Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Dugovi su naterali Marka Jakšića da sa svojom suprugom sklopi ugovor o zalogu 7. septembra 1530. godine, kojim njoj i njihovim ćerkama u posedništvo predaje svoj deo Nađlaka, a sa tim su se nakon izvesnog protivljenja složili i sinovi Petra Jakšića: Dmitar, Nikola i Jovan. Kralj Jovan Zapolja je takođe dao svoj pristanak na pomenutu obligacionu transakciju i 21. decembra 1535. godine uputio je čanadskog biskupa da uvede Poliksenu i njene ćerke u polovinu vlastelinstva koje su dobile u zalog. Poveljom od 8. marta čanadski kaptol je obavestio vladara da je Poliksenu i njene i Markove ćerke, bez protivljenja uveo u sledeće posede: Kiraljheđeš, Rakošfalvak, Kečkeš pustaru, grad Čomorkanj, Šamšon, Tot-Kutaš, Mezeheđeš, Nađ-Sečenj, Kiš-Sečenj, grad Felak, Šerfežd, Kerekeđhaz, Semlak, tvrđavu i grad Nađlak, Tamašfalvu i Erdeš-Kenez pustare. Sinovi Petra Jakšića su samo protestovali protiv davanja u zalog tvrđava Felaka, Šerfežda i sela Rakoša, ali su posle pristali da i ova mesta uđu u predmet transakcije. Navedeni sporazum Marko Jakšić je potvrdio i dve nedelje pred svoju smrt, tačnije 14. juna 1537. godine.[1] Marko je tokom 1533. godine ugovorio udaju svoje najstarije ćerke Đovane (Zowana, kako je izvori između 1530. i 1539. najčešće spominju) za Mihajla Bakića, brata Pavla Bakića, ali je ovu bračnu vezu u početku sprečavao Jovan Zapolja, jer nije dozvoljavao da se ćerka njegovog vlastelina uda za pristalicu kralja Ferdinanda Habzburškog. Brak je sklopljen tek 1536. godine, a samo četiri godine kasnije, 1540. Mihajlo Bakić je umro, a Đovana posle 1541. godine, kada se poslednji put spominje zajedno sa Petrom Bakićem i udovicom Pavla Bakića, Teodorom u jednom garantnom pismu koje je bilo izdato kastelanu grada Čokakoa Marku Horvatu.[2] U braku su dobili sina Petra koji je umro posle 1562. godine.[3] Osim Đovane, nijedna ćerka Marka Jakšića nije bila u braku sa pripadnicima srpske etničke zajednice, već sa uglednim mađarskim feudalcima.[4] Jelisaveta je bila udata za Nikolu Docija, tamiškog visokog župana. Živeli su zajedno u Segu u Čongradskoj županiji i Doci je iza sebe je ostavio bogato nasledstvo. Jelisaveta ili Eržebet je kao udovica posedovala deo Nađlaka, a preminula je posle 1564. godine. Marijin muž se zvao Koloman Artandi i sa njim je živela u Kerekiju u županiji Bihar. Kada je Magoči Gašpar nelegalno preuzeo prihode Nađlaka za potrebe tvrđave Đule, Marijin muž ga je u ime svoje supruge optužio kod kralja Ferdinanda, a kralj je 26. januara zapovedio Magočiju da oduzeta sela, kmetove u njima i prihode koristi samo u svrhu odbrane tvrđave Đule. Marija je preminula posle 1555. godine. Muž četvrte ćerke Marka i Poliksene Jakšić, Milice ili Potencije bio je Jovan Knedefi, a Milica je preminula posle 1542. godine. Margita je bila udata za Božidara Patočija i već od 1563. godine se pominje kao udovica. Patoči nije imao povoljno uređene odnose sa najmlađom Margitinom sestrom Anom, jer je oko 1550. godine vodio sudski spor sa njom, kao udovicom Gašpara Banfija, a tvrdio je da je ona njegovim imanjima nanela štetu od 2 340 forinti. Sholastika, koja je umrla posle 1560. godine bila je u braku sa Vladislavom (Laslom) Zelemerijem i zajedno je sa Jelisavetom držala posede svoga oca, Marka Jakšića. Najmlađa ćerka Ana je imala dva braka. Prvi put je bila udata za Gašpara Banfija (Lošonci Gašpar Banfi), ali se već 1551. godine pominje kao udovica, jer je njen prvi muž bio ubijen po naređenju kraljice Izabele, udovice kralja Jovana Zapolje.[5] Nakon smrti muža, sa decom iz prvog braka živela je u Nađfaluu u županiji Krasna. Oko 1555. godine se udala za Antona Kendija (Kendi Antal), ali je oko 1560. godine ponovo ostala udovica. Ana je umrla posle 1561. godine.[6]
Marko Jakšić je prema savremenim dokumentima preminuo u dubokoj starosti sredinom juna ili tačnije oko 27. juna 1537. godine, nakon duže bolesti.[7] Smrću Marka Jakšića umro je i poslednji muški član grane porodice Stefana starijeg. Već smo napomenuli da je Poliksena, Markova žena, bila katolkinja i sam Marko je, možda pod njenim uticajem pred kraj života, verovatno napustio pravoslavnu i prešao u katoličku veru.[8] Marka je 11. decembra 1536. godine, kada je bio teško bolestan, posetio temišvarski katolički prota Đorđe Komloši i kako se navodi, Jakšiću je „dao utehu vere“.[9] Međutim, ostaje činjenica da ni u slučaju Marka Jakšića ne postoje pouzdani podaci o njegovim konfesionalnim ubeđenjima, a sam čin „primanja utehe vere“ od strane prote Komlošija možda je bio vezan za pisanje testamenta, što je u datom periodu bila uobičajena procedura i terminologija vezana za nju. Srpska zajednica u Zapoljinom delu Ugarske ovom smrću je pretrpela nenadoknadiv gubitak. Kao jedini muški „izdanci loze“ Jakšića ostali su još sinovi Petra Jakšića i Katarine Čaki: Dmitar, Nikola i Jovan. Najmlađi od ova tri brata Jovan se zajedno sa braćom i sinom Marka Jakšića, Stefanom prvi put pominje u povelji Jovana Zapolje iz 1530. godine.[10] U ime ugarskog kralja Ferdinanda I, 24. oktobra 1537. godine, bila mu je izdata zajednička putna isprava (salvus conductus), kojom mu je bilo dozvoljeno da u društvu svog nastavnika, kao i nekog Nikole, Kozme i njihovog učitelja Gabrijela de Brodericisa doputuje u Beč, radi studija u tamošnjoj gimnaziji.[11] Izvesno je da Jovan nije studirao u Beču, jer za to nema potvrde u matrikulama Bečkog univerziteta.[12] Studije je možda otpočeo u Lajpcigu, ali ne znamo da li ih je završio.[13] Potpuno je pouzdano da je Jovan Jakšić nekoliko godina bio odsutan od kuće i porodičnih odnosa koji su „zapali“ u novu dimnziju nakon smrti Marka Jakšića. On se ne pominje u tužbi koju su podigla njegova braća 4. juna 1539. godine protiv sestre i udovice Marka Jakšića, Irene i Poliksene, zbog posedovnih prava nad nađlačkim vlastelinstvom, ali je ubrzo po povratku došao u sukob sa Poliksenom, verovatno u jesen 1541. godine.[14] Pored ostalog, 19. novembra 1541. godine je bio optužen da je nezakonito i silom oteo vinske podrume Poliksene Jakšić i „tamo stavio svoje vino“.[15] Dmitar i Nikola se poslednji put pominju u vezi sa pomenutom tužbom iz 1539. godine, pa pretpostavljamo da su u ovom periodu i pomrli.[16] Jovan Jakšić je umro krajem 1542. ili početkom 1543. godine i njegovom smrću, sada i definitivno, muška geneaološka linija porodice Jakšić bila je zauvek ugašena.[17]
O smrti poslednjeg muškog Jakšića saznajemo iz pisma Ane Ištvanfi, upravljenom iz Požuna 27. februara 1543. godine kralju Ferdinandu i u njemu se kaže: „… per defectum seminis dominorum quondam Jaxith non exigua bona sunt in Maiestatem Vestram deuoluta“, pa moli kralja da „Srbima dade Jakšićeva dobra, a njoj da ustupi porodična imanja Nikole Maćedonca Perjamoš i Krašo-Severin“.[18] Dati tekst je nepobitan dokaz da je i poslednji muški član porodice gospode Jakšića „otišao sa ovog sveta“. Poliksena Jakšić se poslednji put u izvorima pominje 1549. godine, zbog čega pretpostavljamo da je u ovom periodu i preminula. Jelisaveta i Sholastika su 1560. godine ponovo podelile imanja Jakšića i u duplikat povelje koji je 1563. godine izdan Jelisaveti nabrojana su i njena deca: Jelena, Grgur i Klementije. Međutim, ranije smo već napomenuli da je ova obligaciono-pravna transakcija bila bez faktičkog dejstva, tj. ostala je fiktivnog karaktera, pošto su Turci 1552. godine osvojili Nađlak i većina imanja Jakšića je došla pod njihovu vlast. Posebna zanimljivost ovih poslednjih vesti o Jakšićima je i ta, što i nakon udaje, njihovi ženski članovi, a slično porodici Bakić još dugo ističu svoje devojačko prezime koje je sigurno imalo određenu težinu i značaj.[19] Još jedna zanimljivost je vrlo uočljiva, a sastoji se u tome što je nakon smrti Marka Jakšića većina njegovih rođaka i potomaka očigledno postala odana kralju Ferdinandu i dinastiji Habzburg. U korespondenciji i komunikaciji tih potomaka vidi se da je adresat ili adresant sa druge strane, gotovo uvek bio, ako ne dvor kralja Ferdinanda I, onda neko iz okoline istog koji bi bio pozvan da rešava pitanja iz različitih sfera života porodice.[20] Bez obzira na pomenuto, potpuno je nesporno da su poslednji „izdanci“ i generacije ove porodice u biološkom, ali možda i u duhovno-karakternom smislu zauvek bili izgubljeni za srpski svet koji je ostao da živi na bespućima panonskih ravnica sa znanjem da je i sećanje na njih sasvim dovoljan integrativni pokretač za buduće izazove i opstanak. Svest o junačkoj gospodi Jakšićima, braniocima srpske slobode i hrišćanske Ugarske, odnosno sećanje na prvu generaciju porodice, ostalo je kroz pesmu i predanje da čuva uspomenu na slavnu prošlost, kao zavet za srećnu budućnost, „bez prava na pesimizam“.[21]
[1]Marko je od Zapolje dobio Malu Đarmatu, Jenu (Margitfalva), Kokot, delove Lugoša, Peterlak, Fančlok (Fančlak), Hetkadar, Šašvar i Šipsov u Tamiškoj županiji. Nakon povratka kralja Jovana Zapolje u Ugarsku 1528, za vernost i zasluge koje Marko Jakšić imao kod nekadašnjeg erdeljskog vojvode, on mu je u posedništvo 1529. godine predao imanja koja je zbog „neverstva“ oduzeo od Stefana i Imre Bradača. Donaciono pismo je tada izdato za sledeće posede: delove Šašvara, Jene, Kišđarmata (Đarmata), Hetkadra, Fančlaka, Peterlaka i Kokota. U čanadskoj županiji Marko Jakšić je držao u posedu sledeća mesta: Basarag, Bozoš, Čerfežd (Šerfežd), Čomorkanj, Demeng, Fečkeš, Fejerto, Fenlak, Iratoš, Kečkeš, Kenez, Kerekeđhaz, Kinged, Kiraljheđeš, Rakoš, Retkert, Šalank, Šamšon, Semlak, Sentivan, Sikso, Siond, Sombathelj, Telek, Toronj, Tot-Kutaš, Vingu i pustare Asonj, Erdeš-Kenez, Figed, Kenez, Kerek-Vinga, Tamašhazu, Urnet i Vereš-Vingu, a u aradskoj županiji Farkaštelek, Kasu, Kevežd i Papu. Veliki broj literature i istoričara ističe da su Jakšići imali 87 poseda, od čega 11 pustara. Od pomenutog broja 52 poseda su pripadala čanadskoj županiji, 25 tamiškoj, 2 aradskoj, 2 bačkoj, 1 peštanskoj, 1 koložvarskoj i vukovarskoj dva sela i grad Korođ, vidi: Borovszky Samu, Csanad vármegye története 1717 – ig, I kötet, A Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1896, 171, Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, 130, nap. 3, 388.
[2] U pismu, navedena lica su garantovala slobodan boravak Marka Horvata na njihovim imanjima, vidi: Aleksa Ivić, Spomenici Srba u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji tokom XVI i XVII stoleća, Zbornik istorijskih dokumenta III, Matica srpska, Novi Sad, 1910, 406. Uporedi i Nenad Lemajić, Bakići, porodica poslednjeg srpskog despota, Srpska elita na prelomu epoha, Istorijski arhiv „Srem“, Filozofski fakultet Istočno Sarajevo, Sremska Mitrovica, Istočno Sarajevo, 2006, 326–327.
[3] Nenad Lemajić, Bakići, Prilozi, Srpska elita na prelomu epoha, Istorijski arhiv „Srem“, Filozofski fakultet Istočno Sarajevo, Sremska Mitrovica, Istočno Sarajevo, 2006, 379. O protivljenju Jovana Zapolje da pristane na sklapanje braka između Mihajla Bakića i Đovane Jakšić svedoči nam i pismo Pavla Bakića kralju Ferdinandu u kome ga obaveštava „da je za mlađeg brata isprosio kćerku Marka Jakšića još pre tri godine, ali da Zapolja ne dopušta venčanje“ i traži savet od vladara kako da postupa dalje po navedenom pitanju: „… Volui et hanc rem vestre maiestati intimare. Tercius iam reuoluitur annus, me filiam Marci Jaxyth Maichaeli fratri meo vterino in matrimonium iustum ac sanctum expostulasse, qui Jaxyth illico filiam suam dicto fratri meo copulandam spoponderat…“, pisao je Pavle Bakić kralju Ferdinandu iz Sombathelja 25. septembra 1536. godine, vidi: Aleksa Ivić, Spomenici Srba u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji tokom XVI i XVII stoleća, Zbornik istorijskih dokumenta III, Matica srpska, Novi Sad, 1910, 155–157. Uporedi i Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, 127.
[4] Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, 145.
[5] Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, nap. 4, 434.
[6] Nenad Lemajić, Jakšići, Prilozi, Srpska elita na prelomu epoha, Istorijski arhiv „Srem“, Filozofski fakultet Istočno Sarajevo, Sremska Mitrovica, Istočno Sarajevo, 2006, 377. Faktografske podatke u vezi sa genealogijom ćerki i uopšte porodice Jakšić koje iznose Borovski, Stanojević, Zeremski i Radonić treba posmatrati sa velikim rezervama, vidi: Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900, 536–538
[7] Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900, 542. Uporedi i Stanoje Stanojević, Nešto o Jakšićima, Nova Iskra, Kraljevsko-srpska državna štamparija, Beograd, VI/1901, 164, Ilarion Zeremski, nav. delo, 63, Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, 145, N. S. Šuletić, Jakšić, Marko, Srpski biografski rečnik, 4, Matica srpska, 2009, 244.
[8] Nenad Lemajić, Srpski narodni prvaci, glavari i posle propasti srednjovekovnih država, Srpska elita na prelomu epoha, Istorijski arhiv „Srem“, Filozofski fakultet Istočno Sarajevo, Sremska Mitrovica, Istočno Sarajevo, 2006, 184.
[9] Borovszky Samu, Csanad vármegye története 1717 – ig, I kötet, A Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1896, 407. Uporedi i Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, 145, nap. 1, 399, Dušan J. Popović, nav. delo, 153.
[10] Vidi 87. i nap. 342. u ovom radu.
[11] Tekst povelje glasi: „Ferdinandus etc. Recognoscimus tenore presencium, quod Nos Nicolaum, Cosmam, Gabrielem de Brodericis, scholasticos et eorum praeceptorem, simul et Joannem Jaxith eiusque pedagogum de Nostro pleno et amplissimo saluo conductu ueniendi huc Viennam… assecurauimus… sub verbo Nostro regio fideque publica, quam eius per has Nostras damus et promittimus, quandocunque post harum emanationem illis placuerit; cum suppellectili et rebus sibi necessariis huc ad gymnasium Nostrum vienensem discendi causa se libere et absque omni impedimentu conferre possunt et valeant…“, piše u pomenutoj dozvoli, vidi: Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, 399.
[12] Dušan J. Popović, nav. delo, 155.
[13] Isto, 155. Uporedi i N. S. Šuletić, Jakšić, Jovan, Srpski biografski rečnik, 4, Matica srpska, 2009, 242.
[14] Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900, 542–543.
[15] Isto, 543. Uporedi i N. S. Šuletić, Jakšić, Jovan, Srpski biografski rečnik, 4, Matica srpska, 2009, 242.
[16] Po mišljenjima Dmitra i Nikole koje su izneli u tužbi iz juna 1539. godine, grani potomaka Petra Jakšića su trebali da pripadaju: tvrđava i grad Nađlak, Kerekeđhaz, Nađ-Sečenj, Kiš-Sečenj i Sombathelj, zatim pustare Tamašhaza, Veresinga i Asonj, kao i cela sela Mezeheđeš, Kiraljheđeš, Kunagota, Šamšon, Čomorkanj, Tot-Kutaš, Sihond i Kinged, vidi: Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900, 543.
[17] Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900, 543. Uporedi i N. S. Šuletić, Jakšić, Jovan, Srpski biografski rečnik, 4, Matica srpska, 2009, 242.
[18] Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, 403.
[19] Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, 187, nap. 4, 433–434.
[20] Setimo se samo putovanja Jovana Jakšića II iz iste godine kada je umro i Marko Jakšić da su odobrenje i potrebna dokumenta tražena i na kraju dobijena od strane kralja Ferdinanda I.
[21] Borovszky Samu, A Nagylaki uradalom története, Értekezések a történeti tudományok körébol, 18, 1900, 543–552. Uporedi i Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko – pomoriške granice, 1703, Matica Srpska, Novi Sad, 1929, 144–195, Grupa autora, Istorija srpskog naroda, knjiga druga, Srpska književna zadruga, Beograd, 1981, 491–534. Akademik Dejan Medaković je jednom rekao kako su Srbi narod „koji nema prava na pesimizam“.
Ostavi komentar