Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
O duhu renesansne epohe
Kada govorimo o epohi renesanse (preporoda, obnove) obično mislimo na period evropskog 15. i 16. veka. Zabeleženo je da je u 16. veku prvi put upotrebljen pojam rinascita, kao kulturno-istorijski pojam i odrednica, koji označava razdoblje razvitka, prevashodno italijanske kulture, umetnosti i nauke od sredine 14. veka do početka 16. veka. Međutim, ovaj pojam svoje čvršće i konkretnije određenje zadobija tek u 19. veku. Naime, istoriografija 19. veka ovaj pojam smešta u period kada se lomi i ruši srednjevekovna paradigma, a novi vek i građanska epoha počinju zadobijati svoje prve obrise i temelje.
Renesansa se rađa na području današnje Italije, ali se kao novi, slobodni i nesputani duh vremena, širi i na druge zemlje (uglavnom) zapadne Evrope.
Zgodno je napomenuti i da je proces reformacije unutar rimokatoličke crkve, umnogome doprineo širenju renesansnog duha, jer gde god se neki deo Evrope emancipovao od uticaja Rima, tu je bio prisutan i renesansni pokret. Možemo slobodno reći da su renesansa i reformacija „ruku pod ruku“ osvajale delove evropskog Zapada i Severa.
Sam pojam renesanse na najdirektniji način izražava i određuje, kako njeno biće, tako i njen temeljni duhovni karakter. Renesansa počiva na potrebi obnavljanja duhovnosti antičkog sveta, kao mehanizmu suprotstavljanja institucijama i tekovinama srednjeg veka.
Procvat i buđenje nove kulture i umetnosti podstaknut je antičkom kulturom i nedvosmisleno okrenut protiv feudalnog kulturnog nasleđa. Antika je, dakle, sa svim svojim obeležjima, idealno poslužila kao metodološki pristup u borbi sa starim poretkom. Naprosto, antika je svojom duhovnom svežinom, te veoma slobodnim predstavama o Bogu, kosmosu, čoveku, prirodi… postavljena kao obrazac antifeudalnog i antisholastičkog doživljaja sveta i samorazumevanja čoveka.
Kao najviši ideal, renesansa postavlja individualnu ljudsku slobodu. Za razliku od srednjevekovne okrenutosti čoveka prema bogu, nebu, apstraktnom…, renesansni čovek je zainteresovan za ovozemaljske, opipljive i vidljive stvari, dakle za ono konkretno. Čovek renesanse se u sve većoj meri okreće i vlastitoj prirodi i to u onom najrudimentarnijem smislu čulnog i putenog.
Na krilima slobode, renesansa ističe vrednost individualnog ljudskog roda u svetovnim poslovima. Dolazi do velikog zamaha i procvata zanatstva i trgovine.
Rušenjem dogmi srednjevekovlja i sholastike, podstiče se sloboda u postavljanju novih naučnih hipoteza i sloboda u naučnim istraživanjima.
U društvenoj sferi dolazi do sve jače svesti o potrebi izgradnje nacionalne države. Koncept urbaniteta i rast gradova dobijaju poseban zamah. Sa rastom gradova i građanstva počinje da se formira i „klica“ građanske svesti. One svesti koje će nositi teret epohe novovekovlja, koja će nastupiti posle renesanse.
Nasuprot srednjevekovnom teokratskom konceptu idealne božje države (civitas Dei) postavlja se princip ljudske vladavine i u prirodi i u društvu.
Jedno od najznačajnijih obeležja renesanse je da u sferi duhovnog postavlja ideal „univerzalnog stvaraoca“.
Renesansni stvaralac je erudita, enciklopedista, dobar poznavalac čitave lepeze disciplina: filozofije, nauke, umetnosti…
Upravo sfera duhovnosti i nauke u renesansi doživljava „eksploziju“ nezabeleženu do tada. U oblasti literature najznačajniji su: Dante, Petrarka, Bokačo, Šekspir, Servantes, Rable, Erazmo Roterdamski… Slavu nauke pronose: Nikola Kuzanski, Nikola Kopernik, Johan Kepler, Galileo Galilej… U oblasti likovnog stvaralaštva, nemoguće je pobrojati sve velikane. Pomenućemo samo najznačajnije: Leonardo, Mikelanđelo, Rafael, Botičeli, Ticijan, Tintoreto, braća Van Ajk, Boš… Novi duh u političkoj misli donose: Nikolo Makijaveli, Tomas Mor, Tomazo Kampanela, Hugo Grocijus, Žan Boden…
Renesansna filozofija
Kada je reč o doprinosu renesansne filozofije celini filozofije, ona se više ogleda u onome što je izazvala i procesima koje je pokrenula, nego u onome što je sama od sebe dala.
Ona predstavlja jedno veliko misaono i duhovno previranje koje nije dospelo do izgradnje sistematizovanih filozofskih pogleda i učenja, već se samo zadovoljilo zahtevom da čovek samog sebe razume kao stvarnu samosvest.
Samopronalaženju te samosvesti smeta feudalno-hrišćanska tradicija, koju renesansna filozofija pokušava ukloniti i nadvladati jednom još starijom tradicijom, antičkom kulturom, umetnošću, naukom i filozofijom.
Kroz govor te starije tradicije, renesansna filozofija pokušava istaći vrednosti i značenje čoveka u njegovim svetovnim interesima i poslovima, interes ljudskog mišljenja da sebe samo spozna i nađe u sebi samom.
Ova „opsednutost“ antičkom filozofijom, postavila je dobar temelj za stvaranje velikih novovekovnih filozofskih sistema u 17. i 18. veku, ali sama renesansna filozofija nije imala unutrašnju snagu da iskorači iz okvira antičkog.
S obzirom da se Evropa toga doba već uveliko upoznala sa Platonovim i Aristotelovim izvornim i originalnim spisima, formiraju se škole sledbenika antičkih velikana. Na dvoru Kozima Medičija, 1458. g. osniva se Platonovska akademija, dok su škole Aristotelovih sledbenika predstavljali averoisti i aleksandristi.
I jedni i drugi, kao svrhu svog delanja postavljaju obaranje sholastičke verzije aristotelizma. Prvi kroz obnovu interesovanja za Platona, a drugi kroz potrebu vraćanja Aristotela u okvire originalnog.
Ovaj period je u istoriji filozofije poznat kao „borba autoriteta“.
Kada je reč o najznačajnijim predstavnicima renesansne filozofije, pomenućemo Erazma Roterdamskog, potom Pjera de la Rama, Mišela Montenja, Jakoba Bemea, te nesumnjivo najznačajnijeg Đordana Bruna.
Ovim tekstom, predstavićemo u najkraćem, nesumnjivo najznačajnijeg političkog mislioca renesansne epohe, Nikolu Makijavelija.
Nikolo Makijaveli (1469−1527)
Pola milenijuma Makijavelijevo delo izaziva ozbiljnu polarizaciju između njegovih kritičara i relativno malobrojnih pobornika i sledbenika. S obzirom da su vekovima posle njegove smrti, protivnici njegovog dela bili mnogobrojni, nametnuo se utisak da je njegovo delo „večno sahranjeno“.
No, šta je to uticalo da se na njegov rad gleda sa tako ekstremnih pozicija?
Kada je 1532, pet godina posle njegove smrti u Rimu, prvi put objavljen „Vladalac“, odmah je naišao na napade i moralne osude. Crkva je njegov metod okvalifikovala kao „sotonski“, a njega kao „neprijatelja ljudskog roda“. Govorilo se da je „Vladalac“ opisan „rukom đavola“.
Papskim dekretom iz 1559. (a to potvrđuje i Koncil u Trentu 1564.g) sva Makijavelijeva dela bivaju osuđena i stavljena na Indeks zabranjenih knjiga, o kojem se starala Sveta inkvizicija. Ova zabrana je ukinuta tek 1890. godine.
Time je rimokatolička crkva poslala jasan signal da se sa Makijavelijem može slobodno obračunavati.
Međutim, ironija kod takvih odluka je u tome da je Makijaveli time stalno bio prisutan kao predmet izučavanja. Pošto svaki vid zabrane na drugoj strani proizvodi znatiželju, tako su i njegova dela u tajnosti štampana i rasturena po čitavoj Evropi.
Ironija Makijavelijeve sudbine bila je u tome što on u stvari i nije želeo da se bavi pisanjem i teorijom, već prvenstveno praktičnom (živom i delatnom) politikom i upravljanjem državom.
Povratkom Medičija u Firencu 1512. g, njegov se život iz korena menja. Prinuđen je da na razne načine moli za naklonost novih vladara, tako da je njegovo bavljenje pisanjem više plod iznudice nego same želje.
Sam je uvek više cenio državnike i vojskovođe, tj. one koji stvaraju politiku i istoriju, dok je filozofima i istoričarima davao ulogu sekundarnih, manje-više nebitnih ličnosti za samu istoriju. Ironijom sudbine, postao je jedan od njih.
Makijaveli je u dobroj meri svojim delom sublimirao iskustva i tehnike vladanja kroz istoriju i praktično ponudio neku vrstu „Priručnika za vladanje“, takoreći, zbirku recepata.
On politiku postavlja kao veštinu osvajanja vlasti i što dužeg održavanja na njoj. Da bi u tome bilo uspeha, Makijaveli politiku oslobađa „balasta morala“, i postavlja je kao samostalnu, samosvrhovitu disciplinu. Otuda i česte kritike da je njegov koncept politike hladan i neljudski.
Međutim, etički i plemeniti ciljevi nisu u potpunosti odbačeni, samo što se oni kod Makijavelija ogledaju kroz prizmu državnog dobra i državnog interesa, dok metod ostvarenja tih ciljeva ne treba da bude opterećen skrupulama.
Dakle, ako bismo želeli da odredimo koji je to ključni doprinos Makijavelija renesansnoj (a i sveukupnoj) filozofiji politike, onda je to nesumnjivo njegovo „čupanje“ politike iz stega srednjevekovne sholastike.
Posle Makijavelija, politika je ustvari stekla priliku da na svetsku pozornicu zakorači kao samostalna i samosvrhovita disciplina.
Upravo onakva kakvu je i danas poznajemo.
Izvori:
- Čavoški, K: Makijaveli, N.S. 2008.
- Makijaveli, N: Vladalac. B.G.2009.
- Perović, M.A: Istorija filozofije, N.S. 1997.
Ostavi komentar