Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
Ovim tekstom započinjemo kraći niz predstavljanja filozofsko-političkih mislilaca na britanskom ostrvu, ali i u onim delovima sveta do kojih je britanska kruna izvršila svoj temeljni uticaj, pre svega u SAD.
Krenućemo sa DŽonom Lokom. Međutim, da bismo suštinu Lokovih ideja što potpunije razumeli, osvrnućemo se ukratko na društveni milje i istorijsko-političke okolnosti u kojima je Lok stvarao, a koji su te ideje presudno i oblikovali.
Lok je živeo u jednom, istorijski veoma zanimljivom i dinamičnom vremenu, koje je, skoro pa presudno oblikovalo modernu političku, ekonomsku i intelektualnu sudbinu ne samo Engleske, već i celokupnog zapadnog sveta.
Bilo je to vreme permanentnih sukoba Krune i Parlamenta oko prevlasti. Ni na religijskom polju nije bilo ništa mirnije. Besneli su sukobi između različitih religijskih grupa. Svi ovi događaji doveli su do strašnog građanskog rata.
Pokušaji dinastije Stjuart da uspostave apsolutnu vlast potiskujući pri tome ulogu Parlamenta, završili su krvavom revolucijom Olivera Kromvela.
- godine, dolazi do pogubljenja Kralja Čarlsa I, ukida se monarhija, a Anglikanskoj crkvi se zabranjuje delovanje.
Tokom Kromvelove vladavine, Englesku „zapljuskuju“ nove ideje iz kojih će iznići posebna ostrvska liberalna tradicija.
Međutim, eksperiment sa republikom, ukidanjem gornjeg doma Parlamenta (Doma Lordova) i zabranom delovanja Anglikanske crkve, izazvalo je velike turbulencije i nestabilnost društva, tako da je Engleska sa olakšanjem dočekala Kromvelovu smrt 1660. godine.
Usledio je potom period restauracije pod Čarlsom II Stjuartom. U prvi mah se činilo da će iscrpljena Engleska povratiti mir i stabilnost. Ponovo je proglašena monarhija, priznata Anglikanska crkva, obnovljene parlamentarne institucije. Međutim, stanje nestabilnosti, sukob Krune i Parlamenta, verski konflikti, zavere i pokušaji prevrata, trajaće još nekoliko narednih decenija.
Ukratko, to je milje čiji je Lok bio savremenik i u okviru koga nastaju njegove filozofsko-političke ideje.
DŽon Lok
Rodio se u Ringtonu 1632. godine u porodici oficira revolucionarne armije. Školovanje započinje u Vestminsteru, a potom nastavlja na Oksfordu. Na Oksfordu potom ostaje kao asistent i predavač na predmetima grčkog jezika, retorike i moralne filozofije.
U oksfordskom periodu se naročito zanima za savremena filozofska kretanja, ali i za prirodne nauke, medicinu i naučni metod.
Početkom restauracije, Lok počinje da objavljuje svoje prve političke članke čije su teme uglavnom bili problemi religijske trpeljivosti. Svoja stanovišta Lok zasniva na Svetom pismu, što je u to vreme bilo uobičajeno. Oglede o prirodnom pravu piše 1664. godine.
Prava prekretnica u Lokovom životu nastaje 1666. godine, kada Lord Ešli, kasnije Grof od Šefstberija, traži njegove lekarske usluge. Lok se seli u London, postajući ne samo lordov lekar već i njegov sekretar.
Lord Ešli je bio jedna od najbogatijih i najuticajnijih ličnosti Engleske, predstavnik interesa trgovinskog kapitala i veliki poklonik slobodne trgovine i proširenja kolonija.
Lord je ubedio Čarlsa II da osnuje Odbor za trgovinu i plantaže, koji je imao za cilj da dobavlja potrebne informacije u vezi trgovine i kolonija. Lok tada postaje sekretear Odbora, tako da je za englesku vladu on klasifikovao relevantne podatke o prekomorskoj trgovini.
Posredstvom Šefstberija, Lok se u tom periodu u sve većoj meri uključuje u javne poslove, kao i različita ekonomska pitanja.
- godina je za Loka veoma značajna. Što zbog svojih zdravstvenih problema, a i zbog činjenice da grof Šefstberi zapada u političku nemilost, on neko vreme provodi u Francuskoj. Tu se upoznaje, kako sa protestantskim učenjem, tako i sa vodećim naučnicima toga doba, što će imati presudan uticaj na njegova buduća filozofska, politička i ekonomska shvatanja o ljudskoj prirodi.
Po povratku u Englesku, Lok po nagovoru Šefstberija, započinje da piše veliku raspravu protiv učenja ser Roberta Filmora, delo koje će se mnogo godina kasnije pojaviti pod naslovom „Dve rasprave o vladi“.
U to vreme Lokov patron je za svog glavnog protivnika imao kraljevsku kuću Stjuart, čiji su simpatizeri širili paternalističko Filmorovo učenje po kome se „legitimna“ vlast ogleda u „apsolutnoj monarhiji“.
U sukobu oko pitanja naslednika krune, Šefstberi je bio na gubitničkoj strani, te nakon nekog vremena zatočeništva u zloglasnom zatvoru Tauer i skrivanja, beži u Holandiju (1682), gde i umire godinu dana kasnije.
Lok kao njegov blizak poverenik, živi sve vreme pod prismotrom, tako da i sam odlazi u izgnanstvo. U holandskom izgnanstvu je u bliskoj vezi sa zaverenicima protiv kraljevske kuće, tako da je izvesno vreme bio na poternicama engleskih vlasti i krio se pod lažnim imenom.
Ipak, šest godina provedenih u Holandiji bilo je za njega veoma plodonosno. Tu piše svoje kapitalno filozofsko delo iz teorije saznanja „Ogled o ljudskom razumu“, pedagoški spis „Misli o vaspitanju“, kao i „Pismo o toleranciji“.
Lok se u Englesku vraća nakon Slavne revolucije 1668. godine, kada su pobunjenici uspeli da zbace DŽemsa II i dovedu Viljema Oranskog iz Holandijena engleski presto.
Uslov je bio da novi monarh poštuje neprikosnovena prava engleskih podanika, odnosno, da krunu svoje delatnosti obavlja u okviru ustavnih ograničenja.
Od tada je uspostavljena ravnoteža moći između kralja i parlamenta, odnosno ograničena moć krune u korist predstavničke vlade.
Time je konačno u praksi ostvarena Lokova ideja o vladavini pod zakonima.
Zajedno sa princezom Meri, Lok se trijumfalno vraća u Englesku sledeće godine. Neko vreme zauzima niz važnih funkcija u državnoj administraciji, da bi se zbog bolesti povukao iz službe 1691. godine.
Ostatak života provodi u seoskoj kući svoje prijateljice Ledi Mašam.
Umire 28. oktobra 1704. godine.
Lokovo filozofsko učenje
Lokovo filozofsko stanovište je empirističko u najpotpunijem smislu reči.
U filozofiji novog veka, ono nastaje iz duhovne potrebe koja se javlja u filozofiji, i ne samo u njoj, da se nasuprot metafizičkih teorija sholastike, ali i novovekovne metafizike istakne značaj konkretnog sadržaja, onoga upojedinjenog i određenog što je vezano za ljudsko iskustvo.
Značaj empirizma je, dakle, u njegovoj usmerenosti na ono što jeste, na ono prezentno, a protiv metafizičke strukture apstraktnih pojmova. Ta je usmerenost, s druge strane, isticanje značenja čoveka koji sebe samoga treba da zna kao prezentnog u toj prezentnosti neposrednog sveta, kojoj po svojoj slobodi daje vrednost i značenje.
Nesavladiva teškoća empirizma je u tome što se, to što jeste, prezentno, jednom nekritičkom pretpostavkom razlaže na ono čulno i nadčulno, gde se vrednost priznaje samo tom čulnom, a nadčulnom se ili odriče postojanje ili se odriče mogućnost njegove spoznaje. Stalna unutrašnja varka empirizma, iako je deklarativno usmeren protiv metafizike, jeste u tome što je i sam naivno-metafizički, jer upotrebljava sve metafizičke kategorije i na temelju njih daje zaključke, pri čemu nije svestan da je time stalno na terenu metafizike.
Centralno pitanje Lokove filozofije je ono o „poreklu, sigurnosti i obimu ljudskog saznanja, zajedno sa temeljima i stepenima verovanja, mnjenja i pristajanja.“
Drugim rečima, primarni filozofski interes za njega jeste u pitanju o ljudskom saznanju, njegovom izvoru, načinu funkcionisanja i kriterijumu njegove vrednosti, ukratko, o saznajnoj aparaturi svesti.
Zbog toga Loka smatraju osnivačem saznajne teorije (gnoseologije) jer je izolovao saznajno teorijski problem, razdvojio ga od drugih, naročito ontologijskih problema, te ga učinio centralnim interesom filozofije.
Lokovo pitanje o izvoru počiva na nerazlikovanju psihološke i logičke dimenzije svesti. NJegov je jednostavan stav da se saznanje zasniva na iskustvu, koje se onda u svesti uzdiže u opšte predstave. Opšte predstave svoj izvor i koren nemaju u razumu, već u iskustvu. Svest u sebi nema nikakvih „urođenih ideja“, jer je duša po prirodi prazna hartija (tabularasa). Osnovni Lokov stav je „da ničega nema u razumu, čega pre toga nije bilo u čulima.“
Ideja prirodnog prava i društvenog ugovora
Temelj ove ideje leži u profanom stavu da država i društvo svoje poreklo imaju u prirodnim ljudskim pravima, odnosno, da političke institucije počivaju na međusobnom dobrovoljnom pristanku individua da se udruže u zajednicu.
Ovakav stav zapravo afirmiše jedinku kao krajnje ishodište političke zajednice, izvorno, čovek je biće koje je i nagonsko i razumno.
Nagon za opstankom ili instinkt samoodržanja, tera jedinku na uspostavljanje društvenih veza, a ne neki viši motiv za društvenošću.
U krajnjoj instanci, politička zajednica je racionalno uspostavljena zajednica, čiji su konstitutivni elementi ravnopravne jedinke sa svojim nagonom za samoodržanjem.
Konstrukcija političke zajednice zasniva se na racionalnoj odluci ljudi da se putem ugovora udruže i prenesu svoja prava na jednu višu moć (vlast).
Izvori:
- Lakićević, D. D. i grupa autora: Teoretičari Liberalizma, B.G. 2008.
- Lok, DŽ: Pismo o toleranciji, B.G. 2015.
- Perović, M. A: Istorija filozofije, N.S. 1997.
Ostavi komentar