo gde ga nema. U protivnom, ukoliko ne bude masovnog preokreta (preumljenja), pre svega u nezapadnom delu sveta, trenutno ipak zdravijem i sposobnijem za ozbiljne reforme planete, postoji ozbiljan strah da će antiistina odnosno laž potpuno preovladati u svetu. Ni to neće pokolebati istinu, neće pokolebati ni njene svedoke, samo što će ona u tom slučaju biti na vetrometini, bez zaštite, progonjena i klevetana. Kako ne bi do toga došlo, doživljaj sveta u ključu postistine se mora ozbiljno shvatiti kao poslednja opomena čovečanstvu, kao prostor koji u krajnjem i služi da spreči projavu istine, kao signal da se pre svega ljudi moraju menjati u cilju očuvanja ove naše planete i očuvanja samog ljudskog roda.
Literatura:
Vladika Nikolaj, „Simvoli i signali”
Boris R. Bratina, „Postistina – nova stara laž”
Slobodan B. Novokmet, „Leksema postistina u srpskom javnom diskursu”
Ostavi komentar