Autor: Stevan Stojkov
Bitka na Marici predstavlja jedan od najsudbonosnijih događaja ne samo u istoriji Srbije, već i Balkana i Evrope. Porazom na Marici zadat je smrtonosni udarac Dušanovom carstvu, a takav ishod bitke nagovestio je kobni obrt sreće hrišćanskim balkanskim zemljama. Srpskim porazom, vrata Balkana širom su otvorena za dalje tursko nadiranje. Marička bitka se odigrala 26. septembra 1371. godine.
Iznenadnom smrću cara Dušana nastupilo je propadanje velike i moćne srpske države. Brzo razvijena Dušanova država doživela je i brz krah. Kako navodi istoričar Vladimir Ćorović, petnaest godina bilo je potrebno njemu da od mladog zetskog kralja postane moćni car, 1331–1346, a tačno petnaest godina trebalo je od njegove smrti, pa do maričke katastrofe, 1355–1371.
Uspon i pad Dušanove države obeležile su dve bitke. Pobeda u bitci kod Velbužda 1330. godine obeležila je uspon, a potpuni kraj poraz na Marici. Brzom padu carstva i tragičnom ishodu Maričke bitke doprineli su unutrašnji sukobi srpske vlastele.
Dušanov naslednik, car Uroš, sa samo devetnaest godina, nije bio dorastao izazovu koje je predstavljalo ogromno nasledstvo. Narodno predanje mu je dalo nadimak Nejaki, jer i kad je postao zreo čovek nije pokazivao nijednu očevu osobinu. Car Uroš, za razliku od Dušana Silnog, nije bio ni dobar vojnik, ni vešt taktičar, ni mudar državnik. U srpskim letopisima tog doba za njega se govorilo da je bio „po istini krasan i dostojan divljenja po izgledu“, ali „mlad smislom“.
Uroš je oko sebe okupljao mlade velikaše. S njima je voleo da priča i njihove savete je prihvatao. Savete starijih, ljudi sa državničkim iskustvom, je odbacivao. Tako postupajući, od sebe je otuđivao tvorce Dušanove države i slabio svoj položaj. Počelo je rasulo i rastrojstvo velikog i moćnog srpskog carstva.
Simeunovo odmetništvo
Smatrajući da je on trebalo da bude naslednik carske krune, Dušanov polubrat Simeon, namesnik u Epiru, prvi je krenuo u rasparčavanje carstva. Uz podršku svog tasta, despota Jovana Komnina iz Valone, Simeon je sa vojskom od 5 000 ljudi krenuo od Kostura prema severu. Na svom putu tražio je od vlastele, preko čijih oblasti je prolazio, da ga proglase za cara. Međutim, na Uroševoj strani je ostao najveći deo srpske vlastele.
Razlozi za takvo njihovo postupanje su višestruki. Budući da se Simeunov pohod dogodio neposredno posle Dušanove smrti, još uvek je delovao autoritet počivšeg cara. Pored toga, srpska vlastela je smatrla da je Uroš u pravu, jer je do tada ušlo u običaj da na prestolu oca nasleđuje sin. Od značaja je bilo i to što je Simeon (po majci i vaspitanjem) doživljavan kao polu Grk.
U pohodu na carsku krunu, Simeona nisu podržali ni najbliži susedi njegovih oblasti: vojvoda Hlapen, gospodar Vodena i Bera, i Branko Mladenović, gospodar ohridskog kraja. NJegov pohod doživljava neuspeh.
Simeunov neuspeh negativno se odrazio na planove Grka za oslobođenje od srpskog gospodstva. Borbu protiv Srba predvodio je despot Nićifor, potomak starih epirskih gospodara. Uz njega je već u proleće 1356. godine stao sav Epir i Tesalija. Računajući da će Simeon uspeti u svom pohodu, Nićifor je smatrao da će posle toga lakše doći do jugozapadnih oblasti carstva. On nikako nije želeo da se Simeun vrati u grčke oblasti, pa je čak pokušao da se neposredno nagodi sa Srbima.
Poražen u borbi za krunu i uplašen Nićiforovim aktivnostima, Simeun se tokom leta 1357. godine miri sa Urošom, a nakon pogibije despota Nićifora (1358) bez opasnosti vraća se u svoje oblasti. Međutim, nije dugo ostao miran. Već 1359. godine počinje novu borbu.
Iako ni drugi put nije uspeo da prodre u Srbiju, Simeunovi pokušaji ipak dovode do promena u sklopu srpske države. On je uspeo da iz srpske države odvoji glavni deo grčkih oblasti.
Napad sa severa
Srpsko carstvo biva napadnuto i sa severa. U proleće 1356. godine očekivalo se da mađarski kralj Lajoš nastavi započeto ratovanje u Srbiji. U proglasu, u kome je sakupljao vojsku, govorilo se da se sprema rat protiv šizmatičnih Srba. Srbe je trebalo prevesti u jedinstvo vere, a mađarskom kralju obnoviti njegovo pravo nad Srbijom. Ali umesto na Srbe, kralj Lajoš je svoju vojsku iznenada okrenuo protiv Mletačke republike.
Porazivši Mlečane, mađarski kralj se okreće Srbiji. Upoznat sa problemima koje je srpska država imala u svojim južnim oblastima, kralj Lajoš planira napad na Srbiju u velikom stilu: s kopna i sa mora. Ipak, do napada dolazi samo s kopna. Poraženi Mlečani nisu smeli da pomognu Srbima, koji nisu imali svoju flotu, ali su još uvek u svojim rukama čvrsto držali zaleđinu primorskih gradova južno od Dubrovnika. Povod za napad je bila borba dvojice velikaša u severnoj Srbiji (imena tih velikaša nisu poznata).
Velika mađarska vojska je prešla u Srbiju u maju 1359. godine. Pretrpivši poraz u jednoj većoj borbi, Srbi se povlače u planine, vodeći za sobom stoku i noseći sve što se moglo poneti. Mađarska vojska nastavlja sa prodiranjem, ali verovatno ne dalje od rudničkih planina ili Zapadne Morave. Ne želeći da se upuštaju u teško prohodne srpske planine, Mađari svoj pohod završavaju s relativno malim uspesima – jedina nesumnjiva dobit je osiguranje poseda Mačve.
Unutrašnja previranja
Opasna vremena u kojima je živeo i nezavidan položaj u koji je dospeo, sve više otkrivaju nesposobnost mladog Uroša da upravlja velikim carstvom. Centralna vlast u državi je svakim danom postajala sve slabija. Osećajući to, srpska vlastela je počela da uzima sve više vlasti za sebe, vodeći se mišlju da cepanje od državne zajednice zahtevaju njeni lični interesi. Usled takvog ponašanja vlastele, koja se u pojedinim oblastima predstavljala gotovo kao samostalna vlast, nastupa dosta naglo komadanje carevine.
Pravdajući epitet najbuntovnije stare srpske oblasti, od državne zajednice prva se odvojila Zeta.
Najmoćnija porodica u Zeti u to vreme bili su Balšići. Uspon ove porodice se vezuje za period posle Dušanove smrti. Za života cara Dušana, njen rodonačelnik Balša bio je siromašni zetski vlastelin koji je držao samo jedno selo. Po narodnom predanju on je imao tri sina: Stracimira, Đurđa i Balšu. Iskoristivši slabu vlast cara Uroša, Balšići osvajaju prvo Donju Zetu, a zatim i svu Zetu do Kotora. Nakon toga kreću u osvajanje i Gornje Zete. Prilikom svojih osvajanja, kako navodi Mavro Orbini, više su se služili lukavstvom i prevarama, nego silom oružja. Bili su u velikom neprijateljstvu sa knezom Vojislavom Vojinovićem, dok su s kraljem Vukašinom Mrnjavčevićem živeli u miru, jer je Đurađ oženio Vukašinovu ćerku Milicu.
U želji da za sebe prisvoji što više vlasti na severu Srbije isticao se župan Nikola Altomanović, gospodar kraja oko Rudnika. Nikola Altomanović, sinovac kneza Vojislava Vojinovića, bio je poznat po svom velikom junaštvu, ali i po još većoj bezobzirnosti i samovolji. Nezadovoljan delom koji je prilikom deobe pripao njegovom ocu, on nakon smrti svog strica Vojislava, napada njegovu udovicu Gojislavu i potiskuje je iz cele njene oblasti. Prisvojivši njene posede, Nikola postaje gospodar i teritorije od Rudnika do Trebinja. Mešao se u previranja u Bosni, a ratovao je i sa Dubrovnikom. Od Dubrovačke republike je čak tražio da njemu isplaćuju svetodimitarski dohodak, koji se isplaćivao samo vladarima u Srbiji, ne vodeći računa o caru Urošu ni o kralju Vukašinu.
Pošto se sukobio sa skoro svim svojim susedima (nije jedino sa Brankovićima, od kojih je bila njegova majka), protiv Nikole Altomanovića se u proleće 1371. godine spremao velike savez. U tom savezu je bio i njegov istočni sused knez Lazar Hrebeljanović. Razlog sukoba između ova dva velikaša je najverovatnije Rudnik, koji je Lazar preoteo Nikoli, dok je ovaj bio zaokupljen borbama na jugu. Želeći da Lazara liši života i uzme njegove teritorije, Nikola Altomanović je organizovao sastanak kako bi razgovorom rešili međusobne nesuglasice. Sastanak je u stvari bio zamka za Lazara u kojoj je on teško ranjen, a vlastelini Mihajlo Davidović i Žarko Merešić, koji su bili u njegovoj pratnji, ubijeni.
Uspon Mrnjavčevića
Mrnjavčevići su bili ugledna srpska velikaška porodica koja je uživala poverenje oba cara, i Dušana i njegovog naslednika Uroša. Poreklom iz Livna, od oca Mrnjave siromašnog vlastelina, braća Vukašin i Uglješa gradili su postepeno svoje karijere sve dok nisu stigli do najviših položaja u državi i postali najmoćniji vlastelini koji će u ključnom trenutku preuzeti odgovornost za sudbinu srpske države.
Uglješa Mrnjavčević se prvi put pominje 1346. godine kao carev namesnik u okolini Trebinja, a iako stariji, Vukašin tek 1350, godine kao župan u Prilepu. Prema vizantijskim izvorima iz 15. veka Vukašin pre nego što je dobio visoku i moćnu titulu izvršavao je titulu peharnika, a Uglješa carevog konjušara.
Braća Mrnjavčevići su bili različitih karaktera. Vukašin je bio izrazito vojničke prirode i čovek bez mnogo obzira. Za razliku od njega, Uglješa je bio zainteresovan za umetnost, pomirljive prirode i vešt dipolomata. Uglješa je izdašno pomagao Hilandar, obnovio je manastir Simonopetru i radio na pomirenju srpske i grčke crkve.
Za dalji uspon Mrnjavčevića prelomna godina je 1363. Te godine umire do tada najmoćniji srpski velikaš Vojislav Vojinović. NJegovom smrću car Uroš gubi podršku Raške vlastele i biva primoran da oslonac potraži u braći Mrnjavčevića, na prvom mestu u Vukašinu. Pored kneza Vojinovića, 1363. godine umiru i despot Dejan, rodonačelnik porodice Dejanović i Jovan Oliver što umnogome olakšava dalji Vukašinov uspon.
Karakteristično za to doba, Mrnjavčevići se bliže povezuju sa drugim velikaškim porodicama sklapanjem bračnih veza. Vukašinova ćerka Olivera se udaje za Đurđa Balšića, a njegov sin Marko ženi Jelenu, ćerku čuvenog Dušanovog vojskovođe Radoslova Hlapena. Mlađi brat, Uglješa, ženi se ćerkom kesara Vojihne, Jelenom ( kasnije poznatom Jefimijom). Na taj način oni učvršćuju i uvećavaju svoju teritoriju i moć.
Između Vukašina i Uglješe vladaju dobri porodični odnosi. Braća svoje oblasti šire u različitim pravcima. Vukašin se širi od Prilepa ka severu, do Novog brda i Prištine, a Uglješa na istok, gravitirajući ka serskoj oblasti. U okviru Vukašinove države nalaze se Skoplje i Prizren. Granica između njihovih oblasti je bila samo formalnog karaktera, što dodatno potvrđuje da su među braćom vladali harmonični odnosi.
Narodno predanje je veoma strogo ocenilo Mrnjavčeviće smatrajući ih uzurpatorima srpskog carstva. Istorijski izvori govore da je savladarstvo između cara Uroša i kralja Vukašina Mrnjavčevića bilo legalno. Naime, car Uroš je 1365. godine imenovao Vukašina za svog savladara i kralja. Vukašina je krunisao patrijarh srpski Sava IV, a blagoslov je dala i careva majka Jelena. Tom prilikom Uglješa je proglašen za despota.
Uspon i jačanje Mrnjavčevića nisu bili po volji ostalim srpskim velikašima. Dolazi do sukoba sa Raškom vlastelom – Nikolom Altomanovićem i Lazarom Hrebeljanovićem. Bitka se odigrala 1369. godine na Kosovu polju. Videvši koliko je nadmoćnija vojska Mrnjavčevića od njih, već na samom početku bitke, Lazar se povlači. Uprkos tome, Nikola Altomanović hrabro ostaje na bojnom polju i biva teško poražen. Uplažen od daljeg jačanja braće Mrnjavčević, u bici na strani Raške vlastele učestvuje i sam car Uroš i tom prilikom biva zarobljen.
Turska opasnost
Ni pojava novog neprijatelja na Balkanskom poluostrvu nije uspela da približi zavađene srpske velikaše. U drugoj polovini 14. veka turska opasnost iz dana u dan postaje sve veća. Turci 1361. godine veoma lako osvajaju Dimotiku, a 1363. Andrijanopolj (Jedrene). Do 1366. godine Turci već drže celu rodopsku oblast. Opasnost od njih zbližava despota Uglješu i Vizantiju.
Vizantijski car Jovan je pokušao da preko patrijarha Kalista na Vaseljenskom saboru u Seru 1364. godine stupi u kontakt sa Srbima, a sve u cilju zajedničkog delovanja protiv Turaka. Međutim, u sred pregovora patrijarh se razboli i umire, te do saveza ne dolazi.
Turski pljačkaški upadi i napadi na svetogorske manastire dodatno su zabrinuli Uglješu. Budući da su njegove oblasti prve na udaru, on je jasno video sve veće jačanje novog neprijatelja i sve neposredniju opasnost od njega. Iz tog razloga, a u cilju nastavka odbrambene pogranične politike, koju je veoma uspešno vodio, Uglješa obnavlja veze koje je uspostavio na Vaseljenskom saboru u Seru. Cilj mu je da preko pomirenja srpske i grčke crkve, dođe i do saveza ova dva carstva protiv Turaka.
Pregovori su išli sporo i na štetu Pećke patrijaršije, jer se u Carigradu Uglješina pomirljivost nije tumačila kao izraz političke potrebe, već kao znak njegove slabosti. Grci postavljaju sve teže uslove, ali do izmirenja sa Carigradskom patrijaršijom dolazi 1368. godine. Doduše, sporazum nije obavezivao sve Srbe, nego samo Uglješine podanike. Do saveza dva carstva ne dolazi.
Turski napadi na svetogorske manastire postaju sve učestaliji. U nekoliko bitaka koje su vodile sa turskim pljačkašima snage despota Uglješe odnose pobede, stoga se on odlučuje da novog neprijatelja istera sa Balkanskog poluostrva. Uglješa je rešio da zauzme tursku evropsku prestonicu i njihov svojevrsni mostobran – Jedrene.
Marička bitka
Iako je Marička bitka imala presudan značaj za dalju sudbinu srpskog carstva, ne može se sa pouzdanošću utvrditi kako je došlo do srpskog pohoda protiv Turaka u jesen 1371. godine. Te godine Uglješa šalje u Carigrad poslanike s namerom da dogovore sklapanje saveza protiv Turaka. Međutim, njihova misija je bila bezuspešna.
Obavešten da se glavnina turskih snaga, zajedno sa sultanom Muratom, nalazi u Maloj Aziji, Uglješa odlučuje da ne odustane od svog vojničkog projekta, već da iskoristi priliku, prodre duboko u neprijateljsku teritoriju – na područje Trakije i napadom iznenadi Turke. Usledile su brze pripreme za borbu.
Zbog neprijateljstva prema Mrnjavčevićima, Raška vlastela je ostala van priprema za borbu protiv Turaka. Uglješa je jedino mogao da se osloni na svog brata, kralja Vukašina. Da pohod nije bio spreman od ranije najbolje potrvđuje činjenica gde se u to vreme nalazio Vukašin Mranjavčević.
U proleće 1371. godine kralj Vukašin je, udružen sa Bašićima i Dubrovčanima, krenuo protiv župana Nikole Altomanovića. U tom pohodu je učestvovao i Vukašinov sin – Marko Mrnjavčević. Vojska koju je predvodio Vukašin dolazi pod Skadar u junu, ali do bitke ne dolazi. Vukašin dobija poziv od svog brata Uglješe da mu se pridruži u borbi protiv Turaka.
Pokazavši svest i odgovornost za sudbinu srpske države, Vukašin prihvata poziv i sa vojskom kreće na dug i iscrpljujući marš do Sera. Na svom putu do Skadra, a zatim od Skadra do poprišta bitke, gde se pridružila Uglješinim snagama, Vukašinova vojska je prešla marširajući oko 1 000 kilometara. U to vreme ovo je bio veliki poduhvat, jer se smatralo do vojska dnevno najviše može da prođe od 20 do 25 kilometara.
Celokupna srpska vojska se ulogorila u šumovitom kraju Črnomena, pokraj reke Marice, na samo dan hoda od Jedrena. Vojska braće Mrnjavčevića je bila moćnija i mnogobrojnija od Turaka. Prema zapisima iz vremena neposredno posle bitke, ona je brojala oko 60 000 vojnika. Te brojke su preuveličane. Savremeni istoričari srpsku vojsku procenjuju na oko 10 000 dobro naoružanih i iskusnih vojnika, što je za ono vreme respektabilna sila.
Turske snage su višestruko slabije. NJih predvodi Lala Šahin-paša, vodeći vojskovođa sultana Murata.
Znajući da je Marica poslednja strateška prepreka koju srpska vojska treba da pređe da bi došla do Jedrena i da su njegove snage inferiornije, on u početku primenjuje taktiku izbegavanja čeonog sukoba i odlaganja same bitke. Šalje svoje poslanike da sa braćom Mrnjavčević ispregovaraju mir i da obećaju pokornost srpskim velikašima.
Prema jednom viđenju Maričke bitke, Srbi slanje turskih pregovarača tumače kao znak slabosti. Računajući da će ostvariti laku pobedu, srpska vojska se opustila do te mere da čak nisu postavili ni stražare oko svog logora. U nekim varijantama se ide i korak dalje, te se govori da su Srbi unapred proslavili pobedu i da mamurni nisu bili u stanju da adekvatno odgovore na iznenadni turski napad.
Međutim, ovakvo viđenje bitke treba tumačiti kao želju da se na neki način opravda težak poraz srpske vojske.
Osmišljen kao iznenadni napad, pohod braće Mrnjavčević na Turke, po svoj prilici to nije bio. Uglješa je u junu uputio poziv Vukašinu da mu se pridruži, a srpska vojska je na poprište bitke stigla u septembru. Iz ovakvog razvoja događaja može se zaključiti da su Turci imali priliku da saznaju za Uglješine planove i da preuzmu taktiku iznenađenja. Lala Šahin-paša preuzima inicijativu za bitku.
Nakon velikog nevremena, pred jutro 26. septembra 1371. godine, kroz gustu maglu otpočeo je opšti turski napad. Srpske snage su uhvaćene nespremne. Među nepripremljenim i od dugog marša još uvek umornim srpskim vojnicima zavladala je panika. Turski vojnici su okružili Srbe i napadaju sa svih strana, pa iako ih ima mnogo manje od njih deluje da su mnogobrojniji.
Potpuno iznenađeni turskim prepadom, srpski vojnici ne uspevaju da reorganišu svoje redove. Naročito je neefikasna bila konjica koja u opštem metežu nije mogla načiniti juriš. Srpska pogibija je bila zaista strahovita. Najveći broj vojnika je poginuo, a samo manji deo vojske je uspeo da pobegne. U Maričkoj bici su poginuli i kralj Vukašin i despot Uglješa. Do danas nemamo sigurne informacije gde se nalaze grobovi braće Mrnjavčević.
Posledice poraza
Marička bitka je najveća pobeda turske vojske sve do pada Carigrada 1453. godine. U njoj su turske snage porazile najopasnijeg vojničkog protivnika na Balkanu. Put za njihovo dalje širenje je bio potpuno otvoren. NJihov veći nalet niko ne bi mogao da zadrži.
Turci nisu iskoristili potpun poraz Srba. Najverovatnije zbog toga što im se dobar deo vojske nalazio van Evrope i što sami nisu bili svesni kolikog je značaja i obima njihova pobeda ostvarena na Marici.
Srpski poraz su prvi iskoristili Grci koji iste godine ulaze u Ser. Moćna srpska država strašnim porazom na Marici biva survana u države drugog i trećeg reda. Razbijena u nekoliko manjih oblasti, nejakih snaga, njeni velikaši moraju da traže oslonac od tuđih država, a da zauzvrat na sebe primaju vazalne obaveze.
Ostavši bez znatnog dela vojske i pogibijom kralja Vukašina i despota Uglješe, Mrnjavčevići ostaju bez stvarne moći. Delove teritorije koje je u nasledstvo dobio Vukašinov sin Marko koji postaje i srpski kralj, prisvajaju okolni oblasni vlastelini. Već do 1372. godine Đurađ Balšić zauzima Prizren i Peć, a Lazar Hrebeljanović Prištinu. Nešto kasnije, oko 1377. godine, Skoplje zauzima Vuk Branković, a u Ohridu se osamostaljuje Andrija Gropa.
Ubrzo posle Maričke bitke, 4. decembra 1371. godine, umire i car Uroš. Srpsko carstvo i formalno prestaje da postoji. Velika i moćna država koju je dinastija Nemanjića vekovima gradila se raspala. Srpska država nominalno postaje kraljevina. Cara Uroša je zakonito nasledio Marko Mrnjavčević, koji je titulu mladog kralja dobio krajem 1370. ili početkom 1371. godine. Titula mladog kralja je pružala Marku mogućnost da na srpskom prestolu nasledi Uroša u slučaju da on ostane bez muških potomaka.
Marko Mrnjavčević je više od dve decenije vladao oblašću u današnjoj zapadnoj Makedoniji. Prestonica mu je bio grad Prilep. Marko se sve do 1385. godine odupirao da ne postane turski vazal. Pristao je na taj položaj kada je to bio jedini preostali način da pomogne svom narodu.
Literatura i izvori:
Ćorović, Vladimir: Istorija Srba; Beograd; Leo commerce; 2010.
Alekcić, Marko: Srpski viteški kod; Beograd; Laguna; 2016.
Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slovena; Pirot; Pi-Press; 2016.
https://www.youtube.com/watch?v=CdXw3dqJtrQ&t=1308s
Komentari
Mislim da prva rečenica ovog teksta govori sve, događaj važniji čak i od Kosovske bitke, jer je pitanje šta bi bilo da su Mrnjavčevići pobedili i šta bi posle bilo sa srpskom državom.. Ali po istorijskim podacima kojih i nema mnogo, ovo je više delovalo kao prepad i pokolj nego bitka sa razrađenim strategijama i nekim tokom, ili što bi rekli danas, potcenjivanje protivnika.
Druga veoma dobra stvar kod ovog teksta, nesloge je bilo u skoro svakoj državi/narodu, od istoka do zapada, ali mislim da nakon čitanja ovog teksta čitalac stiče veoma jak utisak šta znači srpska nesloga, koja je na kraju i satrla srpsku srednjovekovnu državu, više nego bilo koji drugi mač.
Nesposobnost Srba da se ujedine pred zajedničkom opasnošću govori o opravdanosti autoriteta koje Papa ima kod katolika. Kada je Beč bio opsednut od Turaka Papa je pozvao Poljake da napadnu Turke i odbrane Evropu. Papa je sprečio rat između Španije i Portugala zbog podele Južne Amerike. Svi pravoslavni narodi potpali su pod Turke jer nije bilo autoriteta iznad njih.
Ostavi komentar